Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595. godine i ideologija ilirske heraldike

Nastanak najstarijega grbovnika
i ilirska heraldika

Korjenić-Neorićev grbovnik najznačajniji je izvor heraldičke povijesti širega južnoslavenskoga područja. Riječ je o prvoj poznatoj zbirci potpunih grbova zemalja, dinastija i plemićkih rodova zamišljenog »cesarstva ilirskog« iz godine 1595. Duže od stoljeća i pol taj je grbovnik tema proučavanja mnogobrojnih povjesničara, heraldičara i genealoga, a o različitim aspektima njegova sadržaja nastala je opsežna literatura. Zbog simboličke i ideologijske slojevitosti, ali i zbog brojnih kontroverzija njegov je sadržaj aktualan i danas. Po njegovu su uzoru sve do kraja 19. stoljeća nastajale brojne inačice koje su u literaturi poznate kao ilirski grbovnici. Do danas je tako evidentirano tridesetak različitih redakcija te heraldičke zbirke. Uvriježila su se i pogrešna tumačenja po kojima se Korjenić-Neorićev grbovnik smatra kopijom još starijega »virtualnog« protografa Petra Ohmućevića. Zbog toga se često naziva i Ohmućevićevim, a često ga se pogrešno poistovjećuje sa znatno mlađim Fojničkim grbovnikom. Sadržajno vezani uz Korjenić-Neorićev original, svi ilirski grbovnici izrađivani su, precrtavani, prilagođavani, čuvani i korišteni za slične potrebe, u različitim povijesnim okolnostima, od Napulja i Dubrovnika do Fojnice, Bologne, Beča, Zagreba i Beograda. Uz stanovita odstupanja u rasporedu, broju i ikonografskom prikazu svetaca zaštitnika te redoslijedu i broju zemaljskih, dinastičkih i rodovskih znamenja, osnovni sadržaj tih grbovnika je sličan. Oni obuhvaćaju predosmanski korpus grbova zemalja i navodnih bosanskih, srpskih, humskih, primorskih, dalmatinskih, hrvatskih i albanskih, jednom riječi, »ilirskih« dinasta i vlastele neovisno o njihovoj konfesionalnoj pripadnosti, starosti, snazi i značenju.

Analiza Korjenić-Neorićeva grbovnika upućuje na njegov ranonovovjekovni karakter i pokazuje da izvorno nije mogao nastati polovicom 14. stoljeća, kako sugerira tekst na naslovnici, nego znatno kasnije. Prema jeziku, osliku, starosti papira i genealogijama njegovih tvoraca može se zaključiti da je grbovnik izrađen kada je i datiran kao navodni preris, to jest 1595. ili oko te godine. Iako su mnogi rodovi u grbovniku povijesno poznati, većinu grbova, njihove motive, tinkture (boje) i metale veoma rijetko možemo potvrditi u starijim izvorima. Stoga je jasno da mnoga znamenja u grbovniku nisu autentična i da predstavljaju rekonstrukcije ili potpuno nove, maštovite kreacije.

S obzirom na vrijeme nastanka razumljiva je pragmatična svrha i ideološka poruka Korjenić-Neorićeva grbovnika. Njime su se legitimirala i potvrđivala stara plemićka prava i privilegije kršćanskih rodova u kraljevstvima, kneštvima i vojvodstvima nekoć moćne imaginarne Ilirije, napose u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini. Štoviše, taj grbovnik predstavlja heraldičku projekciju krusadističke ideologije koja je u kasnom 16. stoljeću, u duhu katoličke obnove, a pod okriljem španjolske krune i papinstva, prodirala na područje »Ilirika«. Svakako, prije nego što je postao historiografskom temom, programski i ideološki sadržaj toga grbovnika i njegovih inačica više od dvjesto godina bio je usko povezan s protuosmanskom politikom i reafirmacijom domaće elite.

Dugo nije bio poznat identitet slanskih rodova koji su kreirali prve grbovnike, a gotovo ništa se nije znalo ni o Korjenić-Neorićima, koji su kao tvorci i vlasnici najstarijega grbovnika istaknuti u njegovu naslovu. Uza spomenute ideologijske pobude za njegov nastanak ključne su bile genealoške veze kruga njegovih sastavljača. Začetnici ideje i tvorci toga i prvih sličnih grbovnika bili su potomci rodova iz neposrednoga dubrovačkog zaleđa, iz Popova polja i Trebinjske oblasti. Bježeći pred Osmanlijama oni su se sredinom 15. stoljeća naselili u Slanskom primorju pod okriljem Dubrovačke Republike. Riječ je o pomorskim rodovima Grgurić-Ivelja-Ohmućevićima, Dolisti-Tasovčić-Diničićima, Medvjedović-Orsinijima i Korjenić-Neorićima s ograncima Jerinićima i Kmetovićima te o još nekima iz njihova kruga. Mnogobrojni pripadnici tih rodova od polovice 16. i tijekom 17. stoljeća istaknuli su se kao kapetani i zapovjednici u pomorskim pothvatima španjolskih kraljeva Filipa II., III. i IV., ali i kao redovnici, svećenici i biskupi. U političkoj perspektivi zapadnih protuosmanskih koalicija na kraju 16. stoljeća pripadnici slanskih rodova vidjeli su šansu da se nakon reconquiste etabliraju kao nova elita na širem području Ilirika. Stoga je sadržaj grbovnika kreiran upravo po mjeri njihova gentilnoga kruga. Poznata znamenja zemalja, dinastija i srednjovjekovnih vladarskih rodova »cesarstva Ilirskoga« u grbovnicima bila su pokriće, odnosno aristokratska legitimacija za te manje poznate ali genealoški povezane ranonovovjekovne rodove. Mistifikacija o njihovu srednjovjekovnom plemićkom podrijetlu produbila se sa širenjem različitih redakcija i precrta Korjenić-Neorićeva grbovnika.

Rodoslovlje Korjenić-Neorića-Jerinića, crtež tušem na pergameni s kraja 16. i početka 17. stoljeća. Muzej i zbirka Baltazara Bogišića HAZU u Cavtatu

Rodoslovlja dvaju rodova – Ohmućevića i Korjenić-Neorića – ukrašena brojnim grbovima iz Korjenić-Neorićeva grbovnika važan su izvor za tumačenje nastanka i sadržaja grbovnika. Ona nam potvrđuju da je grbovnička »moda« nastala oko jezgre rodova i bratstava Dubrovačkoga primorja koji su bili u stvarnom ili imaginarnom srodstvu i koji su svoje plemićko podrijetlo vezivali za bosansko-humsku političku tradiciju. U zbilji, većinom je riječ o nekadašnjim baštićima, vlasteličićima i vlaškim katunarima iz neposrednoga dubrovačkoga zaleđa. Ilustrirana rodoslovlja obaju rodova sadržajno su i simbolički povezana s grbovnikom iz 1595. Među petoricom sinova slanskog brodovlasnika i trgovca Ivelje Ohmućevića, koji su služili u španjolskoj floti, posebno se istaknuo admiral Petar (don Pedro), osvajač Portugala i Azorskog otočja. U nastojanjima da dobije španjolsko plemstvo, u čemu je i uspio, don Pedro je osamdesetih godina 16. stoljeća vjerojatno prvi oblikovao heraldičke zbirke s grbovima svojih »predaka«. Svoje zahtjeve potkrijepio je nizom falsifikata i konstruiranim historijatom Ohmućevića prema kojem su oni bili jedan od najmoćnijih velikaških rodova u Bosanskom Kraljevstvu i Dušanovu carstvu. Pramajka im je bila iz roda Balšića, a predak im je i glasoviti junak iz narodne epike Relja Ohmućević. Don Pedro je bio i začetnik genealoško-heraldičkog aspekta ilirske ideologije koja je prezentirana u Sutješkom rodoslovlju, konstruiranoj heraldičkoj memorabiliji predosmanske Ilirije s prikazima genealogija Kotromanića, Kosača i Nemanjića. Taj dokument, nastao oko 1585., zalijepljen je na poleđini slike Krista i bosanskoga kralja Stjepana Tomaša koju je 1461. naslikao dubrovački slikar Lovro Dobričević. Ikonografija zamišljenog Ilirskoga Kraljevstva u Sutješkom rodoslovlju argumentira glavnu povijesnopolitičku referencu grbovničke simbolike: translatio regni srednjovjekovne Bosne. Prijenos bosanske krune zajedno s baštinom Nemanjića na Svetu stolicu, na temelju genealoških veza i oporuke kraljice Katarine, trebao se ostvariti nakon protjerivanja Osmanlija.

Don Pedrovu ulogu u heraldičkoj »obnovi« nastavili su njegovi nećaci i nasljednici, zapovjednici u španjolskoj floti, braća Stjepan i Đuro Dolisti-Tasovčić. No, za širenje mita o podrijetlu Ohmućevića i njihove slanske rodbine najvažnije mjesto pripada neobičnoj zbirci tekstova pod naslovom Le Glorie Cadute dell’Antichissima ed Augusstissima Famiglia Comnena etc. (poznatoj kao Miniatijev zbornik). Taj je zibaldone nastajao tijekom više desetljeća pod utjecajem dubrovačkog dominikanca Vicka Komnena (1590–1667), a cjelovito je objavljen 1663. u Veneciji. Najvažnije mjesto u toj knjizi zauzima rodoslovlje bizantsko-trapezuntskih Komnena, čiji su se navodni potomci, preko Albanije i južne Italije, potkraj 16. stoljeća, pojavili u Slanome, gdje su se rodbinski povezali s Ohmućevićima. Stoga zbornik sadrži i opsežne genealoške konfabulacije i rodovske povijesti Ohmućevića i Dolisti-
-Tasovčića zajedno s većinom don Pedrovih dokumenata. Nakon smrti don Pedra i njegovih nećaka Dolisti-Tasovčića, tim je zbornikom navodni don Pedrov nećak, sin njegove sestre Jelene Ohmućević, Vicko Komnen, prenio tradiciju o srednjovjekovnom podrijetlu Ohmućevića na mlađe ogranke roda koji su se također borili za dokazivanje plemstva na napuljskom, španjolskom i austrijskom dvoru.

Rodoslovlje Ohmućevića (grafički list tiskan 1636)

Tko su bili Korjenić-Neorići?

Prvi sačuvani, najstariji poznati ilirski grbovnik pripadao je rodu Korjenić-Neorić-Jerinića iz Banića kod Slanoga. Nakon izumrća glavne pomorske loze, već polovicom 17. stoljeća, grbovnik je vjerojatno pripao bočnom ogranku njihovih brojnijih i bogatijih rođaka Ohmućevića, zbog čega im se u kasnijoj literaturi i pripisivao. Tko su bili Korjenić-Neorići? U Banićima kod Slanog spominje se tijekom 16. stoljeća rod Korjenić-Neorića s ograncima Jerinića i Kmetovića koji su se oblikovali potkraj stoljeća. Pod okriljem Ohmućevića vodeći članovi tih obitelji postali su kapetani i brodovlasnici u španjolskoj službi. Upravo su oni 1595. izradili ili naručili izradu grbovnika. To dakako ne isključuje mogućnost da su se zajedničkim heraldičkim obrascem koristili i njihovi moćniji i poznatiji rođaci Ohmućevići i Dolisti-Tasovčići, čiji su nasljednici također posjedovali slične, nešto mlađe zbornike. S obzirom na to da Korjenić-Neorićev grbovnik obuhvaća gotovo svu rodbinu vodećih slanskih rodova, moglo bi se reći da je i nastao kao njihova zajednička baština iz potrebe da u novim političkim okolnostima na kraju 16. stoljeća naglase povezanost i evociraju zajedničko plemenito podrijetlo. O Korjenić-Neorićima kao tvorcima grbovnika, uz druge izvore, svjedoči genealogija njihova roda u Zbirci Balda Bogišića u Cavtatu. Iako je bilo poznato i spominjano u literaturi to se rodoslovlje nije povezivalo s grbovnikom niti je bilo temeljito proučeno. Riječ je o bogatom rodoslovnom stablu, crtežu izrađenu tušem u boji na pergameni. Uz niz detalja osobine rodoslovlja upućuju na sličnosti s grbovnikom, pa se može pretpostaviti da je autor grbovnika izradio i najveći dio stabla koje je nešto kasnije, manje vještom rukom, dopunjavano do naraštaja rođenog tridesetih godina 17. stoljeća. Dakle, veći dio genealogije vjerojatno je nastao potkraj 16. stoljeća, u isto vrijeme kada i grbovnik, a autor (ili naručitelj) zacijelo je bio netko od uglednih Korjenić-Neorić-Jerinića spomenutih u rodoslovlju. Bio je to vjerojatno Mato Jerinić (+1598), trgovac i kapetan u španjolskoj službi.

Nema sumnje da je rodoslovlje Korjenić-Neorića usko povezano s grbovnikom iz 1595. kao i s genealogijom Ohmućevića koja je tiskana 1636. Međutim, ranu fazu genealogije Korjenić-Neorića teško je potvrditi u izvorima i vjerojatno je, poput rodoslovlja njihovih rođaka Ohmućevića i Orsinija, i ona zasnovana na obiteljskoj mistifikaciji. Obje gene­alogije i prvi grbovnik, kao i mnogi prerisi sadrže likove sv. Jeronima i Gospe Olovske, koji zajedno sa sv. Grgurom i sv. Stjepanom imaju ulogu predosmanskih političkih ideologema, nebeskih zaštitnika Bosanskoga Kraljevstva, Franjevačke provincije Bosne Srebrene i svih ilirskih zemalja.

Prvi sigurni spomen o Korjenićima u Primorju natpis je na njihovoj obiteljskoj grobnici u crkvi sv. Jeronima u Slanom iz 1570. Tada su oni već bili istaknut i moćan pomorski rod. Međutim, već se potkraj 14. stoljeća u izvorima spominju vlasteličići Korjenići u Trebinjskoj oblasti, na području Klobuka, u župi Vrm koja se po njima prozvala Korjenići. Pripadnici toga bratstva zabilježeni su i u Konavlima pa je njihova doseoba u Slansko primorje pred Turcima posve vjerojatna, a čini se da je i naselje Banići dobilo naziv prema njihovu nadimku. Polovicom 16. stoljeća, s ekonomskim usponom pomorsko-trgovačkoga kruga rodova u španjolskoj službi, došlo je do oživljavanja tradicije o nekadašnjem vlasteoskom podrijetlu kod banićkih Korjenića. Za razliku od Ohmućevića, »revitalizaciji« Korjenića i njihovoj genealogiji, barem u njezinu dijelu u 16. stoljeću, možemo pristupiti s više povjerenja. U slučaju Korjenića nema zvučnog rodočelnika iz predaje, nema pozivanja na srpski i bosanski dvor niti postoje prateći falsifikati i konfabulacije. Manje moćni i bogati Korjenići naprosto su evocirali nekadašnji status bosansko-trebinjske vlastele, zapravo vlasteličića. Grbom, titulom »bana« i tobožnjim bosanskim feudom htjeli su donekle pojačati dojam, uklapajući se u trajno aktualno »izmišljanje tradicije«. Naravno, nije slučajno da vodeća mjesta u grbovniku pripadaju dinastičkim i vlasteoskim rodovima iz razdoblja rodovskog uspona Korjenić-Neorića: Kotromanićima, Vojnovićima, Balšićima, Kosačama i Pavlovićima. Rodoslovno stablo Korjenić-Neorića potvrđuje da je i grbovnik pripadao upravo tom rodu. Naime, i bočni ogranak Korjenića bio je u španjolskoj službi ali su se njegovi članovi, kao i tamošnji Ohmućevići, održali samo preko ženskog potomstva. Stoga su u rodoslovlje Korjenić-Neorića uključeni i španjolski zetovi s potomcima. Na granama stabla, s desne strane, istaknuti su lozanž grbovi tih rodova. Riječ je o plemićkim obiteljima de Basurto, Ruiz de Velasco, de Mendoza i de Guzmán. Identične grbove na španjolskim štitovima, bez ikakve atribucije, nalazimo dodane na kraju grbovnika iz 1595. Neka od tih znamenja uklopljena su u komponirane grbove sa znamenjima iz rodoslovlja pa se prema rasporedu u štitu i podatcima iz genealogije može razabrati da su sastavljeni za tri generacije potomaka Bjelave (Blance) Korjenić-Neorić.

Širenje grbovničke tradicije u 17. stoljeću i Fojnički grbovnik

Uz poznate dinastičke i velikaške rodove i rodove koji su bili važni za njegov nastanak, u Korjenić-Neorićevu grbovniku nalazi se i velik broj u izvorima slabo poznatih ili potpuno nepoznatih rodova i njihovih grbova. Za mnoge od njih ne može se pouzdano tvrditi da su imali plemićki status, pa ni to da su uopće postojali. U izvorima o njima nema pouzdanih tragova i o njihovu podrijetlu možemo samo domišljati. U tu skupinu pripada tridesetak rodova. Ostali manje poznati rodovi otkrivaju nam se ako pažnju usmjerimo na područje Hercegovine, neposredno dubrovačko zaleđe (Primorje, Popovo s Trebinjem i Zažablje) i ako u obzir uzmemo podatke iz genealogija Ohmućevića i Korjenić-Neorića. Gotovo svi rodovi koji su s njima bili (stvarno ili fiktivno) genealoški povezani pojavljuju se i u grbovniku. Njihova identifikacija u vrelima potvrđuje komu su grbovi u grbovniku pripadali, odnosno za koje su rodove bili »kreirani«. Ako izuzmemo španjolske obitelji, odnosno grbove bez titulara, čak 40 rodova iz rodoslovlja Korjenić-Neorić nalazimo i u njihovu grbovniku. Među tim rodovima 11 ih je i u genealogiji Ohmućevića koja pak sadrži još šest rodova kojih nema u Korjenić-Neorićevu rodoslovlju ali čiji su grbovi također u grbovniku. Dakle, u Korjenić-Neorićevu grbovniku zastupljeno je ukupno 46 rodova iz oba rodoslovlja. Kao i plemstvo tvoraca grbovnika, i status njihove izvorne ili izmišljene rodbine i tazbine kojoj pripadaju grbovi u grbovniku je upitan. S druge strane, brojnost obuhvaćenih »srodnika« potvrđuje tezu o grbovniku kao osmišljenom projektu kruga slanskih rodova.

Grb Korjenić-Neorića-Jerinića u njihovu grbovniku

U političko-ideološkoj artikulaciji i distribuciji sadržaja prvih grbovnika važnu ulogu odigrali su slanski franjevci, koji su od osnutka samostana svetog Jeronima početkom 15. stoljeća bili povezani s Bosanskom vikarijom i dvorom posljednjih bosanskih kraljeva. Osim njih, za procvat ilirske heraldike i širenje s njome povezanih fenomena od sredine 17. do prvih desetljeća 18. stoljeća, zaslužni su bili Ohmućevići mlađeg i najmlađeg ogranka. Bogatstvo i posjede don Pedra Ohmućevića naslijedio je njegov zet i daljnji rođak iz bočne loze, admiral Andrija Nikolin Ohmućević, koji je najveći dio dugog života proveo u španjolskoj službi. Poput don Pedra, i Andrija je 1640. u Napulju pokrenuo postupak za priznavanje plemićkog statusa svoje loze. Pritom se koristio punčevom ostavštinom, krivotvorenim ispravama i obiteljskim stablom koje je dao tiskati 1638. Godine 1650. don Andrija je zajedno sa sinovima Karlom i Petrom uputio u Beč molbu potkrijepljenu već poznatim gradivom o podrijetlu i privilegijama Ohmućevića. Od cara Ferdinanda III. dobio je ugarsko plemstvo i potvrde za stare balkanske posjede svoga roda. Budući da je taj ogranak izumro u dubrovačkom velikom potresu 1667., iz pozadine su se iste godine pojavili pretendenti na njihovu baštinu iz najmlađe, »kadetske« loze Ohmućevića, koji su do tada koristili prezime Strmica ili Damjanović. Riječ je o Damjanu Petrovu (+1661), njegovu sinu Pijer Damjanu i unucima koji su se iz Napulja vratili u Dubrovnik nakon potresa 1667. U napetim političkim okolnostima, pred početak rata s Osmanlijama, poduzetni Pijer Damjanov sin, Antun Damjan Ohmućević, upućen je 1678. kao izaslanik Republike u Beč, gdje je od Leopolda I. zatražio priznavanje plemstva i privilegija. Već iste godine najmlađim je Ohmućevićima priznato ugarsko plemstvo kao i svi nekadašnji posjedi u Bosni i Makedoniji. Ipak, titule nisu mogle donijeti ništa opipljivo bez rata, pa je Pijer Damjanov sin Antun Damjan 1684. stupio u carsku vojsku. Nakon ranjavanja 1688. uz odličja i carske počasti povukao se iz borbe i vratio u Dubrovnik. Nagrada za vjernost habsburškom dvoru nije izostala. Uz rentu od prihoda osvojenih zemalja, godine 1703. Ohmućevići su postali pravi feudalci. Budući da je Bosna ostala u turskim rukama, car Leopold dodijelio je Antunu Damjanu 30 selišta na području Blackog kod Požege. Antun Damjan Ohmućević umro je 1729., a naslijedio ga je nećak Petar. Iz Dubrovnika je bilo veoma teško upravljati posjedom u dalekoj Slavoniji. Petra je 1761. naslijedio malodobni sin Matija, koji je kao posljednji muški potomak najmlađe loze Ohmućevića također ubrzo umro, a s njim je nestao i posljednji ogranak Ohmućevića u muškoj lozi.

Grb španjolskoga plemićkoga roda Mendoza
(u Korjenić-Neorićevu grbovniku bez atribucije)

U nastojanjima da steknu posjede na Balkanu, posljednji Ohmućevići nisu zaboravili na heraldičke argumente. Pijer Damjan i njegov sin Antun Damjan zaslužni su za nastanak jedne od najpoznatijih inačica grbovnika koji se čuva u franjevačkom samostanu Svetog Duha u Fojnici.

Fojnički grbovnik nastao je oko 1675., kada je pripadnik najmlađeg ogranka Pijer Damjan Ohmućević dokazivao svoje pravo na nasljeđe roda u Slanom. Na kraju armorijala nalazi se jasan »potpis«, kompozitni grb najmlađeg ogranka Ohmućevića s geslom Semper Spero, što jasno govori o njihovim težnjama. Odgovor na pitanje kako je došlo do toga da je grbovnik slanskih Ohmućevića dospio u središnju Bosnu, u fojnički samostan, zacijelo se krije u stoljetnim vezama slanskih franjevaca, od kojih su neki pripadali rodovima Ohmućevića i Korjenić-Neorić-Kmetovića, s Bosanskom vikarijom i provincijom. Zna se da je sam Antun Damjan više puta boravio u Bosni. Vjerojatno je za jednog od tih odlazaka, u potrazi za feudima svoga roda, franjevcima ostavio grbovnik kao svojevrsni politički program. Vjerojatno su zasluge u »prijenosu« toga grbovnika u Fojnicu imali potomci Korjenić-Neorića, fra Ivan i fra Mato Kmetović, franjevci Provincije Bosne Srebrene.*n

Bilješke

*  Ovaj tekst nastao je kao ekscerpt iz knjige istoga autora pod naslovom Ideologija rodoslovlja. Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595. (Zagreb–Dubrovnik: Zavod Za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2015) u kojoj su navedeni podatci o izvorima i literaturi.