Riječ Božja zapisana na hrvatskome jeziku

Duhovni i misaoni pojmovi, mentalitet i senzibilitet, etika i estetika biblijskoga svijeta obuhvatno su proželi našu globalno prisutnu i umnogome dominantnu kulturu i civilizaciju koju običavamo nazivati zapadnjačkom. Dulje od tisućljeća pripadaju joj i Hrvati. Kršćanstvo se tijekom postupnoga procesa koji trajao je uglavnom od 7. do 9. stoljeća udomaćilo među našim davnašnjim pretcima uvelike im oblikujući kulturni identitet, pri čemu jedna od važnijih njegovih značajki jest supostojanje i suprotstavljanje, susretanje i prožimanje univerzalnog i partikularnoga, kozmopolitskog i etničkog. Autohtoni ili samonikli slavenski svjetonazori našli su se u interakciji s autoritetnim odnosno objavljenim kršćanskim vjerozakonom. Ne samo objavljene istine judejsko-kršćanske vjere nego su se i kulturno-književne osobitosti biblijskoga odnosno antičkoga svijeta, babilonskog i hebrejskoga, grčkog i latinskog, ukorijenile i novom životnošću raz­listale na plodonosnome slavenskom tlu, u perivoju hrvatskome.

Tomu u prilog dovoljnom snagom govori primjer biblijske starozavjetne junakinje Judite, koja ubivši asirskoga vojskovođu Holoferna »oslobodi puk izraelski od velike pogibli«, a hvaljena je i slavljena u njezinim imenom nazvanome kršćansko-vergilijanskom spjevu što ga je Marko Marulić, znan kao otac hrvatske književnosti, dovršio u korizmene dane 1501., nepuno desetljeće nakon tragične Krbavske bitke. »Mir i milost Gospodina našega Isukarsta budi vazda s vami. Amen. / Od rojen’ja Isukarstova u pȕti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu«, završetak je posvete »počtovanomu u Isukarstu popu i parmanciru splickomu gospodinu dom Dujmu Balistriliću, kumu svomu«, što ju je harni pobožnik i profinjeni estet Marko Marulić napisao netom nakon dovršenja spjeva Judita, za koju već na početku reče da je »u versih harvacki složena«. Marul je lokalizirao, kontekstualizirao i aktualizirao biblijsku priču o udovici Juditi iz grada Betulije te dvostruko rimovanim dvanaestercima spjevao u svjetskim razmjerima značajan ep veličajne umjetničke vrijednosti i alegorijske snage. Posrijedi je djelo koje imalo je sokoliti Splićane te druge Hrvate i kršćane suočene s nadošlom turskom silom. Humanistički misaoni kozmopolitizam – čije ishodište ne može biti drugo nego judejsko-kršćansko – susreo se i prožeo s hrvatskim nagonom za narodnim i vjerskim samoodržanjem.

Kada je riječ o susretu univerzalnoga biblijskog i partikularnoga hrvatskog valja istaknuti da je iz imagoloških predodžbi vlastitoga i stranoga nastala osobita dijalektika prihvaćanja i odbijanja koja je vodila do sinteze u čijem je okrilju strano bivalo usvojeno i postajalo hrvatsko te je, u isti mah, ònō specifično hrvatsko dalo biti nadiđeno, a pritom na posve određen način ostajalo sačuvano (njem. Aufhebung, kako bi rekao Hegel i drugi njemački dijalektičari).

U tome pogledu biva prikladnim prisjetiti se Zoranićevih Planina, alegorijskoga djela u slavu »bašćine«, prvoga hrvatskog romana, koji dovršen je »u Ninu gradu na 20 zrilvoća [rujna] miseca 1536.«. Naime, u »perivoju od Slave«, arkadijskome i mitološkome prostoru, susreće Zoran (kako u Planinama sebe naziva Zoranić) brojne vile, među njima Hrvaticu, Latinku, Grkinju i Kaldejku. Najmlađa je od njih Hrvatica, »vila mlajahna jedna s malo jabukami u krilcu«, kako vilu roda i jezika hrvatskoga vidje u oniričkome doživljaju, u snohvatičnome viđenju, strastveni »Hrvatin bašćinac« Petar Zoranić. Jabuke simboliziraju književna djela, a malim brojem plodova u krilu vile Hrvatice smjerao je Zoranić upozoriti na razmjernu malobrojnost djela napisanih na hrvatskome jeziku. Kroz prijekoran govor vile Hrvatice kritički se osvrnuo na pomodno (malo se toga promijenilo do danas) zapostavljanje hrvatskoga jezika u korist, kako se običava misliti, »većih i prestižnijih«.

To, dakako, nipošto ne znači da je nedovoljan mar prema vlastitomu jeziku među Hrvatima višestoljetna konstanta. Mnogobrojni primjeri iz povijesti hrvatskoga jezika i književnosti svjedoče nam o suprotnome odnosu naših davnih predaka prema materinskomu jeziku. Bit će u tome pogledu dovoljno spomenuti dva primjera, prvi iz srednjega vijeka, drugi iz novovjekovlja. U opsežnoj Šibenskoj molitvi iz 14. stoljeća nalazimo jedva dvije tuđice. Više od tri stoljeća potom Pavao Ritter Vitezović u djelu Odiljenje sigetsko (Linz, 1684) dvostihom izražava težnju da se hrvatskim riječima odnosno jeziku dade prednost pred stranima: »Človik najdičnije svoju halju nosi, / A šta doma nije, to se vani prosi.«

Stoga se ne treba čuditi da su Hrvati zarana nastojali prevesti Bibliju na vlastiti jezik. Uz latinsku Bibliju, poznatu kao Vulgata, koju je sv. Jeronim potkraj 4. stoljeća preveo s hebrejskoga i grčkoga na pučki latinski, prihvatili su Hrvati i ćirilometodski prijevod Biblije napisan glagoljicom oko 880. godine, na hrvatskoj redakciji staroslavenskoga ili crkvenoslavenskoga jezika. Riječ je o ishodištu biblijske tradicije među Hrvatima: tekstovi koji će u kasnijim stoljećima biti napisani ili otisnuti na latinici i zapadnoj odnosno hrvatskoj ćirilici nosit će značajke toga ranoga hrvatskoglagoljskog prijevoda.

O tome da su Hrvati u 13. stoljeću imali liturgijske knjige napisane glagoljicom svjedoči pismo ili, preciznije rečeno, otpis (reskript) što ga je 1248. papa Inocent IV. otposlao senjskomu biskupu Filipu, kojom prilikom Papa otklanja sumnju u pravovjernost takvih knjiga. Slijedi dio pisma u prijevodu Bogoslava Šuleka:

»Podnešena mi je tvoja molbenica, koja kaže, da u Slavoniji ima osobito pismo, za koje svećenstvo te zemlje tvrdi, da ga ima od blaženoga Jerolima, a tim se pismom služi kod službe Božje: zato da se prilagodiš njemu i običaju zem-
lje, u kojoj si biskupom, zamolio si od nas dozvolju, da možeš služiti onim pismom službu Božju. Mi dakle uvažavajući, da je jezik podložen stvari, a ne stvar jeziku, podjeljujemo ti kriepošću ovoga lista željenu dozvolju, nego samo glede onoga, što je do sada bio običaj, i da se razlikom pisma nepovriedi smisao. Dato u Lionu na 4. Travnja godine 5.« (Ne će biti zgorega napomenuti da se naziv Slavonija, lat. Slavonia ili Sclavonia, odnosi na »zemlju nastanjenu Slavenima«, pa se tako, osobito u papinskim i drugim zapadnim izvorima, nazivala i hrvatska zemlja na istočnoj obali Jadrana. Također treba reći da je teorija prema kojoj glagoljica potječe od sv. Jeronima odavno opovrgnuta i danas jedva da ima pristaša.)

Na području hrvatskih zemalja nastalo je od 15. stoljeća do danas najmanje osam cjelovitih prijevoda Biblije na hrvatski jezik, od kojih su četiri tiskana. Spomenut ćemo tek neke od njih. »Među glagoljašima je u XV. st. zasvjedočen prijevod cjelovite Biblije, koja se čuvala u Omišlju, na otoku Krku. Knez Bernardin Frankopan, prema svjedočanstvu hrvatskih i slovenskih protestanata, organizirao je među glagoljašima prevođenje cjelovite Biblije; takva je Biblija postojala na otoku Cresu«, piše akademik Josip Bratulić u predgovoru knjige Biblija u Hrvata.

Dostupni podatci daju opravdane razloge za mišljenje da je prva tiskana knjiga jednoga dijela Biblije na hrvatskom jeziku objavljena 1562. godine. Riječ je o Prvome dijelu Novoga zavjeta na glagoljici, koji je svjetlo dana ugledao u tiskari hrvatskoga protestantskoga Biblijskog zavoda u Urachu u Njemačkoj. Kao godina prvoga tiskanja na hrvatski jezik cijeloga Novog zavjeta (Prvi i Drugi del Novoga testamenta) uzima se1563.

Bibliju na hrvatski jezik prevodili su i pripadnici »protureformacije« ili, prikladnije rečeno, katoličke obnove. Nakon što je isusovac Bartol Kašić, kojega danas opravdano smatramo ocem hrvatskoga jezikoslovlja, dovršio 1630. prijevod Novoga zavjeta, odnosno njegovo usavršavanje i usklađivanje s latinskom Vulgatom, započeo je prevoditi starozavjetne knjige, a cijeli je posao završio 1636. Svesrdno je nastojao da njegov prijevod bude tiskan, ali u Rimu se našao suočen s nepredviđenim poteškoćama. Neki »našijenci«, ili nostrates, kako ih u Apologiji naziva Kašić, koji se pravdahu da čuvaju autoritet sv. Jeronima i sv. Ćirila, zauzimali su se za crkvenoslavenski jezik i glagoljicu. S tih su polazišta uzmogli spriječiti Kašićev naum. Ne bijahu skloni prihvatiti njegov novi hrvatski književni i liturgijski jezik, dubrovačku štokavsku ijekavicu (s elementima ikavice) pisanu latinicom. U svemu se vrlo čudnom sve do danas iskazuje okolnost da je prijevod naručila Propaganda, a zabranio ga Sveti Oficij.

Rimska crkva imala je na umu široko područje misijskoga i ekumenskoga djelovanja: ne samo na južnoslavenskim nego i istočnoslavenskim prostorima. U skladu s time, (crkveno)slavenske osobitosti jezika mogle su djelotvornije poslužiti približavanju istočnim kršćanima u svrhu njihove rekatolizacije, čime bi se prevladao crkveni raskol iz 11. stoljeća i u određenom smislu nadoknadio gubitak sjevernih zemalja zapadne Europe koje su u 16. stoljeću prihvatile reformaciju.

Da je Bartol Kašić uspio tiskati svoj prijevod Biblije, taj bi događaj zasigurno pridonio bržoj standardizaciji hrvatskoga jezika te preduhitrio i spriječio umnogome kobni zamah južnoslavenskoga jezičnog unitarizma u 19. i 20. stoljeću. Povijest nas poučava, a slične se tendencije u promijenjenim okolnostima očituju i danas, da pokušaji ekumenskih približavanja Rima kršćanskomu istoku počesto ne idu u korist interesima hrvatskoga naroda i Crkve u Hrvatâ.

U rukopisu je ostao i treći cjeloviti hrvatski prijevod Biblije, tzv. Poljička Biblija, napisana na štokavskoj ikavici, prevedena oko 1770. Čuva se u arhivu HAZU. Bez uspjeha je bio i zamašan pothvat prevođenja Biblije na hrvatski kajkavski jezik oko čega je između 1810. i 1830. zdušno nastojao poduzetni zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, koji je nošen tom namjerom okupio više prevoditelja. Nakon Vrhovčeve smrti preuzeo je vodstvo književnik i svećenik Ignac Kristijanović, koji je uspio tiskati samo nekoliko pojedinačnih starozavjetnih spisa, a cijeli je Novi zavjet ostao u rukopisu.

Prvi tiskani prijevod cijele Biblije dobili su Hrvati tek u vrijeme ilirskoga preporoda. Taj četvrti cjeloviti prijevod biblijskoga teksta na hrvatski jezik djelo je Matije Petra Katančića, slavonskoga franjevca, književnika i latinista. Nakon njegove smrti 1825., rukopis je priredio za tisak, učinivši neke ispravke i dopune, subrat mu Grga Čevapović. Budući da je i on umro, godine 1830., tiskanje je organizirao Josip Matzek sa suradnicima. Tako je taj biblijski prijevod na slavonskoj štokavskoj ikavici, naslovljen Sveto pismo starog zakona i Sveto pismo novog zakona, objavljen u šest svezaka u Budimu 1831. To je izdanje posebno po tome što su usporedno tiskani latinski tekst iz Vulgate i hrvatski prijevod s kratkim bilješkama. Zanimljivo je primijetiti da su Hrvati među prvima u svijetu dobili na vlastitome jeziku tiskan prijevod Novog zavjeta (1562–1563., Urach), a među posljednjima u Europi dobili su na svojemu jeziku tiskan prijevod cijele Biblije.

Nepuna tri desetljeća nakon objavljivanja Katančićeva prijevoda u Budimu, tiskan je u Beču od 1858. do 1861. peti integralni prijevod Biblije i drugi cjelovito tiskani. Posrijedi je Sveto pismo staroga i novoga uvita u dvanaest svezaka. Preveo ga je na dalmatinsku štokavsku ikavicu i popratio opsežnim bilješkama svećenik Ivan Matija Škarić, teolog i bibličar.

Između dvaju svjetskih ratova Antun Sović namjeravao je s izvornih jezika prevesti cijelu Bibliju. Preveo je Sveto pismo Staroga zavjeta na hrvatski, odnosno, kako ga on naziva, »jugoslavenski« jezik. Zbog opravdanih kritičkih primjedbi taj šesti cjeloviti hrvatski prijevod ostao je u rukopisu, ali će se oko njega 60-ih godina 20. stoljeća okupiti bibličari i književnici te prionuti poslu oko ostvarenja Zagrebačke Biblije.

K tome treba spomenuti Ivana Ev. Šarića. On je u Sarajevu ratnih godina 1941–1942. objelodanio svoj prijevod Biblije naslovivši ga Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Riječ je o sedmome cjelovitom hrvatskom prijevodu, trećemu tiskanu u cijelosti. Premda su komunističke vlasti u proljeće 1945. zaplijenile Šarićevu osobnu biblioteku i spalile njegove spise, ipak se dosta toga zna o nastanku i prvoj recepciji dotičnoga prijevoda u domovini. To je moguće razvidjeti iz ondašnjih recenzija bibličara Albina Škrinjara iz Sarajeva, Petra Vlašića iz Dubrovnika, Rudolfa Schütza iz Đakova te Janka Oberškog i Franje Zagode iz Zagreba.

fra Bonaventura Duda i fra Jerko Fućak prevode Stari zavjet

Ne bi smjelo ostati nespomenuto da je Šarićev prijevod Biblije nakon sarajevskoga doživio još dva izdanja: madridsko i zagrebačko. Boraveći kao politički emigrant od 1948. do 1960. u jednoj crkvenoj ustanovi u Madridu, imao je Ivan Ev. Šarić tajnika Luku Brajnovića, također emigranta, koji je nakon zagrebačkoga studija prava diplomirao i doktorirao u Madridu svjetsku književnost. Držao je potrebnim prirediti novo izdanje Šarićeva prijevoda za Hrvate izvan domovine te je za tu namjeru dobio pristanak tada već teško bolesnoga Šarića. Brajnović je poboljšao Šarićev jezik odstranjujući brojne turcizme i bosnizme te umećući pluskvamperfekt na mjestima gdje je to smatrao nužnim. Tiskao je tako prepravljeno izdanje u Madridu godine 1960. u jednome svesku. Više od četiri desetljeća kasnije, godine 2004., Hrvatsko biblijsko društvo u Zagrebu na čelu sa Zvonimirom Kurečićem i Damirom Lipovšekom pokrenulo je inicijativu za popravljeno domovinsko izdanje Šarićeve Biblije i o tome sklopilo ugovor s Vrhbosanskom nadbiskupijom i Glasom Koncila. Bibličarski dio posla obavili su Karlo Višaticki, Božo Odobašić i Mato Zovkić. Jezikoslovac kroatist Marko Alerić uskladio je Šarićev jezik s današnjim standardnim hrvatskim jezikom i pravopisom. Sveo je aoriste i imperfekte na najmanju moguću mjeru te je tekst dodatno očistio od regionalizama, posebice turcizama. Osobna i geografska imena preuzeta su iz Zagrebačke Biblije. To zagrebačko izdanje Šarićeve Biblije objelodanjeno je 2006. godine.

Vremena koje je prethodilo nastanku Zagrebačke Biblije prisjetio se prije deset godina, o 40. obljetnici njezina objavljivanja, akademik Ivan Golub. Za list Vijenac napisao je:

»Drugi vatikanski koncil, koji je zaklopio vratnice u vatikanskoj bazilici 1965, zov je na povratak izvorima: Svetom pismu i crkvenoj predaji. A u nas nema Biblije, kako se veli, ni za lijek. Promišljanja da se tomu doskoči bezizgledna su. I tada se događa čudo, zvano Zagrebačka Biblija.« Potom je akademik Golub objasnio zašto smatra da je riječ o svojevrsnome čudu:

»Čudo je da 1968, kada vrije vrijeme od lijevih, vjeri nesklonih uvjerenja, kada u nas vlada vlast koja sustavno potiskuje vjeru, popuštajući povremeno uzde, u Zagrebu, u Hrvatskoj izlazi Biblija. I to na pobudu takozvanoga društvenog iliti državnog izdavača Stvarnosti. To, kako bi se reklo, nitko nije mogao ni u snu pomisliti. Stvarnost potkraj 1966. i početkom 1967. poziva bibličare Katoličkog bogoslovnog fakulteta da pripreme prijevod Biblije, onoga fakulteta koji je prije petnaest godina de facto, ne i de iure, isključen iz Zagrebačkog sveučilišta.«

U svemu tome veliku je ulogu odigrao kardinal Franjo Šeper, koji je u razgovoru s bibličarom Bonaventurom Dudom te katoličkim piscem i urednikom Ivonom Ćukom dao suglasnost da se u suradnji katoličkih bibličara i izdavača Stvarnosti izradi te za tisak pripravi novi hrvatski prijevod Biblije. Nakon desetak dana, 17. siječnja 1967., na sastanku u sjedištu izdavačke kuće Stvarnost predložio je Bonaventura Duda da se u rad uključe i književnici. Važno je napomenuti da su među književne suradnike ušli vjernici, ali i stručnjaci koji nisu vjernici. Odlučeno je da će glavni urednici biti književnik Jure Kaštelan i bibličar Bonaventura Duda, a urednici književnik Josip Tabak i bibličar Jerko Fućak. Okupljeni su i književni suradnici (slijede abecednim slovoredom): Branko Brusar, Olinko Delorko, Filibert Gass, Zlatko Gorjan, Marko Grčić, Stjepan Hosu, Jure Kaštelan, Božo Kukolja, Tomislav Ladan, Nikola Milićević, Zvonimir Mrkonjić i Ante Sekulić. Priključili su im se Nikola Šop i Ton Smerdel.

U krug biblijskih suradnika ušli su Bonaventura Duda, Jerko Fućak, Ivan Golub, Ante Kresina, Janko Oberški, Ljudevit Rupčić, Celestin Tomić. Teolog i književnik Ivan Golub predložio je urednicima Zagrebačke Biblije da se u posao uključi i mladi bibličar Adalbert Rebić, koji je tada u Rimu na Papinskom biblijskom institutu privodio kraju studij biblijskih znanosti, što je urednik Bonaventura Duda prihvatio.

Valja spomenuti i jezične suradnike: Marko Grčić, Jure Kaštelan, Zvonimir Mrkonjić i Josip Tabak. Potonjemu je bila povjerena generalna lektura i stilizacija sveukupne Biblije s uvidom u hebrejski izvornik. Posao ispravitelja (korektora) otisaka Biblije obavio je Stjepan Hosu.

Rad na prevođenju Zagrebačke Biblije započeo je 1. svibnja 1967. Ne možemo zanemariti znakovitost nadnevka: na svjetovni praznik rada i ujedno crkveni blagdan Josipa Radnika započeo je rad na projektu Zagrebačke Biblije, suradnički rad laika i klerika, književnika i bibličara. Ostalo je zapisano da Tomislav Ladan u vezi s rokom dovršetka započetoga posla reče: »Ne za nekoliko godina, nego za jednu godinu, ali početi s radom ne sutra, nego danas!«

Podatci otisnuti u njezinu impresumu omogućuju nam razlikovati više razina suradnje u nastajanju Zagrebačke Biblije. Za podlogu je uzet rukopisni prijevod Antuna Sovića, uz iznimku Mojsijeva Petoknjižja Silvija Grubišića i Psalama Filiberta Gassa. A od prijevoda koji su već bili tiskani preuzet je prijevod Pjesme nad pjesmama književnika Nikole Milićevića i Novi zavjet bibličara Ljudevita Rupčića. Za taj prijevod Novoga zavjeta Bonaventura Duda je rekao: »Tekst je u svojoj genezi povezan s drugim hercegovačkim franjevcem, Gracijanom Raspudićem, koji se potvrdio i kao književnik, a živio je tada u političkoj emigraciji u Sjevernoj Americi.« Suradnju književnika i bibličara opisao je akademik Ivan Golub u spomenutom članku u Vijencu:

»Kao biblijski suradnik Zagrebačke Biblije spomenuo bih poneko sjećanje. Moja biblijska dionica bile su starozavjetne knjige Ezra i Tobija te sve biblijske knjige posvećene ženama: Ruti, Juditi i Esteri, knjiga o nježnoj Ruti, o hrabroj Juditi i o dovitljivoj Esteri. Ponosim se time. Književni suradnik na istoj dionici bio je Olinko Delorko, uz iznimku knjige Ezrine, koju je književnički obradio Ante Sekulić. Podloga je bio Sovićev rukopisni prijevod. Njega je s jezično-književne strane obradio, da ne rečem ponegdje preradio, jezičar-književnik. Treba naime znati da je Sovićev prijevod s hebrejskoga uzoran što se tiče vjernosti izvorniku, ali neprihvatljiv i na kraju kad je trebalo tiskati (1939) neprihvaćen što se tiče hrvatskoga jezika na koji je preveden. Nakon književničke ruke tekst dolazi u ruke bibličara koji ga uspoređuje s hebrejskim izvornikom. I budno pazi da pjesnička sloboda, licentia poetica, nije iznevjerila gdje vjernost izvorniku.«

Budući da Biblija nije samo spomenik vjere nego i jezika na koji je prevedena, valja se osvrnuti na nacionalno-identitetske i književnoumjetničke značajke jezika Zagrebačke Biblije. Tomislav Ladan, jedan od književnih suradnika na dotičnome prijevodu, rekao je za taj prijevod Biblije da je »koine hrvatskoga jezika, koji se, ipak, stvara u Zagrebu« te da je »potvrdio samosvojnost hrvatskoga književnog jezika«. Ladan se ovako osvrnuo na tadašnje okolnosti:

»U razdoblju od 1961. do 1971. ono što se najviše osjećalo kao potreba među hrvatskim duhovnicima najrazličitijih usmjerenja i poimanja bilo je spašavanje hrvatskoga jezika, jer se osjećalo da je pritisak jugounutarizma osobito jak na području imena hrvatskoga jezika, njegove naravi i položaja kao službenoga jezika u Republici Hrvatskoj. Tako smo 1967. godine napravili, tada svima poznatu, Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je bila zaustavljanje ‘pet minuta do dvanaest’, vrlo snažnog pritiska unitarizma na hrvatski jezik. [...] Znali smo da će doći do vrlo žestokih napadaja, i došlo je, ali smo uspjeli odmah nakon Deklaracije, već za godinu dana, objaviti hrvatski prijevod Biblije. To je bilo moguće samo zato što je malo kada bilo toliko zanosa i požrtvovnosti kao oko rada na Bibliji.«

Toga vremena kada je viribus unitis nastajala Zagrebačka Biblija prisjetio se i Marko Grčić, jedan od književnih suradnika na tome složenom i zamašnom poslu. Dana 26. rujna 2018. u dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu sudjelujući na okruglom stolu Zagrebačka Biblija – vrijeme – okolnosti – značenje koji je u organizaciji Kršćanske sadašnjosti priređen povodom 50. obljetnice objavljivanja toga znamenitoga hrvatskog prijevoda Svetoga pisma Starog i Novog zavjeta, Marko Grčić je uz ostalo rekao:

»Najočiglednija differentia specifica po kojoj se Zagrebačka Biblija razlikuje od drugih biblijskih izdanja ne samo u hrvatskoj nego i, koliko mi je poznato, svjetskoj biblijskoj tradiciji, jest u tome da su taj prijevod svetopisamskih knjiga u jednome kratkom vremenu, vremenu sabijenog nadahnuća, izradili ljudi iz Crkve i izvan nje. Stoga Zagrebačka Biblija nije samo crkvena knjiga nego i nacionalna; nema samo vjersku nego i općekulturnu važnost i vrijednost. Uvodni tekst Jure Kaštelana, sveučilišnoga profesora, književnika i, što je ondašnjim vlastima bilo najvažnije, pripadnika partizanskog pokreta, legalizirao je Zagrebačku Bibliju, knjigu koju je komunistički režim smatrao nepoželjnom.« Marko Grčić k tome je rekao da su »suradnici na izradi Zagrebačke Biblije bili poneseni nekim osobitim entuzijazmom, čak i ònī koji nisu bili religiozni«. Najzaslužniji za nastanak toga hrvatskog prijevoda Biblije jesu Bonaventura Duda, Jerko Fućak, Jure Kaštelan i Josip Tabak, istaknuo je Marko Grčić, pri čemu je posebice nadahnuto govorio o potonjemu: »Josip Tabak iskazao se bogomdanim i izgrađenim smislom za hrvatski jezik, uz odlično poznavanje brojnih drugih jezika. Vladao je ne samo hrvatskim jezikom nego i njegovom orkestracijom; vladao je nivoima hrvatskoga jezika kao nitko drugi u njegovo doba.«

Josip Tabak prisjetio se 1988., u povodu 20. obljetnice Zagrebačke Biblije, Jure Kaštelana, njegove uloge i pripadnih mu zasluga. U razgovoru s novinarom Darkom Hudelistom rekao je o Kaštelanu: »Čestito je odvalio svoj posao. Dirao je i u tuđe i gdje god je pipnuo tu je i popravio. To je čudo, taj osjećaj za jezik, za poetsko.«

A Jure Kaštelan ovako je započeo uvodnu riječ u Zagrebačku Bibliju: »Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva. Za kršćane – katolike, pravoslavne i protestante – ona je sveta, inspirirana i kanonska knjiga. Za svakoga čovjeka Biblija je istovremeno zbirka povijesnih isprava i književno djelo izvorne i neprolazne umjetničke snage. Ona pripada zajedničkoj kulturi čovječanstva«, a na završetku uvodne besjede Kaštelan je napisao: »Svaki novi prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja. Ovo izdanje, koje je poduzela izdavačka kuća Stvarnost, rezultat je suradnje književnika, bibličara i kulturnih radnika. I vrijednost i mogući nedostaci ovoga posla otvoreni su znanstvenoj kritici.«

Akademik Ivan Golub je na spomenutom skupu Zagrebačka Biblija – vrijeme – okolnosti – značenje 2018., jednome od svojih posljednih javnih nastupa prije iznenadne smrti, istaknuo da je u pedeset godina od njezina prvotiska Zagrebačka Biblija objavljena u približno 500.000 primjeraka. »Nije li i to čudo, uzme li se u obzir da su Hrvati malobrojan narod? Ali narod koji čita Knjigu nad knjigama«, ustanovio je tom jubilejskom prigodom akademik Golub.

Budući da je Zagrebačku Bibliju pokrenula i izdala zagrebačka izdavačka kuća Stvarnost, pojavila se u svojemu prvom, iz 1968., i drugom izdanju, iz 1969., kao Biblija Stvarnosti. Od Stvarnosti je otkupljuje tada utemeljena izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost i u nepromijenjenu obliku tiska od trećega izdanja iz 1974. Do godine 2015. doživjela je Zagrebačka Biblija dvadeset i tri izdanja.

Kada je 1968. bila prvi put otisnuta, njezin je prvi primjerak darovan kardinalu Franji Šeperu, koji je u privatnoj audijenciji 20. rujna (Zoranić bi rekao »na 20. zrilvoća«) 1968. uručio taj primjerak novotiskane Biblije papi Pavlu VI., kao plod zreloga rada hrvatskih bibličara, književnika i jezičara. Službeno uručenje hrvatskoga prijevoda Biblije priređeno je 29. studenoga 1968., kada je kardinal Šeper papi predao A-primjerak divot izdanja, što je rimski L’Osservatore Romano u broju od 18. prosinca popratio fotografijom i prigodnim člankom Presentata al Santo Padre la nuova ‘Biblija’ in lingua croata, gdje se uz ostalo kaže da je »Bibliju u hrvatskome prijevodu objavila izdavačka kuća Stvarnost u čudesnoj tipografskoj opremi«. U dotičnom se osvrtu nadalje moglo pročitati da je to monumentalno književno djelo ostvareno suradnjom bibličara i književnika, koji su »uspjeli sačuvati svojstva i čistoću jezika«.

Bit će poželjno osvrnuti se na makar neke temeljne novosti prijevoda Zagrebačke Biblije. U Bibliji za Božje ime najčešće dolazi Jahve (spominje se oko 7.000 puta). Bonaventura Duda odmah je na početku prevođenja napomenuo da će »s jezikoslovcima trebati riješiti pitanje deklinacije imena Jahve, a ostalo je također otvoreno je li bolje, pogotovo u Starom zavjetu, upotrebljavati Gospod ili Gospodin; svakako se mjestimično nameće, i u Novom zavjetu, za Kyrios prijevod i Gospodin.« Zatraženo je mišljenje od jezičnih stručnjaka Dalibora Brozovića, Ljudevita Jonkea i Stjepana Babića. Usvojeno je pisanje Jahve, za razliku od Vulgate u kojoj je Jahve svuda prevedeno kao Dominus, što je povođenje za hebrejskim Adonai. Sklonidba imena Jahve prihvaćena je ovakva, primjerice: »riječ je Jahve, Boga Izraelova« (gen.); »dok je Abraham još stajao pred Jahvom« (instr.). Zatim, velike je rasprave među bibličarima, osobito između Jerka Fućaka i Ljudevita Rupčića, izazvalo pitanje treba li hebrejsku riječ berith prevoditi kao zavjet ili kao savez. O tome u svojoj knjizi Zagrebačka Biblija 1968. teologinja Katica Knezović piše:

»Osobiti je naglasak da se prema kontekstu zadrži zavjet (najčešće gdje se Bog poziva na svoj savez izgovarajući to kao – moj zavjet), a da se stavi savez gdje je moguće. Duda se prisjeća jedne rasprave iz prvih dana kad je o tom u užem savjetovanju vođena rasprava, a Živko Kustić (iz uredništva Glasa Koncila) rekao je: ‘Pa neka ljudi vide da i u Bibliji ima prinova!’ Duda je pitanje smatrao krajnje važnim i češće je znao ponoviti: ‘Ako samo na dvadeset godina uvedemo to da ljudi znaju da zavjet znači savez, pa se opet vrati na prijašnje, puno je učinjeno’.«

Naposljetku možemo ustanoviti da Hrvati i Biblija dijele dugu zajedničku povijest; tako klasični filolog Stjepan Hosu govoraše o »tisućgodišnjemu boravku Svetoga pisma među Hrvatima«. Biblijski prijevodi utjecali su na razvitak hrvatskoga jezika, osluškivali njegove izražajne registre, otvarali ga novim horizontima razumijevanja svijeta i čovjeka. Jezik se iskazuje više kao živa djelatnost, enérgeia, nego kao gotovo djelo, ȅrgon, kao što je to izvrsno primijetio Wilhelm von Humboldt, jezikoslovac s najdubljim uvidima. Biblijski jezik je i lógos, riječ, govor i smisao izražen riječju, ali još je više i povrh svega preegzistentni Lógos, Riječ Božja, Bogočovjek Isus Krist. Biblija se stoljećima iskazivala dragocjenom prenositeljicom povijesno­spasenjske poruke i svevremeno suvremenih evanđeoskih istina. Ona je uvijek nova i životodajno svježa čuvarica starine. Riječ Božja zapisana jezikom jednoga naroda. Stoga ne možemo dovoljno visoko ocijeniti, makar nesavršenu, našu Zagrebačku Bibliju, slavljenicu zlatnoga jubileja koja se u svojemu polustoljetnom životu pokazala vjerodostojnom posrednicom vjerskih, duhovnih i kulturnih vrijednosti čovječanstva te književnojezičnih i drugih identitetskih vlastitosti naroda hrvatskoga.

Literatura

Bičanić, Ante (uredio). 2011. Povijest hrvatskoga jezika: 2. knjiga: 16. stoljeće. Zagreb. Croatica.

Bratulić, Josip. 1996. Biblija u Hrvata: izbor tekstova od XIV: do XX. stoljeća. Zagreb. SysPrint.

Fućak, Jerko. 1975. »Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća hrvatskoga glagoljaštva«. Analecta Croatica, br 8: 391.

Glavičić, Miroslav. 2014. »Pismo pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu u tiskanim izdanjima i historiografiji«. Senjski zbornik, br. 41: 159–183.

Horvat, Vladimir. 1999. Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja. Zagreb. Hrvatski studiji – Studia Croatica.

Jambrek, Stanko. 2017. »Biblija u Hrvata: prevođenje, tiskanje i širenje Biblije u kontekstu naviještanja evanđelja«. Kairos – evanđeoski teološki časopis, br. 1: 61–90.

Knezović, Katica. 2008. Zagrebačka Biblija 1968.: o 40. obljetnici. Zagreb. Kršćanska sadašnjost.

Zovkić, Mato. 2007. »Usporedba Šarićeve i Zagrebačke Biblije«. Bogoslovska smotra, br. 3: 665–677.