Ljepljiva atmosfera klaustrofobije

Aktualni roman Marine Šur Puhlovski Divljakuša (V.B.Z., 2018) s prethodnicima Nesanica (Profil, 2007), Ljubav (Ljevak, 2010) i Igrač (V.B.Z., 2017) veže središnja junakinja Sofija Kralj; očito je pritom kako autorica u svojim prozama sustavno literarizira ljubavničku, bračnu i obiteljsku problematiku, odnosno ponavljajuće obrasce i disfunkcionalnosti unutar najintimnijih odnosa, pa tako i ovaj roman perpetuira teme psihofizičkih bolesti i raznih oblika zlostavljanja.

Vremenski okvir predmetne drame ograničen je na tri dana. U tom razdoblju pripovjedačica, zapuštena, pripita i zatvorena s oboljelim psom u stanu napol pripremljenom za krečenje, objašnjava što je takvom njezinu stanju prethodilo, evocira svoje rane dvadesete i šest godina preuranjenog, a onda i katastrofalnog braka koji se upravo okončao, naoko iznenada, ali zato finim, čistim rezom.

U prethodnom autoričinu romanu Igrač, čija se radnja zbiva godinama nakon događanja u Divljakuši, Sofiju Kralj nalazimo u njezinim šezdesetima. I ovdje autorica primjenjuje identičnu pripovjednu metodu: u samo nekoliko sati jednog popodneva, dok u sobi staračkoga doma čeka da joj se svekrva probudi iz drijemeža, naratorica uspijeva rekapitulirati više desetljeća svojega života.

Na prvoj liniji čitanja Divljakuša je obiteljski roman, s postavkom da nas naši najbliži snažno određuju, a zapravo nepopravljivo izglobljuju. Istodobno je to sumoran memento neuspjeloga mladenačkog braka, tlapnji i razočaranja, pouka o ključnoj razlici između zaljubljenosti i ljubavi te konačno kronika bolesti i sveopćeg osobnog i obiteljskog raspada. Ujedno, to je i vrlo živ, autentičan dokument 1970-ih godina, a onda i psihološki roman koji promišlja položaj žene u ovdašnjem društvu, odnosno intimni dnevnik odrastanja jedne dvadesetogodišnjakinje, koju dok ispovijeda svoje privatne peripetije doživljavamo kao već istrošenu, prerano ostarjelu, sredovječnu osobu.

Iznad svega rečenog pred nama je zagrebačka, tipično donjogradska priča, a ono što čitatelja dodatno zadržava u knjizi, tijekom ali i nakon čitanja, intenzivan je, posve filmski doživljaj prostora, koji je ovdje narativni okvir, dakle trodimenzionalna slikovitost četverokuta Kordunska–Primorska–Krajiška–

Prilaz, jednog nenametljivo finoga, dremljivog i ozbiljnog, a meni silno zavodljivoga komadićka starog Zagreba.

Marina Šur Puhlovski u svoju mrežu hvata vrijeme, individualno i opće. Pripovijedajući o dvjema obiteljima, ona reminiscira društvene prilike iz bliske nam prošlosti, koje ako i nismo sami proživjeli mnogi poznaju iz vlastitih obiteljskih povijesti. Autorica ovdje donosi kadrove življenja ondašnje osiromašene srednje klase, koja obitava u oronulim stanovima s masnim tapetama i rasparenim, naslijeđenim pokućstvom, s preslabim svjetlom i zvukovima koji u njihov piano nobile prodiru s ulice.

Očevi mladog para, Sofije i njezina budućeg supruga, studenata zagrebačke filozofije i komparatistike, neizlječivo su bolesni, što je velik teret za obje obitelji. Dok obiteljsku situaciju fokalizatorice Sofije čitamo iz prve ruke, iz njezine ich pripovjedačke pozicije, o njegovoj saznajemo manje i tek posredno, opet iz njezina kuta.

Djevojka odrasta u turobnoj atmosferi, u kućanstvu u kojem njezina majka obavlja dva posla kako bi prehranila obitelj, preuzevši na sebe svu težinu egzistencije, brigu za kćer i skrb za supruga. Majka i kći taokinje su nesretnih okolnosti, zarobljene u mračnom stanu gdje se kroničnog bolesnika njeguje ne do ozdravljenja nego do smrti, a ona se godinama prije konačnoga kraja podmuklo uvlači u zidove, iako je neizvjesno kad će nastupiti. Obiteljske funkcije i rodne uloge u toj su kući neuobičajeno raspodijeljene, silom prilika, nikako odabirom: otac poništen u svojoj supružničkoj i roditeljskoj ulozi, otupljen alkoholom i nafilan lijekovima, kunja u kutu dnevnog boravka, lišen autoriteta i ikakve važnosti.

Sofijin je otac terminalni pacijent, njezin partner i sam je ozbiljno bolestan; otac je alkoholičar, i suprug ima sve izraženiji problem s alkoholom; dok je još bio u snazi, otac je Sofiju tukao, odjednom to čini i muž. Imamo tako, uvjetno rečeno, slučaj visokoga hereditarnog opterećenja: kći posve nesvjesno, ali polako i uredno, ponavlja sve pogreške svoje majke.

A ona, Sofijina mama, s jedne je strane nositeljica matrijarhalnog obrasca, jer privređuje, donosi odluke i drži svoju malu, samo­izoliranu obitelj na okupu. Naime, otac i muž od ravnopravnog se partnera još u svojoj srednjoj dobi sveo na problematično dijete (alkohol) ili pak nesamostalnog starca (teška dijagnoza). S druge strane ta ista majka žrtva je ne samo zle sudbine nego još i više patrijarhalne ideje da žena mora služiti, ponajprije muškarcu.

Slične prilike Sofija zatječe u roditeljskom domu svoga budućeg muža, a u takvom ozračju polako se raspiruje psihopatologija sina jedinca koja će eskalirati nešto kasnije, kad on već uđe u brak sa Sofijom. Sofija se pak, traumatizirana teškoćama svojih roditelja, odlučuje što prije udati, stvoriti novu zajednicu kako bi se spasila mraka primarne obitelji, no umjesto linerarnog bijega, nalazi se u krugu bez izlaza i neizbježivo vraća na početak; tako će se umjesto željenog izmještanja doslovno zapeći u svojoj ishodišnoj poziciji, u neimaštini i bolesti. Međutim, ovaj put njezin je užas daleko gori, jer ona više nije kolateralna žrtva, za svoju nesreću sada je odgovorna sama.

Otac joj u međuvremenu umire, a muž popunjava upražnjeno mjesto muškarca u kući, ali i bolesničku postelju, jer baš u to doba pogoršava se njegova neurološka bolest. Time se neće ništa promijeniti, majka ustrajava u svojoj zadaći vječne njegovateljice, njoj bi, kako je Sofija vidi, ionako bilo nezamislivo ostati bez toga zaduženja. U onu koja njeguje, spašava, zarađuje promeće se međutim i Sofija, koja se žrtvuje za muža, upravo onako kako je to njezina majka činila za svojega; no Sofija još dublje proklizava u autodestrukciju, zanemaruje vlastiti studij, kako bi njemu pomogla završiti njegov, svoje tekstove potpisuje muževim imenom, umjesto da gradi svoje itd.

Kad uvidi da je muž usprkos njezinoj predanosti, ali i svojoj teškoj bolesti od početka veze vara i ismijava, povrijeđena Sofija kreće na svojevrstan put oslobođenja, doduše isprva teturav i pomalo sumanut; iscrpljena mlada žena doživljava potpuni rasap, jednostavno pobjesni, odnosno »podivlja«, što implicira i ironičan naslov romana. Nisam doduše sigurna koliko je on sretno odabran i u kojoj mjeri uistinu korespondira sa sadržajem, jer budućeg čitatelja navodi na pogrešne zaključke, naime upućuje na specifičan stil života ili karakter, na kontinuirano »divljanje«, što ovdje nije slučaj.

Šur Puhlovski naprosto bilježi, a čini to vješto i uvjerljivo, u maniri najboljih realističnih romana, slom mlade osobe koja bježeći od jedne nevolje zapinje u goroj. Sofija, zgađena svojim ponašanjem dobro odgojene djevojke, poželi biti ono što nije, ili bar sve što do tada nije bila. Njezino samooslobođenje od škodljivih utjecaja, od tradicije, malograđanskih konvencija pa i romantičnih slika iz literature i filmova ovdje je samo naznačeno, cijela je fabula zapravo ciklična predpriča toga transformativnog procesa koji će – barem nam se tako sugerira – uskoro uslijediti.

U tekstu ćemo se pronalaziti češće nego bismo to željeli. Naslov je možda trebao biti Nelagoda, ljepljiva atmosfera klaustrofobije, prijetećega kraha, ali i nadolazećih promjena, ne nužno dobrih, koja nosi cijeli roman. Ovaj roman nije nužno čitati u feminističkom ključu. Jedino što on pretpostavlja, iziskuje, istodobno i sam nudi, interes je za svijet, odnose, za općeljudsko. Naposljetku, bilo bi zanimljivo čuti supruga, kojemu se Sofija naivno divi, dok je on sustavno uništava, saslušati »istinu« bolesnika i zlostavljača, u svojim postupcima nelogičnog i neproničnog, dakle, onoga koji u toj chiaroscuro igri (samo)izlaganja uspijeva ostati tih, pa i skriven, nekako dalek, kao da je pred nama, ali u sjeni, okrenut leđima, poluprofilom, što je sjajan pripovjedni postupak, jer ga to čini još čudovišnijim, a rasplet efektnijim.

No, posebnost ovog romana naposljetku nije toliko u odabiru i obradi tematike, koliko u stilu, majstoriji pisanja. Na njemu se radilo pomno i bez žurbe, lako, sigurno, s užitkom. Sve je do krajnosti polirano, no to tekstu ne oduzima na sočnosti, rečenica je duga, moćna i svaka na mjestu, a cjeline se toliko spretno i ritmično ulančavaju da ostajemo bez prilike za predah. Pripovjedačica za svoju ispovijest traži slušateljevu punu usredotočenost, do zadnje misli. Strukturirani tok svijesti, mnoštvo zareza, kolokvijalni jezik i hipnotična fluidnost sintakse – planirali to ili ne, dvadeset i pet poglavlja iščitat ćemo u komadu, u jednom dugom, grčevitom udahu, do pucanja alveola.

Marina Šur Puhlovski neobjašnjiv je recepcijski fenomen, njezin put do šire publike doima se tegobnim i ispunjenim blokadama. Teško shvatljivo, jer za to se ime poodavno zna, autoričin opus opsežan je i visoko ocijenjen, o njemu se pohvalno pisalo i u akademskoj periodici, no tek se romanom Nesanica snažnije otvara čitateljima. A sada, čitajući dva romana objavljena u razmaku od samo nekoliko mjeseci, iznova potvrđujemo izgrađenu i zrelo raspisanu prozaisticu koja je na sceni kontinuirano prisutna već dvadesetak godina, s isto toliko objavljenih knjiga. Posve je jasno da nam je u rukama nešto dobro i vrijedno, ono što ćemo u nedostatku originalnijih epiteta naprosto opisati kao rasnu, visokokvalitetnu književnost.