Ilustracije Joze Kljakovića za knjigu Izabrane pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića

Kapitalno pjesničko djelo Silvija Strahimira Kranjčevića Izabrane pjesme, izišlo u Ženevi 1918. godine u nakladi Biblioteke jugoslovenske književnosti, smatra se pjesnikovim doprinosom tzv. zrele dobi cjelokupnog stvaralaštva, dakle na središnjem mjestu Kranjčevićeva lirskog univerzuma jesu Izabrane pjesme, a kako navodi Krešimir Nemec, u povodu 150. obljetnice rođenja pjesnika izišle knjige Antuna Česka, Za Kranjčevića od arhivacije do kanonizacije (OMH, Dubrovnik, 2015), kao stjecišta golema, akumulirana životnog iskustva, a realizirana u najvećim pjesničkim projektima. Zbirku čine tri poglavlja: Izabrane pjesme, Uskočke elegije, Prvi grijeh. Prvi put ova knjiga pjesama objavljena je 1898. u Zagrebu, a 20 godina poslije, 1918., popratio ju je bravuroznim ilustracijama Jozo Kljaković (Solin, 1889 – Zagreb, 1969). U godini prve objave Kranjčevićevih, po mnogima antologijskih stihova u toj zbirci, Jozo Kljaković imao je tek jedanaest godina i vjerojatno je bezbrižno trčkarao antičkom Salonom vođen brižnim okom a i umom jednog od začetnika hrvatske arheologije, don Frane Bulića.

Godine 1918. Kljaković studira slikarstvo i likovno se već tada uspješno izražava u Švicarskoj. Nije čudno da se baš on prihvatio ilustracija stihova ovog pjesnika Mediterana, kojem je čakavština izvorni hrvatski jezik, jer to je napokon i njihova zajednička zavičajna popudbina. Tih je godina Kljaković na školovanju u Ženevi kod Ferdinanda Hodlera i intenzivno se bavi ilustracijom knjiga. Iste je godine prvi put popratio svojim doprinosom još jedno hrvatsko književno djelo antologijskih dosega, Mažuranićevu Smrt Smail-age Čengića, prvi put objavljenu s Kljakovićevim ilustracijama iste godine kad i Kranjčevićeve Izabrane pjesme, također u Ženevi. Ponovio je to naš slikar/ilustrator u nešto izmijenjenom likovnom obličju 1922. godine u zagrebačkoj nakladi Književni jug, o čemu smo već i pisali u povodu obljetnice Mažuranića 2014. godine, u Matičinim novinama Vijenac.

Članak Krešimira Nemeca objavljen u Vijencu u lipnju 2015. godine, naslovljen Kapitalno djelo Silvija Strahimira Kranjčevića, izravno nas je i ponukao na ovo javljanje zbog analogije u percepciji Kranjčevićeva djela, koja se može, zasigurno jednim dijelom aplicirati i na slučaj slikara, ilustratora, freskista, umjetnika vitraja i karikaturista i pisca Jozu Kljakovića. Citiramo: Postojao je, kako se to obično kaže, nesporazum između hrvatske književne (nadodaj likovne) kritike Kranjčevića (čitaj Kljakovića). Da, bio je i dugo je postojao naš dug prema Kranjčeviću (čitaj Kljakoviću). Naime, trebalo je proći dugih 120 godina od rođenja umjetnika Kljakovića da se prisjetimo njegova djela samostalnim izložbama u Zagrebu: Retrospektiva, Klovićevi dvori, Bojiš, li se sinko, ikoga?, Zbirka Kljaković i Kljaković kod Meštrovića, Atelijer Meštrović – održanima 2009/10. godine. Baš kao i tada, i danas postoje prijepori, otpori, pa i pogrešna iščitavanja toga velikog i uspješnog djela i sveukupnoga Kljakovićeva doprinosa našoj kulturnoj baštini: likovnog, spisateljskog, pa i društvenog.

Kljakoviću se ponajviše spočitava u likovnom radu antimodernizam, najvećim dijelom, činjenica njegova prijeporna prihvaćanja Picassove kubističke faze, odnosno začuđenosti, o kojoj je sam pisao, kada je u Parizu nazočio, na početku prošlog stoljeća (1915), nizu istovremenih izložbi tog, inače neprijepornoga genija 20. stoljeća, a koji je istovremeno radio na više razboja i stilskih izražaja. Kljaković stoga bilježi na stranicama svoje autobiografske knjige U suvremenom kaosu (Buenos Aires, 1952): Picasso je ustvrdio, da je slikarstvo laž. Ja mislim, da je laž to, što je Picasso ustvrdio. Umjetnost su najčišći izljevi duše i najsuptilniji osjećaji srca.

Čak i kad se Silvije (čitaj Jozo) – citiramo dalje Nemeca – našao na hrvatskom pjesničkom (čitaj slikarskom) Parnasu, njegovo se djelo tumačilo površno, pomalo dezorijentirano, nekritički i zbunjeno. Kada je Kljaković, na primjer, okončao svoj kapitalni rad, uređenje unutrašnjosti crkve sv. Marka u Zagrebu, na njega se sručila salva oštrih riječi, neprihvaćanja kritike, pa i stanovite prijetnje, omalovažavanje tog doprinosa, koje traje, nažalost, i do današnjeg dana. I danas će manjina naše likovne kritike pohvaliti to velebno djelo našega fresko-slikarstva, pa će mnogi sitničavo tražiti nedostatke, primjerice u manjku boje, predimenzioniranosti likova, a mnogi neće, na primjer, ni znati za Kljakovićev doprinos u oblikovanju propovjedaonice, krstionice ili oltarne pregrade u toj crkvi. A sve ostvareno (arhitektonsko uređenje unutrašnjosti crkve, fresko-slike u crkvi i kapeli crkve te izrada crkvenog namještaja) jest cjelovito shvaćanje likovnosti, Gesamtkunstwerk, u kojem Kljaković ravnopravno participira.

I tako je Kljaković za mnoge za svagda tek tradicionalist, eklektik, neoklasičar, umjetnik koji osjeća urođeni strah od novog. Je li to doista tako možda ponajbolje ilustrira Kljakovićev doprinos(i) iz 1918. godine kada se izražavao i dokazivao kao umjetnik koji ravnopravno sudjeluje u europskim stečevinama Jugendstila, odnosno art nouveaua ili u Italiji pokreta Valori plastici... Kljaković više nego zapaženo pridonosi, a to zasigurno najbolje dokazuju primljena priznanja: Grand prix za fresku, Grand prix za vitraj, Pariz, 1925., Srebrna plaketa za sliku Navještenje, 1926., Philadelphia, a navedene ilustracije za Kranjčevićeve Izabrane pjesme to također ponajbolje potvrđuju i posvjedočuju baš kao i one za Mažuranićev ep, o kojem smo već s razlogom pisali pa i priredili izložbu u Zbirci Kljaković 2011/2012. godine u stalno promjenjivom izložbenom prostoru Zbirke. Tek 2017. godine otisnut je deplijan koji prati tekstom i reprodukcijama taj događaj. Vrijednu i apartnu dionicu te izložbe čine originalni cink klišeji, koji su bili izloženi u posebno izrađenoj zidnoj vitrini.

Nastavljamo s Nemecom: Sigurno je da u poslu književnoga (čitaj likovnog) umjetnika veliku ulogu imaju osobni afiniteti, pa i afekti. Predmeti/objekti književnog (čitaj likovnog) proučavanja, nikada nisu vrijednosno neutralni kao u prirodnim znanostima. Dakle, posrijedi je najčešće, da parafraziramo Goethea, »izbor po srodnosti«. A to znači da ne bira samo književni (čitaj likovni) interpret, svoga pisca, nego je i obrnuto, i pisac na neki način bira ili priziva, svoga tumača. Nesporno, Kljaković je našao svoga pisca/e (baš kao i u slučaju kohabitacije s Mažuranićem u Smail-agi), odnosno, Kranjčević je »prizvao« svojeg ilustratora. Koliko finoće i tankoćutnosti s obje strane, tekstopisca i peropisca, književnika i ilustratora, kako se ljupko isprepleću slova i pomno iscrtane scene, koliko gracilnosti forme, toliko i dubine sadržajnosti, dakako, u ravnovjesju, s obje strane! Na početnoj stranici ciklusa Izabrane pjesme pojavljuje se Kljakovićev karakteristični anđeo odjeven u stiliziranu »klimtovsku« halju i dodatno ukrašen i urešen vitičastom lirom. To je anđeo kojeg smo sreli i u prizoru Navještenja (ulje na platnu), u crtežu olovkom naslova Anđeo Gabrijel, koji se nalazi u Zbirci, lik koji krasi crkvu sv. Marka izveden u kasnijoj fazi umjetnikova stvaranja – anđeosko biće u službi korifeja onodobnog stila, ali i anđeo koji ima pečat »našeg« stila: njegova glava je meštrovićevska dobro poznata fizionomija profila karakteristična nosa u ravnini oblog čela.

Uskočke elegije Kljaković naviješta osobitom uskočkom lađom koju potežu tri muška lika koje prikazuje u naponu snage, napregnutih mišića od potezanja vesla. Prikaz je to koji se odvija na valovitom sinjem moru koje su uporno i od srca/mišica branili ti hrabri borci iz Senja do posljednjeg daha. Tu je kompoziciju Kljaković također nekoliko puta moderirao i u ulju na platnu (Uskoci). Zanimljivo urešene uskočke lađe umjetnikovom interpertacijom postaju posebne, naočite, jer one jesu čista florealnost. Te lađe će u sitnijem formatu poslužiti kao vinjete na margini ove lijepe, a formatom doista male knjige (17x12 cm). Ova lijepa Kljakovićeva lađa obrubljena je u donjem dijelu prikaza linijama koje simboliziraju more, a gornji pojas čine crne okruglaste forme koje tvore friz drveća ili možda stijena. Sama lađa je posebno naglašena pramcem koji dodatno naglašuje dojmljiva pulena, figura u obliku ovnujske glave. Ovan može postati inspirativna i fantastična meta za secesijskog crtača, jer rogovlje koje Kljaković potencira u ovom fragmentu uskočkog broda doista je vjeran simbol divljine i srčanosti. A epiteti su to koji su krasili vještine i neustrašivost senjskih boraca, a jednako tako i karakteristike te plemenite životinje. No, nemojmo zaboraviti, ovca se može pripitomiti i postati krotka i poslušna životinja, a koja je toliko prisutna u kršćanskoj ikonografiji, na mnogobrojnim prikazima evanđelista Ivana (Kljakovićev prikaz u crkvi sv. Martina, Vranjic), pa do arkadijskih ovčica na scenama Isusova rođenja (Hrvatski Božić, freska u desnoj apsidi crkve sv. Marka u Zagrebu).

U oratoriju Prvi grijeh Kljaković varira ljudsko tijelo koje postaje čista vitičasta linija isprepletenih mišićja, koji svojom težnjom cjelokupnog obuhvata prostora stvaraju poseban dojam pa cijeli prizor isprepleten linearnom čipkom stvara prostor scene koja jest sam – ornament. Na taj linearni način tretirana ljudska figura doživjela je apoteozu svojevrsna sklada i u scenama gore spomenutog djela Smail-age, a što je pak više puta Kljaković varirao u inačicama svojih radova u drugim tehnikama: Faun i nimfa (ulja na platnu, akvarelu i crtežu), odnosno prizorima i ovdje inačice Adama i Eve, odnosno Satira i nimfe. Sličnim će se obilježbama stila poslužiti Kljaković u plakatnoj realizaciji za koncert bračnog para Strozzi – Pečić (Concert Slave) iz godinu dana ranijeg razdoblja. Iz(g)radivši navedeni plakat 1917. godine, Kljaković se i na toj ilustraciji izrazio ornamentikom secesijskih karakteristika s laganom tendencijom nadolazećoj art­décoovskoj morfologiji, koju će u istom metijeru nastaviti, a u potpunosti ostvariti u realizaciji plakata Slet sokolstva na Jadranu, 1931. godine, dakle, u čistoj artdécoovskoj stilistici i punini oblikovanja toga nadolazećeg i postupno također općeprihvaćenog moderniteta prve polovice 20. stoljeća.

Valja usput spomenuti da je u toj Švicarskoj Kljaković uvidio zabludu (i vlastite) jugoslavenske ideje. I to je jedan od krimena koji nosi. O toj zabludi pisao je prijatelju Meštroviću iz Morgesa 1919. godine. Ali to neka bude tema jednoga drugog napisa!

Posebnom likovnom dojmu ove knjige pridonosi ćirilično pismo u naročitom slovnom obliku, što je stanovita kombinacija ćirilice, latinice i glagoljice, inačicu kojeg je Kljaković vrlo uspješno implementirao i koristio i u crkvi sv. Marka u prigodnim tekstovima ispod svake biblijske scene, a koje je pak za tu svrhu sukreirala Olga Höker, predavačica lijepog pisma na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. To osobito pismo pridonosi cjelokupnom florealnom dojmu i na otisku Izabranih pjesama. Kljaković je pridavao veliku pažnju odabiru i oblikovanju slova, što je jednako prezent­no u njegovim odabirima pisanih znakovlja kako u ilustriranim knjigama tako i u oblikovanju slova na plakatima, pa do monumentalnih realizacija u crkvi sv. Marka u Zagrebu, gdje je svaka donesena biblijska scena cijelom dužinom prikaza (cca 4 m) popraćena tim pismom. Pismo je to koje proizlazi iz efektne kombinatorike triju hrvatskih pisama – latinice, ćirilice i glagoljice, ili obrnuto (zbog starine). Ovdje treba nešto reći o fenomenu hrvatske ćirilice, a koji je vjerujemo bio dobro poznat našem autoru. Prošlo je više od petsto godine od našeg ćiriličnog prvotiska, Dubrovački molitvenik od blažene gospođe ofičje (Venecija, 1512), a Supetarski ulomak (Sv. Petar u Šumi), nastao u 12. stoljeću, također je na ćirilici. Ti pisani dokumenti svjedoče o našoj ne samo trojezičnoj nego i tropismenoj baštini, našoj zapisanoj kulturi pamćenja. Kljaković je kao vrstan erudit posvetio veliku pažnju slovnom dijelu svojeg stvaralaštva jer je za njega oblikovanje slova bila jednako važna dionica i bitan detalj za uspješan ishod cjelokupnoga likovnog dojma. Na Kljakovićevu plakatu Concert Slave (1917. godine) pojavit će se inačica ovog pisma kojim će se objavljivati više puta opetovani nastupi naše proslavljene pjevačice Maje Strozzi u Švicarskoj. Na tom je plakatu Kljaković ovjekovječio prikaz frulaša iz »naroda svoga«, koji je preuzeo i varirao od kipara Meštrovića (Umjetnik naroda moga) s istoimenog reljefa.

Ovdje moramo spomenuti i dugogodišnju suradnju i prijateljstvo dvojice umjetnika jer su cijeloga života dijelili gotovo isto mišljenje o brzo nadolazećim i mnogobrojnim pravcima u umjetnosti prve polovice 20. stoljeća. Kljaković je, baš kao i Meštrović, svoja razmišljanja u više navrata i bilježio u objavljenim tekstovima (U suvremenom kaosu, Buenos Aires, 1952) ali i u do sada neobjavljenim prikazima vlastita razmišljanja o modernitetima burne prve polovice prošlog stoljeća (Kubizam, Dada). Istovremeno, dvojica su umjetnika počesto dolazila u sukob mišljenja odnosno opredjeljenja glede političkih opcija i mogućih rješenja, gdje je Kljaković imao znatno radikalniji pristup. Te su debate dovodile do stanovitog udaljavanja, što se povremeno odražavalo na cjeloživotnu korespondenciju kipara i slikara, gdje bi katkad iz pisanog ophođenja s per ti prelazili na per si. No, takvi disputi glede društvenih uvjerenja i opredjeljenja nisu urušili inače veliko uvažavanje i uzajamno poštivanje dvojice velikana, štoviše ti razgovori i polemike svjedoče živost i vehementnost odnosa koji je u konačnici rezultirao čak dirljivim prisjećanjem do samoga fizičkoga kraja – tako šest godina mlađi Kljaković piše (za ovu istu Reviju): Umro je čovjek Ivan Meštrović..., 1963. godine.

Oba se umjetnika priklanjaju tradicionalnijim vrjednotama u likovnosti, a što se obojici, moramo pripomenuti, nije u istoj mjeri zamjeralo, jer u Kljakovićevu slučaju takve pritužbe prerastaju i u svojevrsne optužbe, koje, nažalost, sežu znatno dublje, pa se naš umjetnik proglašava neprijepornim antimodernistom, i to počesto s pejorativnim naglaskom. Time se njegove istinske vrjednote, držimo, katkad bacaju u drugi plan. I ono što je najžalosnije za našu percepciju nacionalne povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća, Kljaković se u različitim prikazima tog vremena, baš kao i dandanas, drsko zaobilazi, gotovo kao da uopće nije postojao i djelovao. Istina, jednim dijelom stvaralačkog razdoblja Kljaković se nalazio u emigraciji (Rim, Buenos Aires, 1943–1968), no nikako isključivo samo svojom voljom i odabirom. Napokon, i u emigraciji je mnogo radio (mozaici, Zavod sv. Jeronima u Rimu, brojna štafelajna djela) pa i primio ugledna priznanja za svoj slikarski rad (Pariz, Philadelphia) te doživio valorizaciju svojeg rada iz pera jednoga prestižnog europskog majstora kista – Giorgia de Chirica. Tekst je objelodanjen u monografiji Kliakovic, 1947. u Rimu. A Kljaković se redovno oglašavao svojim tekstovnim i likovnim prilozima u Hrvatskoj reviji (1953–1963).

Istovremeno se nastoje nekako prenaglasiti slikarova svojstva koja se općenito smatraju i navode kao neelitni doprinos, na primjer u karikaturi. Ali mu se, držimo, u tom segmentu rada istovremeno pridaju, u nekim prilozima (Ljubo Babić), pomalo prenaglašene zasluge u odnosu na cjelokupan i pozamašan opus, a posebno u dionici u kojoj je napokon stekao najveću popularnost i opće priznanje (golem fresko-opus sakralne i svjetovne tematike), te ga se etiketira načelno, uspješnim freskistom crkve (posebno Sv. Marko u Zagrebu), i stječe se dojam kao da se tu opus za-
ustavlja. Tako su se, na tom tragu, već davno oglasili već spomenuti Babić, pa i Iso Kršnjavi, koji, vidi vraga, obojica nisu uspjeli ostvarili svoj fresko-san u crkvi sv. Marka u Zagrebu (Babić je čak osobno oljuštio svoju već izvedenu fresku). Kada se spominje i valorizira Kljakovićeva dionica karikaturalnog izražavanja, ona se nepotrebno širi i na djela koja nisu po sebi karikature te se stvara zbrka glede toga što je doista kod ovog slikara karikatura, u brojnim portretnim prikazima, a što pak crtež ili karikatura u percepciji struke. Navodimo mnogima nepoznata djela Joze Kljakovića, nastala dvadesetih godina prošlog stoljeća: Portret Bele Pečića, Portret muškarca, portret Miroslava Krleže sada reproduciran u netom izišloj monografiji Kljaković (naklada MZ Jozo Kljaković, 2019). Nažalost, većim dijelom te radove, kao i one više puta citirane (najviše Portret Ive Vojnovića) poznajemo samo u mediju fotografije (arhiva autora), pa ne znamo pojedinosti o djelima. Ali, držimo da to jesu kubistički izvedeni portreti koji se odlikuju svim karakteristikama tog stila, za koji je sam Picasso ustvrdio: Kubizam će uvijek pro-
izvesti neki novi kubizam, želeći reći kako taj stil nikada neće izumrijeti, nego će se permanentno obnavljati i preoblikovati u različitim subjektivnim viđenjima i interpretacijama.

Dakako, Kljaković je priznati majstor fresko-slikarstva, ali njegovo majstorstvo tu se zasigurno ne zaustavlja. To nam ponajbolje posvjedočuju njegove ilustracije za Kranjčevićevu knjigu pjesama, gdje se naš majstor, poznat kao slikar golemih formata, javlja kao maximus in minimis. Ilustracije koje su nastale, nota bene u majstorovoj prvoj, dakle i najranijoj fazi njegova rada, govore o vrijednom doprinosu u povijesti hrvatske ilustracije i zasigurno značajnom prilogu na širokoj brazdi secesije kao internacionalnog stila. To je jednim dijelom dobro predstavljeno 2013. godine na elektroničkoj izložbi Partage Plus, gdje je Kljaković zastupljen cink klišejima za otiskivanje Mažuranićeva kapitalnog djela te također i crtežom Anđeo Gabrijel, koji se danas nalazi u Zbirci Kljaković.

Vrlo dobar primjer Kljakovićeve dionice portreta jesu opetovane interpretacije u prikazu snažne osobnosti Borisa Papandopula. Iako je riječ o nešto kasnijem razdoblju (Portret Borisa Papandopula, oko 1930., olovka na papiru), spominjemo ih iz najmanje dva razloga. Prvo zbog samog predmeta naše analize, primjerka naklade Kranjčević–Kljaković, jer u našem navođenju to je primjerak edicije Izabrane pjesme koji potječe iz osobne knjižnice slavnoga skladatelja, a što je označeno potpisom Papandopula – Boris Papandopulo – na prvoj unutrašnjoj stranici (prednju koricu nažalost ne posjedujemo). Slikar i skladatelj bili su u bliskim prijateljskim, pa i tazbinskim vezama. Kljaković je tridesetih godina svojeg rada više puta portretirao Papandopula. Svakako ga je, možemo pretpostaviti, intrigirala njegova osobita fizionomija, naglašena naročitom konfiguracijom nosa. Taj papandopulovski »odraz ponosa« na Kljakovićevim je višebrojnim inačicama portreta toga vrsnoga glazbenika katkad u nekim izvedbama poprimao i karikaturalne osobine. A to se doista lako iščitava kao karikatura, no ima i sasvim, da tako kažemo, ozbiljnih portretnih viđenja, na kojima nikako ne možemo govoriti o mediju karikature. Jedan takav primjer je i portret koji je nedavno uspješno redizajniran za izložbu Papandopulo u HAZU, 2016. godine (riječ je o već gore navedenom portretu u olovci, nastalom tridesetih godina prošlog stoljeća).

Možemo kazati kako je i u nekim knjižnim i inim interpretacijama (brojni portreti kolega, suradnika, prijatelja, ilustracije za knjige) Kljaković titrao na rubu karikaturalnoga (B. Mašić, Deda-Joksim, 1921), no ne možemo baš svaku njegovu izvedbu donesenu s naznakom stanovite humorističnosti (prikazi Smail-age) ili pak neki doživljaj smiješnoga podvesti pod karikaturu (prikaz unutrašnjosti čadora Smail-age), iako svi ti prikazi titraju i na rubu stanovite humorom impregnirane karikiranosti, a podcrtavaju i dokazuju tek jedan autorov životni spleen. Dapače, u netom navedenim primjerima ilustratorskog opusa, karikaturalnost se samo nazire, jer riječ je o umjetniku a i osobnosti koja je imala izrazit smisao za šalu, zbog čega je bio dragim gostom i sudionikom različitih druženja i društvenih događanja (glasovita okupljanja u Kavani Medulić u Zagrebu), na kojima je katkad in situ risao sudionike. Opće je poznato njegovo blisko druženje sa slikarom Omerom Mujadžićem, zvanim Mujo, ili kiparom Franom Kršinićem, zvanim Kršo (Kljakovićev crtež, Mujo, Krsto, Joža), koji su mu bili i kolege na Akademiji likovnih umjetnosti, a i prijatelji u privatnom životu i učestalim druženjima (Dva akta na plaži, signirano: Oskaru Omer i Joža) te rado portretirane mete. No, Kljaković nije ni sebe štedio karikaturalnih prikaza (Umjetnost i ljepota), nego se katkad reinterpretirao i iz samih prikaza svojih suradnika ili prijatelja (A. Augustinčić, Maska Joze Kljakovića, izvedeno u sadri i bronci). Sadra se nalazi u Gliptoteci, dok je bronca u privatnom vlasništvu.

Moramo ovdje navesti kako nam o tom aspektu umjetničkog života i prijateljstava navedenih, ali i mnogih drugih umjetnika i suradnika (Vladimir Varlaj, Drago Ibler, Milan Ćurčin), lijepo svjedoči i pjesnik Vladimir Nazor, koji je prijateljstvo navedenih slikara, kipara, arhitekata, pisaca opjevao heksametrima, posvećenim Kljakoviću (1933. godine), u kojima se spominju i ti protagonisti, viđene osobe onodobnog Zagreba, koji u Nazorovu heksametarskom slogu postaju Varlo, Kršo, Mujo, Iblo, Ćurčo. Nazorovi su heksametri i Kljakovićevi crteži i karikature uspješno ukoričeni uz tekstove: T. Maroević (pjesništvo), Ž. Zdelar (analiza Kljakovićeva likovnog doprinosa) i naslovljeni U znaku Heliodore (naklada MZJK, Zagreb, 2015). Smatramo kako se tu u cijelosti radi ipak o stanovitoj zbrci u valorizacijama toga vrijednog, ali i nedovoljno istraženog opusa, pa dolazi i do stanovitih zamjena teza, što je to u radu našeg umjetnika doista karikaturalni izričaj, a što pak samo crtež raznovrsnijeg sadržaja i namjene (sakralne, sekularne ili karikaturalne tematike), ili pak neka od ilustracija za knjige, i to vrlo ozbiljna, čak povijesno značajna sadržaja (Kranjčević, Mažuranić), ili za potrebe, odnosno raznovrsne narudžbe, za časopise (Nova Evropa, Plamen, Kritika), plakate ili pak kazališne (Narodno kazalište u Zagrebu), scenografije (Dubrovački diptihon), skice kostima (Dubravka), a o čemu se je do sada najmanje pisalo, analiziralo ili navodilo. A zasigurno je riječ također o još nekoliko vrijednih doprinosa na polju mogućega likovnog javljanja ovog umjetnika širokih mogućnosti interpretacija i raznorodnih likovnih vidika i ostvarenja.

Tom je stilistikom Kljaković interpretirao i ilustracije za nakladu Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengijića, prvi put kod istog nakladnika kao i Izabrane pjesme, dakle 1918. godine, dočim je druga naklada, Književnog juga iz Zagreba, iz 1922. godine. Prošireni prikaz te naklade objavljen je i kao deplijan povodom postavljene izložbe u Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković 2017. godine.

U razdoblju od 1918. do 1922. godine može se, u navedenim objavama tog epa s Kljakovićevim ilustracijama (ep je doživio još nekoliko izdanja, ali bez ilustracija), pratiti Kljakovićeva morfologija u oblikovanju zadanih literarnih sadržaja, odnosno njezina blaga promjena – od naglašenijeg Jugendstila prema nešto opuštenijem art décou: izražena transpozicija vitičastih secesijskih formi prema stanovitoj artdécoovskoj slobodi, odnosno takvoj stilistici koja jest svojevrsni amalgam više tipova stila i utjecaja iz davne prošlosti (egipatska umjetnost) ili pak znatno bližih, na primjer kubističkih formi.

Takvom se poetikom Kljaković osvjedočio kao autor koji značajno participira u onodobnim kretanjima u likovnosti. No ta se njegova dionica, smatramo, nedovoljno ističe, a moramo primijetiti kako nije, nažalost, našoj likovnoj kritici ni poznata u cijelosti. Kljakovićev priklon secesiji, a potom art décou pristajanje je na stilistiku koja je, napominjemo, na neki način doista i jedan eklektički stilski amalgam. Art déco kombinira različite, a katkad i suprotstavljene tendencije, kao što to definira Edward L. Smith, no to je neosporno moderan stil, koji se razvija u dvadesetim i doseže vrhunac stilistike u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Tada je Jozo Kljaković bio u naponu stvaralačke snage i zrelosti, i kao umjetnik i kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je vodio katedru za fresko-slikarstvo i kompoziciju. Istina, stilistika art décoa odlikuje se plošnošću, dekorativnošću, teži pojedostavljenju forme, ali i inovativnosti, no posjeduje specifičnost kroz odsutnost radikalnosti i revolucionarnosti, što je značajnim dijelom odgovaralo našem umjetniku. Dopuštamo, to i jesu glavne odlike većeg dijela stvaralaštva umjetnika Joze Kljakovića.

Godine 1925. u Parizu je održana Exposition Internationale des Arts Décoratifs, na kojoj Kljaković sudjeluje svojom opsežnom slikarskom dionicom (freska, vitraj) i predstavlja se radovima koji ga općenito karakteriziraju kao našega najvećeg i do danas najpoznatijeg i najpriznatijeg majstora freski (crkva sv. Marka, Zagreb; crkva sv. Martina, Vranjic; Slavenska banka, Zagreb; stambena zgrada Assicurazioni Generali, Zagreb; Grobnica Gmajner na Mirogoju), ali i kao majstora vitraja, što je našoj povijesti umjetnosti gotovo potpuno nepoznato. Također, oslikao je freskom vanjsku stranu paviljona Kraljevine SHS te slikom na staklu (vitrajem) dekorirao otvore paviljona i za ta djela osvojio Grand Prix za arhitekturu i Grand Prix za vitraj. Freska naslova Vezilje izvedena iznad ulaza u paviljon prikazuje dvije elegantno inpostirane žene pri izradi ručnog rada – motiv koji Kljaković interpretira i u tehnici olovke na papiru (što nam je, nažalost, poznato samo u autorovoj fotografskoj ostavštini). Motivom vezilja je, uz nagrađeno djelo Navještenje, sudjelovao na izložbi u Philadelphiji, 1926. godine, a isti je motiv izveo, u najvelebnijoj inačici, na kući mons. Svetozara Rittiga (dugogodišnji župnik crkve sv. Marka, Zagreb), Opatička ulica 27. Oko 1930. godine Vezilje su prema kartonu Meštrovića izvedene na stropu salona na prvom katu kuće kipara, današnjeg Ateljea Meštrović, uz još pet motiva koji svi predočuju vrline, a doneseno prikazima lika majke, kao personifikacije vrline odgojiteljice. U kući Rittig Kljaković se nije poslužio freskom, nego je medaljone na zidu izveo u tehnici ulja. Nažalost, taj oslikani strop uglovnice Opatička–Demetrova na zagrebačkom Gornjem gradu danas je u lošem stanju i vapi za hitnom restauracijom!

Na motivima vitraja paviljona Kraljevine SHS Kljaković je moderirao u staklu motive inspirirane našom folklornom baštinom. O tome je pisao ondašnji zagrebački tisak (Katolički list), naslovljeno Naš umjetno-staklarski obrt, gdje se je odalo ujedno i zasluženo priznanje majstoru Ivanu Marinkoviću, izvoditelju vitraja prema Kljakovićevim predlošcima. I. Marinković je 1901. godine oformio radionicu u zagrebačkoj Novoj vesi, gdje i danas stoji tabla izvedena u mozaiku na fasadi prema Mikloušićevoj ulici.

No, tu nije kraj svjetskim priznanjima našeg umjetnika, jer već iduće godine, 1926. u Philadelphiji, Kljaković dobiva Srebrnu medalju na svjetskoj izložbi The Sesquicentennial International Exposition, održanoj povodom proslave jubilarne 150-e obljetnice nezavisnosti SAD-a, za sliku Navještenje (ulje na platnu, 100 x 100 cm). To je vrlo uspješna kompozicija poznatoga biblijskog motiva, koji je Kljaković mnogo puta varirao tijekom svojeg stvaralaštva, preseljujući Majku Božju u raznovrsne građanske ili pak rustikalnije ambijente, sve doneseno kroz različitu tipologiju gradnje, prikaze odjeće ili oblikovanja lika arhanđela Gabrijela (Anđeo Gabrijel, 1918–1919., olovka na papiru). Dakle interpretacija od ranih secesijskih prikaza pa do artdécoovskih inscenacija ovog inače, baš kao i kod našeg autora, često predočavanog ikonografskog citata. Na tom djelu, izloženu u Pennsylvaniji, Marija i Gabrijel su doneseni u pitoresknom vrtu, oboje izneseni skladom euritmičnih pokreta, posebno izraženo kod ruku ili pak prikazom elegantne odjeće koju tvore bogate i naborima urešene halje oboje protagonista, donesene u apartnoj ohlađenoj zelenkastoj gami. Giorgio de Chirico navodi u opisu Kljakovićeva djela, znatno kasnije (predgovor monografiji Kliakovic, Rim, Editrice Universitas, 1947), da ... stvara lijepu gipkost crta i volumena, punu euritmije.

Kljaković je bio đak i Ferdinanda Hodlera, koji je znatno utjecao na našeg slikara, baš po toj naglašenoj pokrenutosti udova, izvjesnom teatralnom pokretu ruku, što je jednim dijelom Kljaković zadržao u cjelokupnom opusu, posebno u štafelajnim slikama, izvedenim najvećim dijelom tehnikom ulja na platnu.

Baš lik arhanđela Gabrijela postaje na neki način i zaštitnim znakom našeg slikara. Brojne inačice na višebrojnim blagovjesnim uprizorenjima (ulja na platnu, freska, akvarel) inspirativne su i raznovrsne, i to od manjega štafelajnog formata pa do grandioznog prikaza u crkvi sv. Marka, gdje se s pozamašnih visina svoda crkve Gabrijel obraća Mariji u letu i zanosu sretnog navještenja. U nakladi Izabrane pjesme, u prvom ulomku, koji nosi isti naslov, oprisutnjen je i taj anđeo navještenja. To je inačica inače učestalo variranoga klimtovskog lika, s više puta citiranom i ornamentom obasutom haljinom, a u ilustraciji našeg umjetnika ta je oprava transponirana ovom knjižnom anđelu. To je ona oprava koju je tako uspješno multiplicirao i proslavio znameniti austrijski slikar, te sam prikaz doveo možda do točke jednog od najviše reproduciranog i preoblikovanog motiva (naš je majstor bio učenik i G. Klimta), dok je Kljaković smjelo reinterpretirao i približio taj lik našem tlu.To je ostvario naročito kroz prikaz same fizionomije anđela koji ima karakterističan izraz lica iz profila, već gore opisanog izraza te preuzetoga, svojevrsnog zaštitnog znaka kipara Meštrovića. Klimtova pak cvijećem i geometrijskim oblicima urešena halja, koja katkad maestralno zaodijeva i dvoje protagonista u isti mah, također s mnogo puta citiranih i variranih slika, kod našeg autora zadobiva ponešto drugačiju ornamentiku. Stroga geometričnost uzorka, a za kljakovićevski linearni izričaj vrlo pogodna forma, svjesno se citira i varira. Tako ovaj knjiški Gabrijel (ulomak Prvi grijeh) prebire po liri i svirkom navješćuje rime našega proslavljenog pjesnika Strahimira (kako se je sam dodatno imenovao). Klimtovska forma kod našeg anđela svirača dobiva ornamentiku, sazdanu od vitičastih linija i okrugličasto-uglastih geometrijskih oblika, a ta svečana odjeća se nadopunjuje i nastavlja u zamahu uspravnih, velikih krila, ovoga doista veličanstvenog i dostojanstvenog anđela svirača, sada u funkciji navjestitelja Kranjčevićeva pjevanja.

Već smo opisali Kljakovićev prikaz lađe koju pokreću tri muška tijela te ovnujsku glavu na njezinu pramcu. No prikaz ovna Kljaković je vrlo uspješno koristio i na ilustraciji Četa iz istoimenog ulomka Mažuranićeva pjevanja Smrt Smail-age Čengijića (Književni jug, 1922), gdje na knjižnoj vinjeti prikaz ovaca tvori friz, sazdan od niske dojmljivih ovnova, koji su pak u cijelosti nastali adicijom kružičastih linija koje tvore runo, odnosno adicijom snažnijih zaokruženja linije koje tvore rogove ovih sada, u prikazu, spokojnih i umiljatih životinja.

Kljaković je vješt animalist, što je prezentno i na ilustracijama koje krase ulomak Prvi grijeh. Tu su prikazi osamljenog Adama u vrtu biljnog i životinjskog svijeta, koji postaje, zakratko, i rajskim, kada mu se pridruži Eva. Prate ih likovi ptica, lisice, majmuna, psića, pa i zmije. Zvijeri su prikazane radosno i ljupko poput dječjeg i snovitog viđenja. To je edenski vrt, prepun bujnog raslinja i cvrkuta ptica, na koji nas pak ovih dana alarmantno upozorava Sir David Attenborough, danas, kažu, najveći čuvar našeg toliko ugroženoga globalnog vrta – za sada još uvijek, bar jednim dijelom, edenskog. No izlazak iz vrta u istom ulomku predočen je doista tragično: presavijeni poput uvelih biljaka, likovi edenskog para ničice padaju na tlo, skrhani bolom grijeha. Sve je doneseno bujnom linijom, tmastim crnilom i bjelinom ostavljenog prostora na margini. Ovi biblijski prognanici su sami, osuđeni, očajni... Taj se prizor odlikuje posebnom međusobnom interakcijom likova i ljupkom usklađenošću svih oblika, skladom pojedinačnog u odnosu na cjelinu. Odlike koje se mogu iščitavati Kljakovićevim poimanjem prikaza euritmije pokreta tijela. Vidjeli smo tko je napisao da je Kljaković slikar euritmije. U antičkoj Grčkoj tim se pojmom imenuju odlike ritmičkog reda, usklađenog pokreta, primjerenosti (u ponašanju) oblikovanja, a mi te karakteristike nastojimo implicirati donesenim opisom u iščitavanju Kljakovićeva ukupnoga likovnog djela, baš kao što je to u tekstu naslova Veliki hrvatski slikar u Argentini – zapisao 1948. godine u Rimu Giorgio de Chirico – vrijednost osjećaja i proučena sklada. Ovim prikazom želimo naglasiti vještinu ostvarenih ilustracija i postignutog sklada u knjizi Kranjčevićevih pjesama. Ujedno želimo upozoriti na značajan doprinos našoj sveukupnoj baštini iz područja povijesti umjetnosti onog vremena, prožetog osjećajnošću i skladom linearnosti oblika u ilustraciji ovih pjesničkih uprizorenja.

U literaturi o Kljakovićevu ilustratorskom stvaralaštvu najčeće se navode ilustracije za dvije knjige o kojima ovdje i govorimo, dakle za Izabrane pjesme, 1918. i Smrt Smail-age Čengijića, 1922., dok je izdanje Mažuranićeva djela istog izdavača iz 1918. godine (Smrt Smail-age Čengijića), također s ilustracijama Joze Kljakovića, mnogo manje navođeno, a nažalost nema ga ni u Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković. Prema fotografijama koje nalazimo u arhivi Kljakovićeve ostavštine možemo vidjeti kako je umjetnik oblikovao naslovnicu knjige. Prikazan je jahač na konju, kojem slikar pridaje jednak značaj i pažnju u izvedbi dojma prizora, baš kao i slovima koja donose naslov i ime nakladnika (Izdanje hrvatske biblioteke, Ženeva, 1918) u poznatom glagoljično-ćirilično-latiničnom idiomu pisanog znakovlja, odnosno, slobodno možemo kazati – specifičnom Kljakovićevu pismu. Valja napomenuti kako je vrijedna naklada Izabrane pjesme nađena u zagrebačkom antikvarijatu Bono, te da je na izričito traženje kustosice Zbirke Kljaković odbijena zamolba za kupnjom. Takav stav odbijanja itekako dobro ilustrira i recentni odnos spram opusa Joze Kljakovića, pa čak i unutar institucije koja je izričito zadužena za čuvanje, istraživanje i prezentaciju darovane ostavštine. Srećom, privatnim marom kustosice knjiga je otkupljena i darovana Zbirci (inv. br. 348). Dakle, sam povod ovom prikazu – paralela je povijesnog izostanka prihvaćanja i shvaćanja veličine Kranjčevićeva književnog djela (Nemec) i neprihvaćanja Kljakovićeva likovnog opusa u cijelosti. Nažalost, to se jednim dijelom nastavlja nedavnim postupanjem recentne uprave Zbirke. Inertnost i nemar zorno predočuje i nadalje zaprepašćujući odnos prema (darovanoj) baštini, a i duboko nerazumijevanje, pa i pomanjkanje elementarnih znanja nekih službenika, koji još, nota bene, krovno zastupaju, ali nezasluženo predstavljaju neke naše ustanove u kulturi.

Inače, navedene dvije naklade Mažuranićeva spjeva iz 1918. godine (baš kao i Izabrane pjesme) te naklada iz 1922. godine ipak, unatoč mnogim sličnostima, razlikuju se baš po spomenutom udaljavanju od secesijskog rakursa. Ti su crteži, inače prvi put izloženi u Parizu, na Izložbi jugoslavenskih umjetnika, održanoj u Petit Palais de la Ville de Paris, gdje je Kljakovićev rad izložen pod naslovom Illustrations du poème de Mazuranic La Mort de Smail-aga, dessins pour l’ Almanach »Prosveta«. Tako naklada iz 1922. godine sadrži više naglašene karikaturalnosti, no ne u doslovnom aspektu, nego u jednoj profinjenijoj i prikrivenijoj stilistici, i već na tragu postsecesije (prikazi: Smail-age na tabli Noćnik, Smail-aga i robinjica, tabla Harač). Ta stilistika sadrži i nešto od Kljakovićeva urođena i već ovdje spominjana smisla za humor i šalu, također slično okarakterizirana autora, jednim dijelom, i u slikarovim spisateljskim radovima (U suvremenom kaosu, 1952), dakle, autora britka jezika i vehementna pera. A Kljaković je o tome pisao: Otimali su nam gradove i zemlju, otimali ljude i na galije zakivali, otimali djevojke i Sarasenima prodavali. Slali svoje žbire i providura da nas istrijebe. Udruživali se sa svakim protiv nas, a cijelom svijetu dokazivali da ne postojimo mi. Hiljadu i trista godina mi živimo na tome moru. Hiljadu i trista godina mi branimo to more. Koliko puta sam ja kao dječak slušao, za velikih oluja i uragana, stojeći na obali morskoj, škripanje starih hrvatskih lađa na dnu morskom i uzdisaje naših okovanih veslača na galijama mletačkim. Slušao plač djevojaka naših, koje su Mlečani preko mora odveli. E, moj dragi majstore, što se danas zbiva, što nam danas razni Saraceni zbore, a što su nam pak jučer činili žbiri! I nema tu lažne patetike, nažalost, iako će oni neki čuti samo prenaglašenost u kazivanju samoga Kljakovića. Tako i recentno doživljenih emocija i uzavrelih stanja duha (nacije) naroda.

Vratimo se na trenutak ilustracijama za knjigu Branimira Mašića, Deda-Joksim (Književni jug, 1921). To je naklada koja se je do sada samo navodila kao naslov, ali se nisu prenosile ilustracije našeg umjetnika koje posebno naglašavaju grotesknost protagonista (agresivni pijanci, razodjevene i raskalašene žene, razularena rulja), a što sve tako zorno iščitava i donosi ilustrator Kljaković, pomno slijedeći zadani književni predložak. Takva poetika crtežja danas bi se fenomenalno uklopila u vizualizaciji nekog, vjerujemo, ali dosada imaginarnog strip crtača. Takvom mogućom transpozicijom crteža našeg umjetnika u jedan suvremeniji, a u Kljakovićevo vrijeme tek rođeni medij, dovoljno govori o besmrtnosti Kljakovićeve imaginacije i vještine izvođenja te mnogim interpretacijama i ostvarenim brojnim kadrovima u crtežu, a izvedenih perom ovoga spretnog i vještog majstora crteža.

Art déco ili postsecesija, kako su ovaj stil neki imenovali, težio je stanovitom pročišćenju forme, pojednostavljenju stilizacije, oblicima koji tendiraju prema apstrahiranju detalja, odnosno njihovoj naglašenoj, odnosno ukroćenoj i ukočenoj oblikovnosti (Slet sokolstva na Jadranu, 1931). Jozo Kljaković je bio zastupljen na ne tako davno postavljenoj izložbi Art-deco, MUO, 2000. godine, svojim prekrasnim aktom Na plaži, 1935., ulje na platnu. Ali u njegovoj biografiji, za razliku od nekih drugih nazočnih umjetnika na toj manifestaciji, Kljakovićeva osvojena čak dva grand prixa u Parizu, kao i osvojena srebrna medalja za slikarstvo u Americi nisu bili navedeni. Štoviše, na javnom panelu održanom u prostoru muzeja propust nije ispravljen ni nakon upozorbe kustosice Zbirke Kljaković! Stroga linearnost koju je Kljaković volio upotrebljavati i modificirati, također i na svojim akvarelima i uljima na platnu (Robinje, 1918., Navještenje, 1925) baš kao i u fresko opusu (Kapela sv. Fabijana i sv. Sebastijana, crkva sv. Marka, Zagreb, 1940), u artdécoovskoj dionici rada, poprima drugačiji značaj i eks­plikaciju. Sigurno vođena Kljakovićeva linija na brojnim se radovima iz ove faze rada, na neki poseban i sebi svojstven način, istovremeno diminuira i umnožava, postaje iscrtkanija i nekako brojnija, a pritom istovremeno i prigušenija, pa se doima manje poteznom. Stvara se neka dvojnost značenja, koja tendira novoj osjećajnosti i gradaciji u opisnosti, ali i drugačijoj ritmizaciji, što pak dovodi u cijelosti ove dionice slikarova rada do drugačije duhovnosti i života Kljakovićevih oblika.

Posebnu pozornost nam je privuklo oblikovanje triju vinjeta unutar ove epohalne zbirke pjesama, a predočuju: Kljakovićevu lađu, intrigantnog vražićka te zagonetnog anđela. Motiv lađe ili broda, kako ga inače učestalo imenuju Dalmatinci, i inače je u Kljakovićevu opusu bitan element gradnje kompozicije na mnogim uljima na platnu, prikazima koji evociraju njegov zavičaj (Povratak ribara, Ribari u Vranjicu). Ovdje se lađa pojavljuje sama na margini ili pak združena s još jednim prikazom istoga, tvoreći ritmičan slijed, svojevrsni ornamentalni friz, sazdan od brojnih poteza perom. Ta lađa poprima gotovo sva obilježja stilistike onog vremena (Jugendstila). Ilustratorovu toliko oživljenu i vješto vođenu liniju, katkad snažno zaobljenu ili pak vitičasto zavijorenu, odnosno njezina putanja poprima u nekim primjercima i hinjena obilježja beskonačnosti. Time se gradi jedna posebna ritmičnost scene koja ovom svijetu oblika nadahnjuje posebno značenje i ekspresiju dojma, gdje svi atributi jedrenjaka u svojoj bujnosti obličja stvaraju jedan ugođaj lađe koja doista pluta nošena vjetrom i valovima, inače ovdje već spomenutog i opjevanoga Kranjčevićeva sinjeg mora.

Kljakovićeva personifikacija vraga istovremeno privlači i odbija – njegova koketnost doista jest zavodljiva. On je prijeteći letač, ima krila poput nekoga predimenzioniranog šišmiša, a njegova pojava unutar trnovita kruga kao da je omeđena nekom beskonačnom, a bodljikavom žicom. On nas gleda prodornim očima, oslonio je svoju glavu četvrtasta lica o svoju desnicu. Motri i mirno čeka... Kljakovićev pak anđeo svečano i uspravno stoji, oslonjen na oveće veslo, grandiozne je stature, jake muskulature i osobito prodorna pogleda. Krila su mu naglašeno velika i valovito pokrenuta, posjeduju naročitu snagu ovoga potencijalnog letača koji ima svoju putanju, poruku i znani zadatak.

Naglašavamo i ljepotu inicijala koje je Kljaković oblikovao za Kranjčevićevu zbirku pjesama. Unutar granica zadanog oblika početnog slova u tekstu smješta stilizirano ljudsko lice išarano linearnom ornamentikom, baš kao što je zanimljivo oblikovani monogram umjetnika otisnut na stražnjoj korici knjige. Inicijali umjetnika, slova umetnuta u kružnicu krase stilizirano valovje »sinjeg mora« u koje istovremeno uranja zrakama urešeno sunce našeg Juga, podneblja iz kojeg potječu oba umjetnika.

Ove opće poznate atribute naše zavičajnosti, koje je također evocirao isto tako velebno – kako to naglašava književna struka (K. Nemec, A. Česko) – i opjevao Kranjčević, gledamo i kao dokaz snažne sinergije dvojice umjetnika. Stoga pomalo iznenađuje izostavljanje navođenja baš ove ženevske naklade, koja je i riječju i slikom, kao i cijelim grafičkim oblikovanjem doista posebno uspješna i lijepa knjiga iz vremena važne i vrlo uspješne dionice hrvatske secesije i vrijedan je prilog njezinu cjelokupnom korpusu. Jer, podsjećamo, u dva nedavna prikaza, objavljena u Vijencu (br.643/2018) iz pera netom navedenih stručnjaka (A. Česko, Kranjčević ili uzvišenost i prokletstvo genija), a popraćena mnogim fotografijama raznih naklada ovoga pjesničkog djela, nije navedeno ovo izdanje, pjesnički ali i likovno epohalno, dakle maestralno djelo dvojice velikana pera i kista.

Ovom prigodom nije naodmet podsjetiti na dugogodišnju suradnju Joze Kljakovića s Hrvatskom revijom, odnosno svojevrsnu učestalu razmjenu mišljenja i gledišta s ondašnjim urednikom Vinkom Nikolićem. Kljaković je objavljivao priloge iz područja likovne kulture, a Nikolić je zaista mnogo puta reproducirao brojna djela Joze Kljakovića i nevezano sa slikarovim pisanim prikazima. To su ponajčešće bili motivi iz naše političke povijesti, učestalo povezani s Kljakovićevim viđenjem kralja Zvonimira (freske crkve sv. Marka u Zagrebu, freske crkve Naše Gospe u Biskupiji kraj Knina), a nekoliko je puta i naslovnica Revije bila ukrašena nekim drugim slikarovim radovima (mozaici s fasade Zavoda sv. Jeronima: Krist knez mira, Obećanje papi Agatonu o nenapadanju, Portret Ruđera Boškovića i dr.). Ta plodna suradnja naprasno je, nažalost, prekinuta 1963. godine, nakon objave prijepornog članka Vigilantibus iura odgovaraju svojim kriticima, (HR, XIV /1964/ 2–3, str. 283–306), koji je otisnut bez navođenja autora. Do prekida suradnje dolazi zbog Kljakovićeve neopozive odluke, kako zbog članaka objavljenih bez navođenja autora tako i Nikolićeva priklona tim autorima te bespogovornim odbijanjem navođenja istih i nakon Kljakovićeva izričitog traženja. Posljedično, Kljakoviću se zauzvrat tog nesporazuma pripisivao krimen njegova boravka u Srbiji (1912–1914) kao i njegov, po nekim tumačima, priklon slobodnom zidarstvu, dok je pak uredništvo Revije Kljakovićevo javljanje glede izgledne sublimacije »krivnje (ne)sretnika« koji su posjedovali putovnicu onodobne države protumačeno kao svojevrsna manipulacija hrvatskoga klera u Rimu. Uredništvo Revije maliciozno je preporučilo slikaru, tada već bitno smanjena vida, da se bavi radije umjetničkim no političkim radom. No, unatoč ne baš ugodnom razlazu, Vinko Nikolić je objavio povodom smrti Joze Kljakovića 1969. godine nekrolog Smrt hrvatskog slikara Joze Kljakovića (HR, sv. 4., 1969., str. 507–508). A Kljaković je, već pri samom kraju životnog puta, napisao prijatelju Meštroviću: Svoj sam životni put usmjerio u dva pravca, i time podijelio svoju energiju i privremeno zapretao svoju strast za umjetnost, da se predam patriotskom radu. Danas vidim, da čovjek ne može istovremeno služiti dvjema idejama, koje su u međusobnoj opreci.