Puno srca, puno duše

Nakon više od tri desetljeća boravka na hrvatskoj književnoj sceni sve mi se više čini da bi trebalo zapisati neka sjećanja vezana uz promocije knjiga, uz sudjelovanja u prosudbenim komisijama književnih natječaja i nagrada, uz postupke kolega koji su druge s lakoćom prosuđivali i pri tome im usmjeravali, i to ne samo profesionalnu, biografiju u pogrešnom smjeru. Samo da bi ispravili svoj uski puteljak i učinili ga prohodnijim vlastitim koracima. Svjesna sam da danas mnogi, čak i oni koji se itekako imaju čega sjećati, odustaju od zapisivanja. Odustaju zauvijek. Možda zbog toga što im je jasno da živimo u vremenu »naručenih slika«, u vremenu u kojem sjećanje ionako nije važno jer se za potrebe nečije interpretacije olako može izmisliti ono što je interpretaciji potrebno. A možda i zbog toga što se ne želimo sjećati vremena u kojem smo se divili pojedinim kolegama, onima uz koje smo željeli sjesti što bliže, a zatim smo s vremenom pomislili kako smo veći i važniji od njih pa smo, daleko od očiju svjedoka, osušili svoje dlanove, naivno vjerujući kako su baš svi zaboravili da su nam se šake znojile u trenutcima kad smo većima od sebe pružali ruku i izgovarali riječi dobrodošlice.

Ne odustajem od sjećanja. Ni pod koju cijenu. Pogotovo dok pišem o onima koji su me hrabrili u mojim kritičarskim početcima. Danas su to najčešće pisci koji su čvrsto smješteni na našoj književnoj sceni. Njima i nije potrebno potvrđivati značaj. Samo katkada podsjetiti na njega, da nas ne pobijede oni koji zagovaraju zaborav na dobro.

Da, sjećam se koliko se mladi doktor znanosti Zlatko Kramarić trudio da upravo njemu pripadne čast predstavljati Gavranovu prvu knjigu drama. Gavran je dolazio u Studentski centar u Osijeku. Kreontova Antigona je objavljena u prvom kolu biblioteke Quorum. Bila sam ljubomorna na Kramarića, ali se, premda sam bila urednica Književne tribine, nisam suprotstavila njegovoj želji. Nisam imala hrabrosti reći mu da bih o knjizi rado i ja govorila. Uostalom, Kramarić teoretičar imao je više razloga tumačiti i ocjenjivati drame koje se naslanjaju na tradiciju. Post­moderna je kod nas tek dolazila u modu, i Gavran je bio itekako dobar primjer za njezino tumačenje. Na sačuvanim crno-bijelim fotografijama mogu prepoznati samo vlastitu zbunjenost činjenicom da je naša tribina ugostila Gavrana. Pet godina poslije – na četvrti kat zgrade osječkog naselja Sjenjak – poštar je donio, na moju kućnu adresu, prvi Mirin roman naslovljen Zaboravljeni sin, roman objavljen u tada važnoj nakladničkoj kući Globus. »Baš meni«, bilo je prvo što sam pomislila. Roman je odmah oduševio čitalačku publiku. Zaljubljenici su suosjećali s pričom, a i teoretičarima je, ponovno, bio zanimljiv. Posebice onima koji su se, zahvaljujući prilozima objavljivanim u seriji Pojmovnik ruske avangarde, počeli zanimati karakteristikama infantilnog pripovjedača. Iz kože urednice tribine preselila sam se u odijelo književne kritičarke Mirinih proza. Godine 1993. napisala sam i pogovor romanu Kako smo lomili noge. Roman je objavljen dvije godine poslije. A da se pojavio u trenutku kad je i napisan, slika hrvatskog romana na temu Domovinskog rata izgledala bi bitno drukčije.

Kad sam već, u prilog čuvanju sjećanja na početke i profesionalni uzlet Mire Gavrana, nizala činjenice na granici biografije i bibliografije, moram spomenuti još jedan podatak, uređivanje romana Klara (roman je 1996. objavljen u biblioteci hit zagrebačkog Znanja). Nakon sedamnaest godina početci poglavlja pojavit će se u Gavranovoj knjizi Pjesme i čitat će se kao pjesme u prozi. Sjećanje je ovdje, iskreno, i u funkciji prikazivanja Gavranova rasta, ali i u funkciji svjedočenja o vlastitom odnosu prema piscima čijim sam djelima željela biti blizu.

A u čemu leži tajna Gavranove pitke komunikacije i s ostalim čitateljima? Taj autorsko-čitateljski ugovor, bez ikakvih dodatnih aneksa, traje gotovo tri i pol desetljeća, od te spomenute 1984. godine, sve do danas. U svim njegovim prozama (od knjige priča Mali neobični ljudi i romana Zaboravljeni sin pa do romana Nekoliko ptica i jedno nebo iščitava se temeljna misao, nema dobre priče bez priče o ljudskoj sudbini. I onda kad je posezao za najpoznatijim, najjačim i toliko puta »osvježavanim« biblijskim pričama, on je junacima staroga konteksta davao karakteristike koje ćemo prepoznati kod sebe samih, svojih rođaka i svojih bližnjih. I velike povijesne teme (priča o Kafki, priča o fra Didaku Buntiću) »oplemenjene« su slojem suvremenosti. Upravo zbog toga da bi i one same postale bliže današnjem čitatelju. Čitatelj je Gavranu uvijek na prvom mjestu. Velike teme, ponavljamo, mogu se ispričati i lako, i s lakoćom.

Priča Malo srca, malo duše pravi je prilog za razgovor o Gavranovoj poetici. Građa koja je osmišljena kao polazište priči je obuhvatna, gotovo se nudi za opsežan roman. Braća blizanci, posvema različitih pogleda na životne vrijednosti, obiteljska tragedija, tri generacije u istom prostoru, propale ljubavi, sve su to događaji koji gotovo da pozivaju na raspisivanje. No, Gavranu je možda važnije u zanimljivu priču organiziranu stepenastom naracijom, a takva naracija održava čitateljsku pažnju, postaviti pitanja vezana uz osjetljiva pitanja straha i sumnje, kazne i pokore, slučaja i sudbine, sagrješenja i skrušenja, ljubavi i proračunatosti, roditelja i djece, zdravlja i bolesti, pamćenja i zaborava. I dok nas površinski sloj zavodi nizanjem događanja po shemi »a što je onda bilo...«, taj pravi donji tok, do kojeg je, naslućujem, i samom autoru, više stalo, ostavlja nas satima u razmišljanju.

Kako je Gavranov književni svijet uredno posložen, pojavljivanje ove priče dolazi u najbolje vrijeme godine. U ono u kojem se i sami propitujemo. I u kojem i nas propituju drugi. Tada su nam i sjećanja najdragocjenija; neovisno o tome hoćemo li prosinačke dane provesti u Australiji, Međugorju, Ivanić-Gradu ili Zagrebu. Samo da ne budemo sami. Gavranov glavni lik, slijedeći životne vrijednosti autora koji ga je tekstualno oblikovao, pronašao je – na kraju – pravo značenje imenice »život«. I po tome je uvelike nalik brojnim ostalim Gavranovim likovima. Oni najčešće zapisuju, kazuju i prenose priče o sebi i drugima. Da se ne zaboravi...