Barokna Rijeka

»Mi, Francesco Bartiroma, arhiđakon, generalni vikar i u ime presvijetlog monsinjora Alvisea Marcella, prečasnog biskupa pulskog, vizitator grada i arhiđakonata Rijeke. Svima onima koji će vidjeti ovaj naš list pozdrav u Gospodinu. Budući smo bili zamoljeni od velečasne gospode arhiđakona, župnika i kanonika riječke Zborne crkve da se proglasi ovu zbornu crkvu Velikom, da se razlikuje od ostalih sagrađenih u malim kaštelima u ovom kraju. Budući smo vlastitim očima vidjeli rečenu crkvu plemenite građe, u kojoj služe arhiđakon, župnik i drugih šest kanonika, isto toliko običnih svećenika i nešto manje klerika; vidjevši potom grad koga krase plemenita zdanja, čijih stanovnika je više od tri tisuće, a ističu se plemeniti građani, među kojima mnogo doktora i umjetnika, grad koji posjećuje puno stranaca iz unutrašnjosti i s morskih strana zbog trgovine na veliko, te brodovi, osim svako­dnevnog priliva svih vrsta ljudi u posjet Blaženoj Djevici trsatskoj, gdje se prije nalazila Sv. kuća iz Loreta; nakon što smo vidjeli da grad rese tri brojna redovnička samostana, tj. augustinski, isusovački, kapucinski, seminar i ubožnica, te povrh još ženski samostan koji će se uskoro sagraditi; nakon što smo sve to vidjeli i ozbiljno razmotrili, snagom autoriteta podijeljenog nam po rečenom presvijetlom i prečasnom monsinjoru, spremni smo udijeliti, kao što snagom ove naše odluke i podjeljujemo, naslov Velike gore navedenoj Zbornoj crkvi i udjeljujemo joj sve one časti, prednosti, povlastice i prerogative koje uživaju i imaju de jure uživati Velike zborne crkve. In quorum etc.

Dano u Rijeci Sv. Vida, u vizitaciji 29. listopada 1658. godine.

Francesco Bartiroma, generalni vikar

Domenico Velico, biskupski pomoćnik, itd.«

Svjedočanstvo Francesca Bartirome, generalnog vikara Pulske biskupije i uglednog teologa podrijetlom iz Verone, o Rijeci sredine 17. stoljeća, raritetan je dokument. Grad je tada pripadao Pulskoj biskupiji, čiji je veći dio bio pod vlašću Mletačke Republike. U dio biskupije pod vlašću Habsburga, a koji se je prostirao od Brseča do Rijeke, pastoralni je vizitator mogao doći tek iznimno, uz dozvolu samog nadvojvode, koji je rezidirao u Grazu. K tome, u 19. stoljeću arhiv je Pulske biskupije izgorio, pa su od rukopisa vizitacija ostale sačuvane samo kopije pohranjene u Rijeci. Bartiroma opisuje nevelik, no lučki grad blagoslovljen relativnim blagostanjem, živo gospodarsko i kulturno središte u kojem se susreću ljudi različitih nacija, govore se brojni jezici, trguje se robom najrazličitijih vrsta i podrijetla, u kojem djeluju ugledni teolozi i intelektualci, rade obrtnici i stvaraju umjetnici. Osim što se čini da je Rijeka uznapredovalog 17. i tijekom 18. stoljeća bila daleko prosperitetnije mjesto negoli je to danas, istinitost tog svjedočanstva potvrđuju povijesna i gospodarska zbivanja koja su uslijedila.

Isusovačka crkva svetog Vida, od 1925. riječka katedrala

Oporavak grada, nakon dugotrajne stagnacije uvjetovane ratnim sukobima, kužnim bolestima i općenitom nesigurnošću, koincidira s dolaskom kapetana Stefana, baruna della Rovere, koji je Rijekom upravljao od 1608. do smrti, 1637. godine. Naslijedio ga je njegov sin Ferdinand, za čije uprave, točnije 1659. godine, Leopold I. Rijeci dodjeljuje grb s dvoglavim orlom i motom INDEFICIENTER – nepresušan. Godine 1719. Rijeku je, skupa s Trstom, car Karlo VI. proglasio slobodnom lukom, a devet godina poslije ju uz veliku pompu i posjećuje. Privilegiran položaj koji je Rijeka tijekom »baroknih« stoljeća uživala snažno se je odrazio na stvaranje lokalne društvene elite koja se je gotovo utrkivala u naručivanju umjetnina i iskazivanju svoje pobožnosti donacijama što ljepših, raskošnijih i stilski osuvremenjenih oltara, kipova, slika ili predmeta umjetničkog obrta.

Barokizacija i izgradnja:
novo lice grada i riječkih crkava

Gradovi nisu statične cjeline, nego naprotiv dinamični skup zgrada, ulica, trgova i crkava te konačno samih stanovnika. Promjene i preobrazbe urbanih središta, njihovo osuvremenjivanje stalan je proces, a on je u Rijeci, čini se, bio najizraženiji u 18. stoljeću. Na veduti Ivana Klobučarića iz 1579. Rijeka je dobro utvrđeni grad nalik peterokutu s obrambenim jarkom. Na vrhu brežuljka uz sjeverna vrata je kaštel te crkva gradskog patrona svetog Vida. Od nje se spušta krivudava ulica prema komunalnom trgu te kuli morskih vrata pred kojima je žal s brodicama i kvarnerski zaljev. Prema jugozapadu veliki je sklop kasnogotičkog augustinskog samostana, a na istoku glavna gradska crkva Marijina Uznesenja, u kojoj stoluje riječki kaptol. Unutar zidina još je dosta neizgrađenog prostora s vrtovima i voćnjacima. Ta slika renesansne Rijeke pretočit će se u 17. stoljeću u grad prepun visokih kuća i zgrada, no bez zelenih površina, a kakvog ga 1689. prikazuje Johann Vaikard Valvasor. Urbana transformacija gradskog tkiva događa se u 18. stoljeću i to intenzivnije od 1719., kada je odlukom cara Karla VI. Habsburga (1711–1740) Rijeka proglašena slobodnom lukom. To je omogućilo strelovit razvoj, na prvom mjestu ekonomije, trgovine, brodarstva i obrta, kao i priljev raznovrsnog stanovništva, a čiji će kapital omogućiti gradu »zlatno 18. stoljeće«. Zbog nove uloge Rijeke, koja je uz Trst najvažnija luka Habsburgovaca na Mediteranu, odmah kreće izgradnja važnih infrastrukturnih objekata izvan zidina. Tako je već 1722. uz carevu potporu na zapadnoj obali započeta gradnja sklopa lazareta svetoga Karla Boromejskog, rad inženjera i graditelja Antona Matthiasa Weissa, Carla Martinuzzija te Antonija de Vernede. Godine 1750. veliki je potres pogodio Rijeku i oštetio brojna zdanja. Obnova grada uz potporu carice Marije Terezije (1740–1780) rezultirala je i posvemašnjom modernizacijom i novom urbanizacijom izvan povijesne jezgre. Sada se nasipava more te na velikom terenu ispred starih zidina nastaje novi grad – Civitas nova. U vrijeme Josipa II. (1780–1790) zatrpava se obrambeni jarak dotad ispunjen vodom i na njemu niče nova gradska promenada – Korzo, sada ukrašena višekatnicama i palačama riječkoga bogatoga građanstva, a izvedene su u stilu baroknoga klasicizma. Tada vodeću riječ ima arhitekt Antun Gnamb. Sklop koji možda najbolje simbolizira gospodarsku snagu Rijeke 18. stoljeća je golemi kompleks rafinerije šećera smješten na zapadnoj obali na predjelu Brajda, a započet je 1752. Uz carske je povlastice nizozemska kompanija Proli i Arnoldt preselila pogon iz Trsta u Rijeku, a za njihove je potrebe podignuta golema upravna zgrada šećerane. Građevina je temeljito obnovljena 1786. nakon velikog požara. Tada je ukrašena svečanim stubištem, dvoranama s freskama i bogatim štuko ukrasom, djelom braće Giacoma i Clementea Somazzija. Njezino svečano i strogo pročelje s pet etaža okrenuto je prema moru, a s pravom se može konstatirati kako je ta zgrada »najznačajnija kasnobarokna palača na istočnoj obali Jadrana«.

Barok je transformirao i izgled svih riječkih crkava i njihove opreme. Među njima posebno mjesto zauzima nova crkva svetog Vida podignuta za isusovački kolegij, a nakon dolaska redovnika iz Trsta u Rijeku 1627. godine. Projektirao ju je 1636. isusovac Giacomo Briano iz Modene. Crkvu je zamislio kao oktogon s radijalnim prohodnim kapelama nadvišen plitkom kupolom s lanternom na vrhu, a po uzoru na starija renesansna rješenja. Unutrašnjost je obložena skupocjenim mramorima, među kojima dominira osam toskanskih polustupova koji nose gređe i kupolu, izvorno zamišljenu s rebrima i ukrašenu kasetama. Tijekom gradnje Brianov je izvorni projekt u elevaciji dijelom izmijenjen, a najviše 1725., kada su isusovci naručili izgradnju prostranih galerija nad starim kapelama. Taj su zadatak obavili Bernardino i Giovanni Martinuzzi, a nakon dovršetka radova 1742. crkvu je posvetio pulski biskup Giovanni Andrea Balbi. Povišena crkva svetog Vida sada je dominirala vedutom Rijeke 18. stoljeća, a njezina velika kružna forma postala je prepoznatljiv simbol grada. U vremenu kada se gradila isusovačka crkva u habsburškoj Rijeci, i franjevci na obližnjem Trsatu pod vlašću Frankopana odlučili su pregraditi svoju staru kasnogotičku crkvu. To su učinili na tradicionalniji način tako da su bočne donatorske kapele pretvorili u brod rastvoren lukovima prema starijem jednobrodnom prostoru. Na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće obnovljena je, produžena i modernizirana stara trobrodna zborna crkva Marijina Uznesenja. Tada joj je nadograđeno i svetište, dovršeno 1725. i ukrašeno raskošnim štukaturama. Tom vješto izvedenom obnovom interijer zborne crkve popunjen mramornim oltarima dobio je raskošan izgled poput gradskih crkava u Zagrebu, Grazu i Ljubljani. Udomaćeni arhitekt Antonio de Verneda obnovio je pročelje benediktinske crkve svetog Roka davši mu barokni izgled s polukružnim završetkom, ali ostavljajući i stariju kasnorenesansnu kamenu rozetu. Nažalost 1915. cijeli je sklop zajedno s crkvom porušen. Isti je arhitekt zaslužan za strogo i skladno pročelje produžene augustinske crkve svetog Jeronima koje je valovito zaključeno. Osim pročelja posve je pregrađena crkvena unutrašnjost, koja je dobila dva para plitkih kapela uvučenih u zid i flankiranih pilastrima u stilu venecijanskog neopaladijanizma. Arhitektura barokne Rijeke, kako sakralna tako profana, podjednako je obilježena utjecajima Mediterana, odnosno Venecije te Kontinenta – Furlanije, Kranjske i Štajerske, gdje je ovaj potonji ipak dominantniji.

Vjera pretočena u mramor: skulptura i altaristika u Rijeci 17. i 18. stoljeća

Kada je 1730. britanski putopisac John George Keysler posjetio Rijeku zabilježio je kako ga je impresionirao bogati grad te se posebno osvrnuo na zbornu crkvu, koju znakovito naziva »Riječka katedrala«. Za nju zapisuje da nije još dovršena, no da je vrijedna pažnje jer je ukrašena mramornim kipovima i pilastrima. Strani je posjetitelj izrijekom spomenuo mramorne skulpture koje je vidio. Mramorni likovi možda ni za jedan drugi grad na istočnoj obali Jadrana nemaju ono značenje koje imaju za Rijeku 18. stoljeća. Po količini velikih kipova postavljenih na ili uz oltare, kao i na propovjedaonice s kvarnerskom se prijestolnicom mogu mjeriti tek Zadar i Dubrovnik. No, dok su u spomenutim hrvatskim gradovima kvalitetne mramorne skulpture nastale mahom kao importirana djela iz Venecije, u Rijeci su se od druge četvrtine 18. stoljeća kipovi klesali u barakama na morskom žalu ispred gradskih zidina. Za to je zaslužan majstor Antonio Michelazzi (1707–1771), jadranski Francesco Robba, koji je kao mladić došao iz rodne Gradisce d’Isonzo 1724. i tu ostao sve do smrti.

Luka Mislej i Jacopo Contieri, Glavni oltar, zborna, danas župna crkva Marijina Uznesenja, Rijeka, 1720–1725.

U riječkim crkvama nije sačuvan ni jedan drveni pozlaćeni oltar iz 17. stoljeća, a kakvih je zacijelo bilo mnogo. Svi su oni u 18. stoljeću zamijenjeni mramornima s pripadajućim kipovima. Taj je materijal bio uobičajen u baroknoj Italiji, ali i u drugim europskim zemljama. Imati oltar od raznovrsnog i raznobojnog mramora ukrašen kvalitetno isklesanim i majstorski poliranim kipovima bila je stvar prestiža, ali i znak bogatstva iznad svega urbane sredine te važnog političkog, kulturnog i ekonomskog centra. Prvi takav oltar s kvalitetnim kipovima naručen u Banskoj Hrvatskoj glavni je oltar franjevačke crkve na Trsatu iz 1692. godine. Izgleda poput slavoluka s četiri stupa s kipovima koji flankiraju stariju Gospinu sliku nadvišenu polukružnim zabatom s kipovima anđela. Izradio ga je Giovanni Pacassi, djelatan u Goriziji, dok su skulpture naručene u Veneciji. Naime, dok je posao altarista, odnosno graditelja i projektanta oltara, mogao obavljati i manji majstor u provinciji, visoko se kvalitetna skulptura nabavljala u umjetničkoj prijestolnici Jadrana – Veneciji. Mramorne kipove svetog Franje i svetog Ivana isklesao je ugledni venecijanski kipar Giovanni Comin, a bili su to svetci zaštitnici i imenjaci donatora zagrebačkog suca Ivana Uzolina i njegova brata, trsatskoga gvardijana Franje. Na Trsatu je tako počela još jedna tradicija tipična za nadolazeće stoljeće u Rijeci, a ta je da mramorni kipovi svetaca budu imenjaci i osobni zaštitnici donatora i njegove obitelji.

Za crkvu svetog Vida isusovci su 1711. s uglednim goričkim majstorom Pasqualeom Lazzarinijem ugovorili gradnju glavnog oltara. Prvotno se on sastojao samo od mramorne niše za staro Čudotvorno raspelo. Međutim, isusovcima se učinio premalim pa su ga 1717. proširili bočnim krilima s kipovima gradskih zaštitnika svetim Vidom i Modestom te anđelima s trnovom krunom i Veronikinim rupcem. Izradio ih je Paolo Zuliani iz Gradisce, čime se još jednom potvrđuje dominacija furlanskih majstora na početku 18. stoljeća. Altarist Lazzarini je oko 1725. podignuo i bočne oltare svetog Ignacija te svetog Stanislava Kostke i Alojzija Gonzage. Potonji ima karakteristične uvijene stupove od crnog mramora opletene cvijetom girlandom. Taj je motiv preuzet iz slavne knjige Prospettiva de pittori ed architetti isusovačkog slikara i teoretičara Andree Pozza.

Antonio Michelazzi, Glavni oltar, nekadašnja augustinska crkva svetog Jeronima, Rijeka, 1744.

No, potrebno se vratiti putopiscu Keysleru, koji se u riječkoj zbornoj crkvi divio netom dovršenom svetištu s oltarom i kipovima. Taj je veličanstveni zahvat osmislio Simone Orlando, bogati trgovac koji je u riječko plemstvo upisan 1703., a u kranjsko 1715. godine. On je 1713. Gradskom vijeću ponudio da će o vlastitom trošku podignuti trijumfalni luk, proširiti svetište i sagraditi oltar, a zauzvrat traži povlašteno mjesto ukopa za svoju obitelj pred oltarom, postavljanje svojih grbova i spomen-ploču, što je i prihvaćeno. Podignut je veliki trijumfalni luk od crnog mramora na kojem su nekad stajali grbovi kuće Orlando, a starije kasnogotičko svetište je produženo, povišeno te je dobilo svodove bogato ukrašene štukaturama. Golemi trokatni slavolučni oltar od raznovrsnog mramora izradio je ljubljanski altarist Luka Mislej, a kipovima u prirodnoj veličini ukrasio padovanski skulptor Jacopo Contieri. Kipovi su odreda predstavljali svetce zaštitnike i imenjake članova obitelji Orlando: Simonea, Anu, Margaretu i Antuna, dok su Barbara i Franjo Ksaver prikazani na pali. Grandiozni oltar obitelji Orlando može se ubrojiti u najveće i najraskošnije takve mramorne barokne spomenike u Hrvatskoj.

Zaokret u gradnji mramornih oltara i izradi kvalitetne skulpture događa se dolaskom Antonija Michelazzija iz Gradisce i otvaranjem njegove radionice u Rijeci. On 1729. gradi svoj prvi oltar, onaj Gospe Karmelske u zbornoj crkvi, a 1731. mramornu propovjedaonicu u crkvi svetog Vida. Ta mladenačka djela obilježena su još uvijek ugledanjima na njegova učitelja Paola Zulianija.

Pogled na svetište crkve Majke Božje Trsatske s lunetom Cristofora Tasce i oltarima sa slikama Serafina Schöna

Međutim, 1733. Michelazzi za isusovce podiže oltar svetog Josipa. Njegova svečana i jasna tektonika, bez usitnjene dekoracije, vrhunska obrada poliranih mramornih površina, kao i veliki reljef Poklonstva pastira na predoltarniku, čini to djelo iznimnim među dotada sagrađenim riječkim oltarima. Godine 1736. Riječanin i biskup Pićna u Istri Juraj Ksaver Marotti kod njega naručuje oltar svog imenjaka te grobnicu u crkvi svetog Vida. Majstor za to djelo izvodi brojne kipove u prirodnoj veličini, a pod menzu postavlja lik umirućeg Franje Ksaverskog. Visoko na zabatu oltara iznimnom vještinom kleše personifikaciju Vjere čije je lice prekriveno transparentnim velom po uzoru na suvremena kiparska rješenja slavnih Venecijanaca Antonija Corradinija i Antonija Gaija. Michelazzi dobiva brojne narudžbe za oltare u riječkim crkvama, zatim u Bribiru, Mošćenicama i Kastvu, ali i katedralama u Senju, Pićnu, Zagrebu i Krku. Posebno je važna narudžba oltara svetog Franje Ksaverskog iz 1737. u isusovačkoj crkvi, današnjoj katedrali u dalekom Grazu. Na tom je zadatku surađivao sa slavnim venecijanskim kiparom Giovannijem Marijom Morlaiterom. Među najljepše i najsvečanije Michelazzijeve oltare svakako se ubraja golemi glavni oltar u riječkoj augustinskoj crkvi. Naručio ga je 1744. bogati riječki trgovac Giovanni Minolli, podrijetlom iz Chietija, a bez sumnje se inspirirao pothvatom obitelji Orlando. Donator je tražio mramorni oltar s obiteljskim grbovima, povlaštenu grobnicu u samom svetištu te donatorsku mramornu ploču, a ostavio je i velike novčane legate za mise zadušnice, kao i one za duše u čistilištu. Michelazzi je sagradio oltar poput slavoluka koji je odvojen od zida, a inspirirao se djelima Andree Pozza. Uz stupove su naručiteljevi grbovi te veliki kipovi Marije i Josipa, zaštitnika supružnika Minolli, a na vrhu sjedeći anđeli kako drže grb augustinskog reda. Najoriginalniji dio oltara je niša u kojoj je Michelazzi isklesao poprsja likova koje anđeo spašava iz čistilišnog plamena, a čemu pomažu mise koje svećenik služi iznad na samom oltaru. Na taj je dosjetljiv način ostvaren izvrstan primjer baroknog »theatrum sacrum« – svetoga kazališta. Antonio Michelazzi u Rijeci je proboravio 47 godina te se bez ustručavanja može reći kako je upravo on najznačajniji hrvatski barokni kipar.

Barokni slikari u Rijeci

Naručivanje i stvaranje umjetničkih djela tijekom ranoga novog vijeka vrlo je složen i osjetljiv proces koji može opstati i trajati samo u sredinama koje su gospodarski i politički dovoljno stabilne da iznjedre primjeren broj pojedinaca ili skupina koje mogu sustavno izdvajati sredstva za nabavu slika, skulptura, izgradnju sakralnih ili profanih građevina, oltara ili pak izradu skupocjenih relikvijara. Osim novca kojim raspolažu, naručitelji ili njihovi zastupnici moraju imati i razvijen ukus, odnosno poznavati dovoljan broj umjetnina da znaju procijeniti njihovu kvalitetu ili znati što je »moderno«, a što konzervativno ili zastarjelo. Rijeka je sredinom 17. stoljeća, kao što smo vidjeli, imala tek nešto više od 3000 stanovnika te, iako je njezino gospodarstvo prosperiralo, broj potencijalnih naručitelja slika nikada nije bio toliki da je mogao poduprijeti kontinuiranu aktivnost jedne kvalitetne slikarske radionice ili više njih, odnosno prepoznatljivu gradsku slikarsku tradiciju. Umjesto toga, riječki su naručitelji bili skloni takozvanim prokušanim vrijednostima. Točnije, važne su slike, mahom za oltare, naručivali kod majstora koje su dobro poznavali, osobno ili kroz prethodne narudžbe. Tijekom 17. stoljeća jedini slikar čija je vrlo kratka karijera ostavila trag u gradskoj umjetničkoj baštini i to u obliku jedne oltarne pale, bio je Ivan Franjo Gladić ili Gladič (Rijeka, 1635–1663). Njegova potpisna Predaja ključeva sv. Petru s poprsjem naručitelja Jerolima Stemberga, jelšanskog župnika i slikarova rođaka, i danas se nalazi na posljednjem oltaru lijevog broda župne crkve Uznesenja Marijina, nekadašnje glavne gradske crkve.

Pietro de Pomis, Bogorodica s Djetetom, svetcima i obitelji kapetana Stefana della Rovere, crkva Majke Božje Trsatske

Iako se u arhivskim vijestima i starijoj literaturi spominje nekoliko imena slikara koji su tijekom posljednje četvrtine 17. ili prve polovice 18. stoljeća bili aktivni u gradu Rijeci, njihovi opusi za sada nisu identificirani. S druge, pak, strane objedinjena je grupa djela majstora koji je bio aktivan tijekom prve četvrtine 18. stoljeća, no za sada se s njima ne može sa sigurnošću povezati ni jedno ime. Tijekom druge polovice 18. stoljeća u Rijeci i okolici su djelovali slikari Anton Vlatković i Giuseppe Candido, a fragmenti su njihova opusa tek nedavno prepoznati i uskoro će biti objavljeni u stručnim časopisima.

No, za zaista važne narudžbe ugledni su se riječki naručitelji obraćali slikarima djelatnim na području Unutrašnje Austrije, odnosno Štajerske, Koruške i Kranjske te Goričke grofovije. Riječ je o majstorima koji su svoje obrazovanje redovito stjecali u Veneciji ili u nekom od kopnenih umjetničkih centara Mletačke Republike ili su se formirali pod utjecajem uglednoga venecijanskog majstora koji se je kraće ili duže vrijeme zadržao u austrijskim zemljama. Riječ je redovito o slikarstvu koje objedinjava venecijansku i srednjoeuropsku tradiciju, prateći stilske mijene i utjecaje koji su dolazili iz velikih umjetničkih središta poput Venecije i Beča.

Potkraj prve četvrtine 17. stoljeća riječki kapetan Stefano della Rovere je kod svojeg prijatelja, arhitekta, medaljara i slikara Pietra de Pomisa (Brusino Arsizio ili Lodi, 1569 – Graz, 1633) naručio oltarnu palu za obiteljsku kapelu u kojoj je netom prije bila pokopana njegova supruga. Djelo iznimne kvalitete i kasnorenesansnih stilskih odlika i danas resi oltar u franjevačkoj crkvi na Trsatu, a na njemu su uz Bogorodicu s Djetetom i svetce zaštitnike prikazani vrlo sugestivni portreti kapetana della Rovere i njegove obitelji. Nakon požara koji je poharao trsatski franjevački samostan i djelomično crkvu 1629. godine, franjevački provincijal Mihovil Kumar je započeo obnovu cijelog sklopa te je najvjerojatnije baš on potaknuo dolazak slikara i brata laika, Serafina Schöna na Trsat. Iako švicarskog podrijetla, Schön se je sigurno školovao na području između Münchena, Innsbrucka i Graza, usvojivši modele i stilske odlike slikara poput Pietra Candida (Peter de Witte) i Paola Piazze. Njegovo slikarstvo još uvijek nije barokno, a odlikuje se oslanjanjem na grafičke predloške, suptilnim i raskošnim koloritom, sklonošću ka vješto izrađenim detaljima na kojima do izražaja dolazi igra svjetla i odsjaja i specifičnom tipologijom ljupkih svetica i svetaca. Schön je na Trsatu ostavio opus koji se sastoji od četiri oltarne pale, velike kompozicije za samostansku blagovaonicu s temom Večere Svete Obitelji, prikaza Gospe Loretske te niza zidnih slika izrađenih u tehnici »fresco secco«. U godini svoje smrti, 1642., izradio je i jednu oltarnu palu za župnu crkvu u Vrbniku, na Krku, tada pod mletačkom vlašću.

Omiljeni slikar trsatskih franjevaca i njihovih donatora početkom 18. stoljeća bio je Cristoforo Tasca (Bergamo, 1661 – Venecija, 1735), koji je prve pouke u slikarstvu stekao u rodnom Bergamu, no vrlo brzo nakon toga odlazi u Veneciju. Čini se da je tijekom devedesetih godina 17. stoljeća, možda prateći jednog od najboljih ondašnjih venecijanskih slikara – Antonija Belluccija, otišao u Beč. Odatle se je povezao s trsatskim franjevcima i njihovim naručiteljima, izradivši brojne slike za samostansku ljetnu blagovaonicu. No, Tascino slikarstvo, stilski na razmeđu onog tenebroznog i neoveroneseovskog, svidjelo se je i riječkim augustincima, isusovcima, ali i članovima obitelji Orlando, koji su financirali obnovu svetišta zborne crkve. Suprotno od onog što se je do sada pretpostavljalo, Cristoforo Tasca je čini se u Rijeci boravio barem jednom i bio je dobro povezan s najuglednijim lokalnim obiteljima.

Serafin Schön, Sv. Katarina i svetice mučenice, detalj, crkva Majke Božje Trsatske

Serafin Schön, Večera svete obitelji. detalj sv. Mihovila, refektorij franjevačkog samostana na Trsatu

Tijekom druge četvrtine 18. stoljeća najdraži slikar riječkih naručitelja postaje Valentin Metzinger (Saint-Avold, Lorraine, 1699 – Ljubljana, 1759), koji iz svoje ljubljanske radionice šalje platna za franjevački samostan na Trsatu (ciklus franjevačkih svetaca), isusovačku crkvu sv. Vida (oltarna pala sv. Josipa), dok se njegova pala za glavni oltar bakarske crkve sv. Margarete iz 1757. godine ubraja u jedno od njegovih najuspjelijih djela.

Zlato, srebro i svila

U baroknoj Rijeci bilo je raznih i vrsnih majstora koji su se bavili izradom predmeta umjetničkog obrta. Tek se usput mogu spomenuti majstori kovači kojih su vješte ruke izrađivale željezne rešetke za portale riječkih crkava i građanskih domova. U Rijeci su djelovali i brojni, zasada slabo istraženi zlatari, a spominju se kao procjenitelji vrijednosti obiteljske srebrnine i nakita prilikom oporuka ili darivanja zavjetnog zlata crkvama. Brojna su zlatarska djela uvezena i iz većih europskih centara, najviše iz Graza, Augsburga, Beča i Venecije. Među njima se ističe nekoliko predmeta iznimne ljepote i vrijednosti poput relikvijara grofa Porcie napravljenog u Veneciji 1636. te darovanog trsatskoj crkvi. U istoj se riznici čuvaju dva veličanstvena zidna srebrna svijećnjaka majstora Antonija Grilla I., a izrađeni su u Augsburgu. Oni su zavjetni dar cara Leopolda I. Habsburga Gospi Trsatskoj iz 1693. kao zahvala za pobjedu nad Osmanlijama kod Budima. Impresivna je zbirka baroknoga liturgijskog zlatarstva nekadašnje isusovačke, a danas katedralne crkve svetog Vida s djelima Tobiasa Grabera, Franza Thaddäusa Langa, Leopolda Vogtnera i Franza Pfäffingera. Međutim, najljepši je rad baroknog zlatarstva veliki srebrni procesijski kip Gospe Žalosne, rad augsburškog zlatara Johanna Davida Salera iz trećeg desetljeća 18. stoljeća. Tu je srebrnu skulpturu naručila bratovština Gospe od Sedam Žalosti koje su članovi bili brojni ugledni Riječani, a osnovali su je isusovci 1631. godine.

Istovremeno, u zbirkama riječkih crkava se nalazi značajan broj liturgijskih predmeta izrađenih od skupocjenih svila iz 17. i 18. stoljeća koje su istkane uglavnom u talijanskim i francuskim tkalačkim manufakturama te predmeti ukrašeni vezom nastali u domaćim, ali i stranim vezilačkim radionicama. Najznačajniji predmeti svakako se nalaze u povećoj zbirci povijesnog tekstila katedrale svetog Vida. Među njima valja izdvojiti vrhunske svile s bizarnim i naturalističkim dekorima iz prve četvrtine 18. stoljeća, kao što je, na primjer, crni lampas ili onaj s biljnim dekorom pastelnih tonova koji je vrlo sličan venecijanskim skupocjenim lampasima poznatim pod nazivom ganzo. Slična svila, koja se može također smatrati skupocjenim ganzom, nalazi se i u zbirci franjevačkog samostana na Trsatu. U istoj zbirci nalazi se i raskošan komplet skrojen od tamnozelenog baršuna dok je njegov dekor izveden tehnikom veza srebrnim nitima. Smatra se da je ovdje riječ o izravnoj donaciji carice Marije Terezije samostanu na Trsatu. U zbirci katedrale i crkve Marijina Uznesenja nalaze se i predmeti ukrašeni vezenim kompozicijama, a koji su vrlo vjerojatno rad sestara riječkoga benediktinskog samostana, zbog čega imaju iznimno značenje za lokalnu baštinu.