HRVATSKE HAGIOGRAFSKE TEME

H

agiografska je književnost, uz Bibliju i apokrife, najvažniji dio kršćanske književne kulture antike, srednjega i novog vijeka. Zbog svoje starine, neobičnih fabula i usmjerenosti najširem sloju čitatelja, odnosno slušatelja, žanr hagiografije u europskoj je kulturi imao važnu ulogu kako u razvijenim literarnim formama tako i u usmenoj i jednostavnijoj, pučkoj književnosti. Europska hagiografija s brojnim i raznovrsnim svetačkim tekstovima u brevijarima, pasionalima i legendarijima imala je velik utjecaj na hrvatsku srednjovjekovnu legendarnu literaturu. Mnogi su hrvatski pisci starijih stoljeća nalazili nadahnuće u životopisima svetaca i napisali brojna hagiografska djela, a svetačke biografije nezaobilazan su izvor inspiracije i mnogim današnjim književnicima. Za povijest hrvatske književnosti hagiografski su tekstovi od upravo temeljne, neizostavne vrijednosti. To se osobito dobro vidi sada, u novoj knjizi akademika Josipa Bratulića, u kojoj nalazimo skupljene, iznova redigirane te prilagođene novoj cjelini autorove studije posvećene hrvatskoj hagiografiji.

Josip Bratulić, ugledan stručnjak za stariju hrvatsku književnost, istaknuti kulturni djelatnik i dugogodišnji sveučilišni profesor, u knjigu Svetost i čovječnost: rasprave o hrvatskoj hagiografiji ugradio je pedesetak godina proučavanja i pisanja o raznim hagiografskim temama. Knjiga sabranih studija sadrži trideset i jedan rad koji su raspoređeni u sedam većih tematskih poglavlja. Da bismo dobili uvid u raznovrsnost izvora koje je Bratulić obuhvatio, vrijedi na ovome mjestu navesti tematske cjeline u kojima se kreću njegova istraživanja.

U prvom poglavlju pod naslovom »Sveci u svome vremenu« smješteno je sedam priloga: Hagiografija i historiografija; Sažetak o legendama – hrvatskoj vezi sa svijetom; Sveta braća – Ćiril i Metod; Sveti Metod, biskup panonski, papinski poslanik za Slavene; Legenda o hrvatskom kralju Zvonimiru; Marulićeve Starozavjetne ličnosti i hrvatska biografika i Czvet szveteh Hilariona Gašparotija u okviru hrvatske hagiografske enciklopedistike. Drugo poglavlje, posvećeno Djevici Mariji kao zaštitnici Hrvata, donosi sedam radova: Djevica Marija u kulturi i duhovnosti hrvatskoga naroda; Djevica Marija u hrvatskom narodu; Djevica Marija u hrvatskoj književnosti – čakavska i štokavska dionica; Djevica Marija u staroj hrvatskoj kajkavskoj književnosti; Bogorodica u Zercalu Marijanskomu Jurja Habdelića; Lik Blažene Djevice Marije u propovijedima Ardelija Della Belle i Knjiga čudesa Blažene Djevice Marije Ivanićke. Hrvatske pisce, hagiografe, autore svetačkih životopisa obrađuje Bratulić u trećem poglavlju, koje sadrži četiri teksta: Faust Vrančić – književnik i hagiograf; Hrvatske molitve Antuna i Fausta Vrančića; Bartol Kašić kao pisac i hagiograf te naposljetku Dva zbornika svetačkih službi s područja Splitske nadbiskupije.

Dva su rada okupljena pod zajedničkim naslovom »Hagiografija kao kršćanski identitet kod Hrvata«, u jednome se obrađuje hrvatska hagiografska književnost prije preporoda, a drugi rad sadrži hagiografske teme u hrvatskoj književnosti u 19. i 20. stoljeću. U posebnom poglavlju »Sveci i blaženici« nalaze se prilozi o pojedinim svecima od ranokršćanskih vremena do 20. stoljeća i njihovu štovanju u hrvatskoj i europskoj literaturi. Ovdje su izdvojeni Sveti Kvirin, biskup i mučenik – u Sisku i u Krku; Sveti Jeronim Dalmatinac i njegovo značenje u europskoj i hrvatskoj duhovnosti i kulturi; obrađena je i Služba svetom Jeronimu iz Pučišća na Braču. Slijede zatim Hrvatski roman o svetom Franji i Sveti Antun u hrvatskoj književnosti (s osvrtom na propovijedi o. Hilariona Gašparotija) te Dvije hrvatske hagiografije o zagrebačkom biskupu Augustinu Kažotiću i Sveti Ignacije Lojolski u hrvatskoj književnosti.

Zadnje je poglavlje naslovljeno »Čovjekoljublje među nama« i sadrži priloge o našim suvremenicima: Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački i kardinal (1919–2002), Josip Turčinović, čovjek vjere (1933–1990) i Fra Bonaventura Duda – prorok blage riječi (1924–2017). U ta posljednja tri teksta Bratulić kao da je sišao ex cathedra, tu progovara jednostavnim izričajem, gotovo intimno, o piscima koji su hagiografiju ne samo pisali nego i živjeli. Na kraju zbirke studija nalazi se i jedna antihagiografija: Vlačićev Katalog svjedoka istine kao antihagiografija.

Autor je radove sabrane u ovoj knjizi objavljivao u većem vremenskom rasponu u znanstvenim časopisima, u zbornicima sa znanstvenih skupova ili pak kao popratne tekstove (predgovore ili pogovore) knjigama iz problematike povijesti hrvatske hagiografske literature. Ovdje su obrađeni hrvatski srednjovjekovni tekstovi koji svjedoče o uzajamnoj povezanosti hagiografije i povijesnih izvora (legenda o kralju Zvonimiru te legende o Jeronimu, Kvirinu, Ćirilu i Metodu), analizirani su hrvatski pretpreporodni pisci koji su bili i hagiografi i nacionalni prosvjetitelji, a predstavljeni su i istaknuti suvremenici (Franjo Kuharić, Josip Turčinović, Bonaventura Duda), koji su ostavili dubok trag u hrvatskoj kršćanskoj i duhovnoj kulturi.

Pobožnosti i kultu Djevice Marije u hrvatskom narodu autor je posvetio cijelo jedno poglavlje. Posebne je studije napisao i o tri omiljena hrvatska sveca, svetom Jeronimu, svetom Franji i svetom Antunu Padovanskom. Treba, međutim, istaknuti da u svojim raspravama Bratulić ne ponavlja otprije poznato, nego uvijek pronalazi i ističe manje uočene aspekte hagiografske tematike. Tako, primjerice, kada piše o tako poznatim piscima kao što su Bartol Kašić i Faust Vrančić, Bratulić vješto i nenametljivo upozorava da njihov doprinos hagiografiji dosad nije bio u dovoljnoj mjeri uočen, iako su upravo ti njihovi radovi pomogli u ostvarivanju ideje jezičnoga objedinjavanja hrvatskoga naroda. Prema autorovim riječima: »Hagiografski su naime tekstovi bili čitani u najširem krugu hrvatskoga čitateljstva, te i na taj način su utvrđivali svijest o potrebi jednoga jezika i slovopisa (ʽpravopisa’) za cjelokupnost narodnoga bića u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji«.

Svi su radovi pisani stručno i znanstveno, s velikim brojem dokumentiranih podataka o autorima i djelima i njihovu mjestu u hrvatskoj književnosti. A dokumentacija na koju se Bratulić poziva – tekstovi, studije, arhivski podatci – doista je impresivna. Način na koji se tom dokumentacijom služi ne ostavlja sumnje o tome je li Bratulić do nekih zaključaka dolazio posrednim putem, iz druge ruke. Hagiografske tekstove o kojima piše, pa čak i one najmanje poznate pučke pisce iz 18. i 19. stoljeća, Bratulić je doista držao u rukama, on je sve izvore provjerio i pridodao im pokoji osobni, zanimljiv komentar. Tek ovako skupljeni na jednom mjestu, tekstovi u knjizi Svetost i čovječnost: rasprave o hrvatskoj hagiografiji, pokazuju se kao uistinu nov i vrijedan doprinos hrvatskoj hagiografiji, kao i šire, književnoj i povijesnoj znanosti. Trebalo bi naglasiti da je monografija o hrvatskoj hagiografiji razmjerno malo u odnosu na druge književne žanrove, pa se tim više u ovoj knjizi pokazuje važnost i osobitost Bratulićevih istraživanja. Naposljetku, pohvalu zaslužuju i pomno odabrani slikovni prilozi.