Obrubnice hrvatske književnosti

Kada je govoriti o hrvatskom književnom korpusu, valja imati na umu njegovu široku područnu rasprostranjenost s obzirom na dijasporu. Do situacije u kojoj je velik dio korpusa nastao izvan geografskih omeđenja matične zemlje došlo je ponajvećma zbog povijesnih i političkih, dakle izvanjezičnih i izvanknjiževnih razloga. U susjedstvu Republike Hrvatske, u Mađarskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, nastajao je i nastaje i danas zanimljiv dio korpusa hrvatske književnosti. Međutim, i u ovoj informatičkoj galaksiji događa se niskokomunikativna razina s matičnom zemljom, slaba percepcija i recepcija hrvatske književnosti s tih prostora. Vrlo blizu, a ipak katkad tako daleko nastaju književni tekstovi pisani standardnim hrvatskim jezikom, ali i njegovim idiomima, kao što su dijalektalni govori prožeti lokalizmima i općenito, dijalektalnim inačicama. Pitanje kritičke i znanstvene recepcije ovih tekstova još je aktualnije jer do njihova usustavljivanja i pozicioniranja unutar književnoga hrvatskoga korpusa bez takvih aktivnosti uopće ne može doći. Upravo stoga je knjiga Tomislava Žigmanova Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme hrvatske vrijedan napor i prilog kritičkom sagledavanju tekstova i tako mogućem upućivanju na njihovo mjesto s obzirom na književnu produkciju na hrvatskome jeziku. Autor je osvijestio svoj čin kritičke prosudbe već u predgovoru u kojem tumači svoje pobude, a to su nedostatak valorizacije književnosti Hrvata iz Vojvodine, koji se očituje u navedenom podatku o postojanju više tisuća književnih naslova koji su popraćeni s tek 10-ak knjiga književnokritičkih valorizacija. Tomislav Žigmanov, koji je i sam književnik, nastojao je još od kraja 1990-ih pridonijeti da se ta situacija izmijeni pišući i objavljujući u raznim časopisima i knjigama kritičke napise i studije. Riječ je o prilično sustavnom procesu recepcije hrvatske književnosti na tlu Vojvodine, ali u različitim formama.

Prvi dio knjige naslovljen je »Vivisekcije pulsiranja književnosti« i razvija strategiju književnopovijesnog pristupa, koja se ostvaruje u svojevrsnim kraćim studijama. Autorska intencija je ekspliciranje manje poznatih tema, od kojih su neke i indikativne, odnosno predstavljaju tzv. mjesta razlike u odnosu na cjelokupan korpus hrvatske književnosti. Ponajprije valja upozoriti na studiju »Suvremeno pjesništvo bačkih Hrvata na bunjevačkoj ikavici – faktografska panorama i pjesničke strategije«. Mjesto razlike je svakako i jezik bunjevačkih Hrvata, tj. ikavski govor i specifične dijalektalne osobitosti. Dijalektalno pjesništvo bačkih Hrvata autor prati od 70-ih godina 20. st., kada ustanovljuje njegovu revitalizaciju, ne zanemarujući ni jednu njegovu pojavnost, od pučkog pjesništva do umjetničkih autorskih pjesničkih manifestacija. Osim informativne i književnopovijesne preglednosti pjesničkog bunjevačkog stvaralaštva, Žigmanov nastoji upisati u recipijentovu memoriju i odnos prema jeziku, kao uzroku i nadahnuću za točno određene teme. Također, problematika dijalektalnog pjesništva produbljuje se i uviđanjem u ograničenost dijalektalnog leksika (za koji je konstatirati da je uglavnom ruralnog podrijetla), čime se opravdava određeni odmak od refleksivnosti, osobito u pučkom pjesništvu, a konstatira se i redukcija jezičnog materijala, odnosno svojevrsni jezični minimalizam u nekih pučkih pjesnika, ali i u umjetničkoj produkciji. Namjeru inauguriranja zanemarenih tema i opusa ostvaruju i sljedeće studije uvrštene u prvi dio knjige. Pjesništvu je posvećena i studija »Prvi svjetski rat u pjesništvu Hrvata u Bačkoj«, koja kratko, ali efikasno komparira književnu situaciju u pogledu te teme u centru i na marginama korpusa, tj. u vojvođanskoj dijaspori. Konstatirajući nedovoljnu recepciju te teme zastupljene u pjesništvu vojvođanskih Hrvata, Žigmanov predstavlja djelomično pjesnike Mirka Kopunovića, P. Vojnića Purčara i Vojislava Sekelja, u kojih se, s obzirom na određene dijelove strukture zamjećuje ponajprije motivika u kojoj je, kao i kod eminentnih pisaca iz matice korpusa, npr. M. Krleže, zastupljena i Galicija, ratna stradanja, kraj rata i sl. Na taj način Žigmanov otvara prostor komparacijama stvaralaštva u matici i na rubovima korpusa, koji su to postali zahvaljujući nedovoljnoj recepciji.

Članak »Ideologije i sudbine književnog stvaralaštva i života Ivana Kujundžića, Ante Jakšića i Balinta Vujkova« utemeljuje se na književnopovijesnim podatcima o navedenim književnicima, želeći ih tako predstaviti javnosti. Žigmanov želi afirmirati njihovo stvaralaštvo i potaknuti znanstvenike na valorizaciju njihovih opusa.

S obzirom na to da je Tomislav Žigmanov i sam književnik, ali i politički angažiran u svezi s pitanjima hrvatskih manjinskih prava u Republici Srbiji, logičan je njegov interes za književna djela zastupljena u nastavi za hrvatsku bunjevačku manjinu. U opsežnijem članku »Suvremena ‘lirika’ bezdušja u ‘Nastavnom planu i programu bunjevačkog govora s elementima nacionalne kulture’« prilično je žustro analiziran navedeni nastavni plan. Odabir tekstova, kako se navodi, ne uključuje one čiji su autori bili Bunjevci koji su se deklarirali Hrvatima. Nakon toga se Žigmanov upustio u opsežniju analizu tekstova zastupljenih autora Gabrijele Diklić, Tomislava Kopunovića i Suzane K. Ostojić te iznio negativnu valorizaciju potkrijepljenu citatima iz pjesničkih tekstova. Obrušio se na neprimjerenost motivskih, tematskih i svjetonazorskih utemeljenja ovih pjesama. U afektivnom polazištu iznalazi u njima »prizemnost i prostakluk«, a u kreacijskom polju neinventivnost, reciklažu tema i motiva, stereotipa o bunjevačkom životu, kao što je opjevavanje alkoholizma. Primijetio je i jezično siromaštvo, koje se očituje npr. ponavljanjima rima i sl. Zbog svih ekspliciranih manjkavosti, Žigmanov smatra da navedene pjesme nikako ne mogu biti ponuđene školskoj djeci. U dijelu teksta T. Žigmanova ton postaje polemičan i satiričan. Osobito je to slučaj u dijelu naslovljenom »Plan za nastavni sat« u kojem se donosi fiktivna priprema izrazito satirično intonirana, a pisana bunjevačkim govorom. Autorov je stav pošpuren i političkim konotacijama jer se u dijelu teksta nalazi razmatranje o »okretima u Bunjevaca: od proze k poeziji i od Miloševića k novim hrvatofobima«, gdje se izbor književnih tekstova i autora u nastavnom planu smatra jednim sustavnijim nacionalno ksenofobičnim stavom i svjesnom intencijom političkog, a ne prema umjetničkim kvalitetama teksta napravljenog izbora.

U prvom dijelu knjige Žigmanov se posvetio i prozi u tekstu »Identitetske sastavnice i slike svijeta Bunjevac(=k)a u tri pripovijetke Veljka Petrovića«, dodirujući na taj način i problematiku suživota naroda u Vojvodini te percepciju drugoga entiteta. Veljko Petrović je, naime, srpski pripovjedač koji je tri svoje pripovijetke posvetio bunjevačkoj tematici (1905., 1909. i 1921). Žigmanova zanima njegov rakurs, odnosno negativna slika Bunjevaca.

Posljednja studija u prvom dijelu knjige posvećena je Ivi Andriću te nema veze s književnim temama o Bunjevcima, ali njome Žigmanov pokazuje uronjenost u širi književni i književnoznanstveni kontekst. Njegov pristup Andrićevu stvaralaštvu je interdisciplinaran jer ponajprije detektira filozofske, etičke i religijske odrednice njegova djela.

Drugi dio knjige naslovljen je »Vivisekcije knjiške produkcije« i obuhvaća 26 tekstova, koji se žanrovski protežu od književne kritike do mini eseja. Književnokritičko praćenje odnosi se, uz nekoliko iznimki, na produkciju u Vojvodini i to uglavnom hrvatskih autora. Neki od njih su tiskani tek postumno, kao npr. Stjepan Bešlin (1920–1941), ali većinom je riječ o aktualnim književnim uradcima. Žigmanov piše o Anti Vukovu, Matiji Molceru, Milovanu Milkoviću, Mirku Kopunoviću, Marku Kljajiću, Vojislavu Sekelju, Stipanu Bašiću Škrabi, Lazaru Franciškoviću, Petku Vojniću Purčaru, Zvonku Sariću, Lazaru Novakoviću, Drašku Ređepu i Draganu Muharemu. Potrebno je uistinu pobrojiti ta književna imena jer je hrvatskoj javnosti poznato tek nekoliko od njih, kao što su V. Sekelj i P. Vojnić Purčar, dok ostali neprovjereno, neiščitano i nevalorizirano uglavnom padaju u minores. Također, Žigmanov je napisao i prikaz jedne vojvođanske antologije, »Lirika naiva 2008: izabrane pjesme« (Subotica, 2008).

Međutim, Žigmanov svojim kritičkim napisima u ovoj knjizi pokazuje živu aktivnost književnika u Vojvodini, koju bi svakako trebalo dodatno istražiti i znanstveno ocijeniti pojedine opuse te ih pozicionirati unutar korpusa. Žigmanov je pišući o autorima koji objavljuju u Republici Hrvatskoj dao naputak kako bi trebala uistinu izgledati recepcija hrvatske književnosti, kojoj ne bi trebale biti zapreke državne granice. Tako je u ovoj knjizi pisao i o Radovanu Tadeju, Robertu Bacalji, Nevenu Ušumoviću, Heleni Sablić Tomić i Krunoslavu Pranjiću.

Osim toga, Žigmanov je svoj interes proširio i na druge umjetnosti pa je pisao o dvjema fotomonografijama (»Ris« i »Salaši«) Augustina Jurige.

Književno-kritički rukopis Tomislava Žigmanova utemeljen je u književnoznanstvenom diskursu, ali koketirajući i s filozofijskim jer ne treba zanemariti autorovo formalno obrazovanje, a on je diplomirao filozofiju pa je i stoga pohvaliti njegov ekskurs u polje književnosti i umjetnosti u kojem se dobro snalazi. Žigmanov u tekstu traži elemente strukture, a kako je poglavito riječ o pjesničkim zbirkama, on će istraživati afektivna vrela i emotivnu nabijenost, instancu subjekta, ontološku i gnoseološku svijest pjesme, svjetonazorske uzuse i poentiranje. Prednost u svom osvrtu na tekstove daje promišljanju o misaonim i emocionalnim dimenzijama, a manje o stilsko-jezičnim pa će tako prilično rijetko spominjati npr. figure i trope. Djelomično je zainteresiran za figure misli. Također, ne pokušava odrediti autorovu naklonost određenom stilskom usmjerenju i/ili pripadnost autorovu nekoj književnoj skupini, pravcu i sl. Međutim, ovi prikazi većinom donose informacije o vremenu djelovanja pojedinog autora te i neke druge relevantne književnopovijesne podatke. Sličan je i njegov pristup romanu.

Ipak, uočiti je da Tomislav Žigmanov markira mjesta panonizma, kada je god to moguće u ovim tekstovima. To su toposi u motivskom smislu, obrisi panonskih pejzaža i arhitekture, ali i onoga što V. Brešić i B. Hamvas te Goran Rem i Sanja Jukić detektiraju panonističkim odrednicama književnosti, odnosno umjetnosti u filozofskom, svjetonazorskom i mentalitetnom sloju Panonicusa (termin B. Hamvasa).

Napomenuti je da se na kraju knjige nalaze i recenzije Vinka Brešića i Stjepana Blažetina. Vinko Brešić primjećuje da »Vivisekcije« imaju »jaku ulogu – da svjedoče i tumače«, s čime se valja složiti jer Žigmanovljeva su nastojanja registrirati, afirmirati i valorizirati odabrane tekstove. Recenzent Blažetin slikovito potvrđuje da je Žigmanov predstavio »mnoštvo lijepih plodova i u svim mogućim smislovima rascvjetanu hrvatsku književnost ispod podunavskog podneblja«. Žigmanov se ovom knjigom, kao jednom od petnaest samostalnih knjiga, kao i cjelokupnim zauzimanjem na očuvanju i poticanju kulturnih projekata vojvođanskih Hrvata pokazao kao jedan od najagilnijih čuvara i promicatelja hrvatskoga kulturnog identiteta izvan domovine.

Važnost ove knjige i njezin prinos hrvatskoj književnoj kritici prepoznat je, pa je Tomislav Žigmanov za nju dobio ove godine »Nagradu Julija Benešića« na 21. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara.