Janko Polić Kamov: Samoća, visina i vječnost literata

Sva književna lica Janka Polića Kamova (Rijeka, 1886 – Barcelona, 1910) na pragu novoga stoljeća posvjedočuju jedinstveno načelo umjetničkoga djelovanja, strasnu posvećenost prevrednovanju književnoga znanja i oblikovanju književne cjeline samosvojnih pjesničko-prozno-dramskih dijelova. Baudelaireovski srh modernizma izveo je Kamova iz tjesnaca književne konvencije i artizma forme usmjerujući ga prema artizmu najvišega dometa čije svjetotvorbeno značenje ozbiljuje romanom Isušena kaljuža (1906–1909) a pojašnjava u svojem pismu bratu Vladimiru iz Torina 1908. (XXVIII., 302).

Književni rad spregnut u nepune tri i pol stvaralačke godine, od siječnja 1907. do sredine 1910., ishodi djelom koje je svojevrsni multum in parvo i kojemu začudno do danas ne naziremo puni obris, budući da nisu pronađeni svi dijelovi njegove rukopisne ostavštine. Za života izdao je Kamov u vlastitoj nakladi 1907. pri riječkome nakladniku Maraviću četiri svoja djela: zbirku pjesama u prozi Psovka, pjesmotvore skupljene u zbirku Ištipana hartija te dramske tekstove Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, dok su u onodobnoj periodici, naprednjačkome Pokretu, Savremeniku, Obzoru, Supilovu Novome listu, Grabancijašu, Hrvatskome đaku i Bosanskoj vili povremeno objavljivani njegovi članci, feljtoni, novele i lakrdije.

Kamovljevo djelo, nastalo u autorovu neumornom kretanju između točaka baštinjene hrvatske i talijanske kulture u obitelji hvarskostarigradsko-fijumanske korjenike, svoj je tvorbeni zamah doživjelo izlaskom iz domovinskog ambijenta u tuđinu 1906. godine. Europski trajektorij Janka Polića Kamova vodio je iz Italije u Francusku i Španjolsku. Nesputanost od umjetničkih smjerova te izvanumjetničkih doktrina ranoga dvadesetoga stoljeća kojima je prebivao čini književnu objavu Janka Polića Kamova smionom, dalekovidnom i proleptičnom. No, rani prekid Kamovljevih književnih pregnuća odrekao je isprva njegovu djelu na dulji rok (sa zadrškom od gotovo pedeset godina) pravo na cjelovito tumačenje. Izjednačivanje takve preranom smrću autora nastale elipse, ili otvorena završetka domišljena djela Janka Polića Kamova s nedostatcima jednoga mladenačkog, impromptu stvorena književnog svijeta uvelike je obilježilo pristup njegovu opusu.

Proces ponovnoga posvajanja Kamovljeva djela razumijevamo kao proces njegova dočitavanja i vrednovanja, a ishodište je toga procesa ponovno Rijeka, u kojoj je Kamovljeva književna ostavština dobila svoj prvi odjek i otpočela novi život.

Najranija i nikako preuranjena posveta Kamovu studija je Vladimira Čerine Janko Polić Kamov dovršena u Firenci i objavljena u Rijeci u Knjižari Đure Trbojevića 1913. godine. Iz obuhvata rukopisa koje mu je predao Jankov brat Vladimir, Čerina progovara kao autentični zagovaratelj Kamovljevih ukupnih autorskih vjerodajnica pred domaćom javnosti, prosuđujući iznimnim potencijal rukopisa romana u tri knjige Isušena kaljuža: »Tek 1920. mogao bi ovaj roman da bude jači odraz naše najveće kulturne sveukupnosti (...) najpolićijanskije djelo u cijelom njegovom književnom djelovanju« (Čerina, 199). No, njegove zamjedbe o dodirima Kamovljevih motiva s književnim programom talijanskoga futurizma Papinija i Sofficija, s kojima je Čerina sam bio blizak, i u čijem je firentinskome časopisu Lacerba 1913. objavljeno dvadesetak Kamovljevih Natuknica / (Acceni), kritički dočekuje Matoš u svojem prikazu naslovljenom Apologija futurizma (Obzor, br. 285, 19. X. 1913). Nakon što je u Rijeci 1914. objavio još jednu Kamovljevu knjigu, Ćaskanja, duševno posrnuće dokinulo je Čerinin trud povjerenika za Kamovljevu autorsku ostavinu, i on ju 1920-ih povjerava na čuvanje Krleži.

Izgubljeni rukopisi drama ponuđenih pa odbijenih na natječaju zagrebačkoga Kazališta za Kamova odsudne 1910. godine, kao i cenzorskim ukazom iznevjerene nakane pjesnika i nakladnika Ljube Wiesnera da 1938. godine predstavi izvadak Kamovljeva romanesknog unicuma Isušene kaljuže i novele Sloboda (našto iste godine Wiesner objavljuje knjigu Kamovljevih Novela i eseja, s proslovomVladimira Čerine), čine samo djeliće neobične priče o odjecima Kamovljeva »prerano razvita« djela, to jest ne/spremnosti domaće kulturne javnosti za njegovo razumijevanje. Književne tvorbe Janka Polića Kamova razvijale su se, riječima njegova prijatelja, umjetničkog suborca i supatnika Josipa Baričevića, »stalnim smjerom i stalnom putanjom, spremajući se na čvrste i solidne pothvate, koji bi bili kod nas urodili čvrstim i blagotvornim plodovima« (iz nekrologa u riječkome Novom listu, br. 207, 30. VIII. 1910). Daleko se neizvjesnijim činio put na kojem se »raskomadana« Kamovljeva književna postuma ukorjenjivala.

Kamovljev u vremenu komprimirani umjetnički rad doživio je, paradoksalno, svoj antiklimaks ne samo kroz odgođeno nego i odjelito prepoznavanje njegove složene modernističke strukture. Na domaćem je kulturnome prizorištu Kamov bio prepušten nekovrsnom induciranom zaboravu, institucionalnoj šutnji: Krleža se, kako ističe Darko Gašparović, nikada nije očitovao o Kamovljevu djelu, u koje je kao leksikograf imao uvida. U tkivu Krležine pripovijesti Hodorlahomor Veliki (Plamen, 1919), čije je prvo izdanje jedino sadržavalo posvetu »Janku Poliću Kamovu koji je junački poginuo s barjakom u ruci«, nalazimo uputu na Kamova u Krležinu liku provincijskoga književnika i novinara Pere Orlića, izniklog iz skupine hrvatskih dekadenata razdoblja moderne, koji ustrajno veže vlastite umjetničke aspiracije uz Pariz i doživljuje osobni poraz.

Tek će rukopisi skupljeni za sabrana djela u četiri sveska (Prvi: Pjesme, novele i lakrdije; Drugi: Isušena kaljuža; Treći: Drame; Četvrti: Članci, feljtoni i Pisma) opatijskoga nakladnika »Otokar Keršovani« u redakciji Dragutina Tadijanovića i biblioteci »Domaći pisci« urednika Vinka Antića o sedamdesetoj obljetnici Kamovljeva rođenja 1956., a osobito njihova izdanja ponovljena 1984. i 2000. godine pokrenuti sustavno književnopovijesno i stilističko tumačenje poližanrovskoga književnoga gradiva Janka Polića Kamova, osiguravši mu neprijeporni status u korpusu hrvatske književnosti.

Temelje interdisciplinarnoga pristupu Kamovljevu djelu s pozicija književne teorije, književno-kulturne povijesti, genealogije, teatrologije učvršćuju i intelektualci riječkoga kulturnoga kruga u nekoliko naraštaja u čijim se radovima multiformna Kamovljeva poetika opisuje, komplementira novim spoznajama i sustavno tumači. Časopis Kamov (1970–1971) glavnog urednika Nedjeljka Fabrija postaje istoznačnicom za identitetsku mjeru i za osviještenost o amblematskoj individualnoj snazi hrvatskih modernista, prije svega Kamova i Ujevića, da promišljenim otklonom od hrvatskih i europskih estetičkih tradicija u svojem jeziku izvode autonomne i za najranije razdoblje europske moderne avangardne poetike. Na istome metodološkom tragu Fabrio nastavlja iznositi uvide o nepoznatim Kamovljevim djelima, prvome književnom uratku Iznakaženi iz 1904., dramskome krokiju nastalom neposredno nakon njegova obilaska Dalmacije i Crne Gore s glumačkom družinom, te libretu za operu njegova brata, skladatelja Milutina Polića, Kada slijepci progledaju, prema predlošku Marijana Derenčina Slijepčeva žena.

U prilog potvrđivanju književnoga statusa i međunarodnoj validaciji Kamovljeva djela njime samime svakako idu prvi prijevodi njegovih kratkih priča na engleski Sloboda/Freedom (časopis Grand Street, NY, 1996) i Sloboda/Freedom–Žalost/Sorrow (Partisan Review, Boston, 1999) te prijevodi odabranih kratkih proza za časopis Corner, Oakland. Časopis za književnost Most/The Bridge Literary Magazine 1–2/1997. obuhvaća Kamovljeva djela uz kritičke uvide o Kamovu i hrvatskoj avangardi. Knjiga Janko Polić Kamov: Selected Short Stories and Poems (Zagreb: Matica hrvatska, 1997) pomogla je upisati Kamovljevo djelo u korpus svjetske književnosti zapadnoga kruga. Nakon što je iste godine riječki časopis za književnost Rival (br. 3/4) iznio prijevode Kamovljevih kratkih priča i pjesama na njemačkome, njegove su kratke proze predstavljali ugledni njemački časopisi Schreibheft (2005), Akzente (2007) i Am Erker (2011). Nakladnik Campanotto iz Udina objavljuje talijanske prijevode Psovke (2005) i Isušene kaljuže (2009) Rosalbe Asino. Prepoznavati suvremenoga Kamova na stilotvornoj matrici njegovih Novela i lakrdija iskusio je u najnovije vrijeme riječki prevoditelj Martin Mayhew iznijevši 2018. Kamovljeve kratke forme Farces and Novellas u obliku elektroničke knjige, s pratećim rječnikom autorovih fraza i arhaizama.

Simbolički Kamovljev povratak kući o stotoj obljetnici smrti 2010. ostvario se iskazno izazovnim intermedijalnim čitanjima njegovih radova (Šimunić, Modrić, Zappia, Zurovac) koji su aktualizirali značenjske mogućnosti Kamovljevih prijelaznih žanrova i vrsta, a Kamova doživjeli nekovrsnim prethodnikom konceptualnog umjetnika rubnog iskustva koji izmiče pogubnoj apatiji duha ili duhovnoj marazmi kako ju pisac naziva u noveli Odijelo (Torino, 1908). Mogli bismo kazati kako svako pokretanje silnica magnetskoga književnoga polja Janka Polića Kamova dobiva povratnu snagu u novom vremenu.

Prevoditeljski pothvati što pomažu predstaviti Kamovljev mnogoliki, protoavangardni opus europskoj i svjetskoj kulturnoj zajednici navezuju se na više od dva desetljeća dugo istraživanje riječkoga književnog kritičara i publicista Mladena Urema posvećeno osvjetljivanju neproničnih mjesta Kamovljeve literarizirane osobne povijesti u posvećenu i zatvorenu krugu obitelji i prijatelja Miška Radoševića, Katarine (Kitty) Radošević Malinar, Mate Malinara, Josipa Baričevića i Josipa Morettija Zajca. Skrivena značenja i trajnu motivaciju njihovih višestrukih sveza moguće je razabrati već u prvim Kamovljevim pjesničkim apostrofama žene zbirke Psovka i pjesmama Kitty (Ištipana hartija), kao i u jedinome poznatome dijelu izgubljenih sonetnih ciklusa Žena i Ljubav. Osjećajnost junaka Kamovljeve Isušene kaljuže Arsena Toplaka grade ispovjedni istršci, slike čuvstvenih kušnji koje nastoji zaboraviti te ih rekonstruira »čudnovatom nategom intelekta« (Na dnu, 138; U šir; Isušena kaljuža/IK, 186). Memoarski prilog Iskopine, Između rasula jednoga imanja i korote jedne porodice, što ga uz prvo hrvatsko izdanje sabranih djela Janka Polića Kamova dopisuje najmlađi odvjetak obitelji, pjesnik Nikola Polić, također zakriva povijest odnosa rečenih sudionika upisanu u svekoliko Kamovljevo književno djelo.

No, među prosudbama Kamovljeva djela što pretapa fikcionalno s osobnim iskustvom i tako ostvaruje modernistički nazor života predana književnosti bilo je u dugoj povjesnici storie Kamoviane i onih što su vodile stanovitoj mistifikaciji Kamovljeva oporbenjaštva u pjesnika psovke, i koje su propuštale sagledati značenjski odnos svih sastavnica toga djela koje gotovo istodobno grade pjesme zbirka Psovke i Ištipane hartije, dijelovi romana Isušena kaljuža i sastavi njegovih prvih »dramatizovanih studija« Tragedije mozgova i Na rođenoj grudi. Okretanje složenim iskaznim strukturama – psihogramima pojedinca i obitelji u Samostanskim dramama i tragikomediji Čovječanstvo a napose tragediji Mamino srce, podudarno je s motivikom novela Ecce homo, Žalost, Sloboda i lakrdija što ih je Kamov ocrtao svojim »psihološkim satirama«.

Upravo je dvojnost Kamovljeve modernističke umjetničke perspektive kroz napetost između instinkta i kulture, temperamenta i društvenosti, sadašnjosti i prošlosti, domovine i tuđine upravila autorov pogled izvan i iznad književnokulturnih obrazaca i praksa. Kamovljeva poetika protuslovlja bilježi prije svega utjecaje »pjesnika jeze« i »pripovjedača tlapnji« E. A. Poea (čita ga u francuskome prijevodu te prevodi i povezuje s poezijom francuskoga simbolizma Baudelairea i Verlainea) te Oscara Wildea (Balada o tamnici u Readingu, 1898). Odmaknuta od realizma građanskoga teatra, u dramskome pismu poetika Kamova povezuje elemente psihološke drame Henrika Ibsena (Sablasti, 1881., Hedda Gabler, 1890., Divlja patka, 1894), simbolizam Oscara Wildea (Salome, 1894) i naznake ekspresionizma slikanjem subjektivnosti u drami Franka Wedekinda (Buđenje proljeća, 1906).

S druge strane, Kamov odabire iskazni način groteske za prikaz psihološke rascijepljenosti modernoga subjekta i njegovih duševnih metamorfoza. Tragikomedija lakrdije podvlači rug, grohot, pikantesku, blato, perverziju, ekscentričnost, zlodjelo. U lakrdijama Brada, Stjenica ili Potres groteskom ne samo da pojačava ekspresionistički grč i patnje otuđena, podvojena »heroja naših dana«, nego aktivira simboliku dinamična grada i kinetike stroja kakve će tek pronijeti programi futurizma i avangarde.

Dvadesetak pisama Janka Polića bratu Vladimiru, od veljače 1907. označenih amblematskim imenom Kam promaknutim u vlastiti »program za literaturu« s pečatom nepoštednog individualizma i zauzetosti za »tvrdu, oleđenu, grubu i nesmiljenu moju ideju (...) koja će postati ono, što bješe kaos, kad ideja doživi svoj život i novi ljudi zbace starog čovjeka« (Pisma, XIX., 292), podaruju autentični i najprecizniji opis geneze Kamovljeva stvaralaštva. Ona svjedoče o tegobnom samoodržanju literata koji svoje literarne skice sačinja žurno, istodobno s člancima na teme iz onodobnoga društvenoga života Italije, Francuske i Španjolske što ih sam odabire i nudi za objavu redakcijama hrvatskih novina. Kamov osvješćuje kako način na koji je njegovo djelo složeno iz fragmenata umnogome određuje njegovu narav. Progovara o neizvjesnosti oko prihvata vlastitih pjesmotvora, drama i lakrdija među kritikom; muče ga nečitanost i izostanak čitatelja pripravnih za njegovu umjetničku filozofiju psihološkog verizma nasuprot poetici temeljenoj na realističko-moralističkome svjetonazoru.

Dijalektika Kamovljeve pjesničke misli ogleda se ne samo u besjedovnome postavu zbirke »pjesama u prozi« Psovka (1907), kojom je dokinuo klasične pjesničke modele i slikovlju stihovane ljubavi pridao negativnu estetiku blasfemije, nevjere, ekstaze, naslade, nego i zbirkom Ištipana hartija (1907), u kojoj pozive lirskoga kazivača na bezobzirne pobude tijela, puti i ekscesa oblikuje vezanim, polimetričnim stihom u složenim oblicima soneta i tercine. Kamovljevu stihovanu misao, njegovu pjesničku concordiu discors ili »srsni nesklad« grade antiteza i oksimoron (ledeni blud/ boštvo i đavao/ rugoba i ljepota), obrnuti sintaktički paralelizam i inverzija – opreke što omogućuju i krijepe njegov književni život na više istodobnih fonova.

Kamovljevske geste otporništva spram konformizma, kolektivne apstinencije duha i kampanilizma određujućih mu ishodišta, Rijeke, Senja i Zagreba, prenijete u dionice njegova djela, čine postaje samospoznanja na kojima poput svojega Arsena Toplaka »mjesto boga, religije i morala (...) dobiva (...) za uzdarje znanje, literaturu i bordel« (IK, 141). Vođene su nezauzdanom željom za oblikovanjem nesuvisla i arbitrarna gradiva zbilje, kao u pjesmi Strast bitka: »O sav taj trzaj raščupanih duša/u meni dr’ti/i ljubim život, kad se i krv gruša/i mozak vrti.(...) ja tjeram sve i prestravljen se kočim/i vičem brzo:/O ne dajte da se sve to istoči,/sve što sam trzo.« (Ištipana hartija, 108) Kamovljeva djela proglašuju dospjelost prošlosti za književnu budućnost kojoj je posve predan: »Kao da sam pregnuo preći faze ljudi, života i čovjeka da mogu dospjeti što prije ovamo u čovječanstvo, knjigu i literarnost... Drugi imadu oživjeti onako za mene, kako ja pisati za druge.« (IK, 269)

Psovka, reći će Kamov na jednom mjestu u svojim pismima (XVIII., 288), zahvaća u »poetsko i osjećajno raspoloženje karakterizovano onim ʽdnom’ u koje je zapala naša inteligencija za Khuenovštine«. Elementarni, prijelomnički osjećaji zbirke Psovka tako predstavljaju prvu dionicu njegove poetike, dionice nastajale istodobno s putovanjem junaka Arsena Toplaka s onu stranu dobra i zla u prvome dijelu romana Isušena kaljuža, Na dnu. Trodijelnom prostornom metaforom romana Isušena kaljuža (Na dnu/U šir/U vis) Kamov razlaže međuzavisnost identitetskih sastavnica čovjeka povijesnog iskustva, raskoljena između čuvstava, čula i intelekta: osvijestivši vlastitu prevratnost kao fanatizam, strast i dogmu »odrešitog laika i modernista«, njegov Toplak ispovijeda postupni izlazak iz početnog trenja i vlastitih dihotomija te sazrijevanje svojeg autorstva – »Čitavi mi život preleti pred oči sasvim drukčiji, kao da od pjesnika postah pripovjedač« (IK, 198). No da Kamovljevo djelo nije bilo nadalje upravljeno jedino prema proznom i dramskom izričaju pokazuju pjesničke zbirke Lirika neurastenije i Na Horlinom talamu što ih je Kamov najavio 1909. O tim pjesmotvorima prožetima duhom skepse Čerina progovara u svoj studiji, no njihovi su rukopisi izgubljeni.

Pjesnička inicijacija Kamovljeva ocrtava trenje strasti i pjesničkoga znanja, nesklad koje korifej domaće kritike A. G. Matoš u članku »Lirika lizanja i poezija pljuckanja« (Hrvatska smotra, 1907) prevodi u »nepoetične, apsurdne, megalomanske« oglede pjesnika »dijaboličara kretenske retorike«. Matoš zarana uočava Kamovljevo pjesništvo tek pragom jednoga stvaralačkoga genija čija će se energija usmjeravati u hibridno, pjesničko-prozno djelo, pa svoje zamjedbe stoga zakriva žustrom polemikom Učitelja s mladim pjesnikom.

Kamov će Matoševu filipiku o »sumanutim i suludim djelima ciničnog i do ogavnosti megalomanskog mladića« u svojem odgovoru (»Antun Gustav Matoš«, Pokret, 1908) pripisati sustalosti stila velikoga Majstora. Izmirivši svoja prividna nesuglasja, Kamov i Matoš razvili su prijateljstvo literata svjesnih potreba vlastite stvaralačke obnove radi trajnoga dioništva u europskome kulturnome krugu. Kamov se tako nekolikim kratkim pismima utječe Bardu za svojih povrataka s kontinenta na otok, u Punat na Krku. Matošev esej »Pierroti i clowni« (Hrvatska sloboda, 1910) nakon Kamovljeve smrti dohvaća svu tragiku njegova sazrela a nepriznata talenta. Jer doista, Kamov je nakon Psovke i Ištipane hartije nastavio ispovijedati umjetničku stalnost u mijeni: okrećući se drugim načinima iskaza potvrđivao je samosvijest i moć jednoga novodobnoga Proteja da do kraja upravlja životom vlastita djela.

Kamovljevu stvaralačkom nagonu za teatralizacijom života posvjedočuju prve glumačke izvedbe s braćom u obiteljskome »teatru« rodne kuće na riječkim Pećinama i pjesnički složaji za kućni književni list Soko. Članstvo u revolucionarno-anarhističkom društvu s umjetničkim aspiracijama, cenakulu Cefas pri Sušačkoj gimnaziji, prisiljen je dokinuti nakon što je zbog nepoštivanja autoriteta iz škole izbačen. Školovanje u senjskome konviktu Ozegovichianumu, dovedeno u pitanje 1902. zbog protuvjerskih ispada i nediscipline, nastavlja u gimnaziji u Zagrebu, gdje se zanosi protukhuenovskim prosvjedima i nakon sukoba s policijom dopada tromjesečnoga zatvora.

Bijeg od kuće 1904. i putovanje s glumačkom družinom mladog iskusnika Kamova, pretočeni u dramski ogled Iznakaženi s protagonistom pobunjenim protiv konvencionalna morala, najavljuju dramu kao medij u kojem će on najizravnije graditi slike svojega triptiha života i literature. Jedino su Tragedija mozgova i dramatizovana studija Na rođenoj grudi objavljene za života 1906., i nisu doživjele izvedaba do 1927. godine u Glumačkoj školi u Zagrebu; dramski rukopisi Lakrdije naše dobi i komedije dijaloga Ah, žene žene ponuđeni su 1909. zagrebačkome Kazalištu i odbijeni unatoč pohvalama člana povjerenstva Iva Vojnovića spram njihove kompleksne simbolike. Iako dramskome radu kao uzlazu Kamovljeve književne tvorbe Čerina posvećuje tri poglavlja i navodi sadržaj Lakrdije naše dobi, rečene dvije drame nisu pronađene. One su, zajedno s komedijom Čovječanstvo (1908), tragedijom Mamino srce (1910) i rukopisima izgubljenih novela Skepsa i Smrčanska trilogija, nastale za Kamovljevih povrataka s kontinenta u Punat, gdje je kao direktor Austro-hrvatskoga parobrodarskoga društva djelovao njegov brat Vladimir. I Punat je od 1908. referentna točka Kamovljeva ophoda, mjesto na kojem srazuje znanja i mentalitete domovinskih ljudi sa svijesti i smislom za slobodu ljudi zapadnoga svijeta. Dok Čerina strogo razdvaja Kamovljeve pjesničke ostvaraje od onih u novelistici i drami, za Darka Gašparovića Kamovljevi neosporno umjetnički vredniji prozni i dramski ostvaraji ne otkrivaju i dva disparatna lica životne i umjetničke osobnosti njihova pisca.

Kamovljeva dramaturgija pokretana psihologijama instinkta i kulture teži izmaknuti dramatskoj radnji uime opisa afekata i misli strasnih individualista kakvi su Marije i Drago (Tragedija mozgova) ili Ivo i Rade (Na rođenoj grudi), protagonista sklonih »duševnoj neudovoljivosti« te presezanju norma društva i speciesa. Samostanskim dramama, dramskom duologijom Orgije monaha i Djevica (Rim, 1907) Kamov se okreće ogoljivanju dvojstva u životu građanske obitelji: zastupnik je nesmiljene istine u Orgijama monaha Vladoje Sabljak. Motiv potisnute seksualnosti i napona »mozga i puti« vodi tragičnome kraju pjesnika, obiteljskoga »veleuma« Iva (Djevica). Darko Gašparović upravo u Samostanskim dramama prepoznaje Kamova kao dramatika ibsenovske provenijencije.

Tragikomedija Čovječanstvo u primorskom ambijentu ladanja Marasovih kroza lik Srđana Krpana potencira učinke kulture koji zatomljuju, »unakazuju« autentične želje modernoga čovjeka (Lea Krpan; Ljubo Maras). Dramaturški najcjelovitijim dramskim radom, tragedijom u pet dijelova Mamino srce (1910) Kamov propituje prošlost kao usud obitelji Bošković: tereti krivnje u muci rasuta imetka, bolesti i smrti podjeljuju se između požrtvovne majke i samosvjesnih sinova.

U Kamovljevoj dramatici supostavljeni teatarski i neteatarski elementi preuzeti iz drugih književnih vrsta, hibridnost njegovih dramskih forma na prijelazu između literarnog teatra i scenske igre ostavljaju prostora za suvremena kazališna tumačenja. Odjeke Kamovljevih dramaturških derivata nalazimo primjerice u drami unikatne, herostratske biografije kakav je Kamov, smrtopis Slobodana Šnajdera (1977) i kazališnome čitanju toga teksta redatelja Branka Brezovca iz 2003. godine.

Zamisao dramaturginje Magdalene Lupi da Kamovljevo djelo promišlja neodvojivim od lutalačkog i misaonog nemira Janka Polića bila je podlogom kazališnoj suigri u predstavi Hodač što su je 1998. u riječkome pothodniku na Piramidi izveli članovi riječkoga Tranzicijsko-fikcijskoga kazališta TRAFIK Iva Nerina Gattin, Alex Đaković, Edvin Liverić i Žak B. Valenta.

Kamovljev odnos prema Gradu i Domovini, mjestima pripadnosti i diskontinuiteta sa svime što unaprijed određuje označen je dvojnosti koja je stilotvorno obilježila i njegov autorski postupak: Kamov odabire izlazak iz prostora predmnijevanih vrednota, moralnih, književnih i kulturnih ne bi li ih prevrednovao vehementnim, prevratnim, fragmentiranim slikama iz iskustva književnoga moderniteta; Polićevo zrenje odvija se izvan primorske varoši i u potrazi za vrelima slobode, to je putovanje »od apstrakcije do realnosti (...) na kojem postaje pomalo literarni ateista i lump« (IK, 229). Apsolutna je i nezadrživa stoga njegova transgresivna stvaralačka motivacija, polaganje prava na mjesto u kompozitu to jest presjecištu europskih kultura, nasuprot središnjoj kulturnoj konfiguraciji Europe prijelaza devetnaestoga u dvadeseto stoljeće.

U treptaju mladosti koja obujmljuje njegov početak i kraj Kamov istrajava kao tragač za sveobuhvatnim i samosvojnim književnim jezikom, jezikom kao kućom svojega bitka. Kroza cjelinu djela zamjetnim postaje Kamovljev libido sciendi et sentiendi, faustovska želja za apsolutnim spoznanjem i ražarenosti čula – »Najposlije postajem onakim, kakim se jedanput idealizovah u mašti, u praksi (...) Smisao moga života svađa se na ovo. Izgustirati i izuživati ili na­uživati život (...) za mene pak znači izgustirati ga u njegovoj najvišoj manifestaciji: znanju. (Pisma, 285)

Rijeka, koja početkom stoljeća živi svoje dvojstvo pod mađarskom i hrvatskom upravom, postaje izlazna luka Kamovljeva putovanja ali i poveznica sa svijetom koji je za nj ponajprije europsko susjedstvo. Kamov kreće put Venecije, Rima, Firence, Torina, Genove, Marseillea, Napulja, Bologne i Barcelone, gdje razočaran u stvarima egzistencijalnim zastaje, gubeći dah u bolnici Santa Creu. Na javnome groblju Sud Este, podno Montjuïca, pokopan je kao Nemo. Zdanje bolnice danas je zaštićeno kulturno dobro i Knjižnica Katalonije, u kojoj su u naše vrijeme pohranjena djela Janka Polića Kamova na katalonskome. Literarnom uputom svojega zadnjeg ogleda iz srpnja 1910. godine Kamov znakovito priziva Don Kihota, koji je, svladan u Barceloni od Viteza Bijele Lune, bio prisiljen povući se u zabit i kao posljednji izdanak stare Španjolske uzmaknuti pred novim životom i napretkom grada.

Kamovljeva europska putanja dala je pečat njegovu stvaralačkome programu kojim je prije svega provjeravao vlastitu kulturnu zavičajnost, pošao je onamo »dostizavati uzore, prostudirati sebe i svoj narod« (IK, 160); »U tuđini i domovina i svijet stade se dijeliti u mojim predodžbama (...) tamo sam bio bolesnik, tu hoću da budem liječnik.« (IK, 174) Na svojoj europskoj duhovnoj transverzali Kamov zarana (prije svih u hrvatskoj ali među prvima i u europskoj književnosti) odabirom iskaznih postupaka i svjetopogleda prevrata oblikuje svoj umjetnički identitet, energijom opsesivne borbe protiv nemoći, nedorečenosti i bezidejnosti, stvaralačkog besplođa, pomirljivosti i slabosti.

Stvoreni književni univerzum Kamov u svojoj višeznačnosti istrajava u kontrapunktu prema Rijeci. Je li Kamovljeva statua kipara Zvonimira Kamenara, od 2000. oslonjena na ogradu mosta na Rječini, i pogleda upravljena prema moru, uputa trajne otvorenosti toga djela i potrebe za kamovljevskom slobodom? Replika statue postavljena 2016. u parku barcelonske Hospital de la Santa Creu oznakovljuje Kamova navjestiteljem umjetničke tranzicije i stilotvornih prijeloma o europskome prijelazu stoljeća. Izmaknuti postament kipa pojačava značenje jedinstvene stvaralačke dinamike Janka Polića Kamova u stalnome diskontinuitetu s prošlosnim simbolima. Mladen Machiedo progovara o tome Kamenarovu konceptu slobode po Kamovu kao »važnome hrvatskome književnome mjestu, odmaknutom od patetičnih središnjih pijedestala« kipova Itala Sveva, Jamesa Joycea i Umberta Sabe u Trstu.

Napor za novodobno i kontinuirano ozbiljenje Kamovljeva sna: »živjeti na papiru – pregnuh živjeti od papira – umislih se živjeti za papir« (IK, 268) predstavlja od 2014. ustanovljena nagrada Kamov Hrvatskoga društva pisaca za najbolju i stilsko-tematski inovativnu književninu na hrvatskome jeziku objavljenu u domaćega nakladnika. Sukladan mu je u dostizanju Kamovljeva artističkoga na­uma za trajnim uznošenjem literarnosti – čitanju, pisanju i mišljenju – projekt Rezidencije Kamov (Kamov Residency) koji inozemnim umjetnicima različitih profila u riječkome kreativnome utočištu u Ulici Janeza Trdine osigurava jednomjesečni boravak, Kamovljev žuđeni »komoditet, bezbrigu i samoću« (IK, 309), istekom kojega autori Gradu predstavljaju svoje radove.

Zadržati, ukorijeniti Kamova u kulturnoj memoriji Grada i Domovine stoga ne znači petrificirati njegovu književnu misao (»Dignite mi spomenik – i bit ću mrtav, mrtav, mrtav!«, TM, 65), nego rekreirati ju opetovanim pozivom Čitajte Kamova! kao i o stotoj obljetnici njegove smrti 2010. godine. Član konceptualne Skupine šestorice Vlado Martek još je 1979. tom svojom pjesničkom agitacijom pokrenuo obraćanje Kamovljevu djelu iz blizine zatraživši od nas refleksiju Kamovljeve filozofije umjetnosti u svim njezinim konsekvencama.

Bibliografija

Dragutin Tadijanović (ur.) (1984), Sabrana djela Janka Polića Kamova u četiri knjige (1. Pjesme; Novele; Lakrdije; 2. Isušena Kaljuža; 3. Drame; 4. Članci; Feljtoni; Pisma), Opatija: Otokar Keršovani.

Nedjeljko Fabrio (1987), »Kamov. Op. 1«, Forum, br. 3–4, 1987., str. 386–389.

Nedjeljko Fabrio (1988), »Opera po Kamovu«, Republika, XIV, siječanj–veljača 1988., str. 174–179.

Darko Gašparović (1989), »Krleža spram modernizma«, Fluminensia, časopis za filološka istraživanja (1–2), str. 13–20.

Darko Gašparović (2012), Dubinski rez kroz hrvatsku dramu 20. stoljeća, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 171–207.

Antun Gustav Matoš (1973), Pjesme; Pečalba; Sabrana djela Antuna Gustava Matoša, JAZU. Zagreb: Liber, Mladost.

Mladen Machiedo (2010), »Neprolazni Kamov«, Vijenac, broj 15, str. 427–429.

Nikola Milićević (ur.) (1968), Pjesme, novele, drame, eseji/JankoPolić Kamov; Pjesme, eseji i članci/Vladimir Čerina. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Knjiga 83, Zagreb: Zora, Matica hrvatska.

Mladen Urem (2006), Janko Polić, Dora Maar i hrvatska avangarda, Rijeka: Rival.

Mladen Urem, Milan Zagorac (2010), Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba, Priručnik za čitanje Kamova 100 godina poslije, Izdavački centar Rijeka.