Antička Tarsatica

Uvodne napomene

Posljednjih godina arheološka istraživanja na području povijesne jezgre grada Rijeke pružila su nam mnoštvo novih spoznaja o urbanističkim elementima i kvaliteti života stanovnika antičke Tarsatike. Moramo istaknuti činjenicu da se velikim dijelom pri tome misli na kasnoantičko razdoblje između polovice trećeg i početka petog stoljeća, u kojem su konačno oblikovani svi glavni urbanistički elementi poput obodnih gradskih zidina, zgrade vojnog zapovjedništva »principija«, osnovnih uličnih koridora, termalnog sklopa. Nakon etničkih previranja uzrokovanih germanskim seobama, raspada Rimskog Carstva i vladavine Ostrogotskoga Kraljevstva, Tarsatika doživljava posljednje trenutke obnove i pregradnje unutar očito već dijelom porušenoga grada između polovice i kraja šestog stoljeća, pod upravom ranobizantskih careva iz Konstantinopola. To je vrijeme radikalne pregradnje dijela termi u prostrani bazilikalni kršćanski sklop s raskošnim podnim mozaicima. Stare nekropole na prilaznim cestovnim komunikacijama dobivaju crkve, uz koje se formiraju kršćanska groblja, poput crkve sv. Andrije smještene između Barčićeve i Ciottine ulice, odnosno sv. Lovre uz današnju Strossmayerovu ulicu. Seobama Slavena i naseljavanjem Hrvata u »mračnom« razdoblju između sedmog i devetog stoljeća priobalna Tarsatika postupno prestaje biti spomena vrijednim gradom. Stoljećima kasnije, u okvirima zakrpanih kasnoantičkih zidina, započinje rast novoga grada, Rijeke svetog Vida. Naravno, tisućljetni razvoj grada uništio je velik dio tragova naselja iz razdoblja antike. Preostali su tek skromni tragovi zidova ili taložine zemlje i mulja povrh vapnenačke litice ispunjene ulomcima različitog odbačenog materijala poput ulomaka posuđa, amfora, građevne opeke, tragova metalnih predmeta i kovanog novca. Tragovi iz razdoblja prvog i drugog stoljeća nakon Krista uočeni su unutar brojnih sondažnih i infrastrukturnih iskopavanja unutar Staroga grada, spomenimo primjerice i najnovije nalaze predmeta otkrivenih prigodom obnove parternog opločenja na Koblerovu trgu.

Dio ostataka kasnoantičkoga termalnog sklopa, 60-ih godina 20. st.

Međutim, još nije pronađen ni jedan natpisni spomenik koji bi bio zatečen u nekom arheološki definiranu kontekstu. U odnosu na susjedne kvarnerske otoke, na kojima je pronađeno najčešće tijekom građevinskih i infrastrukturnih radova mnoštvo natpisa na posvetnim, javnim i nadgrobnim spomenicima, epigrafička baština ranoantičke Tarsatike svedena je na nekoliko spomenika koji su odavno poznati, ugrađenih u zidove novijih objekata, danas izloženih u lapidariju Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja – Rijeka. Ostaje nam otvoreno pitanje ishodišta naselja i njegovih prvih stanovnika. Započinjemo kratkim opisom najstarijih tragova ljudi na širem području današnjega grada Rijeke.

Dio srednjovjekovnoga gradskoga bedema podignutog nad kasnoantičkim zidom uz crkvu Uznesenja Marijina

Brončana skulpturica rimske vučice, 1. stoljeće, Gornja Vežica

Prapovijesna ishodišta

Odavno je poznat i opisan sustav prethistorijskih gradinskih promatračnica i suhozidnim bedemima omeđenih naseobina u brdskom reljefu zaleđa Riječkog zaljeva. Tu se uzdižu dva dominantna naselja – Kastav i Grobnik, sjedišta rodovskih zajednica s kontinuiranim trajanjem života od kasnoga brončanog doba do danas, s životnim prostorom ograničenim na malu površinu u trajanju od oko tri tisuće godina, unatoč svim mogućim katastrofama uzrokovanim etničkim i društvenim promjenama. Između ta dva dominantna središta i morske obale postoje manje gradinske naseobine i promatračnice, smještene iznad prirodnih draga i udolina, odnosno vodotokova uz koje idu prastare komunikacije između obale i zaleđa. Između Kastva i morske obale imamo malu gradinu (danas dijelom uništenu) između naselja Bezjaki i gradskog deponija kod Marinića. Jedna gradina zvana Stupnjak nalazi se na stjenovitom hrptu brijega Rujevica, točno povrh ulaza u tunel Škurinje. Nad gornjim dijelom Škurinjske Drage stražari »Vela straža«. Iznad naselja Pulac (između Sv. Katarine i Velog vrha) u zaleđu središta grada nalazila se je prostrana gradina »Gradišće«, uništena opsežnom izgradnjom sustava bunkera i vojnih objekata između dvaju svjetskih ratova. Istočnije od Grada Grobnika imamo promatračnice na »Straži«, Turniću te gradinu Orlac. Iznad kanjonske drage Rječine uzdiže se Trsatska Gradina. Najnovija arheološka istraživanja, realizirana na malim površinama partera unutar obodnih zidova stambenog dijela Gradine između 2010. i 2014. godine, otkrila su tragove boravka manje skupine ljudi u više navrata tijekom brončanog i željeznog doba te kasne antike. Na brijegu Sveti Križ povrh Vežice nalaze se tragovi većeg naselja iz razdoblja željeznog doba i rane antike, a na susjednom brijegu Solin iznad uvale Martinšćice nalazi se velika pretpovijesna gradina s zidinama obnovljenim u kasnoj antici. Na gradini Solin u prvoj etapi arheoloških istraživanja provedenih između 2007. i 2010. godine uočene su mnogo starije taložine tla s tragovima ognjišta i brojnim rukotvorinama od kosti, kremena rožnjaka i keramičkim posudama koje nam svjedoče o većem naselju na otvorenom prostoru s izvrsnim panoramskim pogledom. Naseobina je formirana potkraj mlađega kamenog doba (neolitika), s trajanjem kroz bakreno doba (eneolitik) sve do početka brončanog doba. Tek u razvijenom i kasnom brončanom dobu gradi se suhozidni bedem, no gradina s početkom željeznog doba više nije bila u funkciji. Na zapadnom dijelu grada Rijeke, prigodom iskopa temelja nove zgrade povrh stadiona na Kantridi, pronađeni su glačana kamena sjekira i ručni klin, a nedaleko od groblja Zamet pronađen je kremeni šiljak. Rukotvorine od kremena rožnjaka uočene su u profilu strmog obronka nad plažom Sabljićevo na Pećinama. Prije tri desetljeća pri gradnji riječke zaobilaznice, u zoni gradilišta baptističke crkve na Zametu, slučajno je pronađena masivna čekić-sjekira s rupom za nasad drške, načinjena od tvrdog eruptivnoga kamena, koju je izgubio u blizini Zametske spilje neki bakrenodobni lovac. Prema tome, izdvojeni i pojedinačni nalazi predmeta na užem području grada upućuju na kretanja manjih skupina ljudi tijekom neolitičkog i eneolitičkog razdoblja. Prema površinski prikupljenim ulomcima keramičkog posuđa, položaj velike utvrđene naseobine »Gradišće« ispod Velog vrha, a povrh naselja Pulac, bio je okupiran već tijekom eneolitika i ranoga brončanog doba. Nažalost, izgradnjom opsežnog sustava bunkera i fortifikacija između dvaju svjetskih ratova (dijela utvrđene linije uz talijansku stranu »rapalske granice«, poznate pod imenom »Vallo Alpino«), ta pretpovijesna gradina smještena na brijegu iznad središta grada potpuno je uništena.

Dio kasnoantičkih bedema na gradini Solin – dio sustava Claustra

Prema pokretnim arheološkim nalazima prikupljenima tijekom 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća na području zapadno od riječkoga povijesnog središta »Staroga grada«, omeđenog Barčićevom ulicom, Pomeriom i Ciottinom ulicom, možemo naslutititi obrise maloga priobalnog naselja formiranog tijekom željeznog doba. Nalazi brončanih posuda iz petog i četvrtog stoljeća prije Krista, helenističke keramike s prostora monumentalne zgrade »Teatro Fenice« te skupni nalaz rimskoga republikanskoga srebrnog novca pružaju nam tek površne informacije o predtarsatičkom horizontu. On je smješten na obronku iznad Jadranskog trga, uz pravac pružanja stare karavanske prometnice, koju su Rimljani proširili u državnu cestu prema Kastvu i predvorju istočnih Alpa. Nekropole Mišinci u Kastvu i Grobišće kod Grada Grobnika sadrže predmete koji nam svjedoče o intenzivnoj robnoj, trgovačkoj razmjeni između željeznodobnih naroda s područja današnje Slovenije i naroda s obala Jadranskog mora. Emporij, odnosno lučko pretovarno središte bila je upravo predantička Tarsatika. Intenzivan urbanistički i industrijski razvoj Rijeke tijekom 18. i 19. stoljeća uništio je materijalne tragove tog emporija. Urbanizacija je bila brza i radikalna, vođena je u razdoblju prije bilo kakvog interesa tadašnjih investitora za arheološkim istraživanjima njima posve nezamjetnih tragova.

Tragovi antičkog i kasnoantičkog doba

Na predantičke korijene podsjeća nas naziv naseobine – Tarsatica. Mnogo je u prošlosti tinte proliveno u razglabanjima o podrijetlu imena mjesta, no uglavnom možemo reći da je toponim peregrinskog podrijetla, a vezan je za položaj naselja blizu utoka rijeke Rječine u more, koja bi se kod domaćeg liburnskog stanovništva mogla nazivati Tarsiom, analogno predrimskom nazivu rijeke Raše u istočnoj Istri – Arsia. S prvim desetljećima naše ere, u doba ranog principata, nastale su osnovne urbanističke naznake malog priobalnoga gradića –municipija s ograničenim građanskim pravima. Sjeverno od linije pružanja današnje ulice Korzo, koja je prije dvije tisuće godina bila šljunčanim žalom, u dužini od oko 400 metara nanizane su zgrade novoga grada. Tarsatika je bila značenjem i površinom srodna susjednim autohtonim liburnskim središtima u istočnoj Istri poput Albone i Flanone (Labina i Plomina). Zasigurno je bila površinom veća od obližnje Volcere (Bakra) i emporija uz ušće Dubračine u Crikvenici (Oeneum Fluvium Ostia, u kasnoj antici Ad Turres).

Antički Senj tada je bio vodećom sjevernojadranskom lukom, o čemu nam svjedoče brojni epigrafički spomenici i fragmenti monumentalne skulpture odnosno arhitektonske i dekorativne kamene opreme hramova. Na području Tarsatičkog municipija nedostaju monumentalni spomenici, ali nalazi ostataka zgrada unutar areala »Staroga grada« nastalih u razdoblju između prvog i trećeg stoljeća nakon Krista pokazuju nam kvalitetne izvedbe, što se posebno odnosi na termalni sklop smješten na istočnom kraju antičkog dekumana, današnje Užarske ulice. Arhitektonski tragovi uz Užarsku ulicu, na Pavlinskom trgu, Koblerovu trgu i na prostoru ispred starog municipija sačuvani su zbog stoljetnih izgradnji u malim fragmentima, koji nisu dostatni za ozbiljnije rekonstrukcije izgleda pojedinih blokova, osim u osnovnim crtama. Dio antičkog naselja položen je na stjenovitom vapnenačkom obronku, a dio grada uz sjevernu stranu Korza položen je na sloj naplavljenog šljunka i pijeska. Stjenovita podloga u stoljećima kasnoga srednjeg i novog vijeka usijecana je brojnim podrumima i žitnicama, a čitav srednjovjekovni grad s mogućim spoliranim antičkim arhitektonskim ili epigrafičkim ulomcima bio je porušen u velikom potresu 1750. godine, da ne spominjemo prijašnje katastrofe poput mletačkog razaranja grada topovima 1508. godine. Nalazi poput keramičkih čaša tankih stijenki i brončanih moneta iz prve polovice 1. stoljeća nakon Krista s Koblerova trga, kao i brojni pokretni numizmatički prilozi te staklene i keramičke posude u žarnim grobovima unutar nekropole uz Ciottinu ulicu (blizu državne ceste na zapadnom prilazu gradu) srodni su u kronološkom i kulturološkom pogledu nalazima iz bogatih ranorimskih nekropola u obližnjem Grobišću kod Grada Grobnika, Bakru ili Omišlju. Izvan središta grada tragovi jedne suburbane vile – gospodarskog sklopa s tijeskom za masline otkriveni su na području Kozale.

Iskop u blatu dionice kasnoantičkog bedema uz Korzo,
70-ih godina 20. st.

Kamena sjekira, bakreno doba, Zamet – Rijeka

Prapovijesno gradinsko naselje na brijegu Svetog Križa iznad Vežice egzistiralo je potkraj stare ere i početkom principata. Slučajan nalaz male brončane skulpture rimske vučice otkriven je na Gornjoj Vežici, uz trasu rimske državne ceste koja se od Krimeje preko Svete Ane provlači dolinom Sušačke Drage prema Bakarskom zaljevu. Rimskodobna nekropola uz Ciottinu ulicu istraživana je potkraj 30-ih godina 20. st., prije izgradnje tzv. Riječkog nebodera, ali su pojedinačni nalazi grobova poznati iz ranijih građevinskih radova sve do predjela Brajda, odnosno grobovi iz kasnoantičkog doba zatečeni su i sedamdestih godina 19. stoljeća pri iskopu usjeka željezničke pruge, kao i s područja Pomeria povrh Dežmanove ulice. Uz Užarsku ulicu je prije dva desetljeća istražen ostatak jedne kvalitetnije antičke stambene zgrade s unutrašnjim atrijem. Podnica atrija bila je prekrivena višebojnim podnim mozaikom s prikazanim stiliziranim geometrijskim motivima. Upravo ovdje je uočena zanimljiva stratigrafska situacija, naime nakon kraja trećeg stoljeća, tijekom 4. stoljeća grad je pogodila neka prirodna nepogoda, u kojoj su zidovi i podne površine te zgrade bili prekriveni debelim slojem sterilne naplavine, odnosno crvenice. U istu crvenicu potom su ukopane grobne rake – ukopi tijela prekriveni i obloženi krovnim opekama – tegulama po kasnoantičkom običaju, mahom bez grobnih priloga. Ipak, pomnim pregledom grobnih zasipa prikupljeni su ulomci maslinastozelenih staklenih čaša, ali i mali novčić cara Honorija. Iz toga zaključujemo da je barem taj dio naselja na prijelazu iz četvrtog u peto stoljeće bio potpuno osiromašen i porušen, s ukopima unutar gradske inzule, što može sugerirati razdoblje velikog stresa i napetosti lokalnog pučanstva, koje se nije usudilo ukapati na stare nekropole izvan grada. U trenutku o kojem sada pišemo, grad je već bio utvrđen dvostrukim nizom paralelnih gradskih zidina. Kada je došlo do fortifikacije toga do trećeg stoljeća moru i zaleđu otvorenoga gradića?

Polovicom trećeg stoljeća Carstvo je uzdrmano dugotrajnom političkom i ekonomskom krizom. Carevi i vojnički uzurpatori u međusobnim krvavim obračunima iscrpljuju financijsku moć države, u kojoj provincije vode glavnu riječ, a prostor Italije (u koji ubrajamo i veći dio Istarskog poluotoka) biva ekonomski iscrpljen. Slabosti Carstva koriste okolni »barbarski« narodi koji se sve češće zalijeću unutar države ili ih pojedini carevi jednostavno kao strane plaćenike uzimaju u svoju službu. Time se postupno mijenja etnička struktura Carstva i započinje neizbježiv proces barbarizacije ukupnog stanovništva. U tom kriznom razdoblju vladavine »vojničkih« careva država je polovicom trećeg stoljeća pokrenula izgradnju opsežnog i pomno isplaniranog sustava obrambenih zidova –zatvarača nad komunikacijskim koridorima, nadzornih postaja i stražarskih kula, koji danas nazivamo Claustra Alpium Iuliarium. Taj u kratkom vremenu podignut »alpski zid« trebao je vojnim posadama olakšati korištenjem osobitosti krškog reljefa obranu Italije od provala barbara. Sustav utvrda i zapreka proteže se u duljini od oko 135 km između Tarsatike i Ljubljanske kotline. Na području užeg središta Rijeke zid se od istočnog dijela Tarsatike uspinjao strmim obronkom Kalvarije do vrha brijega Svete Katarine, povrh kanjonske doline Rječine. Dio vodotoka Rječine bio je prirodnom zaprekom, a sustav bedema i nadzornih kula kretao se i vijugao krševitim obroncima povrh zapadnog ruba Grobničkog polja. Nedavno istraženi dijelovi rimskog zida u zaleđu Studene i Klane, kao i dionice na području Gredica i Deuca povrh Prezida, potvrđuju svojim pružanjem izvrsno poznavanje graditelja sustava Claustre lokalnih krajobraznih osobitosti. Logističkim i upravnim središtem sustava CAI postaje Tarsatika, koja doživljava urbanističku preobrazbu.

Izgrađen je potpuno novi bedemski opasač kojim je obuhvaćen i prije neizgrađen dio oko Gomile. Zidine, širine dva metra, s još jednim predzidom omogućile su sigurnu obranu grada, naravno ako u njemu egzistira vojna postrojba. Povrh sjecišta karda i dekumana gradi se posebno fortificirano upravno sjedište – Principij, u kojem su unutar pravokutne tlocrtne strukture koja podsjeća na vojne logore bile prostorije zapovjedništva, skladišta, spavaonice, prostor za obavljanje kulta. Svi prostori okružuju prostor unutarnjeg trga poput foruma, nad kojim se usječen temeljima u liticu nalazio središnji objekt koji je imao oblik monumentalnoga hrama. Prema nekim mišljenjima prostor Principija zapravo je mogao imati i funkciju javnoga gradskog foruma. Do današnjih dana očuvan monumentalni okvir vrata na ulazu u Principij »Arco Romano«, bio je jedini monumentalni ostatak antičke arhitekture u gradu. Postupnim zaštitnim arheološkim istraživanjima i analizom zidnih površina novovjekovnih zgrada na prostoru Principija uočene su brojne antičke strukture, ponegdje do visine od sedam metara. Riječ je o kasnoantičkom načinu gradnje, izmjeničnim nizanjem pojaseva klesanaca i crvene opeke u tehnici opus mixtum. Pokretni arheološki nalazi a ponajviše brojni nalazi kovanog novca upućuju na intenzivno korištenje zgrade Principija od polovice trećeg do početka 5. stoljeća. Sličnu sliku pokazuju nam i rezultati istraživanja u drugim dijelovima Staroga grada. U ispuni između bedema uz ulicu Korzo pronađeni su brojni primjerci sjevernoafričkih keramičkih uljanica s ranokršćanskom ornamentikom, kao i ulomak jednoga ranokršćanskog sarkofaga s reljefno istaknutim strigiliranim motivom, zastupljenim na sarkofazima iz okolice Rima. Za potrebe povećanja vojne posade, a vjerojatno i za potrebe povećanoga činovničkog aparata stari termalni sklop na istočnom rubu dekumana uz potok Lešnjak se dograđuje i proširuje uz izgradnju novih bazena za hladnu i toplu vodu. Iz Tarsatike se morao organizirati opsežan posao izgradnje složenog sustava Claustre, izgrađenog i dovršenog do početka 4. stoljeća. Osim izgradnje Claustre, popravljaju se rimske državne ceste, o čemu nam govore i tekstovi na tri pronađena miljokaza u Bakarcu, a grade se i nadzorne utvrde. Spomenimo ovom prigodom refugijalno-nadzorni kaštel na gradini Solin iznad uvale Martinšćica i trase državne ceste, gdje je do sada istražen i prezentiran obrambeni bedem u duljini od 165 metara, debljine zida od dva metra, s četiri pačetvorinaste kule. Na zapadnom prilazu Tarsatici, odnosno na dionici između Tarsatike i postaje Ad Titulos, u pravcu kolonije Tergeste gradi se polovicom trećeg stoljeća opsežan kohortni kaštel na položaju Gradina kod graničnog prijelaza Pasjak. Taj kaštel, čiji tlocrtni lik nepravilne pačetvorine slijedi liniju pružanja pretpovijesnoga bedemskog opasača, ima opseg od oko 400 metara, debljine bedema od tri metra, s 4 pravokutne kule.

Lukovičasta fibula, 4. stoljeće, Principij

Ranokršćanski sarkofag nakon transporta iz predvorja crkve Uznesenja Marijina, prije otvaranja u dvorištu Muzeja, siječanj 2009.

Što se događa u tako proširenom i utvrđenom gradu nakon kraja 4. stoljeća? Tarsatika je veoma pristupačna tada održavanom državnom cestom između Trsta i Senja, a prema zaleđu postojali su i vicinalni kolni putevi poput komunikacije između Bakra, Hreljina, Zlobina prema Lučicama i toku Kupe, kao i putevi prema obroncima Učke i Istri te prema Grobniku i zaleđu Klane, odakle se put spuštao u dolinu Reke odnosno Bistrišku kotlinu. S provalom Vizigota nastupila je opća panika, vojska više nije imala plaće, čitav obrambeni i logistički sustav Claustre se raspao. U tim previranjima početkom 5. stoljeća očito dolazi do bijega stanovništva u zatočna područja, prema obližnjim kvarnerskim otocima. Razdoblje stabilizacije političkih prilika za vladavine Ostrogotskoga Kraljevstva očito je vratilo stanovništvo u grad. Ravenna, koja za ostrogotske vlasti i poslije u 6. stoljeću nakon okončanja gotsko-bizantskog rata postaje političko i ekonomsko središte na Jadranu, postaje ishodište obnovljene pomorske trgovine i izvoza keramičkih proizvoda, koje nalazimo na brojnim lokalitetima na Kvarneru, uz stalno održavanje veza s istokom Mediterana i proizvodnim središtima u današnjem Tunisu. Tijekom 5. stoljeća uspostavom nove državne vjere – kršćanstva, nad dijelom porušenim a dijelom nadograđenim termalnim sklopom na istočnom rubu dekumana izgrađena je monumentalna ranokršćanska bazilika. Ostatci te bazilike i okolnih pomoćnih prostorija nalaze se ispod partera trga Pul Vele Crikve, odnosno u kasnijim stoljećima pregrađivane crkve Marijina Uznesenja. Crkva s pomoćnim prostorijama i vestibulom u osi pročelja bila je urešena veoma kvalitetnim podnim mozaicima, koje su radili majstori iz akvilejskoga kruga. U osi crkve, ispred pročelja, u srednjem vijeku bio je izgrađen slobodno stojeći zvonik (Kosi toranj), koji je možda prekrio prostor baptisterija odnosno piscine za pokrštavanje. U podu predvorja pronađen je ukopani neukrašeni sarkofag od grubo klesana vapnenca, s poklopcem u obliku krova s četiri ugaona akroterija, bez natpisa. U njemu su zatečeni ostatci skeleta djeteta s malom zlatnom karičicom. Položaj neukrašenog sarkofaga bez natpisa u predvorju odnosno vestibulu ranokršćanskih bogomolja zabilježen je na nizu lokaliteta iz 5. stoljeća na širem području Kvarnera.

Spomenimo istovjetne situacije u bazilici na Mirinama podno Omišlja, kod crkve sv. Jurja blizu Punta, u predvorju bazilike na Mirama između Jurandvora i Baške, u bazilici na otočiću Sveti Petar nasuprot Iloviku itd. Nažalost u opsežnim arheološkim istraživanjima tla oko crkve Uznesenja Marijina (koje je bilo u funkciji gradskoga groblja do početka 19. stoljeća), kao i obližnjeg prostora na kojem je bila (pred Prvi svjetski rat porušena) crkva sv. Roka s ženskim benediktinskim samostanom, nisu otkriveni dijelovi kamenoga crkvenog namještaja. Sakralni sklop mogao je biti i biskupskim središtem, s obzirom na to da se u mnogo kasnijim srednjovjekovnim pisanim vrelima iz doba karolinških vladara spominje i potreba obnove ili osnutka tarsatičke biskupije, ali o postojanju biskupije u Tarsatici nema izvornih potvrda. Mnogo je posljednjih godina raspravljano i o mogućem postojanju iz provincije Dalmacije izdvojene »Tarsatičke Liburnije«. Zasigurno u natpisu o gradnji kasnoantičke priobalne utvrde Lopar u prvim desetljećima 4. stoljeća u Novom Vinodolskom spominje se namjesnik provincije Dalmacije sa sjedištem u Saloni. Postoji mogućnost da je ta zasebna upravna jedinica kao granična mikroregija formirana za vladavine ostrogota, ona se spominje u itineraru Anonima Ravenjanina. Vrlo vjerojatno je tijekom Justinijanove obnove vlasti Istočnorimskog Carstva nad Jadranom nastavljen život Tarsatike. Na zapadnom ulazu u grad, između Ciottine i Barčićeve ulice, na predjelu Andrej­šćica (danas zaboravljenom toponimu nakon višekratnih talijanizacija naziva gradskih ulica u prošlosti) do druge polovice 19. stoljeća stajala je crkvica sv. Andrije. Prigodom rušenja crkve iskopani su dijelovi višebojnim mozaikom prekrivene podnice, ostataka crkve iz šestog stoljeća, podignute na mjestu prije spomenute antičke gradske nekropole. Prema donatorskom natpisu na mozaiku, koji se čuvao u starom Municipiju do dvadesetih godina 20. stoljeća, kada je nestao, spominje se udovica Agape, koja je dala načiniti 300 stopa mozaika, što nije mala površina. Na istočnom prilazu gradu, u današnjoj Strossmayerovoj ulici na Sušaku, prije izgradnje Hrvatskoga kulturnog doma otkriveni su ostatci kasnoantičke nekropole, smještene uz tada porušenu (naravno bez ikakve dokumentacije ili istraživanja) srednjovjekovnu crkvicu sv. Lovre.

Ulomak tegule s pečatom A.FAESONI, 2. stoljeće, Principij

Recentna arheološka istraživanja na Pavlinskom trgu u središtu grada iznijela su vrlo raznoliku arheološku građu iz antičkog i kasnoantičkog razdoblja, poput sjevernoafričke stolne keramike i uljanica s kršćanskim motivima, te zlatnika iz doba cara Gracijana, ali i komadićima amfora i druge keramike iz ranobizantskog razdoblja. Početkom sedmog stoljeća čini se prema dosadašnjim spoznajama da se život u gradu u potpunosti rustificira i postupno odumire. Nemogućnost obrane grada, izloženog i lako pristupačnog s kopna i mora, u uvjetima opće nesigurnosti, imala je za posljedicu izmještanje preživjeloga romanskog pučanstva na zaštićena i izolirana područja. Spomenimo primjer istočnih obronaka Učke, gdje se u više pećina i polupećina u Lovranskoj Dragi i Mošćeničkoj Dragi sklanja preživjelo stanovništvo, koje se u pećinama poput Poduporice čak i sahranjuje. Prema pokretnom arheološkom materijalu ta intenzivna kolonizacija zbila se na prijelazu iz šestog u sedmo stoljeće. Nakon prvih desetljeća sedmog stoljeća ti su refugijalni položaji napušteni. Novopridošli rodovi Slavena nisu ih zauzeli. U predaji lokalnog stanovništva opstoji sjećanje na ljude u pećinama, za koje kažu da su bili »grki«, veoma siromašni i neuki, s kojima su neko vrijeme paralelno živjeli. Preživjeli dio stanovnika Tarsatike vjerojatno je zauzeo lakše branjiv i sigurniji položaj stare pretpovijesne gradine na trsatskom brijegu, na kojem je postojala i jedna promatračka kasnoantička kula.

Stanovnici Tarsatike stopili su se s pridošlim Slavenima nametnuvši novoj naseobini ime svojega starog naselja, sada na hrvatskom jeziku pod imenom Trsat. Arheološkim istraživanjima unutar stambenog dijela trsatskog kaštela zabilježeni su skromni ulomci ranosrednjovjekovne grube keramike, a istovjetni ulomci zabilježeni su unutar areala kasnoantičkog Principija, mogu se vremenski smjestiti u 9. stoljeće. U Ciottinoj ulici, na mjestu antičke nekropole, pronađeni su primjerci koštanih držaka od noževa, načinjenih od jelenskih parožaka, koji se mogu pripisati razdoblju ranoga srednjeg vijeka. Na području priobalja oko stare Tarsatike, između Plomina i Senja, nikada nisu pronađeni ulomci ranosrednjovjekovne kamene crkvene opreme, odnosno dijelova namještaja načinjenog u predromaničkom stilskom ozračju. Spomenimo uzgred brojne nalaze crkvene kamene opreme s kraja osmog i devetog stoljeća na najbližim otocima poput Krka i Cresa, koji su bili pod upravom Krčke odnosno Osorske biskupije. Prema tome, područje priobalnog dijela sjevernoga Hrvatskog primorja bilo je u pravom značenju riječi prostor »paganije«, bez kontinuiteta crkvene organizacije. Starohrvatska groblja u obližnjem Vinodolu upravo upozoravaju na jaku pogansku tradiciju vidljivu u pogrebnim običajima i grobnim prilozima tijekom cijeloga devetog stoljeća. U slavnoj junačkoj pjesmi u kojoj se opisuje nesretna pogibija furlanskog markgrofa Erika, miljenika i vojskovođe Karla Velikog, koji je zaglavio u razbojničkom prepadu, za ratnog pohoda prema drugom avarskom kaganatu upravo negdje kod zidina Tarsatike, ne raspoznajemo etnički karakter te razbojničke družine. Dugo je u literaturi bilo pisano da je riječ o prepadu kod Lovrana, međutim karolinška vojska napredovala je trasom rimske državne ceste od tršćanskoga krasa prema Tarsatici, pravcem prema Senju i dalje u Liku. Kada čitamo »Mons Laurentus«, onda se tu misli na Lovrin brijeg, a to je položaj već spomenute crkvice sv. Lovre ispod Trsata, u Strossmayerovoj ulici, tj. na pravcu rimske državne ceste. Karlo Veliki je pobjesnio, sljedeće, 800. godine, razorio je posljednje ostatke Tarsatike. Učinio je to temeljito, jer se život u zidine napuštenoga grada, sad pod novim nazivom Rijeke svetog Vida, vraća tek nekoliko stoljeća poslije. Naselje na trsatskom brijegu iznad Rječine, čiji vodotok postaje državnom granicom, srednjovjekovni Trsat, postaje dijelom župe Vinodol.

Na kraju vratimo se u naše vrijeme u kojem se na drugačiji način istražuje i valorizira antičko i kasnoantičko nasljeđe grada Rijeke. Intenzivna industrijalizacija i urbanizacija područja grada u prošlosti imala je teške posljedice za arheološku baštinu. Strani kapital, njegovi nositelji i kompanije slabo su marili za skromne ostatke antičkog doba u Rijeci. U Rijeci se veoma dugo rađala ideja o potrebi osnivanja gradskog muzeja, koja je formalno realizirana tek smještajem u vilu Margaritu u 30-im godinama 20. stoljeća. Potkraj istih godina započinje s radom u vrlo skučenim prostornim i financijskim uvjetima muzej na Sušaku. Pred početak Drugoga svjetskog rata najvredniji dio arheološkog fundusa gradskog muzeja u Rijeci (tada dijela fašističke Kraljevine Italije) premješten je zbog opasnosti od predstojećih ratnih sukoba u Codroipo (vilu Manin u Furlaniji). Potom je ta građa navodno preseljena u palaču Venezia (sjedište fašističke stranke) u Rimu. Nakon Drugoga svjetskog rata ništa od građe nije vraćeno u Rijeku, nakon više pokušaja sporazumne restitucije, u kojoj nije vraćen ni dio umjetničke građe iz riječkih crkvi. Zgrada Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku, u kojoj su bile i prostorije Gradskog muzeja Sušak bila je u ratnim operacijama 1945. godine oštećena, a zbirke otuđene. Nakon rata i u prvim godinama poratne obnove nastavljen je rad obnovljenog Muzeja Hrvatskog primorja, smještenog u Nugentovoj kući na Trsatu, a u Rijeci se u sklopu nekadašnje Guvernerove palače formira Narodni muzej s primarno pomorskim karakterom zbirki. Godinama u Rijeci od 50-ih godina kao arheolog i povjesničar umjetnosti djeluje samo jedna osoba – Radmila Matejčić. Naglašavamo tu činjenicu da godinama u trećem gradu po veličini, a drugom po industrijskoj snazi u Hrvatskoj, djeluje jedan jedini arheolog. Ta činjenica dovoljno govori da poratna vladajuća ekipa ali i javno mnijenje imaju malo sluha za očuvanje baštine, pa tako i za očuvanje arheološke baštine.

Solin i Vežica, pogled na dvije gradine na istočnom rubu grada

Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina postupnim reorganizacijama se na kraju spajanjem formira Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. U tom razdoblju novim urbanističkim planovima kreće se u sustavni urbanocid, rušenje čitavoga Staroga grada, u koji se ubacuju nove zgrade bez stambenih funkcija. Tek tijekom osamdesetih i devedesetih godina postupno se vraća svijest građana o vrijednosti ostataka urbanog nasljeđa, pa se započinje i većim zaštitnim arheološkim istraživanjima. Posljednjih dvadesetak godina sustavno su istraženi veći dijelovi areala stare Tarsatike poput Trga Pul Vele Crikve, Pavlinskog i Koblerova trga, prostora Principija, te manjih zahvata u pojedinim zgradama.

Posljednjih godina građani su mnogo osjetljiviji na bilo kakve zahvate u povijesnoj jezgri, i sva arheološka otkrića prate s velikom pažnjom i interesom. Neki zahvati, poput prezentacije atraktivnih podnih mozaika ranokršćanskog sklopa uz crkvu Uznesenja Marijina, nikad nisu realizirani, unatoč stručnim javnim raspravama i arhitektonskom rješenju, odabranom na natječaju, koje se pokazalo neprovedivo u praksi. S druge strane prostor Principija, iako unakažen predimenzioniranom i nehumanom izgradnjom tijekom sedamdesetih godina, u svojim je dijelovima konzerviran i pretvoren u mali arheološki park, kojem će trebati i novih sadržaja. Velika posjećenost Rimskog dana, organiziranog u sklopu projekta Claustra prošle godine, upozorila je na potrebe građana za zbivanjima na otvorenom unutar antičkih ambijenata. Zidovi i kamen su nijemi svjedoci, treba im pridodati zbivanja kojima će se javnost upoznati s pojedinim elementima života u antici. U tom pogledu, unatoč golemim gospodarskim teškoćama i općem osiromašenju građana grada na Rječini, unatoč svim nedaćama i razaranjima u prošlosti, nove generacije vole svoj grad i njegove slojevite spomenike.