Zbirka heraldike i sfragistike Hrvatskoga povijesnog muzeja

Zbirka heraldike i sfragistike jedna je od ukupno šesnaest zbirki Hrvatskoga povijesnog muzeja, smještenog u baroknoj palači Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch iz 18. stoljeća na zagrebačkome Gornjem gradu. Nastajala je postupno, prikupljanjem heraldičkih i sfragističkih muzealija već s osnutkom Narodnog muzeja 1846. godine, čiji je sljednik Hrvatski povijesni muzej (HPM). Dugogodišnja znanstvena i stručna obrada odnosno determinacija i klasifikacija predmeta koji po svojoj vrsti, sadržaju i funkcionalno-strukturnim karakteristikama pripadaju primarnim heraldičkim i sfragističkim muzealijama te njihova zastupljenost u određenim zbirkama, omogućila je njihovo izdvajanje i konačno oformljivanje Zbirke heraldike i sfragistike 1973. godine. Zbirka je potom u siječnju 1974. godine zaštićena kao spomenik kulture i upisana u Registar pokretnih spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. U skladu s novim zakonskim propisima u svibnju 2011. registrirana je, odnosno upisana kao zaštićeno kulturno dobro u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara.

Grbovnica Ivana Magdalenića. Prag, 19. 3. 1596. g. HPM-80273

U izdanju HPM-a objavljena su dva kataloga Zbirke: Grbovi, grbovnice i rodoslovlja, koji je doživio dva izdanja te katalog Pečatnjaci. Grbovi, grbovnice i rodoslovlja prvi je katalog u hrvatskoj muzeološkoj praksi koji unutar kataloške jedinice osim povijesne kontekstualizacije i biografskih podataka donosi ujednačene blazone (heraldički opis grbova). Predstavljao je »značajno unapređenje stručne razine njihove obrade« te upozorio na činjenicu da je Zbirka heraldike i sfragistike HPM-a »najveća, ako ne i jedina muzejska zbirka te vrste u Hrvatskoj te da je jedna od najbolje obrađenih heraldičkih zbirki kod nas uopće«. Njegovo je značenje u tome što je već nakon prvog izdanja (1976) bio poticaj ostalim muzejskim i arhivskim institucijama da pokrenu vlastita izdanja o heraldičkoj građi. Predmeti iz Zbirke heraldike i sfragistke, ovisno o provenijenciji i temama koje pokrivaju, prezentirani su i objavljivani unutar kataloga izložbi kako HPM-a tako i drugih srodnih muzejskih i arhivskih institucija.

Objedinjavanje heraldičke i sfragističke građe te njihova sistematizacija unutar same Zbirke počivala je u prvom redu na funkcionalno-strukturnom određenju predmeta. I dok je sfragističku građu najvećim dijelom određivala njezina tipologija, jedan od bitnih preduvjeta za izdvajanje »prave« heraldičke građe i njezine sistematizacije bilo je postojanje ključnoga heraldičkog elementa – grba. Zbirka heraldike i sfragistike sadrži ukupno 4398 inventarnih jedinica (Zbirka heraldike 329, a Zbirka sfragistike 4069 inventarnih jedinica). Budući da pojedini inventarni brojevi sadrže više komada, riječ je o više od 5000 predmeta koji obuhvaćaju razdoblje od 15. stoljeća pa sve do današnjih dana.

Grbovnica Martina Kneževića. Dvorska kancelarija, Beč, 7. 4. 1763. g. HPM/PMH-7502

Grbovnice (litterae armales) kao autentična i vjerodostojna povijesna svjedočanstva neizostavan su izvor proučavanja strukture novovjekovnog, armalističkog plemstva na teritoriju hrvatskih povijesnih zemalja te pravne procedure stjecanja i uživanja naslova. Dokumentarna je vrijednost te građe ispred njezine umjetničke obrade, no svakako valja napomenuti da se preko oslikanih grbova ocrtava heraldički stil pojedinog razdoblja, odnosno način oslikavanja i opremanja grbovnica unutar dvorske kancelarije.

Datiraju od 16. stoljeća do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, kada i službeno prestaje podjela plemićkih naslova. Po povijesnoj morfologiji i diplomatičko-stilskim karakteristikama razlikujemo najstarije listine (na pergameni), te one u obliku knjige, od kojih je najveći broj onih iz vremena Marije Terezije.

Grbovnica Ivana Magdalenića iz 1596. po svom nastanku najstarija je akvizicija u Zbirci. Nakon nje valja izdvojiti raskošno opremljen prijepis grbovnice Jakova Rudolfija iz 1415. nastao 1682. godine. Zbirka, kao što je gore naznačeno, sadrži najveći broj grbovnica nastalih tijekom 17. i 18. stoljeća u vrijeme oslobodilačkih ratova protiv Osmanlija kada ujedno bilježimo i porast podjele naslova napose za vrijeme Leopolda I. i Marije Terezije. Riječ je većinom o grbovnicama plemstva vojnoga podrijetla izniklog iz visokoga krajiškoga zapovjednoga kadra, a kao primjer navodimo grbovnicu Martina Kneževića iz 1763. te grbovnicu Franje Jelačića iz 1808. godine. Sažeti pregled grbovnica završavamo onima dodijeljenima austrougarskim časnicima hrvatskoga podrijetla Ivanu Rukavini od Klanačkog polja (1914) i Ivanu Kaliću od Iriga (1917), koji su unutar zajedničke carsko-kraljevske vojske sudjelovali u ratovima koje je Monarhija vodila u sklopu rješavanja istočnoga pitanja, a potom i Prvom svjetskom ratu. One su prilog proučavanju »sistematski stečenog plemstva«.

Grb grofova Erdődy. Radionica Ivana Komersteinera, Hrvatska, oko 1700 g. HPM/PMH-25291

Najveću skupinu heraldičkih muzealija u Zbirci čine grbovi. Tipološki i ovisno o njihovoj izvornoj funkciji razlikujemo donatorske barokne grbove plemićkih obitelji i crkvenih lica nastale tijekom 17. i 18. stoljeća. Oni su ujedno najstarije akvizicije muzeja od iznimna kulturno-povijesnog i umjetničkog značenja. Oslikani, pozlaćeni na drvu, po izvornoj su funkciji bili dijelom crkvene oltarne plastike (npr. grb grofova Erdődy iz radionice Ivana Komersteinera, grb knezova Zrinskih, grofova Draškovića, plemića Križanića od Hresna i Humskih od Huma te združeni grb supružnika Drašković-Malatinski).

Iz istog su vremena i iznimne vrijednosti i primijenjeni, dekorativni grbovi oslikani na staklu ili svili koji su ukrašavali plemićke domove (npr. prozorsko staklo s grbom plemića Losonczy de Losoncz iz Varaždina) ili su pak korišteni u određenim prigodama (npr. mortualni grb zagrebačkog biskupa Jurja Branjuga iz 18. st. te barunice Marije Stürmer rođ. Bedeković s kraja 19. stoljeća).

Posebnu kategoriju čine spomen-grbovi – memorabilije izrađene ili naručene od privatnih lica iz različitih interesa i sklonosti zasnovanih na čvrstoj heraldičkoj tradiciji. Karakterizira ih vrijeme nastanka s kraja 19. i početka 20. stoljeća, anakronost te analogno tomu izrazita stilska obilježja neo-stilova. Među njima napose se ističe skupina od 131 grba vojnih zapovjednika Hrvatsko-slavonske vojne krajine oslikani na željeznom limu početkom 20. stoljeća po narudžbi podmaršala Rade Gerbe. Grbovi su bili obješeni uz pripadajuće portrete u prostorijama Glavnoga vojnog zapovjedništva u Zagrebu, a raspadom Monarhije 1918. predani su Narodnom muzeju u Zagrebu. Nastanak te »galerije« grbova osim u dekorativne svrhe, možemo povezati s njegovanjem vojne tradicije koja je isticanjem vojnih odličnika željela upozoriti na određene norme vrednovanja i ponašanja. Iz te je skupine vrijedno spomenuti i grb 25. domobranske pješačke pukovnije koji je nastao na bojišnici za vrijeme Prvoga svjetskog rata (tzv. »trench art«). Grbovi oslikani na papiru potkraj 19. stoljeća koji su krasili plemićke interijere kako bi upozorili na plemićko podrijetlo obitelji, njihove plemenite pretke i srodnike, također pripadaju u ovu skupinu. Za primjer navodimo grbove iz dvorca Poznanovec kao spomen na vlasnike sutinsko-poznanovečkog vlastelinstva (Golec, Humski, Prašinski, Sermage, Ritter, Weinsberg i Cvetković-Brdski).

Grb Družbe »Braća hrvatskoga zmaja«. Radivoj Hudoklin, Zagreb, 1936–1938. g. HPM/PMH-25292

Skupina »institucionalnih« državnih i teritorijalno-upravnih grbova (županijski, općinski i gradski) te grbova nacionalnih institucija i društava nastala je od 2. polovice 19. stoljeća pa sve do današnjih dana. Oni nam kroz prizmu heraldike daju povijesni uvid u državnopravne veze i ustroj hrvatskih zemalja te svjedoče o osamostaljenju Republike Hrvatske odnosno punoj afirmaciji njezinih nacionalnih heraldičkih simbola. Osim grbova hrvatskih povijesnih zemalja u Zbirci se čuvaju i povijesni grbovi drugih država i pokrajina pod habsburškom vlašću. Od nacionalnih društava, značajno mjesto zauzimaju grbovi Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« koje je izradio kipar Radivoj Hudoklin.

Heraldički fundus danas se obogaćuje i suvremenim primjerima grbova jedinica lokalne samouprave – županija, općina i gradova nastalih nakon osamostaljenja Republike Hrvatske.

Na kraju pregleda grbova valja spomenuti i one klesane u kamenu koji se čuvaju unutar Zbirke kamenih spomenika, a koji bez obzira na mjesto pohrane značajno nadopunjuju heraldički fundus.

Rodoslovlje obitelji Rattkay, neutvrđeni autor, prema originalu
iz 1782. g., 19. st. (?) HPM/PMH-8819

Po sadržajnim i funkcionalnim karakteristikama u Zbirku heraldike ubrajaju se i rodoslovlja, koja vremenski obuhvaćaju razdoblje od 18. do početka 20. stoljeća. Riječ je o manjem broju primjeraka tabla rodova, predaka, potomaka i svojte. Gotovo svima je zajednički sadržajno-ilustrativni element – grb kojemu je funkcija shematsko pojašnjavanje i olakšavanje »čitanja« veza plemićkih obitelji. Grbovi ujedno pridonose i njihovoj dojmljivoj stilskoj komponenti.

Od rodoslovlja velikih dimenzija, koja su krasila plemićke domove, izdvajamo raskošno oslikano rodoslovlje knezova Blagajskih iz 1688., grofovske obitelji Rattkay, nastalo kao kopija starijeg iz 1782. godine te rodoslovlja obitelji Eltz iz 19. stoljeća. Što se tiče preostalih rodoslovlja u Zbirci, riječ je uglavnom o dekorativnim rodoslovljima manjih dimenzija, akvareliranim ili otisnutim na papiru tijekom 19. stoljeća kao što su na primjer rodoslovlja plemićke obitelji Miskić ili grofova Janković od Daruvara. Valja istaknuti i ona izrađena u pravnu svrhu dokazivanja plemićkog statusa ili stjecanja određenih plemićkih povlastica, ovjerena od kraljevskih ureda, potpisima svjedoka i njihovim plemićkim pečatima (npr. grofa Petra Sermagea iz 1785., te grofice Cecill Marie Philippine Caroline d’Affry, žene baruna Mauricea d’Ottenfels-Geschwinda, nastalo sredinom 19. stoljeća). Rodoslovlje vojvotkinje Giovanne Riario Sforza, supruge grofa Lavala Nugenta, irskog plemića koji je stekao hrvatski indigenat, izrađeno u Dublinu sredinom 19. stoljeća u obliku bogato opremljene knjige, svakako je zanimljivost među rodoslovljima srednjoeuropskoga kruga.

Zbirka sfragistike sadrži dvije vrste predmeta, pečatnjake (2445 kom) te pečate (2206 kom), nastale od 15. do 20. stoljeća. Tipološki, sadržajno i po provenijenciji podijeljeni su u skupine koje obuhvaćaju niz kategorija.

Sfragistička je građa isključivo dokumentarnoga karaktera. Svjedoči o razvoju i historijatu svake navedene kategorije koja svaka za sebe, ali i međusobno, odražava i svjedoči o državnopravnom statusu hrvatskih povijesnih zemalja – njihovoj teritorijalnoj i administrativnoj razjedinjenosti, te procesima nacionalne integracije. Spomenuti procesi očituju se upravo preko ustroja državnih i javnih institucija te društava nastalih u okviru državnih tvorevina: Habsburške i Austro-Ugarske Monarhije te nakon njezina raspada 1918. godine, a potom svjedoči o organizaciji državne uprave i tijela te društava nastalih unutar zajedničke jugoslavenske države odnosno Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, Banovine Hrvatske, Nezavisne Države Hrvatske (NDH), Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) te konačno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) sve do osamostaljenja Republike Hrvatske (RH) 1991. godine.

S druge strane, plemićki i građanski, obiteljski i osobni pečatnjaci svjedoče nam o istaknutim sudionicima povijesnih zbivanja te njihovu utjecaju i značenju u političkom, društvenom i kulturnom životu zemlje.

Napose se ističe starija sfragistička građa koja je već znatnim dijelom prikupljena u okviru Narodnog muzeja, a odnosi se na građu koja obuhvaća razdoblje od 15. stoljeća do 1918. godine. Izdvajamo pečatnjake Hrvatskoga sabora iz 1865. godine, pečatnjake županija (npr. Križevačke i Zagrebačke) iz druge polovice 19. stoljeća te kulturnih i društvenih institucija koji svjedoče o procesima modernizacije i nastanku građanskog društva. Značajnu skupinu čine metalni pečatnjaci vojnih i financijskih institucija i ureda iz vremena Napoleonovih Ilirskih provincija s početka 19. stoljeća te skupina pečatnjaka poštanskih, vojnih ureda i jedinica te škola s područja Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Manju skupinu čine mletački i osmanlijski pečatnjaci. Pečatnjaci cehova i trgovaca od 17. do početka 19. stoljeća čine specifičnu skupinu koju odlikuju minuciozno izrađena pečatna polja dok trgovačke karakterizira ujednačeni simbol trgovaca – sidro sa završetkom u obliku kutne petlje. Pečatnjaci društveno-kulturnih institucija osnivanih tijekom 19. stoljeća svjedoče o modernizacijskim procesima i razvoju građanskoga društva (npr. pečatnjak Društva Ilirske čitaonice u Zagrebu, Narodnog muzeja Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije iz prve polovice 19. stoljeća te pečatnjak Glavnog odbora Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe u Zagrebu iz 1864. godine). Atraktivnošću se napose izdvajaju obiteljski i osobni pečatnjaci i pečati plemića (svjetovnih i crkvenih lica) s graviranim grbom na pečatnom polju (Jelačić, Mažuranić, Ožegović, Šokćević, Vakanović) te pečatnjaci vjerskih ustanova kod kojih se očituju stilske komponente u oblikovanju.

Pečatnjak Sabora Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1865. g. HPM/PMH-25629

Najbrojnija su skupina pečatnjaci i pečati s monogramima i inicijalima većinom još neutvrđenih osoba.

Posebno mjesto u Zbirci zauzimaju i pečati otisnuti u vosku. Najstariji su oni otisnuti u prirodnome vosku, tzv. »viseći pečati«. Riječ je o kraljevskim, gradskim, kaptolskim te plemićkim pečatima koji su otkinuti s povelja kao rezultat sakupljačke djelatnosti darovatelja, među kojima valja spomenuti onu Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Potom su tu i pečati otisnuti u crvenom vosku skidani s pisama i omotnica, a koji pripadaju različitim institucijama iz sredine 19. stoljeća (razni domaći i strani gradski, vojni i poštanski uredi, muzeji i kulturne institucije, društva, škole, osobni pečati plemića i dr.).

Što se tiče novije sfragističke građe, tematski značajnu skupinu čine pečatnjaci iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata, planski sakupljani prema Uputama iz 1945. godine za tada osnovani Muzej narodnog oslobođenja Hrvatske (od 1964. Muzej revolucije naroda Hrvatske). Ručno rađeni partizanski pečatnjaci s gumenim pečatnim poljem nastali na oslobođenim područjima jedinstvena su skupina sfragističkih muzealija. Uz pečatnjake Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske i njegovih tijela, prikupljeni su većinom pečatnjaci okružnih, oblasnih, kotarskih, općinskih te mjesnih i seoskih narodnooslobodilačkih odbora. Manje su zastupljeni pečatnjaci organizacija nove komunističke vlasti te partizanskih odreda i jedinica od kojih su pojedini pristigli iz Ratnog arhiva i muzeja NDH. Naime, prema Uputama prikupljani su također i pečatnjaci koji svjedoče o upravnim i vojnim institucijama NDH te institucijama talijanskih okupacijskih vlasti koji pripadaju većinom odgojno-obrazovnim ustanovama.

Zbirka sadrži i velik broj administrativnih pečatnjaka upravnih, sudskih, vojnih i kulturnih institucija SR Hrvatske niže kategorije vrijednosti, nastali 50-ih godina 20. stoljeća koji su prikupljani kao posljedica politike financiranja muzeja po kriteriju brojnosti muzejske građe.

Od suvremene sfragističke građe u Zbirci se također čuvaju pečatnjaci paraupravnih tijela osnovanih na okupiranom dijelu teritorija Republike Hrvatske od 1990. do 1995. godine te pečatnjaci iz Pete vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u Zagrebu terenski prikupljeni 1992. godine.

Hrvatski povijesni muzej sukladno svom poslanju sabire, čuva, istražuje, komunicira i prezentira materijalna svjedočanstva hrvatske povijesne baštine, utemeljeno na principima znanstvene historiografije te interdisciplinarnom pristupu temama nacionalne povijesti. Generirajući znanje o njima, pridonosi uzročno posljedičnom razumijevanju povijesnih događaja sprečavajući pokušaje falsificiranja i manipuliranja povijesnim činjenicama. U tom pogledu Zbirka heraldike i sfragistike svakako zauzima značajno mjesto.