Ucjeloviti načetu ljudskost

O recentnoj knjizi poput Theurgije ne mogu razmišljati iz prikazivački odvagnute perspektive. Filološka akribičnost smjerokazna pogovora iz prokušana pera Tonka Maroevića čini takav napor izlišnim. U pogovoru su, naime, iznesene relevantne, za razumijevanje ove knjige bitne činjenice. Ne stidim se priznati da mi je Maroevićev pogled na ovu pjesničku zbirku, promatranu u kontekstu pjesništva Drage Štambuka, uvelike olakšao čitanje, čime mi je prokrčen prostor za esejistički razigran pristup. Pozorno iščitavanje 320 pjesmonosnih pravokutnika, nakon kojega je u uzbibanoj nutrini uslijedila katarzična inkubacija, pripravilo me je na suupućeničko uranjanje u Štambukov mjestimice htonski, katkada naglašeno lirski, ponajvećma pak u ćudljivu ritmu pjesme u prozi skokoviti pjesmotok kojim nakon početnoga ronilačkog nesnalaženja bodrije plutam sve do trenutka u kojem ću, blagotvorno okupan magmom tematski šarolike po-
ezije, izroniti na zbiljno površje i latiti se ispredanja ovih redaka. U njima će se s obzirom na prostornu ograničenost naći tek manji dio dojmova i zapažanja. Zapanjujuće leksičko bogatstvo Theurgije, u kojem se zrcali ča-kaj-što, zlatna formula hrvatskoga jezika, u nepomaku osmotske plazme i istinskog zajedništva (42), ovdje samo mogu spomenuti u nadi da ću se njime dolično pozabaviti nekom drugom prilikom.

Stjecajem specifičnih okolnosti zbog kojih sam od rođenja svjetloljubivi homo caecuss nesporno ograničujućim nedostatcima i s inteligibilnim prednostima takva pozemljarskog bivstvovanja napominjem da (barem za sada) nisam kadar promatrati Theurgiju u složenu kontekstu cjelokupnoga, po broju pjesničkih zbirki impozantna Štambukova opusa. Preostaje mi stoga da se (fenomenološki) usredotočim na Theurgiju. Svoja zapažanja potkrepljujem citiranjem dijelova pojedinih pjesama, na što upućuju brojevi pjesama u zagradama. Imam osjećaj da sam, plutajući tim tužnim i oblačnim, domoljubnim i apokaliptičnim, brazilskim, bračkim i tko zna još kako označivim pjesmosklonom, stekao skroman suupućenički status, a možda bih najzad smio ustvrditi da sam lector ludens (35).

Znalački promišljenu izvanjsku arhitektoniku Theurgije doživljavam kao čudesno unutarnje prelijevanje pjesama koje, razvrstane u četiri signifikantno naslovljena ciklusa, na tematsko-motivskom planu u cijelosti tvore Hram u stijeni, ne prestajući pritom fungirati kao Božanske česti iz kojih posvuda progovara autoreferencijalni Upućenik koji u završnom ciklusu artikulira formativni imperativ Ne hrli k zvijezdi, budi zvijezda.

Fragmentarno plutanje Štambukovim fascinantno meandričnim rječotokom rukovodi se nastojanjem da barem u naznakama dokučim do koje je mjere, u skladu s na-
oko programatskim naslovom ovog eseja, moguće ucjeloviti načetu ljudskost. Takvim promišljanjem postupno se približavam razvidnosti naslućenih noetičkih postulata koji su pjesnika naveli na to da ovoj zbirci dodijeli krajnje zahtjevan nadnaslov: Theurgia (= Božje djelo/djelovanje). Pjesnik koji je u profesionalnom životu naobrazbom i iskustvom ovjerovljeni liječnik i diplomat ne ustručava se biti teurg koji, ne srozavajući se na suspektnu razinu nevjerodostojna čarobnjaka i neuvjerljiva vidovnjaka, poput istinskog poslenika u vrtu pjesničke riječi intuitivno spoznaje ono što recentna znanost o književnosti još uvijek nije ni približno definirala: Što je u konačnici, za razliku od nabožnog štiva i adorativne književnosti, duhovno pjesništvo. To goruće pitanje oduvijek me silno zaokuplja, ali ću ovdje suspregnuti misao, jer bih se začas našao u tumačiteljskom vrzinu kolu iz kojega se vrlo teško izlazi. To me ipak ne priječi upravo u ozračju ove ne samo u Štambukovu opusu nego i u širem kontekstu suvremene hrvatske poezije singularne knjige uočiti neke duhovne značajke koje poetsku jezgru Theurgije štite od idejne i izričajne kvarnosti.

Pjesnikova po cijeloj zbirci razastrta autoreferencijalnost uvelike pomaže pravilnom razumijevanju Theurgije. U drugom licu jednine autor se sebi obraća ovim riječima: Pjesnik si domoljublja, prorok hrvatske samosvijesti, zaljubljenik u čovječanstvo (19). Kao osvjedočeni pjesnik domoljublja Štambuk je na djelu bez ograde i zadrške, melankoličan, ogorčen, apokaliptičan, zaokupljen smrću i grobovima, pogođen nepravednim stradanjem nevinih i nedužnih žrtava, tužan i nesretan zbog zlehude sudbine i globalnog rasapa temeljnih vrednota što nemilice šibaju njegovu i našu Hrvatsku, stoljećima željkovanu i prizivanu, a u naše doba na političkom, gospodarstvenom i kulturalnom planu kojekako ponižavanu domovinu.

Načetu ljudskost koju promišljam kao esejističku okosnicu nemoguće je promatrati bez mučaljive nelagode suočavanja s neumoljivim usudom o kojem pjesnik, reminiscirajući još uvijek neisplakane i samo djelomice rasvijetljene strahote na Ovčari, poentira na način koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim: Preveć smrti, odveć umiranja u šumama tužnim naše domaje. Melankolična je moja narav jer u njoj usađena beskrajna je tuga otaca i sinova, majki i kćeri što naricahu stisnutih srdaca poslije bitaka i krvavih klanja. Prostrijelne rane bjehu jedini svjetlosni tuneli na putu k svrsi i oslobođenju. Lijepa naša grobovina, ukopnička polja na kojima se zlati žito i crvene makovi. Čehulja slatka grozda, mješte hostije, rumeni dječje usne, crveni obrise ustašaca, mekih poput pupoljaka (276).

Potresna zaokupljenost domovinom nikad se ne pretvara u pjesnika nedostojnu mržnju. On uporno ne prestaje biti zaljubljenik u čovječanstvo, opčinjen dubinski doživljenim stečevinama indijske, egipatske, japanske i u ovoj knjizi osebujno uprisutnjene brazilske kulture. Liječnička analitičnost, diplomatska višeznačnost i pjesničko pounutrašnjivanje na tom se planu plodonosno prožimaju. Toj (ne)slučajnoj trojnosti zahvaljujemo pojavak ove pjesničke zbirke koja je najvećim dijelom nastajala u Brazilu.

I čovječanstvo je poput domovine izloženo rasapu temeljnih vrednota, a kobni posljedak sve izrazitije dezorijentiranosti ovodobnog ljudstva u sve većma zjapećem procijepu između zasljepljujućeg blještavila virtualnog i mahnite zahuktalosti realnog svijeta iznovice vraća moje Theurgijom pogonjeno promišljanje na bolno načetu ljudskost i nezajažljivu želju krhkog čovjeka za samoostvarivanjem. Sve je to itekako uočljivo na raznorodnim razinama postmodernog svakodnevlja. Pjesnik o tome bogozovno razmišlja ovako: Između dvaju imena iste pojave Svemoćni poziva ljude, izabrane i ljubljene, da vraćanjem ostvare sebe i pronesu iskru čovječanstva. [...]. Kako izdržati suton i praskozorje, a poimati i ćutjeti dubinu noći i vrh podneva? Bog je milostiv i otvorenih ruku pruža zagrljaj u sebe beznadno zaljubljenom čovjeku. Neprestance – poput okamenjene planine Svevišnji motri i doziva načetu ljudskost (48).

Semantički proziran glagol ucjeloviti u Theurgiji se (ne)slučajno u različitim oblicima pojavljuje na četiri mjesta (241; 244; 259; 269). Ucjelovljivanje načete ljudskosti duhovni je postulat zbog kojega naslov ove pjesničke zbirke nipošto nije preuzetan. Dopuštajući sebi esejističku spekulaciju, smijem pretpostaviti da pjesnik, sve kad to svjesno i ne bi htio, uzima na sebe bremenitu ulogu teurga. Bilo bi mu lakše biti Platonov demiurg, jer bi mogao djelovati onkraj judeo-kršćanski pojmljenoga Boga. Zbirka bi se tada zvala Demiurgia. Ali tu moja spekulacija prestaje. Plutajući ćutilno uzburkanom Theurgijom, nailazim na konstatiranje Božje odsutnosti: Bog je napustio svijet, ostavio ga osamnog; zaboravi čovjeka kojega stvori na svoju sliku i priliku, razočaran neuspjehom, jer čovjek ne bi čovječan. [...] I bi Bog iznenađen izborom svojega stvorenja, toliko da je i suza Njegova kanula, probivši poput taneta grud posljednjega bića i u klijetkama srčanim našla utočište (46).

Duhovno tkivo poezije satkano je od filigranskih vlakana, a ona sadrže ljekovitu djelatnu tvar koja iscjeljuje načetu ljudskost. Ucjelovljivanju je semantički imanentan cjelov, a gdje je cjelov, tu je i zagrljaj. Znano je to pjesniku, pa nas ovako potiče: Zagrlite se, braćo; opaka su vremena bez Zagrljaja koji hrani duh i potiče srce na otkucaje (266).

Premda nije bajka, ni poezija katkad ne zazire od sretna svršetka: Spasenje prethodi stvaranju, prozirnost i čistoća blagošću zrače. Misao-riječ-djelo čine trorogu krunu na tjemenu istinskog, ucjelovljena čovjeka. Ogrnut Božjim kožuhom, pastir si koji čuva svoje ovce i ne otvara vučjim zubima im grla (269).

Plutanju dođe kraj. Izronih na zbiljno površje, iako bih još dugo ostao u magmi Štambukove Theurgije. Štošta bih imao dometnuti, nadopuniti i pojasniti, ali posljednju riječ rado prepuštam pjesniku, a on iz svoga lirskoga kabineta poručuje: Iz kitice u kiticu lutam, mnijuć kitu cvijeća, božura, ter otrovnog žabljaka; sveudilj se mičuć pjesmi, ja se k njojzi stalno vraćam; pišem, zborim, brišem – hrlim i očajavam; zdušno hoteć poteć smirom nove plavce, na valima skladnim, ogrnut južinom i poduprt burom, svih sam strana pravac: u četiri smjera istom poskakujem i plovim (97).