INSPEKTOR FILAK

cvyvxcv

U ljeto 2002. inspektor Tomislav Filak preuzeo je dužnost šefa Kriminalističkog odjela u uredu načelnika Brodsko-
-posavske policijske uprave. Imat će taj mladić najsloženiji posao – susretat će se s ubojicama i njihovim pomagačima. Trebat će mu puno truda i znanja da zločince privede pravdi. Bit će to ponekad okorjeli kriminalci kojima je boravak u samici nešto posve prirodno kao što je svinjaru prirodno potjerati svinje u šumu na žirovanje ili čordašu u proljeće krave na pašnjak.

Načelnik je Baretić nakon više konzultacija odabrao mladoga, ambicioznog inspektora Tomislava Filaka. U društvu svojih najbližih suradnika pozvao ga je u svoju kancelariju, uručio mu rješenje o imenovanju na novu dužnost i čvrsto mu stisnuo ruku.

– Kolega Filak, čestitam i želim Vam puno uspjeha u obavljanju odgovorne dužnosti! Odabrao sam Vas jer vjerujem u mlade ljude pune ideja. Za Vas su mi rekli da imate želje i volje da svoj posao radite ozbiljno i temeljito. Preuzet ćete posao kolege inspektora Ilije koji nam se iznenada teško razbolio. Dok je trajao Domovinski rat više je kolega uz ostale zadatke radilo i na poslovima kriminalistike, no nitko se nije posvetio samo toj problematici. Imali smo važnijih zadataka, ali završetkom mirne integracije sve se mijenja. Ukazala se potreba da netko preuzme sve slučajeve i posao kolege Ilije. Neće mu biti lako jer kolega se razbolio, a najgore je što se ničega ne sjeća, nejasno govori, uglavnom frflja i teško se kreće. To Vam je otežavajuća okolnost jer Vam ništa neće moći pomoći niti bilo što reći. Moći ćete upotrijebiti samo zabilješke iz njegova rokovnika ili dosjea. Bio je vrlo pedantan i sve je zapisivao. Doduše, katkad samo par natuknica i kratica koje je samo on znao dešifrirati.

Nakon toga načelnik Baretić pružio mu je više zelenih fascikala koji su u gornjem lijevom kutu imali oznaku k/U i upisane brojeve uz godinu evidentiranja.

– Mladi kolega, ovo su dosjei slučajeva koji su u tijeku. Treba ih samo privesti kraju. Ovi drugi čekaju rješenje. Već su požutjeli i dugo su nam na duši. Pokušajte nešto napraviti. Unatoč naporima inspektora Ivkovića i ostalih kolega, nisu riješeni.

Inspektor Tomislav, snažan mladi muškarac srednje visine, kratke kovrčave brade i sjajnih smeđih očiju, uzeo je dokumente i počeo ih polako listati. Među njima je bio i fascikl s naslovom Ubojstvo u Perkovačkoj šumi. Razlikovao se od zelenih dosjea. Očito je dugo čekao da bude riješen i zatvoren. Korice su mu požutjele od godina i kao da su tražile i čekale da slučaj u njih zatvoren ode u arhivu. Zato su se na njima jasno isticali crveni pečati na kojima je stajalo: NERIJEŠENO. Čini se da je svaka revizija donosila i novi pečat.

Inspektora Filaka taj je slučaj odmah zainteresirao.

– Nije vrag da to ubojstvo još nije riješeno! Prati me još iz dječačkih dana, dok sam bio osnovac. O tom mi je pričao pokojni dida. Znači, od tada se ništa nije promijenilo?! Dida i baka su umrli, a didina priča me prati i čeka. Samo zbog njega taj zagonetni čvor moram raspetljati. Dobro znam da pokojni dida to od mene očekuje – pomislio je u sebi.

Još kao dječak, dok je dolazio didi i baki u selo, puno je puta slušao priče o tom ubojstvu. Kada su oboje umrli, otac je prodao imanje, zemlju i kuću, svoju očevinu – kako je govorio. Nije ju mogao obrađivati, a bliže rodbine nije imao.

Tomislav otad nije dolazio u didino i bakino selo. Svratio bi samo za Svisvete da im na seoskom groblju zapali svijeću. Dolazio je i odlazio. Katkad je znao sresti prijatelje iz mladosti i razmijeniti s njima nekoliko rečenica o zdravlju, poslu i djeci. Akcija kodnog naziva Debela šuma vratit će ga u djetinjstvo pa će ponovno u mislima s didom hodati šumom i prašnjavim lenijama.

– Dida, kako to da milicija nije našla ubojicu? – često bi pitao.

– Eh, sinko, problem je u tome što niko ne zna kako se ubijeni zvao, otkale je došo, jel ga ubojica znao il nije, il mu se samo prikrpio kad je osjetio da ima novaca. Osim toga, ubijenog niko i nikada nije ni tražio.

Filak je odmah krenuo na posao. Po odobrenju načelnika formirao je svoj tim. Tri tjedna proučavao je dosje o ubojstvu. Napravio je plan rada, odredio rokove, naveo popis svjedoka. Čak je dosje s izjavama svjedoka, izvješćima, Ilijinim zabilješkama i fotografijama nosio kući. U posao se toliko unio da mu se ubijeni, nožem izboden čovjek, počeo i u snu javljati šapćući: Tomislave, nađi mog ubojicu! Još mirno oda i sladi se tuđom nesrećom! Dok to ne napraviš, neću moć mirno ležat u grobu.

Inspektor Filak danima je analizirao sve zabilješke inspektora Ilije. Odlučio je i s njim razgovarati, ali je tu odluku odmah požalio. Nekada snažan i u mirovini još bistar čovjek dobra pamćenja zbog moždanog se udara sav izobličio. Lice mu se iskrivilo, slina mu se slijevala iz usta niz bradu, ruke su mu se tresle. Tomislav ga uopće nije uspijevao razumjeti, čak se uvjerio da ga i ne poznaje. Bilo mu je jasno da od njega ne može očekivati nikakvu pomoć. Ostale su mu još samo bilješke i natuknice što ih je teškom mukom pokušavao odgonetnuti.

Napravio je popis svjedoka. Odlučio je da će po Ilijinim zabilješkama pratiti put ubijenoga i ubojice od silaska s putničkog vlaka, dolaska u gostionicu Ilije Grgina, odlaska u diljska brda do ljudi s kojima je razgovarao, a kod kojih su ta dvojica navraćala. Njih je Ilija zvao i na prepoznavanje sumnjivaca, potencijalnih ubojica, u sjedište brodske milicijske uprave. Na popisu su bili majstor Andrija pinter, Đura kovač, Marko Tican. Tomislavu su posebno bili zanimljivi Luka Kovačev i Jozo Mišin, koji su susreli ubojicu. Luka ga je predvečer sreo na putu iz šume, dok je Jozo nepoznata čovjeka sreo na izlazu iz sela prema šumi. I to usred dana. To se Tomislavu učinilo posve nejasnim.

Zapisao je i imena ljudi koji su našli mrtvog čovjeka u šumi – Stipu Ribarevog i Ivšu Ivoševog, Matu Birtića, stolara koji je po Ilijinoj zabilješki pravio škrinju, Filu Jozetinog, Tunu Frajtovog i Franju Boroševog, ljude koji su ga ukopali. Sva ta imena inspektor Filak prepisao je iz bilježaka kolege Ilije, upisao ih u svoj novi crni rokovnik i nacrtao skicu koja je pokazivala gdje je na groblju pozicioniran grob nepoznatoga ubijenog čovjeka.

Inspektor Ilija u svom je rokovniku spomenuo i Stipu Sajlera i njegova brata Ivu s dragotinskih brda koji su također u selu vidjeli ubojicu.

Složeni posao rješavanja kriminalističke akcije pod kodnim nazivom Debela šuma Filak je započeo početkom tjedna odlaskom do bračnog para Ilije i Fanike Grgin, vlasnika gostionice Jablan, koji su bili prvi na popisu inspektora Ivkovića.

Uzalud je vozeći glavnom cestom policijsku škodu pokušavao otkriti tablu s imenom gostionice Jablan što se prema Ivkovićevim bilješkama trebala nalaziti u blizini crkve. Nekoliko puta je prošao glavnom cestom, došao u centar sela do crkve,vraćao se i okretao kod željezničke postaje.

– Nema Jablana – priznao je sam sebi razočarano.

Parkirao je automobil ispred crkve Svete Ane i prošetao uokolo. U blizini je ugledao novootvoreni kafić Camel. Došao je do kafića i pozdravio grupu momaka koja je stajala na ulazu.

– Bog,dečki! Gostionica Ilije Grgina više nije tu? – upitao je i dodao – Je l’ Ilija živ?

– Umro je. – odgovorili su momci.

– A žena mu Fanika?

– I ona je mrtva. – rekli su uglas.

Potom je ušao u kafić, produžio do terase i sjeo za stol u kutu. Tu je unatoč vrućini bilo puno ugodnije. Ograda od trske osiguravala je hladovinu. Želio je nešto popiti. Uokolo su sjedili samo muškarci. Žena nije bilo, a onda je za stolom u grupi momaka ugledao lijepu konobaricu. Prepoznao ju je po crnoj pregači i crnom velikom novčaniku što ga je držala u džepu. Momci su se glasno smijali, veselo pričali, a ona se smiješila. Potom je iz najlonske vrećice izvadila žuti duhan, uzela papirić i filtar te dugim njegovanim prstima s nalakiranim plavim noktima polako motala cigaretu.

Uočio je odmah da ima tetovažu na desnoj ruci: rascvjetali suncokret i dva zmaja. Djevojka, čuo je da se zove Klaudija, ustala je i krenula prema njemu.

Bila je lijepa, crvenokosa, tamna tena, tako da mu se učinilo kao da je upravo stigla s ljetovanja i s morske obale. Koketirala je samouvjereno, svjesna da je žena o kojoj se priča, do koje dopiru muški pogledi i dobacivanja koji su postajali sve češći kako se povećavao broj popijenih boca osječkoga piva što su ih slagali po stolu, a ona ih nije odnosila u želji kako bi se vlasnik bara uvjerio u njezine sposobnosti da mu promet umnogostruči. Bila je odjevena u uske crne tajice i bluzu koja je još više isticala njezino skladno građeno tijelo i grudi.

Kad mu je prišla, nasmiješila se te je ugledao njezine pravilne i njegovane zube.

– Dobar dan! – pozdravila je i dodala smiješeći se – Izvolite.

– Gusti sok – rekao je.

Dok se vraćala sa sokom na pladnju, vitko je tijelo tako vješto izvijala da su okupljeni momci i mlađi, tek oženjeni muškarci, izrogačili oči sjedeći u zanosu. Bilo im je drago da je vijest što su ju primili seoskom usmenom poštom bila istinita. Širila se poput vjetra te je već prve večeri stigla i do zadnje kuće, odzvanjala poput jeke u dubokoj šumi: Stigla konobarica koja se rijetko viđa na diljskim brdima. Idi je vidjeti, nećeš požaliti!

Filak je imao iskusno oko. Susretao je takve djevojke koje su mijenjale birtije i kafiće, privlačile oko sebe mlade momke i ozbiljne muškarce, vlasnicima povećavale promet, a onda se naglo izgubile.

Bio je sve uvjereniji da su to bile lukave prepredene ljepotice koje su strpljivo čekale muškarca koji će ih odvesti pred oltar, osigurati udoban život i budućnost. Više im je bila na umu imovina, posao i novci što su ih imali, a manje su ih zanimale godine i ljepota budućeg muža.

– Zavolit ćeš ga, doći će ljubav sama od sebe čim stignu djeca! – ponavljale su im prepredene majke.

U novoj su sredini lukavo prešućivale svoju prošlost. Odjednom su bile ozbiljne žene koje nikada nisu htjele priznati da su radeći po birtijama i kafićima mijenjale muškarce kao Cigan konje, često ulazeći u krevet znanima i neznanima. Kad bi im se godine nanizale, odlučile bi sve promijeniti. Kao gusjenice što u proljeće nezasitno gutaju mlado lišće, a onda se uvuku u čahuru te pretvore u nježnog leptira, i one bi se odjednom smirile, začahurile i odbijale muškarce da bi se nakon toga preobrazile u leptira čednosti i poštenja. Birale bi momke koji će ih odvesti nekamo daleko, najčešće u Njemačku ili neku drugu zapadnu zemlju.

Filak nije mogao prešutjeti pa joj je glasno dobacio: – Što ovako lijepa djevojka radi u zadimljenom kafiću?

Ona se samo nasmiješila, slegnula ramenima i ponovno sjela za stol s dečkima ispijajući malo pivo slamčicom, što mu je bilo neobično. I ne samo njemu nego i drugima oko nje.

– Pivo je tako ukusnije, gustiram! – dodala je i tako ugasila sve znatiželjne upite i poglede.

– Zna ona šta radi. – dobacio je inspektoru Filaku profesor Franjo Braca zvan Pekarov.

– Ne bojte se, prijatelju, takve su svjesne svoje ljepote, koketiraju dok ne nađu pravog i dobro se udaju. To joj je cilj. Vidite kako se oko nje vrte i momci i svježe oženjeni. Promet je gazdi povećala za tri puta, svi je spominju. Čak i udane žene katkad zavire u kafić i popiju kavu samo da vide djevojku o kojoj se priča i prepričava. Dobro se sjećam slučaja jedne vrlo lijepe osmašice. Bio sam joj razrednik. Pred kraj školske godine nanizala je nekoliko jedinica. Pozvao sam joj mamu. Uh, Bože, kakva je to bila žena, puna života i ljepote! Kad je stigla, rekao sam joj: Gospođo, morate poduzeti nešto. Natjerajte kćer da zagrije stolicu, uhvati se knjige i popravi ove jedinice! Izgubit će godinu! Majka se nasmijala, prezrivo me pogledala i ironično mi rekla: Ne sekirajte se, gospodine razredniče, ionako će se dobro udat! Ode ona vrlo brzo za Njemačku. I bilo je tako. Udala se i stvarno jako dobro živi.

– Zna mater ljepotica kako se to radi! – nasmijao se Filak i dobacio – Idemo mi na posao. Vrijeme odmiče.

Otvorio je svoj crni rokovnik i pročitao dva nova imena:
– Znate li Stipu Ribarevog i Ivšu Ivoševog?

– Svi su mrtvi. – odgovorio mu je prosijedi muškarac.

Tomislav je ponovno pogledao u svoj rokovnik i zapitao: – Je l’ živ stolar Mato Birtić?

– Nismo za njega čuli. Ja ga se ne sjećam. Možda je odselio. – rekao je mlađi muškarac.

– Je l’ možda živ netko od ove trojice: Fila Jozetin, Tuna Frajtov i Franja Borošev?

– Dida Tuna je umro prije par godina. – dodao je konobar s crnom pregačom stojeći za šankom.

– Je l’ onda barem živ Luka Kovačev?^[1] – upitao je inspektor Filak.

– Umro je i on.

– Baš nemam sreće! – pomislio je u sebi.

Inspektora Filaka to je najviše razočaralo jer je kolega Ivković u svoj rokovnik zapisao da je Luka Kovačev pri odlasku puncu u dragotinska brda tek trećeg dana nakon povratka kući saznao kako je sreo ubojicu koji je dolazio iz pravca šume, potrčavao, bio sav uznemiren i nervozan.

– Lukine unuke i danas pričaju kad dođu na kirvaj za Svetu Anu da im je dida čak i pred smrt pričo o tom ubojstvu, kako je sreo ubojicu, išo na prepoznavanje privedenih sumnjivaca u milicijsku upravu u Brodu, bez uspjeha, jer među sumnjivcima koje su im pokazali ubojica nije bio.

Luka je do smrti bio razočaran što ubojica i nakon puno godina nije pronađen. Čak je sumnjo da je neko bio dobro plaćen da istragu usmjeri u drugom pravcu – dodao je porugljivo sijedi muškarac pijući pivo.

– Već ćemo ga naći, imamo mi sad nove metode – odgovorio mu je odlučno inspektor Tomislav.

Uto se pred vratima kafića pojavio Zdravko zvani Truman, Tomislavov prijatelj iz dječačkih dana. Prepoznao je inspektora te su se srdačno pozdravili.

– Nema te godinama, ko da si u zemlju propo! Tomo, di si sad? – povikao je.

– U Brodu, Zagrebu, Rijeci... tamo gdje služba zahtijeva. – uzvratio je nasmiješivši se.

– Onda ti nije dosadno, radiš zanimljiv poso?

– Da, radim.

– A čime se to baviš tako zanimljivim?

– Gonim kriminalce, ubojice.

– Gadno. Uvik imaš pola sa svakakim luđacima?

– Upravo tako. Zato sam i sad došao do vas u selo. Tražim nešto što je bilo prije četrdeset i sedam godina. Tko zna je l’ ti i otac zato čuo. Djed sigurno je. Svjedoci mrtvi, a ja još kopam. Tražim dokaze, kopam kao da sam tragač za zlatom u planinama.

– A gdje si ti, Zdravko?

– U invalidskoj mirovini. Radio sam svakake poslove, bio pružni radnik, radio u šumariji, PIK-u Jasinje i na kraju u kooperaciji, a onda sam se ozbiljno razbolio. Znaš da sam se rodio s hemofilijom?

– Sjećam se dok smo još bili djeca.

– Ali mi se stanje tolko pogoršalo da bi me i najmanja ogrebotina mogla poslat na onaj svit. Makar sam sām sebi davo inekcije krv nikako da prestane. Dođe hitna, voze me u bolnicu, metnu na aparate i tako ko zna kolko puta dok onima u Zdravstvenom i Mirovinskom nije dojadilo pa su me poslali u invalidsku. Ako šta budeš trebo, pozovi me.

– Kao da te sam Bog poslao! Baš si mi potreban. Bit ćeš mi pratnja.

– Slažem se, dogovoreno! – Zdravko je Filaku snažno stisnuo ruku.

– Znao sam, nisam drugo ni očekivao. Samo prijatelji iz djetinjstva uvijek ostaju. Je l’ možeš sa mnom do groblja? – zapitao je Tomislav.

– Može, ionako sam slobodan. Žena radi, a ja se dosađujem.

– Preuzeo sam, Zdravko, slučaj ubojstva u Perkovačkoj šumi. – kratko mu je u automobilu objasnio svoj novi zadatak.

– Eh, moj Tomo, neće ti bit lako. Puno je godina prošlo. Kod nas u selu to ti neće ić tek tako. Za nji je svaki nepoznati čovjek udbaš. To im je valda ostalo još iz vremena križara i obaveznog otkupa. Svi sve znaju, a niko ništa ne zna.

Filak je otišao po automobil, došao pred kafić i dobacio: – Zdravko, krećemo, idemo do groblja i groba nepoznatog. Tu nastavljam istragu.

Dok su se vozili prema groblju, Zdravko je dobacio:

– Sjećaš se, Tomo, kad smo ko dečki tamo livo na pašnjaku igrali nogomet. Sad ti je tamo pravo igralište.

– Sjećam se, a najviše blata na igralištu čim padne prva kiša. – nasmijao se.

– Evo, angažiran sam u NK »Slavonac«. Sad smo počeli uređivat igralište. Ko i prije zovemo ga Dobrevo. Ugradili smo drenažu, dovezli travu s neki pašnjaka, metili metalnu ogradu. Biće pravo igralište, skoro za Prvu ligu. Neće više voda ležat na igralištu čim padne prva kiša i travnjak se pretvori u kaljužu. Ako nađemo nekog dobrog sponzora, možda sagradimo i stadion s tribinama, dovedemo prave igrače i borimo se za ulazak u Drugu ligu. To mi je ko tajniku životni san. I vako sve radim besplatno. Bio sam domar, oružar, blagajnik, šta god zatreba. Katica za sve.

Ubrzo su stigli do groblja. Filak je parkirao ispred ulaza. Krenuli su stazom prema kapelici.

– Zdravko, idemo najprije na grobove mog dide i bake, a onda ćemo na grob nepoznatog.

Filakovi su bili sahranjeni među Birtićima, Funarićima, Luketinima, Zmajićima, Karalićima, Jakšinima, Tometinima... starosjediocima koji su generacijama pomno čuvali svoja grobna mjesta.

Nakon što se pomolio na didinom i bakinom grobu, glasno je rekao: – Dida i bako, evo me opet. Sad ćemo se više družiti, sve dok posao ne dovedem do kraja.

Usput su došli do spomenika s velikim tekstom: – Na ovom ti spomeniku, Tomo, sve piše ko da je stranica knjige. Na ploči, kako vidiš, slika je pokojnog Josipa Vukana koji je, kako je i uklesano u kamenu, s kumom autom išo u prošnju bratove cure. Dok su se vraćali kući, naletili su na parkirani autobus. Josip je poginio, a kum je bio teško strado i godinama je osjećo posljedice nesreće. Umor, a možda se malo više i popilo, učinili su svoje. Umjesto svatova i sreće tuga se uselila u Vukanovu kuću i nije dugo iz nje izišla. I sad se vraća na Sisvete i tužnu obljetnicu. Vidi ovaj spomenik i sliku ove mlade lipe žene, Marijane Krajnović. Nekome ljepota, a tako i njoj, došla je glave. Radila je u birtiji. Lipa, zgodna, vrckava. Oko nje skupljali se i mladi i stari, neoženjeni i oženjeni. Dolazio je svaki dan i stari momak Tuna Senjak, ostajo sve do fajronta. Bio je bogat i naočit. Živio je sam jel su mu dada i mama umrli. Trebala mu je ženska ruka. Oženio je Marijanu, al onda se dogodilo zlo. Njega je zdrmo moždani, jedan, drugi. Ona mlada, prava ždrebica, njoj treba pastuv, a on bolestan čojek. Skupljala je muškarce znane i neznane, dovodila ih u krevet za novce i bez nji, samo da bi se zadovoljila. Čak je neke zvala i kući u svoj krevet govoreći Senjaku:– Nema, Tuna, ljutnje! Kad te tvoj doro više ne služi, kad nisi muškarac, ja se moram snać! Jednog jutra komšije su je našle ubijenu u kuhinji. Sumnjalo se na Senjaka. Osuđen je, odležo u zatvoru par godina, al su se u selu pitali kako je on drhtavom rukom mogo držat pištolj, kako ga je mogo napunit i kako je opće mogo naciljat i pucat. Možda je ubojicu dobro platio, a krivnju preuzeo na sebe? Tajnu nikad nije odo.

Nakon toga inspektor Filak je dodao: – Zdravko, stvarno neobične sudbine! Sad ćemo do groba nepoznatog čijeg ubojicu želimo konačno privesti pravdi.

Zdravko je koračao prvi. Krenuli su od kapelice lijevo, prošli pokraj spomenika koji su članovi brodskog SUBNOR-a podigli dvadeset sedmorici partizana, boraca 18. slavonske brigade koji su poginuli u proljeće 1944. godine pri napadu na njemački oklopni vlak na pruzi između Perkovaca i Vrpolja. Spomenik je bio devastiran, natpis na ploči jedva čitljiv, ograda srušena, a okoliš pun korova i trave.

– Nekad su obavezno za državne praznike ovdi dolazile delegacije političara i bivši borci i polagali vince, a sada ništa. Uvik, Tomo, kad dođem, pitam se i čudim kako da nijedan od ti 27 boraca nije imo svoje ime?!

– Eh, moj Zdravko, to je bila taktika. Važno je bilo ostvariti cilj, nije bilo važno koliko će mladih ljudi poginuti za zacrtanu ideju. Što misliš, kako bi moral padao da su počele dolaziti majke i sestre poginulih mladića, naricale, plakale i tražile prijenos mrtvih tijela u rodna mjesta?! Za žrtve se nije smjelo znati. Lukavci su bili njihovi komandiri i komandanti. Zato skoro na svakom groblju, negdje u kutu, naiđeš na ploču na kojoj obično piše nepoznati borac ili neznani borci poginuli za slobodu. Kao da rukovodstvo u toj jedinici nije znalo njihova imena?! Jesu, sigurno jesu, al takva je bila tajna direktiva – objašnjavao je inspektor Filak.

Nakon toga uputili su se do groba u travi i betonskoga križa s inicijalima NN. Netko je po narudžbi Mjesne zajednice postavio betonski križ. Stari od hrastovine je istrunuo i pao na zemlju.

– Eto, to ti je grob neznanca. Jedva ga vidiš od trave, šiblja i korova. – pokazao je rukom Truman.

– Sad znam mjesto gdje je ubijeni sahranjen. Krećem, Zdravko, dalje. Tebe odvezem kući, a ja ću na dragotinska brda.

Zdravko mu je kratko objasnio: – Prijeđeš most na Lateralnom kanalu, dođeš u Nove Perkovce, prođeš cijelo selo, produžiš pokraj njiovog groblja, onda na križanju skreneš livo, voziš dva kilometra i vidit ćeš crkvu na brdu s live strane, a ti nastavi pod brdo ravno gore i već si u selu. Produži do dućana. Tamo pitaj šta te zanima. Neko će ti sigurno pomoć.

– Puno ti hvala. Javit ću ti se kad mi bude što zatrebalo.

– Sretno, Tomo! Neka ti dragi Bog pomogne da uspiješ!

Inspektor je Filak tog vrućeg poslijepodneva policijsku škodu zaustavio pred prodavaonicom Robi. Bilo je sparno. Na klupama u hladovini bagrema sjedili su seoski momci i sredovječni ljudi i pili pivo. Svi su se iznenadili dolaskom elegantno odjevenoga mladog nepoznatog čovjeka.

– Ja sam inspektor Tomislav Filak. Zadaća mi je konačno riješiti ubojstvo u Perkovačkoj šumi. Neki o tome znaju, a ovi mlađi možda nisu ni čuli za to. Bilo je to odavno, skoro prije pedeset godina. Tražim svjedoke, naravno, ako je tko od njih živ.

Uzeo je svoj crni rokovnik: – Preuzeo sam poslove inspektora Ivkovića. Prvi na njegovu popisu, onaj kod kojega su došli ubijeni i njegov ubojica, bio je Andrija pinter. Razgovarao bih s njim.

– Odavno je komšija odselio sinu u Brod. Umro je prije nekoliko godina. – dobacio je prvi susjed Vinko Žaretić, sin doseljenika Ivana iz Bosne.

– Drugi mi je na popisu Đura kovač. Kolega Ilija zapisao je da je njemu više puta svraćao.

– Umro je odavno. Otkazalo mu srce, samo se srušio. – dodao je Đurin komšija Iva Zvonarev.

Filak je ponovno otvorio svoj crni rokovnik i počeo čitati nova imena: Marko Tican, Tuna Smolčić?

– Za njih nismo ni čuli. – rekao je mladić s klupe.

– A za Peru Benca?

– Od njegove udovice je moj otac Mato kupio naše imanje. I čiča Benc je pao mrtav u polju dok je kosio djetelinu. Mrtvog ga našla unuka. Tata godinama radi u Njemačkoj i dobro zarađuje. Staru je kuću srušio i sagradio sve novo... n

Osim velike kuće izgradio je novi štagalj, štalu, šupe, svinjce, nabavio traktor i sve priključne strojeve, kupio još nekoliko jutara zemlje tako da sada imamo osamnaest jutara, jutro šume i dva jutra livade. – javio se mladi snažni momak crvenog lica i debelih obraza.

– I Jozo Mišin je na mom popisu. Je l’ on barem živ?

– A da, njega znamo. Još je živ. U staračkom je domu u Đakovu, blizu Velikog parka. On svašta zna, ima friško pamćenje, sjeća se sitnih detalja. Pričajte s njim.

– Je l’ neko čuo što je sa Stipom Sajlerom?

– Za Sajlera nemamo pojma. – odgovorili su uglas.

– Ma to ti je Stipo Lenkin. E, on je živ. Živi u đakovačkom prigradskom naselju, u Kuševcu, prvom selu prema Osijeku. – uključio se Tuno Krivić.

– Sve častim pivom. Donesi jednu gajbu osječkog! – Filak je viknuo mladoj trgovkinji i odmah joj pružio novac.

– Ostatak si zadrži. – dodao je.

– Bog, ljudi, i hvala vam na pomoći! Ja moram dalje. Popit ću s vama drugi put. – dobacio je prije ulaska u automobil.

– Neće mu bit lako. Naradit će se. Ko zna oćel uspit šta iskopat nakon tolko godina? To ti je ko da tražiš iglu u plastu sijena! – komentirao je Tuno Krivić ispijajući pivo.

^[1]   I Mali Tišljer, koji je dobro poznavao čiča Andriju, Filinog punca, jednom je na kirvaju za Veliku Gospu pred starom crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije slučajno susreo i upoznao njegove unuke. Kratko je s njima porazgovarao i pitao za djeda Luku. – U mirovini je, živi u Brodu i često nam priča o ubojstvu u Perkovačkoj šumi i kako je sreo ubojicu. Stalno se ljuti što ubojica mirno živi.

– Pozdravite didu i recite mu da bih s njim o tome malo porazgovarao. Evo, zapišite moj broj telefona.

– Kad dođe u selo, javit ćemo Vam! – rekle su Lukine unuke. Nisu mu se javile. Čini se da je baka Ruža željela izbjeći taj razgovor, što se moglo razaznati iz njezinih riječi: – Dosta mi je da Luku stalno neko posjećuje i propitkuje o ubojstvu. Oću u starosti još malo mira! (op. a.)