Služenje Crkvi i narodu: dr. Lav Znidarčić 1918.–2018.

U četvrtak 27. prosinca 2018. godine u Matici hrvatskoj u Zagrebu, u prepunoj Dvorani Jure Petričevića održano je svečano predstavljanje knjige pod naslovom Služenje Crkvi i narodu: dr. Lav Znidarčić 1918.–2018. Spomenica u povodu 100. obljetnice rođenja. Izdanje su priredili Jure Krišto i Zlatko Matijević, a objavljeno je u vlastitoj nakladi obitelji dr. Lava Znidarčića. Spomenica sadrži 230 stranica teksta, fotografija i drugih priloga o najdugovječnijem predsjedniku križarske organizacije (Velikoga križarskog bratstva) na hrvatskim prostorima, a predstavili su je priređivači i članovi obitelji Znidarčić. Odmah na početku ovoga osvrta spomenimo da je izrazito pohvalna gesta obitelji da samostalno objavi jedno ovakvo knjižno izdanje te da svatko tko želi primjerak Spomenice slobodno ga je mogao dobiti na predstavljanju ili ga može zatražiti izravno od obitelji.

No, treba se zapitati tko je to zapravo bio Lav Znidarčić i koji je ne samo ovom prilikom, svojim životom i djelom, a sada ostavštinom svoje pisane riječi okupio toliko ljudi na jednome mjestu. Što to danas privlači pojedince da posegnu za pisanom riječju i svjedočanstvom Lava Znidarčića, kojeg od početka ovoga tisućljeća više nema među nama. Ako posegnemo, primjerice, za Hrvatskom enciklopedijom (sv. 11 /Tr – Ž/, Zagreb, 2009) Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, naći ćemo kratak članak u kojem stoji da je dr. Lav Znidarčić hrvatski pravnik rođen u Splitu 14. kolovoza 1918., a preminuo u Zagrebu 23. prosinca 2001. godine. Pravni studij završio je polaganjem rigoroza na Pravnom fakultetu u Zagrebu (1942). Radio je u različitim ustanovama i poduzećima u Hrvatskoj i BiH te kao odvjetnik u Zagrebu (1968–1979). Posebno je navedeno da je bio »aktivan u katoličkoj organizaciji mladeži Hrvatsko križarsko bratstvo (predsjednik 1942–45. i obnovljene organizacije 1992–93)« (u potonjem terminološki nije egzaktan naziv Hrvatsko križarsko bratstvo, nego treba biti Veliko križarsko bratstvo). Također je navedeno da je nakon 1945. »zbog svojih uvjerenja višekratno zatvaran«. U zadnjoj pak rečenici dana je ocjena Lava Znidarčića s kojom se možemo u potpunosti složiti i potpisati ju: »Istaknuti kulturni djelatnik, u katoličkim krugovima smatran jednim od najuglednijih katolika laika u Hrvatskoj tijekom XX. st.«. Ovaj je članak kratak, ali sadržajan i ocjenski, a njegovu aktualnost potvrđuje upravo Spomenica koja je sada pred nama. Komparativno možemo navesti da je u jednoj drugoj ediciji – leksikonu Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941. –1945. (Zagreb, Minerva, 1997) puno opširnije i detaljnije životopis Lava Znidarčića napisao književnik Branimir Donat definiravši ga kao kulturnog djelatnika koji još 1939. postaje članom vodstva, 1940. tajnikom i najzad u ožujku 1942. godine predsjednikom Velikoga križarskoga bratstva (VKB). Spominje i podatak kako je od 1942. uređivao katolički tjednik Nedjelja kojemu je posljednji broj tiskan 6. svibnja 1945. godine. B. Donat posebno ističe činjenicu da je Znidarčić više puta uhićivan: »treći put uhićen 23. XI. 1950. i bez sudskog postupka ostao zatvoren u Savskoj cesti u Zagrebu, a potom u Staroj Gradiški do travnja 1953. Četvrti je put uhićen u listopadu 1975. i poslije istrage pod sumnjom da pripada špijunskoj terorističkoj grupi pušten je u veljači 1976.«. Za razliku od Hrvatske enciklopedije u ovom se članku ne daje vrjednovanje života i djela osobe koja je predmet natuknice, nego kontekstualno napominje da Lav Znidarčić: »Potječe iz obitelji uglednoga splitskoga knjižara u kojoj se rodilo desetero djece — pet sinova i pet kćeri. Lavove sestre Anka i Natalija, te brat Henrik (Riko) bijahu komunisti. Henrik je uhićen 1942. i ubijen. Anka, udana Berus, bila je komunistička dužnosnica, ministar financija u Vladi NRH.«

Vjerujemo da će Lav Znidarčić dobiti i svoje zasluženo mjesto i retkarinu u našem najvažnijem i najkvalitetnijem nacionalnom leksikonu – Hrvatskom biografskom leksikonu, a gdje će trebati sumirati sve važne činjenice i događaje iz njegova relativno duga i bogata života. Svemu tome svoj će nezamjenjivi prinos dati ova knjiga – Spomenica izdana njemu u čast.

Konstatirajmo odmah da je Spomenica u povodu 100. obljetnice rođenja (1918–2018) dr. Lava Znidarčića – Služenje Crkvi i narodu, stručno i pedantno priređena i uređena. Zasluge tomu idu u prvom redu prirediteljima i uredništvu knjige u sastavu: Jure Krišto, Zlatko Matijević, Snježana Zima, Željka Znidarčić i Zvjezdana Znidarčić-Begović, te grafičkom uredniku Stjepanu Bekavcu.

Spomenica je sadržajno i strukturno uređena tako da se tekstovi i prilozi isprepleću na kronološkoj podlozi kroz pet zaokruženih tematskih poglavlja. Sve otpočinje tekstom – Riječ unaprijed koji potpisuju Lavova djeca. Tu se opisuje u osnovnim, ali i najvažnijim i najzanimljivijim crtama život toga istaknutoga katoličkog laika, nakana priređivanja ovog izdanja s željom i nadom »da će dokumenti objavljeni u Spomenici barem donekle ilustrirati život našeg oca« – odnosno da će njegov opsežni arhiv moći poslužiti svima »koji žele sustavno istražiti burne događaje u Hrvatskoj tijekom zadnje dvije trećine 20. stoljeća« jer se u tome arhivu mogu pronaći »ne samo vrijedni podatci o životu Katoličke Crkve u Hrvatskoj nego i vidjeti pravo lice komunizma«.

U prvom poglavlju donesen je Oris života Lava Znidarčića (1918–2001) koji su zajednički napisali Željka Znidarčić i Zlatko Matijević te opremili lijepim i zanimljivim slikovnim prilozima. Tomu je poglavlju pridodana i propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca – »Nerazdruživ je vez ženidbene zajednice!« – prigodom vjenčanja dr. Lava Znidarčića i Helle prof. Tišljarić u svetištu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu 19. rujna 1943. godine. Slijedi potom zanimljiva građa u obliku faksimila i transkripcije iz obiteljskog dopisivanja Lava Znidarčića sa svojim roditeljima i obitelji. Poseban je dio ovdje posvećen Helli Znidarčić, a njoj u spomen Ivan Tomas piše nekrolog: »Poruka i tajna križa. Uspomeni prof. Helle Znidarčić, 1916. – 1974.« (preuzeto iz Hrvatske revije iz 1975). Priložena su i dva izraza sućuti Franje kard. Šepera i novinarke Smiljane Rendić. Ovo poglavlje zaključeno je tekstom dr. Željke Znidarčić, druge Lavove supruge, naslovljen riječima: »Moj život s Lavom«.

Drugo poglavlje, ujedno i najopsežnije, donosi građu i za ovu prigodu napisane tekstove o Znidarčićevu djelovanju u Katoličkoj akciji. Otvara ga stručni tekst Jure Krište »Aktivnosti i službe u Katoličkoj akciji« opremljen vrijednim slikovnim i faksimilnim prilozima. Slijedi niz autorskih tekstova samoga Lava Znidarčića, i to o dr. Ivanu Merzu i Katoličkoj akciji, o papinstvu i mladeži (povodom Papina dana koji su posebno častili članovi križarskoga bratstva i sestrinstva) te o Marici Stanković, koju naziva kćerkom sv. Petra (Filia Petri). Iz govora na proslavi Papina dana u Zagrebu 18. ožujka 1945. vrlo su aktualne i danas Znidarčićeve riječi: »Obitelji također pripada pravo odgoja i to pravo naziva sv. Otac [Pijo XI.] ʽneotuđivim pravom’ združenim sa strogom dužnošću, jer obitelj ima za to neposredno od Boga misiju. Papa daje obitelji ne samo vjerski i ćudoredni uzgoj, nego i fizički i građanski. (...) Odgoj pripada i državi, koja mora štititi obitelj i omogućiti joj odgojni rad, a onda i sama ostvarivati odgoj mladeži prema svojoj vlastitoj svrsi. Posebna je dužnost države da mladež odgaja za državu i građanski život«. Potom su priložena pisma iz 1942., 1943. i 1944. godine predstavnika Sv. Stolice upućena Lavu Znidarčiću u faksimilu i u prijevodu s talijanskoga na hrvatski jezik. Nakon toga dolazi iznimno važan tekst pod naslovom »Suradnja s kardinalom Alojzijem Stepincem: Moje uspomene na nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca«, koji je također opremljen izvornim dokumentima i fotografijama. Iz te suradnje citirajmo samo tri rečenice: »Teške ratne godine tražile su češće susrete. Radilo se i o tekućim poslovima Križarske organizacije, kojoj sam bio tajnikom, ali i o čestim intervencijama zbog uhićenja Srba, Židova ili komunista. Što je rat dulje trajao, toga je bilo sve više«. Tu je i popis predavanja i javnih nastupa o suđenju nadbiskupu Stepincu što ih je Lav Znidarčić održavao tijekom 1995. i 1996. godine u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji i Sloveniji. Ovo poglavlje sadrži i tri vrijedna teksta. Prvi tekst su sjećanja isusovca Božidara Nagya, koji piše o Lavu Znidarčiću kao »Stupu katolicizma u vrijeme komunizma«. Tekst je dopunjen s nekoliko ulomaka iz autorove knjige Hrvatsko križarstvo. Pregled osnivanja, razvoja i obnove Križarske katoličke organizacije u Hrvatskoj (Zagreb: Križarska organizacija, Veliko križarsko bratstvo, Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza, 1995), svojevremeno i duhovnika obnovljene križarske organizacije u Hrvatskoj. Drugi tekst – »Moja sjećanja na dr. Lava Znidarčića, jednog i neponovljivog u laičkom staležu Crkve u Hrvata« – potpisuje Petar Kraljević, umirovljeni profesor radiobiologije i radijacijske higijene na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Križarske katoličke organizacije (1993–2001) i prorektor Sveučilišta u Zagrebu (1993–1998). Treći tekst, problemske naravi, »Prijepori o značenju Hrvatskoga katoličkog pokreta i planovi za pisanje njegove povijesti« donosi Jure Krišto, umirovljeni povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Tu je činjenično navedeno i vrjednovano sve ono što je vezano uz pisanje povijesti katoličkog pokreta u Hrvatskoj, a čiji je dionik bio dakako i Lav Znidarčić.

»Pod komunističkim režimom« naslov je trećeg poglavlja Spomenice koji uvodom otvara Zvjezdana Znidarčić-Begović, najmlađa kći Lava Znidarčića. Na vrlo plastičan način, preko izvornih dokumenata i korespondencije prikazuje se Lav Znidarčić u Istražnom zatvoru u Savskoj cesti u Zagrebu (23. studenog 1950 – 7. veljače 1952), potom »boravak na određenom mjestu« – Stara Gradiška (7. veljače 1952 – 23. travnja 1953) i najzad Istražni zatvor – Petrinjska u Zagrebu (17. listopada 1975 – 11. veljače 1976). U potonjim službenim spisima doslovce se izriče da je: »u cilju nasilnog obaranja samoupravnog društvenog uredjenja u SFRJ, te u cilju nasilnog izdvajanja SR Hrvatske iz SFRJ još 1963. godine stupio u vezu s ustaškom političkom emigracijom okupljenom oko ʽHrvatske demokratske opozicije’ i oko ʽHrvatske revije’, te kontinuirano sve do dana lišenja slobode suradjivao sa navedenim ustaškim organizacijama u inozemstvu (...)«. Ovo je poglavlje još posvjedočeno Znidarčićevim zatvoreničkim autobiografskim zapisima (»Moja tamnovanja«) objavljenim 1990. godine u emigrantskoj Hrvatskoj reviji pod pseudonimom »Hrvatski robijaš«. Umjesto svojevrsnog zaključka ovo poglavlje zatvara potpoglavlje naslovljeno »Život poslije zatvora«. Spomenimo na ovom mjestu i informacije do kojih je došao Darko Hudelist u svojoj kapitalnoj knjizi Rim, a ne Beograd. Promjena doba i mirna ofenziva Katoličke Crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji (1975.–1984.), objavljenoj u Zagrebu 2017. Riječ je o zapisnicima i izvještajima Vjerske komisije iz 1981. godine, gdje na nekoliko mjesta o L. Znidarčiću piše sljedeće: »(...) posebna je kritika bila upućena na račun zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, i to zbog njegovih sve učestalijih kontakata – kako je napisano – ʽs vođama poraženih nacionalističkih snaga’, ali i s nekim viđenijim katoličkim laicima (...). Pritom je poimence spomenut (...) Lav Znidarčić, koji, (...) ʽodržava redovna predavanja po cijeloj Republici’, a zadnjih se mjeseci i redovito pojavljuje u vjerskim listovima, poput Glasa Koncila, i to ʽkao nosilac otvorenog suprotstavljanja sistemu’«. Naime, »Znidarčić se, po procjenama Vjerske komisije, udružio s nadbiskupom Kuharićem – ili se Kuharić udružio sa Znidarčićem, svejedno – pa oni sada zajedničkim snagama, uz još nekoliko reaktiviranih laika iz onoga ʽbivšeg’ vremena, dižu iz mrtvih i onoga najkarizmatičnijeg (i za komunistički poredak najopasnijeg) protagonista predratnoga križarsko-katoličkoga pokreta u Hrvata Ivana Merza (1896. – 1928.) ideologa nekadašnjih Orlova (iz kojih su 1930. proistekli Križari) i jednoga od najustrajnijih promicatelja Katoličke akcije na hrvatskim i jugoslavenskim prostorima«. Tijekom 1980-ih Služba državne sigurnosti naložila je među ostalim praćenje Lava Znidarčića. U operaciji »Arslan« bio je ozvučen tako da su u njegovu radnu sobu ugrađeni mikrofoni. No, kada je Lav Znidarčić u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj od Ministarstva pravosuđa 1994. godine zatražio potvrdu »o mojim zatvorima i nezaposlenosti za vrijeme od 1945. do 1990. godine« – odgovoreno mu je sljedeće: »nismo u mogućnosti udovoljiti Vašem zahtjevu za izdavanje dokumentacije potrebne u postupku utvrđivanja statusa bivšeg političkog zatvorenika iz razloga što ovo Ministarstvo ne raspolaže podacima o Vašem lišavanju slobode i izdržavanju kazne zatvora, a dopisima Policijske uprave Splitsko – Dalmatinske u Splitu i Okružnog zatvora u Zagrebu, obaviješteni smo da niste evidentirani u kaznenim evidencijama«.

»Publicistički rad, govori, pisma i sjećanja« Lava Znidarčića obrađeni su u četvrtom poglavlju. Kao svojevrsni uvod ovdje su prvo doneseni podatci o dva Znidarčićeva knjižna izdanja: Alojzije Stepinac. O stotoj godišnjici rođenja, Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Svjedočanstva. Dokumenti, knj. 1., ur. Jelena Hekman, 1998. /dva izdanja u istoj godini/) te Odgovor na »Slučaj Stepinac« Zvonka Ivankovića-Vonte, Zagreb, 30. ožujka 1999., Zagreb: vlast. nakl., 1999. Tu je i jedan novinski osvrt te izbor iz korespondencije s Karlom Mirthom (SAD) i Ivom Korskyim (Argentina). U nastavku ovoga poglavlja riječ je zapravo o dva teksta koja jako dobro opisuju kako samog autora tako i one o kojima piše, a to su: »Bogdan Radica – Od jugoslavenstva do integralnog hrvatstva«, »Susret i suradnja s Jurom Petričevićem« te izbor iz »Razgovora« (Nova tribina, Nedjeljna Dalmacija, Slobodna Dalmacija), govor »Nad otvorenim grobom« (na pogrebu dr. Mate Ujevića, u Zagrebu, u siječnju 1967), »Izbor iz korespondencije« (Petar Perica, Čedomil Čekada, Ćiril Banić, Frane Franić, Alfred Pichler, Petar Čule, Stjepan Tomislav Poglajen, Franjo Tuđman), »Izbor iz osobnih bilješki – Da se ne zaboravi...«. Potonje je uistinu dragocjen materijal za razumijevanje uloga i djelatnosti Crkve u razdoblju komunizma. Tu se nalaze i »Prilozi za bibliografiju Lava Znidarčića«, tj. popis knjiga i članaka. No, ovdje su evidentirani samo opsežniji i značajniji radovi jer je Znidarčić bio suradnik brojnih časopisa i listova: Odvjetnik, Kolo, Vijenac, Križarska straža, Križ, Glas Koncila i dr. U pismu upućenu 1988. godine Stjepanu Tomislavu Poglajenu Znidarčić ističe svoju nakanu pisanja pregleda povijesti orlovsko-križarskog pokreta, ali upozorava i na probleme oko arhiva i arhivske građe te potiče aktere toga vremena na sastavljanje pisanih svjedočanstava. Spomenimo da se danas tek neznatni dio arhivske građe Velikoga križarskog bratstva čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (sign. HR-HDA-1346), koji je u posjed te građe došao po službenoj dužnosti 1995. godine iz Arhiva Instituta za suvremenu povijest, tj. nekadašnjeg Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Glavni dio arhivskoga gradiva VKB-a, kao zasebni fond (od 60 kutija) čuva se u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Pisana ostavština Lava Znidarčića i u ovom je pogledu predragocjena i – kada znamo da postoji – zapravo u istraživačkom smislu nezaobilazna.

Zadnje poglavlje naslovljeno je »In memoriam«. Doneseni su izrazi sućuti Franje kard. Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa u miru, Vinka kard. Puljića, nadbiskupa vrhbosanskog, Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, Ante Ivasa, šibenskog biskupa, Antuna Škvorčevića, požeškog biskupa, Ante Jurića, nadbiskupa i metropolita splitsko-makarskog i Ćirila Kosa, biskupa đakovačkog i srijemskoga u miru, te isječci iz dnevnih novina i listova koji su komemorirali smrt Lava Znidarčića. Na kraju ovog poglavlja uvršten je tekst Maje Runje »Sjećanje na dr. Lava Znidarčića, voditelja Ureda Matice hrvatske za kulturne veze s Hrvatima izvan domovine«. Vrijedi naglasiti da je nakon obnove rada Matice hrvatske 1990. godine postao pročelnikom njezina Odjela za inozemstvo te predsjednikom Časnoga suda.

Zaključno recimo da se ova Spomenica može iščitavati na nekoliko razina. Prva je ona ljudska-autobiografska, potom ona intelektualna i duhovna te najzad kao vrijedno svjedočanstvo jednoga vremena i njegovih ljudi, među koji je bio i dr. Lav Znidarčić, jedan od najuglednijih katolika laika u Crkvi u Hrvata u burnom XX. stoljeću. Ovom Spomenicom Lavu je »podignut« dostojan spomenik.