Suvremena hrvatska municipalna heraldika

Municipalna heraldika na području današnje Hrvatske naslijeđena iz austrougarskog razdoblja nastavila se rabiti između dvaju svjetskih ratova, iako su tada prihvaćena tek dva nova grba – grada Vinkovaca i grada Sušaka. Nakon Drugoga svjetskog rata novi režim sa sumnjom gleda na heraldiku i grbove, kao na ostatke feudalnog društva. Nova je socijalistička država, koja ih je u počeku sramežljivo prihvatila uz izmjene i dopune ideoloških simbola u njima, ubrzo prepustila zaboravu te se do pedesetih godina u praksi gube iz svake uporabe. U sedamdesetima se pomalo počinju prihvaćati simboli tadašnjih općina: »grbovi« (koji s tradicionalnom heraldikom često nemaju mnogo veze, nego unose elemente »pučke« i sovjetske simboličke prakse) te sve češće i zastave. Do kraja osamdesetih na području Hrvatske prihvaćeno je dvadesetak općinskih grbova i nekoliko pripadajućih zastava, uglavnom većih urbanih središta.

U tri desetljeća slobodne hrvatske države slobodno se razvijaju tri živa heraldička područja – crkvena, zmajska i municipalna heraldika, dok su prve dvije u javnosti relativno nepoznate, posljednja je itekako prisutna u svakodnevnom životu. Osamostaljenjem Hrvatske municipalna heraldika prvo nastavlja od zatečenog stanja. Postojeći se »grbovi« i zastave, ako je moguće, deideologiziraju i kroatiziraju (uglavnom izbacivanjem crvene zvijezde i/ili njezinom zamjenom hrvatskim povijesnim grbom), a poneke općine prihvaćaju nove simbole, bez većeg reda i sustava. Uskoro je 1993. provedena administrativna reforma kojom je znatno povećan broj jedinica lokalne samouprave, koje se sada dijele na gradove i općine, a ponovo su uvedene stare hrvatske administrativne jedinice više razine – županije.

Slika 1. Grbovi županija: gore povijesni – Požeško-slavonska (suvremeno oblikovanje Frane Paro), Vukovarsko-srijemska (Dubravko Mataković), dolje novi – Krapinsko-zagorska (dizajn Mladen Stojić, 1999), Šibensko-kninska (M. Stojić, 1999)

Slika 2. Gore Općina Ražanac (M. Stojić, 2006) i Grad Varaždinske Toplice (M. Stojić, 1999), dolje Općina Preko (Antonio Grgić, 2011), Općina Dugi Rat (Dijana Nazor, 2000)

Istim je Zakonom o lokalnoj upravi i samoupravi propisano da jedinice lokalne uprave i samouprave imaju grb i zastavu, te ih ubrzo mnoge počinju i donositi. Uočivši potencijalni problem, tendenciju mnogih jedinica da prihvaćaju simbole slične »socijalističkoj heraldici« uz ideološke korekcije, kao i tendenciju da lokalne simbole temelje na nacionalnim i vjerskim simbolima, tadašnji ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva Josip Kolanović pokrenuo je inicijativu prema nadležnom Ministarstvu uprave, koje je po zakonu odobravalo lokalne simbole, da se uvede strukovni nadzor nad rješenjima koja se odobravaju. Uskoro je u tome i uspio pa je zakon izmijenjen u dijelu koji se odnosi na odobravanje grbova i zastava, ustrojavanjem stručnog Povjerenstva koje daje mišljenje o predloženim rješenjima. To povjerenstvo osnovano 1995. utvrdilo je načela izgleda grbova kroz Pravilnik o postupku za utvrđivanje grba i zastave jedinica lokalne samouprave (od 1998. Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave), te, s druge strane, kroz svoju konzistentnu praksu od dva i pol desetljeća. Pri tome ne samo da je utvrđen likovni standard na temelju tzv. restituirane heraldike nego je i uvedena praksa službenog odobravanja opisa grbova i zastava – a time i heraldičkim autoritetom uspostavljen sustav blazoniranja na hrvatskom jeziku.

Slika 3. Gore općina Selnica (Daniel Hampamer, 2014) i Brodski Stupnik (M. Stojić, 1998), dolje gradovi Ivanec (Eduard Kušelj, 1996) i Duga Resa (M. Stojić, 1998)

Slika 4. Svečana zastava Grad Kastav (suvremeno oblikovanje grba i dizajn zastave M. Stojić, 2003) i Općina Murter – Kornati
(M. Stojić, 2017)

Restitucija heraldičkih tradicija ima idejni temelj koji se zasniva na heraldičkim tradicijama kasnoga srednjeg vijeka, s heraldičkim prikazima jednostavna i čista dizajna. Sličan povratak starijim heraldičkim tradicijama očituje se u mnogim europskim zemljama, nasuprot »razvedenoj« i »lepršavoj« baroknoj i romantičnoj interpretaciji grbova u 18. i 19. stoljeću, kod kojih se često prikazuju krajobrazi i povijesne osobe.

Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave propisuje temeljne odrednice za odobravanje grbova, koje se mogu sažeti u nekoliko načela: grb mora biti izrađen po pravilima heraldike, mora se sastojati od štita i sadržaja u njemu, ne smije sadržavati državni grb ili njegove dijelove, te, ako postoji povijesni grb, jedinica ga mora koristi.

Pojedinosti o tome što čini spomenuta pravila heraldike ostavljene su struci odnosno interpretaciji Povjerenstva, koje detalje svoje interpretacije nije nikada javno objavilo, no iz prihvaćenih (ali i odbijenih) grbova moguće je utvrditi neka osnovna načela kojima se Povjerenstvo vodi. Temelj za oblikovanje grba je ideal restituirane srednjovjekovne heraldike. Grb se sastoji od štita i heraldičkih likova u njemu, a svi tradicionalni dijelovi grba izvan štita (kaciga, kruna, točenica, plašt, čuvari, gesla…) nisu dopušteni – i, ako postoje u povijesnim grbovima, trebaju se izbaciti.

Preferiraju se samo tradicionalni oblici grba: trokutasti-
-srcoliki, polukružni, pravokutni. Sadržaj štita u pravilu je jedan heraldički lik (iznimno dva ili više različitih), iako se taj može i ponoviti određeni broj puta. Dopuštene su samo tradicionalne heraldičke boje (kovine – zlato i srebro te tinkture – crvena, plava, zelena i crna) te prirodna boja naravnih likova. Likovi u štitu stoje samostalno (u skladu sa »zapadnom« heraldikom) ili na brijegu odnosno podnožju (u skladu s dugom hrvatsko-ugarskom tradicijom). Valoviti rez u diobama se, čini se, svjesno izbjegava, ali se pojavljuje, dok su drugi rezovi neuobičajeni.

Novi grbovi uglavnom se sastoje od jednog polja, diobe štita pojavljuju se uglavnom na odobrenim povijesnim grbovima. Likovi se izrađuju u gotovo potpuno plošnim prikazima, u pravilu s crnim rubnim linijama – izbjegava se naturalistički perspektivni prikaz, ali isto tako i potpuno plošni prikaz. Karakteristično je uvođenje novih likova flore i faune.

U skladu s načelom restituirane heraldike preferiraju se umjetni likovi koji su bili poznati u srednjem vijeku. Povjerenstvo redovito nastoji izbjegavati odobravati grbove s prikazima građevina, osobito onih koje nisu heraldičke (npr. prikaze karakterističnih konkretnih fasada), tornjeva i crkava, koje su već prikazane na mnogim povijesnim i odobrenim grbovima pa bi njihovo dodatno odobravanje stvorilo previše slične grbove. Dakako da se provodi jedno od najstarijih heraldičkih pravila, da se grb mora razlikovati od kojega drugoga već postojećega.

Povijesni se grbovi u pravilu stilski – likovno modificiraju, pojednostavljenjem i pročišćavanjem likovnog prikaza, oblika štita, izostavljanjem vanjskih dijelova grba, a katkad i modifikacijom pojedinih ideoloških simbola koji više nisu primjereni.

S obzirom na to da ne postoji javno dostupan službeni registar grbova jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, autor od 1996. objavljuje podatke svojih istraživanja na mrežnom mjestu The Flags & Arms of the Modern Era (http://zeljko-heimer-fame.from.hr). Osim hrvatskih municipalnih grbova i zastava, tu su obrađene povijesne i suvremene zastave i grbovi – nacionalni, državni, regionalni, municipalni, pomorski, politički, međunarodni, sportski, vojni, manjinski, komercijalni, separatistički, neslužbeni, prijedlozi i drugi simboli iz regije. Početkom 2019. web stranice su se sastojale od više od 280 mrežnih stranica s gotovo 5000 ilustracija i s tekstom na hrvatskom i engleskom jeziku.

Kao najproduktivniji dizajner suvremene municipalne heraldike u Hrvatskoj izdvaja se Mladen Stojić, odnosno njegov studio Heraldic Art d.o.o. iz Rijeke, s više od 250 odobrenih likovnih rješenja, iako u nekima od njih prema dobivenom idejnom rješenju. Kao drugi autor koji je pokazao uspjeh u izradi likovnih rješenja širom Hrvatske ističe se Antonio Grgić, vlasnik studija Pikant Marketing iz Koprivnice, kojem je do sada uspješno odobreno 12 grbova. Nekoliko autora dalo je više rješenja uglavnom u svojoj županiji: Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica (5), Berislav Schejbal, Daruvar (5), Danijel Hampamer, Čakovec (4). Slijedi desetak autora koji su izradili grbove za po dvije jedinice te pedesetak pojedinačnih autora, među kojima su pojavljuju imena poznatih i istaknutih likovnih umjetnika, grafičkih dizajnera i povjesničara.

Njihovom zaslugom, ali ne i manjom zaslugom Povjerenstva, koje filtrira idejna i likovna rješenja, suvremena municipalna hrvatska heraldika može se ravnopravno nositi s municipalnim heraldikama mnogih europskih zemalja koje imaju neprekinute heraldičke institucije, i s pravom se ističe kao pozitivan primjer restituirane heraldike.

Nažalost, isto se ne može reći za municipalnu veksilologiju, koju spomenuti Pravilnik ograničava na – za gradove i općine jednobojne, a za županije dvobojne zastave, u oba slučaja s grbom u sredini ili bliže koplju zastave. To je rezultiralo poprilično dobrim rješenjima županijskih zastava, no nažalost, pet dopuštenih boja za jednobojne zastave (od šest heraldičkih boja, crna nije među njima) daju zastave koje se razlikuju tek po pojedinostima unutar grba na njima, koji se često, dok se zastava u svojoj prirodnoj uporabi povija, ne može raspoznati. Možda iz toga razloga, a možda i zbog želje za posjedovanjem jedinstvenog i svečanog predmeta (za razliku od masovno proizvedenih »običnih« zastava), od devedesetih se u Hrvatskoj pojavljuje i još jedan specifičan fenomen – svečanih zastava. Svečane zastave poznate su u talijanskoj praksi, a pojavljuju se i kod nekih suvremenih veksiloloških sustava u raznim oblicima, ali zapravo rijetko. Svečane zastave hrvatske municipalne veksilologije uglavnom su viseće zastave s tri repa ili trokutastim donjim krajem, s grbom u sredini, imenom jedinice ispisanim iznad i floralnim ornamentima (grančicama ili cvjetovima) ispod grba. Budući da su svečane zastave novi fenomen, nije mu još posvećena dovoljna pažnja i briga, međutim valja ga istaknuti kao hrvatsku posebitost.

Municipalna heraldika javno je prisutna, intenzivno se koristi u medijima, na javnim mjestima i dio je današnje kolektivne svijesti lokalnih zajednica. Kroz te simbole razvija se lokalni identitet, ali i promovira diljem Hrvatske i u svijetu – postajući tako nerazdvojivi dio nematerijalne hrvatske nacionalne baštine.