KOHEZIVNOST PUPAČIĆEVA PJESNIČKOG OPUSA

Znanstveni interes Tina Lemca (Zagreb, 1983), književnog teoretičara i kritičara, urednika u časopisu DHK Republika, usmjeren je prema poetici i stilistici suvremene hrvatske poezije i stilističke aksiologije pjesničkog teksta. Doktorirao je 2013. godine radom Stilematičnost lirskog idioma Anke Žagar, objavio je više desetaka znanstvenih i kritičkih radova te knjigu Autorsko, povijesno, mitsko: pjesnički diskurs Vesne Parun – teorija i interpretacija (2015). Kraća studija Poetičke simetrije u pjesništvu Josipa Pupačića, o kojoj će ovdje biti riječ, druga je iz »niza monografskih studija koje kani napisati o kanonskim poetikama suvremenog hrvatskog pjesništva«, stoji u bilješci o piscu u novoj Lemčevoj knjizi. Zacijelo, ta ambiciozna najava (iako, istini za volju, ne nudi pobliže podatke o samom projektu) djeluje obećavajuće: mogao bi to biti važan doprinos jednog talentiranog i još relativno mladog znanstvenika u istraživanju autorskih poetika u suvremenom hrvatskom pjesništvu.

Na uvodnim stranicama studije Lemac upoznaje čitatelje s predmetom svoga istraživanja te kaže da se ono uglavnom temeljilo na poetici i stilistici opsegom nevelika pjesničkog opusa Josipa Pupačića, s »povremenim i nužnim« uvidima u teorijske domene dubinske semantike i antropološko-simbološke hermeneutike. Dodaje da modelski opis Pupačićeva pjesništva koji nudi u svojoj studiji pretpostavlja teorijsku eklektičnost, »ali zadržava osnovne provodne niti vezane za odčitavanje poetičkih signala primarnih za njegovo razumijevanje«. Autor, dakako, dio uvodnoga prostora posvećuje i dosadašnjim književnokritičkim i književnoznanstvenim istraživanjima Pupačićeva pjesništva. Nakon pomnog iščitavanja prikazā pojedinih zbirki objavljivanih u stručnoj i dnevnoj periodici, ali i zamašnijih, sintetičkih znanstvenih prikaza pjesnikova opusa, Lemac zaključuje da je u toj književnokritičkoj literaturi znatan udio valjanih teorijskih spoznaja, ali da ima i mistifikacija i apologetike.

S obzirom na opseg studije autor studije ne nabraja sve prikaze, nego ih, prema potrebi, parafrazira i kritički se postavlja prema njima. Podsjeća da su od pet Pupačićevih zbirki pjesama – Kiše pjevaju na jablanima (1955), Mladići (1955), Cvijet izvan sebe (1958), Ustoličenje (1965), Moj križ svejedno gori (1971) – najviše pažnje kritičara privukle prve dvije, i da se iz tih odjeka može steći cjelovitija slika pjesnikovih početaka; ali kad se želi opisati njegovo kasno pjesništvo, »naići ćemo na brojne slijepe pjege u koje propada kritička misao«. Lemac drži da se to događa »zbog teškoće pronalaženja semantičkih silnica poetske geneze koja se pojavljuje u trenutku stvaranja istog opusa, a ne s književnopovijesne i književnokritičke distance«.

Za model koji oblikuje u svojoj teorijskoj studiji Lemac kaže da ga čini nekoliko dijelova koje smatra bitnima za otkrivanje i razumijevanje poetičkog značenja u Pupačićevu pjesništvu. Govoreći o svom teorijsko-analitičkom postupku kaže da ga zasniva na lingvostilistici, književnoj stilistici, biografskoj kritici, antropološko-simbološkoj hermene­utici i kritičkoj semiotici, s tim da najveći dio interpretacije prolazi stilističke procedure. Trima temeljnim interpretacijskim kategorijama Pupačićeve poezije autor drži opreku subjekt – svijet (povezujući je smisaono s oprekom eros – tanatos), književne i izvanknjiževne danosti i naglašenu poziciju autora / subjekta. Lemac smatra da u Pupačićevu stvaralaštvu ne treba činiti radikalan rez među fazama, nego njegovo pjesništvo podijeliti na rano i kasno te u takvom shvaćanju »postaviti perspektivu subjekta kao centralnu«. S tim u skladu autor svoju studiju realizira u dva temeljna poglavlja opisujući modele ranog i kasnog Pupačićeva pjesništva i donoseći egzemplarne pjesme i njihove interpretacije.

Prvo poglavlje, »Rano pjesništvo Josipa Pupačića« (obuhvaća zbirke Kiše pjevaju na jablanima i Mladići), sastoji se od dva strukturna kraka: u prvom se govori o pjesmama u kojima dominira animističko-panteistička slika čovjeka i svijeta, a u drugom o pjesmama koje čine »obiteljski kompleks«. U pjesmama prvoga strukturnog odvojka Pupačićev prvobitni doživljaj svijeta, kaže autor, povezan je s »fascinacijom djetinjstvom i rodnim krajem«. Modelski ustroj ranog pjesništva Lemac dijeli u četiri »pojavne realizacije«: punina subjekta, harmonija subjekta i svijeta, korektiv svijeta i obnova svijeta tekstom. Među deset pjesama koje u tom sklopu donosi i interpretira, nalazi se i antologijska pjesma More (pripada »harmoniji subjekta i svijeta«), za koju kaže da će »na tragu određenih dosadašnjih spoznaja izgraditi svoju interpretaciju« i ponuditi »neke vlastite uvide koji su izrasli na zasadama fryevske arhetipske kritike«.

U pjesmama iz obiteljskoga kompleksa autor kaže da se osobito ističu biografski sloj značenja i Pupačićev ispovjedni lirski subjekt, a da idealizacija obiteljskog života »proizlazi iz biografizma, ali i iz infantilne projekcije života i svijeta«. Desetak pjesama iz ovoga konteksta autor grupira po stanovitim poetičkim poljima: metarazinsko utvrđenje tematske jezgre obiteljskoga kompleksa; naivistička idealizacija srodstva i obitelji; tanatički kompleks značenja s predominacijom figura Prolaznosti i Melankolije povezan s biografskim slojem Pupačićeva pjesništva; slom idealističke slike patrijarhalnog života i težnja za životno/literarnom emancipacijom kroz opreku priroda – kultura. Među opširnije interpretiranim pjesmama je i antologijska Tri moja brata, o kojoj postoji bogata literatura, a Lemac je postavkama kritičara i znanstvenika koje je smatrao interpretativno valjanim dodao i niz svojih zapažanja. Taj odjeljak prvog poglavlja studije autor završava interpretacijom pjesme Bez naslova, koju smatra »rezom prema kasnijem razvoju Pupačićeva pjesništva«.

Drugo poglavlje studije, »Kasno pjesništvo Josipa Pupačića« (obuhvaća zbirke Cvijet izvan sebe, Ustoličenje, Moj križ svejedno gori), podijeljeno je na tri dijela: »Decentrirani subjekt«, »Metapoetički i autoreferencijalni uvidi« i »Semantička moć referencijskih znakova«. U prvom dijelu autor konstatira kako izgubljenost prvobitne slike čovjeka i svijeta zasnovane na zavičajnosti i djetinjstvu te obiteljska tragika koja se odrazila u Pupačićevu pjesništvu »dovodi do pojave decentriranog lirskog subjekta«, što se može uočiti u knjizi Cvijet izvan sebe. Suvremena je kritika držala da je ta zbirka pjesama »gotovo pa radikalni rascijep s prethodnim dvjema«, a Lemac smatra da »u pjesništvu nije prisutan toliki radikalni poetički rez« i da se u toj knjizi »događa prva samorefleksija vezana za prethodni poetski svijet i život ovaj sadašnji«. To se, kaže autor, može uočiti na nekoliko razina, a jedna od njih je »izmještanje Pupačićeva pjesništva iz krugovaškog horizonta«; ta je razina povezana s Pupačićevim književnim i izvanknjiževnim djelovanjem, »te se očitava i u političkom sloju biografičnosti ovog pjesnika«.

U više pjesama iz ove zbirke Lemac nalazi poveznice s Pupačićevom ranom poezijom – tako u onima s erotičkim i tanatičkim momentom, a manifestna pjesma koja je i zbirci dala ime paradigma je subjekta ove faze koji je obilježen kao decentriran. Za njega kaže da se u navedenoj zbirci razvija i »postaje generičkim obilježjem cijelog Pupačićeva kasnog pjesništva«. Autor studije ovdje se osvrće i na pjesnikovo naslućivanje smrti, koje smatra »glavnom poetičkom točkom«, a baš se iz nje »pruža razvojna linija kasnijeg pjesništva koja svoje korijene ima u ranom pjesništvu. Upravo se preko tih poetičkih datosti stvara misao o poetičkoj kohezivnosti Pupačićeva pjesničkog projekta, a ne tolikoj radikalnoj razlici i raznovrsnosti kako je naglašavala stručna kritika«.

U drugom dijelu ovog poglavlja, začetke metapoetičkih i autoreferencijalnih uvida Pupačićeva pjesništva Lemac vidi u zbirci Cvijet izvan sebe, a tipološki oblikuje poetiku knjige Ustoličenje. Smatra da je u njoj prisutna na trima poetičkim razinama: prva je razina metapoetičko učvršćenje prisutno u metatekstualnoj lirici, druga je autoreferencijalni odnos staro – novo, a treća dublji poetički razvoj tanatičkog sloja. Treći, završni dio drugog poglavlja studije o Pupačićevu pjesništvu, naslovljen »Semantička moć referencijskih znakova«, odnosi se na njegovu posmrtno objavljenu zbirku Moj križ svejedno gori. Autor kao dominantu ove zbirke navodi »semantičku prevlast tanatosa i potpuno usidrenje u njemu«, a to se zbiva na sljedećim trima razinama: korištenje hrvatskoga kulturno-civilizacijskog sloja, metapoetičko polje i svjedočenje subjektova stanja koje nadrasta samu intimističku doživljajnost i pretvara se u govor iz aspekta Univerzalije.

Lemac ovdje upozorava da je figura Tanatosa koja je uvedena da analitički podupre interpretaciju doživjela vlastitu realizaciju na tekstualnoj i izvantekstualnoj osi. Taj potonji odvjetak pojavljuje se u činjenici da je »zbirka objavljena posthumno i da je autor pjesmom Između neba i zemlje (...) predvidio vlastitu smrt, tj. da su dominanta naslućivanja vlastite smrti i njezine sugestivne implikacije također doživjele vlastitu realizaciju«. Na kraju poglavlja autor kaže: »Intimistička doživljajnost i Univerzalije kao dva predmetna polja tanatičkog značenja u ovoj se fazi stapaju u jedno i događa se realizacija metafore svih poetičkih kategorija prisutnih u ovoj poeziji«. Na taj zaključak, dodaje Lemac, upućuje antologijska, manifestna pjesma kasnoga Pupačićeva pjesništva Moj križ svejedno gori, posljednja koju je interpretirao u svojoj studiji.

Na kraju, prije same kratke zaključne riječi, i prilično neuobičajeno za ovaj tip znanstvene proze (ali efektno i osvježavajuće!), autor pod naslovom »Dodatak ili kako ne odustati od interpretacije« pita čitatelje »Odakle tolika slutnja smrti u Pupačićevu biću?«. Odmah dodaje da je to jedino pitanje na koje neće tražiti odgovor, da će ga ostaviti otvorenim i u njega upisati tekst legende iz Cetinske krajine Glad hoda po svijetu, »koja vrlo sugestivno naviješta kolektivno prokletstvo njezinih žitelja«.

Teorijska studija Tina Lemca Poetičke simetrije u pjesništvu Josipa Pupačića vrijedan je doprinos inače oskudnoj literaturi o autorskim poetikama suvremenih hrvatskih pjesnika. Njezin autor pokazuje da umjetnički tekst čita s istančanim osjećajem i dubokim razumijevanjem, a usto se legitimirao kao vrstan poznavatelj novijih književnih teorija i njihove praktične primjene. Njegove su interpretacije pronicljive, svježe, logične, utemeljene i stoga njegov nastup osjećamo pouzdanim, suverenim.