Erazmo Barčić – riječki lav

Erazmo Barčić, odvjetnik, političar, društveni aktivist i pisac, riječka je ličnost koja je svojim djelovanjem i životom zadužila Rijeku i riječko društvo devetnaestog stoljeća. Iako je javno djelovao gotovo pola stoljeća i svojim postupcima usmjerio daljnju budućnost Rijeke, Barčić je do danas ostao neistražena i pomalo zaboravljena ličnost o kojoj se veoma rijetko ili gotovo nikada ne govori. Rođenjem 1830. godine u patricijskoj obitelji u Rijeci, Barčić je započeo svoje putovanje tijekom kojega će se boriti za jačanje hrvatskog duha u Rijeci, a svojim postupcima i dinamičnim govorima ostat će upamćen kao riječki lav koji se uspješno nosio sa svim nedaćama devetnaestog stoljeća.

Mladi Erazmo Barčić

Postoji veoma malo zapisa i podataka o Erazmu Barčiću, ali i o cijeloj njegovoj obitelji i njihovu podrijetlu. Giovanni Kobler u svojem djelu Memorie donosi značajne i nezaobilazne informacije o brojnim riječkim obiteljima pa tako i o obitelji Barčić (Barcich), a njegovo je djelo iznimno važno za sve autore koji se počinju baviti istraživanjima starih riječkih obitelji i istaknutih ličnosti.

Erazmo Barčić (1830–1913)

Već u 16. stoljeću postoje zapisi o pomorcu Matteu Barcichu, koji je umro 1613. godine, a koji je imao petero djece: Nicolo, Bortolo, Francesco, Matteo i Andrea. Spomenuta se obitelj početkom 17. stoljeća doselila iz Bakra u Rijeku i to je jedan od najranijih podataka o korijenima obitelji Barčić. Prema Koblerovu pisanju, obitelj Barcich imala je osam generacija potomaka, a njezina loza završava smrću središnje ličnosti ovoga rada, Erazmom Barčićem. Erazmo Barčić je, kao što je već i spomenuto, rođen 1830. godine, od oca Giuseppea, gradskog činovnika i patricija i majke Francesce Rumboldt. Ono što je posebno zanimljivo, a što će često i sam Erazmo isticati, patricijsko je podrijetlo obitelji, a koje je stekao njegov otac kada je primljen u consiglio patriziale.

Iako je gotovo nemoguće provjeriti sve informacije koje nam donosi Kobler, on nam je odličan izvor podataka i o različitim profesijama kojima su se bavili Erazmovi predci, od pomoraca, općinskih i gradskih vijećnika, svećenika, sudaca te liječnika, a i sam Erazmo će se dokazati kao izniman odvjetnik i političar koji ni u jednom trenutku nije odustao od svojih stavova i principa. Svoj je karakter Barčić gradio još od dječačkih dana, a posebno velik utjecaj na njega i njegovu osobnost imalo je obrazovanje, koje je smatrao iznimno važnim i kojem je posvećivao jako puno vremena.

Erazmo Barčić primarno je obrazovanje stekao u rodnom gradu Rijeci, gdje je završio osnovnu školu i potom latinsku gimnaziju. Obrazovanje je nastavio u Zagrebu na Pravoslovnoj akademiji, koju je upisao u godini 1847/1848., a o njegovim akademskim postignućima govore svjedodžbe iz kojih je vidljivo kako je Erazmo Barčić u gotovo svim odslušanim kolegijima zaslužio status eminens i primae classis, a čime je samo nagovijestio svoju ulogu u budućim političkim i društvenim kretanjima. Posebno se ističu kolegiji poput Lingua et litteratura Croatico=Slavonica, Historia pragmatica Regni Hungariae i Lingua Graeca, koji su zasigurno imali veliko značenje za Barčićevo buduće djelovanje, imajući na umu kako je bio velik poznavatelj povijesti, ali i dobar retoričar.

Važno je reći kako se ljubav prema hrvatskom jeziku i rodu gajila u cijeloj Barčićevoj obitelji i kako je od svojih dječačkih dana Erazmo bio izložen hrvatskom jeziku, čime je dodatno potaknut razvoj njegove ljubavi i samosvijesti prema hrvatskom duhu. U pismu upućenom Albertu Široli, objavljenom u Novom listu 1906. godine, Barčić se posebno osvrnuo na svoje djetinjstvo i ulogu hrvatskog jezika u njegovoj obitelji:

Vi znate dobro, da Vas Vaša dobra mat – kako i mane moja – ni vadila molit ‘in nome del padre, fijolo e spirito santo’ ne’, lego ‘u ime oca, sina i duha svetoga’ – znate dobro, Alberto, da Vaša mat ni Vas – kako ni moja mane – v jutro, o podne i veče vadila pozdravljenje angjelsko ‘Ave Maria piena di grazia’, lego vas, sojega sinka, adila – kako i moja mane – va slatkom sojem zajiku ‘zdravo Marijo milosti puna’. Na oven zajiku su nas naše matere ogojile, a samo temu morete zahvaliti da ste dobar i pošten muž odi besede.

Tijekom studija u Padovi Barčić se još bliže i detaljnije upoznao s talijanskim pokretom risorgimento i s djelovanjem jednog od glavnih talijanskih revolucionara Giuseppea Mazzinija. Oboje će ostvariti velik utjecaj na Barčića, a pri povratku u Rijeku Barčić će nastaviti čitati i pratiti razvoj talijanskog revolucionara i pokreta koji se događao u Italiji, ali i cijeloj Europi.

Riječki lav – predvodnik nove
politike u Rijeci

Dvije povijesne pojave 1848. godine, talijanski preporod i otpor Riječana protiv hrvatske vlasti, posebno su obilježile Erazmov život i donekle usmjerile njegov pravac budućega političkog djelovanja. Talijanski preporod, odnosno ideje risorgimenta, Erazmu je bio temelj na kojem je gradio svoje viđenje ujedinjenja, a talijanska kultura i demokracija u potpunosti su zaokupile njegove misli, dok su lik i djelo G. Mazzinija za njega bili jedini istinski uzori.

Pregledavajući novine iz razdoblja života Erazma Barčića, može se zaključiti kako je Erazmo bio iznimno popraćena osoba koja je često nastupala i držala javne govore. Osim što je zasigurno bio najpoznatiji po svojim političkim govorima, Erazmo nije zaostajao ni u javnom društvenom životu, a posebno se ističe njegovo sudjelovanje u radu Narodne čitaonice, i to od njezinih samih početaka djelovanja.

Svjedodžba Erazma Barčića s Pravoslovne akademije Zagreb, 1847/1848. godine

Narodna čitaonica riečka imala je veliku ulogu u jačanju i promoviranju, odnosno unapređenju ilirskog pokreta u Rijeci i samim time bila je središnja točka riječkoga kulturnog života, čiji su članovi bili pripadnici više klase, plemići i značajne osobe iz društvenog i kulturnog života Rijeke i okolice. Prema dostupnim popisima članova Narodne čitaonice riečke, može se uočiti kako je Erazmo Barčić obavljao različite funkcije tijekom njezina djelovanja, od funkcije starješine, preko odbornika pa sve do funkcije odvjetnika same Narodne čitaonice. Zahvaljujući sačuvanim zapisnicima, a na temelju kojih je napisana i Spomen knjiga prigodom pedesetogodišnjice Narodne Čitaonice riečke, vidljivo je kako je Barčić imao zapaženu ulogu u radu Čitaonice te je među ostalim bio jedan od najzaslužnijih članova, čijim je zauzimanjem Čitaonica dobila novi prostor za rad i djelovanje na Korzu, a u čijem prostoru i danas djeluje.

U sjednici 26. Aprila 1889. odbornik g. Barčić spominje, kako su nekoji naši članovi sastavili konsorcium, koji je kupio kuću br. 50 ili novi broj 2. na Corsu, ponajviše stoga, da se u njoj može nastaniti naše družtvo, te želi, da odbor preuzme korake shodne glede odkaza dosadanjega stana i nabave tog novog.

Odbor Narodne čitaonice riečke je tijekom godine organizirao niz različitih događanja, od plesa, koncerata i kazališnih predstava, pa sve do javnih rasprava o tadašnjim glavnim temama riječkog života. Erazmo Barčić se ponajviše istaknuo u organizaciji i sudjelovanju u javnim raspravama s pomoću kojih je pokušao širiti hrvatski duh i upoznavati širi sloj društva s važnošću hrvatskog pokreta u Rijeci.

Iako se Barčić javnosti predstavio kroz rad Narodne čitaonice riečke, važno je naglasiti kako se pravi iskorak dogodio nakon susreta s Antom Starčevićem, tadašnjim predvodnikom pravaša u Hrvatskoj. Odmah nakon ulaska u Stranku prava Barčić se pokazao kao jedan od najaktivnijih članova stranke te je već time najavio svoju političku budućnost i prepoznatljivost na javnom riječkom prostoru.

Godine 1865. Barčić je izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik bribirskog izbornog kotara i član Stranke prava u Hrvatskom primorju, dok mu je zamjenik bio još jedna značajna i poznata riječka ličnost, dr. Rački. Pregledavajući novine iz razdoblja kada je Barčić izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, uočljivo je kako ne postoje vijesti, dopisi i izvještaji koji bi nam mogli prikazati njegovu političku aktivnost u saboru te na temelju toga možemo zaključiti kako je njegov dvogodišnji mandat protekao bez prevelikog osobnog isticanja i izlaganja javnosti.

Uza začetke političkog djelovanja, Barčić je i dalje vodio svoju odvjetničku kancelariju u Rijeci, a čiji su se prostori nalazili u Gorupovoj kući na Piazza Urmeny (br. 461, I. kat). Od svog odvjetničkog poziva Barčić nije imao većih materijalnih prihoda, a njegovi klijenti pretežno su bili nižeg imovnog stanja, ali je bio poznat kao izniman stručnjak za građansko pravo i veoma cijenjen od svojih kolega.

Odvjetnički žig Erazma Barčića

Šezdesete su godine u Rijeci bile veoma burne i sve su češći bili izgredi usmjereni protiv onih s čijom se politikom i stavovima pojedinci nisu slagali. Barčić je bio u iznimno nepovoljnom položaju jer je sve manje mogao usmjeravati svoju energiju na borbu za hrvatski pokret, a sve se češće morao obračunavati s fizičkim i verbalnim napadima političkih protivnika. Posebno je teško vrijeme za Barčića bilo ono nakon donošenja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) i uspostavljanja mađarskog protektorata nad Rijekom, kada su napadi na Barčića postali gotovo svakodnevna pojava. Kako novine izvještavaju, Barčić je i pri samom prolasku kroz grad doživljavao neugodne situacije.

Vi ste presvietli gospodine^[1], glava svih strukah i uprave u gradu Rieci, s toga vam nemože nepoznato biti kako je pred mjesec danah poznati Gasparo Matković javno na ulici u Rieci mirno prolazećeg g. Odvjetnika Erazma Barčića psujući i ružeći ga napao, da se ovaj jedva njega izbavio, i to kako saznasmo, samo zato što spomenuti g. Barčić ljubi neizmjernim žarom svoju milu majku domovinu Hrvatsku...

Od sedamdesetih godina 19. stoljeća uočljivo je jačanje Barčićeva društvenog i političkog angažmana, a čiji su govori i djela sve više bili novinski popraćeni i sve češće javno izlagani i prisutni u riječkom i hrvatskom društvu. Zasigurno su tome pridonijeli i događaji vezani uz promađarsku politiku u Rijeci, a sam Barčić nikada nije posustao u svojim stavovima i pogledima prema hrvatskom riječkom duhu. Upravo je zbog svoje upornosti, nekolebanja i duhovne ustrajnosti, uživao poštovanje brojnih ljudi, a čak i ponekih svojih protivnika, čime je zaradio i nadimak riječki lav.

Promađarska situacija u Rijeci u drugoj polovici 19. stoljeća ponovno je ojačala tenzije između političkih suparnika. Ovaj put su najizloženiji bili oni koji su se protivili ungarezima^[2] i njihovim promađarskim stavovima, a pritom se zauzimali za hrvatski pokret u Rijeci i široj okolici. Različite novine pišu o istom događaju koji se zbio u Rijeci 1877. godine, a koji nam može pobliže predočiti tadašnju situaciju i brojne sukobe koji su se događali gotovo na tjednoj bazi. U ovoj se situaciji u glavnoj ulozi našao Erazmo Barčić i njegova materijalna imovina, koja je napadnuta od grupice ljudi, promađarski orijentiranih stavova, a koji su tim činom željeli iskazati svoje nezadovoljstvo promicanjem i jačanjem hrvatskog duha u Rijeci. U rujnu 1877. godine Rijeku je posjetio austrougarski prijestolonasljednik carević Rudolf i kako je to već uobičajeno, na gradskim ustanovama i brojnim kućama, izvješene su mađarske zastave koje su trebale pokazati riječku privrženost i gostoprimstvo vladajućoj kući. Erazmo Barčić, Josip Gorup i još poneki riječki Hrvati na svoje su kuće, uz mađarsku, izvjesili i zastavu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Time su htjeli upozoriti da u Rijeci postoji i živi hrvatski duh i pokret, unatoč zabrani tadašnjega gradonačelnika Ciotte. Ispred Barčićeve kuće okupila se grupa ljudi koji su mu kamenovali kuću i pritom razbili gotovo sve prozore, a načelnik Pasquali, koji je prema pisanju novina Primorac trebao čuvati integritet i hrvatske zastave, provalio je u Barčićevu kuću i sam skinuo zastavu.

SPOMENICA NJ. VISOSTI CAREVIĆU I KRALJEVIĆU

Vaša visosti!

Da izrazim veselje radi visokoga posjeta, kojim se Vaša Visost udostoji počastiti grad Rieku, smjerno podpisani nakitio je jučer u jutro svoj stan zastavami kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Nu čim je Vaša Visost nadošla, čopor najprostijeg puka, očevicno nahuškan i podmićen, strknuv se oko stana smjerno podpisanoga, prieteć, vičuć i kamanje bacajuć, zahtievaše, neka se skinu one zastave te mašiv se posla, uze jurišati moju kuću, pope se na prozore, skide š njih zastave i podere i pogazi jih, ručuć i zvižduć.

Ovakova pogrda zastavi kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije odsieva se i na njezinu kralju.

Bio koli mu drago ružan čin, ipak promotriv, da ga je počinio najnižji sloj pučanstva, koj se dade lahko na izgrede, mogao bi se bio zastri koprenom zaboravi. Al kako ga valja ubrojiti poglavito u krivdu municipalnim oblastim, čin taj prikazuje se posve drugačije te se nemože, ne smije mimoići.

Već u jutro htjedoše organi javne sigurnosti navesti privatnim putem vlastnika Gorupa na to, da skine zastave hrvatske, što jih razvi na svojoj palači, i njegovu punomoćniku pitajućemu, po kojem da to zakonu mora učiniti, zaprietiše zatvorom.

Smjerno podpisanomu poručivale su se od jutra opomene povjerljive, poričuće takodje od oblasti javne sjegurnosti, neka bude na oprezu, jermu se spremaju ružni časovi, i toda će ga izbatinat i polušat mu prozore.

Sad treba pitati, zašto se municipalne oblasti, znajuć to sve, nepoprimiše dužnih odredaba radi opreznosti, da se zaprieči nered, zašto nezatvroiše već u jutro začetnike, zašto nenamjestiše na mjesta opasna dovoljan broj stražara ili zašto bar nenaložiše službeno, da se skinu hrvatske zastave? Al sve ovoga nebijaše, gungulaše je pustilo prostih ruku, gungula trajaše prieko ciele ure i pol, niti je ikoga zatvorilo, niti svjetini naložilo, da se razidje, te gungula presta, tek kad je pokloniv se najgrdjim nepravdam, počinjenim po zgrnuvšem se pučanstvu, skunuta zastava.

Visosti! Zastava ovako pogrdjena zastava je naroda, koj je svoju nepokolebivu vjernost pram previšnjoj vladajućoj kući zapečatio već vjekove u svako doba, ma i najnesrećnije po monarkiju, potoci prolivene krvi na bojištih.

Pogrda, nanešena joj u dan toli svečan na oči Vaše Visosti i oblasti javne sjegurnosti, traži zadovoljštinu, koja joj se nemože uzkratiti.

Najpokornije podpisani usudjuje se u to ime doglasiti taj žalostn čin Vašoj Visosti. Udstoj se, Vaša Visosti, oprostiti pregnuću i slobodi smjertno podpisanoga, koj bi bio mogao svladan pravednim ganućem, lahko zaboraviti na po koj obzir, što ga duguje Vašoj Visosti.

Blagoizvolji mu, Vaša Visost, nakloniti preveliku čast, da se očituje s najdubljim počitanjem i najpokornijom odanošću Vaše Visosti

Na Rieci, 4. Rujna 1877.

Erazmo Barčić

Pismo Erazma Barčića upućeno careviću Rudolfu

La voce di un patriota – Glas rodoljuba

Iako se javnosti Erazmo već predstavio kroz rad u Narodnoj čitaonici riečkoj, objavljivanje brošure La voce di un patriota uvelike je istaknulo njegovu ličnost u Rijeci i njezinim društvenim krugovima. La voce di un patriota ili Glas rodoljuba njegov je najpoznatiji politički tekst, koji je objavio u studenom 1860. godine, a koji je bio odgovor na autonomaško izdanje brošure Voti e bisogni di Fiume, odnosno Želje i potrebe Rijeke.

Brošura Voti e bisogni di Fiume je primarno politički tekst koji je za cilj imao obrazlaganje riječkog autonomizma, a negiranje prava Hrvatske na mogućnost odlučivanja u vezi sa sjedinjenjem Rijeke s Ugarskom. Kroz niz tekstova, koji su se objavljivali u riječkom dnevniku Eco di Fiume, historijski i politički se obrazlaže misao autonomije Rijeke, a pritom se ističe kako Rijeka nikada nije bila sastavni dio Hrvatske te sukladno tomu ima neosporno pravo na samostalno odlučivanje u vezi sa svojom budućnosti.

Barčićev odgovor na navedene teze nije trebalo dugo čekati te je samo dva mjeseca nakon objavljenih tekstova reagirao u obliku brošure La voce di un patriota. Barčić je navedenu brošuru tiskao o vlastitom trošku, a pisana je na talijanskom jeziku. U brošuri Barčić otvoreno napada stavove ungareza koji su objavili i pisali Voti e bisogni di Fiume, ali i stavove i djela svih riječkih ungareza.

U uvodnom dijelu brošure Barčić objašnjava potrebu za reakcijom na nedavno objavljenu knjižicu Voti e bisogni di Fiume te ističe kako je njegova namjera iskrena i neiskvarena, a što garantiraju njegovi najčistiji rodoljubni izvori i uspomene obitelji koja na ovim prostorima prebiva već stoljećima. Kao što smo već napomenuli, Barčićeva brošura i rasprava pisana je na talijanskom jeziku, a kako sam Barčić ističe, riječkom narodu obraća se na talijanskom jer je to jedini jezik koji su učili čitati i pisati.

Kroz sljedeća poglavlja brošure Erazmo raspravlja s riječkim autonomašima, osvrćući se pritom na njihove teze iznesene u ranije objavljenoj knjižici. Riječko autonomaštvo je prema Barčiću »uskogrudni municipalizam« te ni na koji način ne može opravdati autonomaške zahtjeve koji su u suprotnosti s nacionalnim jedinstvom, a u prilog im ne ide ni prošlost Rijeke koja nije toliko slavna kao prošlost Venecije ili Genove te čak ni na temelju toga nije opravdano tražiti autonomnost grada koji je veličinom manji od svih poznatih samostalnih gradova i državica.

Barčićeva brošura završava njegovim razmatranjima o četiri mogućnosti za budućnost Rijeke: sjedinjenje s talijanskim provincijama, autonomija, neposredna inkorporacija ugarskoj kraljevini ili pripojenje hrvatskoj naciji i posredno ugarskoj kruni. Barčić ni jednoga trenutka ne dvoji o najboljoj soluciji za Rijeku te opet ističe kako budućnost Rijeke zavisi samo od Hrvatske. Njezin položaj u središtu nacije osigurava joj europsku važnost... Veliki bolesnik (Austrija) može odgađati, ali ne može izbjeći svoj pad.

Vrhunac Barčićeva angažmana
i obiteljska tragedija

Sredina osamdesetih i devedesete godine za Barčića su značile vrhunac njegova političkog i društvenog djelovanja u okvirima hrvatske politike. I dalje aktivan u Stranci prava, Barčić se svojim srčanim istupima i govorima promaknuo u glavnog zagovornika struje pravaša koja se zauzimala za rušenje Habsburške Monarhije i za uspostavu samostalne hrvatske države u konfederaciji s ostalim zemljama balkanskog teritorija. Njegova aktivnost i brojni javni nastupi osigurali su mu izborno mjesto na predstojećim izborima 1892. godine, a na kojima je izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik bakarskoga kotara. Sljedećih nekoliko godina bio je iznimno posvećen političkom životu i aktivnostima, a u Hrvatski je sabor biran čak 5 puta kao zastupnik bakarskog izbornoga kotara.

Iako je na političkom planu bio iznimno uspješan, potkraj 19. stoljeća Barčića je zadesila velika nesreća i obiteljska tragedija, pogibija sina jedinca, Erazma mlađeg 1892. godine. Barčićev sin poginuo je u dvoboju s Eduardom Schadlom, predsjednikom Veteranskog društva, a do kojeg je došlo zbog političkih prepirki. Taj događaj ostavio je velik trag na Barčiću i njegovu životu te se može reći kako se nikada nije uspio oporaviti od toga nesretnog događaja koji je obilježio ostatak njegova života.

Pogrebna povorka Erazma Barčića na Korzu, 1913. godine

Tijekom sljedećih godina sve je više slabjela Barčićeva politička uloga, kako u okvirima riječke politike tako i u okvirima hrvatske političke scene. Godine 1895. u potpunosti raskida odnose sa Strankom prava, a njegove ideje sve su manje dolazile do izražaja i sve je manje ljudi vjerovalo u njegove argumente.

Posljednja Barčićeva politička epizoda dogodila se 1906. godine, kada je još jednom kao zastupnik bakarskoga kotara izabran u Hrvatski sabor. Tada već politički veteran, Erazmo je kao najstariji zastupnik imenovan privremenim predsjednikom Hrvatskog sabora, a svoju je političku karijeru zaokružio 1908. godine značajnim riječima Va fuori, o stranier!, koje je po posljednji put uputio mađarskim okupatorima.

Erazmo Barčić je umro u travnju 1913. godine od moždanog udara, u osamdeset i trećoj godini života. Smrću Erazma završila je jedna era riječke, ali i hrvatske političke povijesti tijekom koje se riječki lav neustrašivo i srčano suprotstavljao svim autonomašima i onima koji su ograničavali i sprječavali razvoj hrvatskog duha u Rijeci. Njegov doprinos i djelovanje od neizmjerne je važnosti za razumijevanje situacije devetnaestog stoljeća u Rijeci, a romantičarska vizija jedna je od odlika tog autentičnog predstavnika riječkog patricijata koji zasigurno ne smije biti još jedna zaboravljena riječka povijesna ličnost.

Literatura

Kobler, G. (1978). Memorie, sv. 3, LINT: Trieste

Čulinović, F. (1953). »Rijeka u državno-pravnom pogledu«, Rijeka. Zbornik, geografija-etnologija, ekonomija, saobraćaj-povijest-kultura, Zagreb

Gross, M. (1973). Povijest pravaške ideologije, Sveučilište u Zagrebu: Institut za hrvatsku povijest

Lukežić, I. (1991). »Va fuori, o stranier!«, u: Fluminensia: časopis za filološka istraživanja, vol. 3, no. 1–2, Rijeka

Spomenknjiga Narodne Čitaonice Riečke (2000), pretisak, Rijeka

Novinski članci:

Narodne novine (Zagreb), 192 (1867)

Novi list (Rijeka), 117 (1906)

Primorac (Kraljevica) 107 (1877)

Arhivska građa:

HR-DAR-406: Hrvatska, Hrvatski državni arhiv, Rijeka, fond 406, Erazmo Barčić.

^[1]   Obraćanje Josipu grofu Zychy-u, riečkom gubernatoru.

^[2]   Naziv za osobe koje podupiru mađarsku vlast i promađarski orijentirane stavove i postupke.