Panonski rukopis Adama Rajzla

Opus Adama Rajzla (Dragotin, 1948) može se podijeliti na dva dijela. Prvi čine djela koja pripadaju dječjoj književnosti, a drugi djela namijenjena odraslim čitateljima. »Bačenost u svijet« književnosti zbila se još 1974. godine, kada se Rajzl oglasio zbirkom pjesama za odrasle Odavde do obale. Tada dvadesetšestogodišnji autor, poput mnogih književnih kolega »dolazi na svijet« i »dospijeva u jezik« (Sloterdijk) književnosti neposrednim poetskim izričajem. Povijest književnosti govori da je poezija čest prolegomen u književno stvaralaštvo, čak i kod nekih kasnijih izrazitih prozaika, primjerice Ive Andrića. Kao pjesnik Rajzl je vrlo brzo uočen i prepoznat u zavičaju pa ga je Vladimir Rem uvrstio u svoju poetsku antologiju Slava Panonije iz 1980., koja je prvi pokušaj panorame i revidiranja slavonskog pjesništva.

Rajzlov se kasniji književni rad razvijao uglavnom u sferi dječje književnosti pa je objavljivao priče i pjesme za djecu, rasute po dječjim časopisima, od kojih su neki bili izrazito ugledni i popularni u svoje vrijeme, kao što su Modra lasta, Radost, SMIB, Cvitak i Maslačak. Stvaralaštvo namijenjeno djeci Rajzl je ukoričio u knjigama Topot bijesnih konja (1983), Kad su trešnje dozrijevale, pripovijetke za djecu (1996), Izgubljeno zlato (2001), Ljubav pod kišobranom (2007), Vatrenjaci (2014) i Kad bi ljubav mogla u kutiju stati (2018). I kao dječji prozaik i kao dječji pjesnik Rajzl se pokazao kao autor koji dobro poznaje dječju psihologiju i interese. Afektivno vrelo mu je rodna Slavonija i vlastito djetinjstvo, osobito u ruralnom okruženju, ali s obzirom na to da dječju književnost stvara do današnjih dana, dakle do u 21. st., vrlo se vješto i uspješno prilagođava i svijetu najnovijih generacija djece. Dječji emotivni svijet, infantilni doživljaji svijeta, naivitet, intuitivno i neposredno doživljavanje okoline, zbivanja i odnosa, specifično poimanje svijeta odraslih, vršnjačke relacije i sl. ono su što Rajzl obuhvaća i produbljuje u svojim pričama i pjesmama za djecu. Autor se mladom čitatelju obraća jednostavnim stilom, ali vrlo slikovitim, što je namjera poticanja i podupiranja dječje mašte. Danas, u vrijeme informatičke galaksije i virtualnih svjetova, ponajprije kompjutorskih igrica, Rajzl još uvijek uspijeva biti u svojim tekstovima namijenjenima djeci zanimljiv jer će ona u njegovim tekstovima naići na odgovore na pitanja kojih u hladnim virtualnim prostorima nema, a koji će uvijek biti dio odrastanja i humanih relacija.

Drugi dio opusa Adama Rajzla namijenjen je odraslim čitateljima i nastaje u novije vrijeme, a s obzirom na žanrovsko opredjeljenje riječ je o romanima. Počevši od 2008., kada je objavio prvi roman Zvonik Eve Šimunove, do danas Rajzl je stvorio ukupno četiri romana. Uz već navedeni to su Sjene na mjesečini (2011), Mornareva žena (2016) i Martin Tišljer (2018).

Riječ je o polisemantičnim romanima, koji su istodobno romani lika, ljubavni i socijalni romani, a imaju dodirnih točaka i s neopovijesnom prozom. Objelodanjeni romani odmah su našli svoju čitateljsku publiku i zauzeli visoko mjesto na ljestvici najčitanijih hrvatskih romana.

Jedna od razina poliperspektivnosti Rajzlovih romana jest slavoničnost. Svi romani, naime, dodiruju se u većoj ili manjoj mjeri Slavonije i njezinih problema, a glavni su likovi podrijetlom Slavonci. Slavonija iz Rajzlovih romana nije romantizirano i idealizirano mjesto koje robuje sterotipima kao što su plodna ravnica, zemlja blagostanja i slično. Rajzlova je Slavonija siromašnije područje s obronaka diljskih brda. U svoja četiri romana Rajzl je obuhvatio problem ekonomske emigracije iz Slavonije tijekom cijelog 20. stoljeća. Zanimljivo je da on, kao autor, ne potencira neko zlatno doba, nego uvijek realno sagledava aktualne probleme i sl. Jedina prava afirmacija i satisfakcija moguća je u zavičaju. Tako Slavonija živi u likovima čak i kada ih sudbina odnosi daleko od nje.

Ozračje slavoničnosti ovim romanima daje i izvanredno poznavanje običaja, načina života i mentaliteta čovjeka slavonskoga kraja. Autor je rekonstruirao mnogobrojne tradicijske običaje, npr. o crkvenom godu, pokazao načine i prakse obrađivanja zemlje, proizvodnje hrane, obiteljske odnose, obrtništvo i dr. Pri tome je bio vrlo minuciozan, zalazio u finese socijalnih i privrednih odnosa.

Slavoničnost se ostvaruje i u autorovu specifičnom odnosu prema jeziku. Likovi u pravilu govore slavonskim dijalektom u nekoj od njegovih razvojnih faza. I na pripovjednoj instanci inkorporirani su slavonski dijalektizmi, koji tekstu daju živost.

Rajzlovi romani mogu se djelomično prozvati i neopovijesnima. Iako je riječ o nedavnom 20. st., povijesnost je bitna odrednica ovih romana. Autora zanima aktualnost određenoga povijesnog trenutka i kako se on prelama kroz prizmu običnoga, tzv. malog čovjeka. Uvijek je mizanscena širi društveni i politički kontekst. U romanima se miješa fikcijsko i fakcijsko, što je postmodernistički postupak iz kojega je vidljivo da ne postoji velika povijest, nego tek, lyotardovski rečeno, »povijesne pripovijesti«. Osim toga, postupak izmještanja likova iz autohtone slavonske sredine omogućuje rasvjetljavanja života slavonske seoske zajednice iz drugoga rakursa, kao i analizu socioloških utjecaja nove sredine na likove.

Socijalni moment istaknut je u Rajzlovim romanima. Socijalna tematika obuhvaćena je na dvije razine. Jedna je ona u zavičaju, a druga izvan njega, u nekom drugom kraju, kamo se moralo otići zbog siromaštva. Neki likovi bolji život traže u većim gradovima, a drugi u inozemstvu. Socijalni status onih koji ostaju često je vrlo upitan. Socijalni faktor u Rajzlovim romanima ima i svojevrsnu motivacijsku ulogu pa likovi zbog njega dospijevaju u potpuno nove sredine u kojima se moraju dokazivati i izboriti za sebe. Na taj se način stvara paralelizam u karakterizaciji, uspoređuju se osobine lika u zavičaju i izvan njega. Lik se izgrađuje i nadograđuje često i neočekivanim postupcima. S obzirom na glad za materijalnim vrijednostima likovi Rajzlovih romana mogu se podijeliti u dvije skupine. Na jednoj su strani oni koji ne prezaju ni od čega i služe se nemoralnim činima da bi se dočepali bogatstva i ugleda, a na drugoj su strani oni koji su u svijet otišli trbuhom za kruhom i zadovoljni su krovom nad glavom i punim tanjurom. Autorov stav je uglavnom pristran i s pomoću sveznajućeg pripovjedača on u roman uključuje subjektivne komentare. Bez suvišnog moraliziranja, s pomoću nekoliko oštrih opaski autor zauzima jasan visokomoralni stav, ali i stav da je u životu važnije privatno zadovoljstvo malim stvarima no javno eksponiranje.

Posljednji sloj Rajzlovih romana koji valja istaknuti jest univerzalnost njihovih poruka. Posebno mjesto u njima zauzima ideal ljubavi. Ljubav se iz njih iščitava kao svevremenski modus vivendi. Bez ljubavi likovi postaju isprazne kreature koje bezvoljno proživljavaju dan za danom, pa čak i čudaci na granici ludila. Ljubav je sila koja osmišljava egzistenciju. Bez ljubavi postojanje ostaje isprazno, a likovi gube elan vital, nemaju unutarnju satisfakciju.

Romani Adama Rajzla svojom višeslojnošću pomažu stvoriti plastičnu sliku slavonskoga zavičaja s nizom zanimljivih osobnosti i aktualiziraju socijalne, ekonomske i političke probleme rodne mu Slavonije.

Valja istaknuti da su neka djela Adama Rajzla dramatizirana za radio, što je također potvrda i podatnosti njegova teksta za intermedijalne projekte, »pitkosti« njegovih dijaloga, ali i tematske zanimljivosti.

Za svoju književnu i kulturnu djelatnost Rajzl je više puta i nagrađivan, a iz njegove se biografije dade iščitati da je bio i aktivan u zavičajnoj sredini, gdje je djelovao kao urednik Radija Đakovo, Đakovačkog lista i Televizije Đakovo.