Presudni sukob dobra i zla u vrime od smarti

Jedna od omiljenih tematskih skupina književnih i moralnopoučnih djela u srednjem vijeku bila je ona vezana uz eshatologiju, uz tzv. četiri posljednje stvari (quattuor hominum novissima): smrt, sud, pakao i raj. Na temelju sačuvanih pisanih i likovnih prikaza te tematike neki izučavatelji drže srednji vijek upravo opsjednutim mišlju o prolaznosti i ništavnosti života te stalnim promišljanjem smrti (npr. Jean Delumeau, Johan Huizinga).¹ Budući da danas možemo analizirati samo one spomenike koji su sačuvani, to se takav stav čini kadšto opravdanim, ali ga ne valja apsolutizirati. Naime, pri pokušaju analize mi učitavamo sebe, svoje poglede, senzibilitet i shvaćanja u stare tekstove koji su nam katkad strani. S druge strane, nije li i današnje vrijeme jednako tako opsjednuto strahom od prolaznosti, samo se različito prema njoj odnosi? Kao da je nastoji potisnuti uporabom raznih postupaka za pomlađivanje ili barem održavanje tjelesne vitalnosti – ne rabimo li i eufemizme poput »treća životna dob« umjesto negativno obojene riječi »starost« koja podsjeća na neizbježivost opadanja snage, zdravlja… Glagoljski grafit u crkvi sv. Elizeja u istarskom Draguću pita: kto je človjek ki požive i ne užie smrti (Psalam 89, 48) – svevremeno pitanje, tjeskoba, poticaj na razmišljanje… i suvremenom čovjeku. Dakle, svako je vrijeme, svaka epoha, obilježeno svojevrsnom »opsjednutošću« smrću i prolaznošću, samo se s time drukčije hvata ukoštac.

Pođemo li na kratko putovanje u misaoni obzor srednjovjekovlja, raspoznat ćemo kako su eshatološke teme zastupljene u brojnim ostvarajima, od likovnih i književnih, do moralnodidaktičnih. To osobito vrijedi za hrvatskoglagoljsku srednjovjekovnu književnost, čiji najznatniji dio ima vjersku, nabožnu tematiku. To znači da je ta pisana produkcija osim estetske funkcije imala i razne praktične zadaće, npr. poučnu, vjersku, moralnu… Najizrazitiji predstavnik eshatološke literature jesu vizije, odnosno dramatična putovanja vidjelaca kroz Onostranost, kroz prostore vječnosti (pakao, raj, čistilište) s brojnim, maštovitim opisima muka za grešne duše i (rjeđe) rajskih blaženstava za dobre i svete. U tim su se djelima hrvatski popovi glagoljaši kao prevoditelji i/ili pisari ostvarili i kao umješni autori.²

Među brojnim epizodama u vizijama ističu se one koje redovito stoje na početku vidiočeva hođenja kroz Onostrano, a to je sukob dobroga i zloga anđela (đavla) oko duše umrloga čovjeka. Uzor tomu vjerojatno je 3. glava biblijske knjige proroka Zaharije, s vizijom u kojoj je Jošua stavljen između Jahvina anđela i Sotone (Zah 3, 1–7). Tako je i svaki čovjek stavljen pred izbor, on sam odlučuje kojim će putem krenuti, putem grijeha i naslade ili pak putem vrlina, jer on umije razlučiti dobro od zla. To je iskušenje koje traje cijeli život. Iz srednjovjekovnih nabožnih tekstova vrlo često progovara negativan stav prema tjelesnosti. Duša treba biti gospodarica tijelu koje je propadljivo i slabo, ali je i ono dobro, samo na nižem stupnju od duše (tako drži primjerice sv. Augustin, u duhu sv. Pavla, koji tijelo smatra hramom Duha Svetoga, ako se ne ukalja grijehom).

Sukob dobroga i lošega anđela u času smrti motiv je koji je prisutan u raznim književnim žanrovima, npr. u starijim latinskim pripovjednim tekstovima kao u »Vita Fursei« iz 7. stoljeća, ili u vizijama Barontusa, Wettija, Laisrena, pa sve do moralnopoučnih djela zreloga srednjeg vijeka tipa »Ars bene moriendi« u zrelom i kasnom srednjovjekovlju. Kroz takav izravan sukob vrlo se slikovito moglo onodobnoj vjerničkoj publici predočiti što se »tada i ondje« događa dušama koje su »sada i ovdje« bile grešne i zle, ili pak pune dobrote i kreposti.

U ovom prilogu donose se tekstovi iz glagoljskih rukopisa u transkripciji; u nastojanju da se tekst učini pristupačnim širem čitateljstvu ponešto se udaljujemo od filološke strogoće. Velika slova i interpunkcijski znakovi prilagođeni su suvremenom čitatelju. Glagoljično slovo »šta« prenosi se kao šć ili ć. Glagoljično slovo »jat« prenosimo kao položeno (kurzivno) je; poluglas ne bilježimo, a kratice iz izvornika su razriješene.

Duše na sudištu

Starije apokrifne vizije pripovijedaju kako anđeli pred Božje prijestolje ili pred Suca donose košare s djelima ljudi ili pak duša umrlih kojima se sudi – ako su dobre oni se raduju, ako su zle oni tuguju. U hrvatskoglagoljskom »Ljubljanskom zborniku« iz 15. stoljeća (Ljubljana, NUK, sign. Slav. Sammlung fut. 3, št. 368) zapisan je kratak moralistični tekst koji se poziva na autoritet apostola Pavla, koji je, držalo se, bio uznesen na nebo pa je vidio sudbinu duša nakon smrti:

[…] po dušu pravadnu i grišnu pridut blazi i zali anjeli, išćući vsako svojih djel: zali anjel zalih djel, a dobri anjel dobrih djel. I ako budet pravadna duša, tada blazi anjeli milostivo vazamše, dušu celujut ju s radostiju. A zali anjeli isk’vše djel svojih i ne obretše, vratet se v mesta svoja sa studom.

Ako li jest grišna duša, to Božji anjeli stanu odaljeko. Zali že anjeli črni i strašni i smradni, tresući rozi, boduće njim žestoko, vshotet ju klnjuće i pročaja zalje strasti priložet jej.

I anđeli i đavli »odmjeravaju« dušu, onu koja je bez poroka nježno će i radosno ljubiti anđeli, a grešnu će dušu grozni đavli proklinjati i baciti u muke. Tipične su u ovom momentu antiteze – koje su inače jedna od gradbenih značajki vizija – u izrazima (ali i emocijama, pa i moralnom vrednovanju!) kao što su milostivo, celujut, radostiju – črni, strašni, smradni, klnujuće, strasti.

Oxfordski zbornik, 15. stoljeće, Oxford, Bodleian Library, Ms. Canon. Lit. 414

Duža pak verzija »Pavlove vizije«, možda i najpoznatije eshatološke vizije koja pripovijeda o nekoj biblijskoj osobi (imala je utjecaj i na Danteovu »Božanstvenu komediju«) razrađuje taj detalj s više pomnje. U našu je književnost taj sastav ušao iz bizantsko-(staro)crkvenoslavenske tradicije, a zasvjedočen je u tzv. »Oxfordskom zborniku« iz 15. stoljeća (Oxford, Bodleian Library, sign. Ms. Canon. Lit. 414) :

Kada slnce zajde, tada vsi anjeli ki služe ljudem na zemlji gredu pred Boga pokloniti se Bogu i prinoset pred Boga vsa dela človječaska ka učini človjek ot jutra do noći, dobra i zla. I ovi anjeli ki gredu k ljudem veseleći se, zač dobro delaju oni poli kih živu. Se su druzi anjeli ki gredu plačući se k ljudem, zač zlo čine poli kih živu. I kada zajdet slnce i kada budet prvi čas noći, v ta čas vsi anjeli vsi mužski i ženski ki je hrane po obrazu i po podobiju Božiju i jesu kako i človjeci. Takoje i zajutra, kada hoće slnce iziti, i v ta čas paki pridut anjeli muški i ženski, pridut k Bogu i poklonet se njemu i prinesut vsa dela ka učini človjek ot večera do jutra, dobra ili zla. […] I tada pridoše drugi anjeli pred prestol Božji va vrime pokajanija, ki plakahu se i ridahu i duh Božji pojde protivu njim i reče njim glas Božji: »Otkudu pridoste, moji anjeli, ki nosite teška brimena zalih del?« I riše: »Mi pridosmo ot onih ki se vzivaju imenem krst’janskim i svojeji plti služet na vsaki čas, i nijedne molitvi ne učiniše, na vsem srcem i vse vrime žitja svojego pogubiše. Ča nam je potriba takim služiti grješnim človjekom?« I reče njim Gospodin: »Zapovedaju vam da ne prestajuće služite njim dokle obratet se. Ako li ne obratet se, oni imaju priti k mnje i ja imam suditi njim!« Vidite li, sinove človječasci, da vsa dela vaša ka vi učiniste na zemlji prinoset na nebesa pred Boga dobra i zala. I paki reku vam, blagoslovite Gospoda Boga da budete v duse svojem!

Dakle, tu se javlja i glas sveznajućega pripovjedača koji prekida tijek radnje kako bi se izravnim apelom obratio primateljima i upozorio ih da se odvrate od zla i uteknu se Bogu da im bude milosrdan. Anđeli pak uvijek moraju biti uz čovjeka, do kraja. A kad čovjek umre, pripovijeda »Pavlova vizija«, duša koja je dobra biva spašena, slave je anđeli a njezin anđeo-čuvar kaže:

Ukrepi se, duše, ka si učinila volju Božju budući na zemlji! Ja sam anjel tvoj ki prinošah na nebo dela tvoja dobra i zlaja k Bogu.

Od takve duše zli anđeli bježe i skrivaju se, ali zato s veseljem napadaju zlu dušu koja treba biti osuđena, jer sam Bog kaže:

Pokle se je rodila v mir (tj. na svijet, op. M.-A. D.) ni učinila moje volje … da vavržet se v tmu kromušnuju kadi je plač i skržat zubom i da budet tu do velioga Sudnega dana!

Jer, kako se čita: kako gdo zasluži, tako primet va vrime potrebno. Misao da anđeli vazda trebaju služiti ljudima progovara i iz drugih vizija pa i onih koje ne govore izravno o eshatologiji. Primjerice u apokrifnoj »Baruhovoj/Varohovoj« viziji (zabilježenoj u »Petrisovu zborniku« iz 1468. godine, Zagreb, NSK, sign. R 4001) arkanđeo Mihovil zapovijeda drugim anđelima:

Nest vam dano otstupati ot grješnih človjek, na dano vam je služiti im dokle se ne pokaju. Ako se ne pokaju, to az pošlju je va oganj večni.

Mlađe pak srednjovjekovne vizije više posvećuju pojedinačnoj sudbini duše, pa se oko duše mrtvoga ili umirućega čovjeka prepiru đavli i dobri anđeli, kao što je primjer u »Dundulovoj/Tundalovoj viziji«. To je vrlo popularan srednjovjekovni tekst koji je do danas sačuvan u čak stotinjak rukopisa diljem Europe, i koji je od svoga postanka polovicom 12. stoljeća vrlo brzo s latinskoga bio preveden na mnoge europske vernakularne jezike, pa tako i na hrvatski-crkvenoslavenski i na hrvatski. Osim u našoj glagoljskoj tradiciji, tekst je zapisan i u dvama nešto mlađim latiničnim rukopisima. To je priča o grešnom vitezu Tundalu (kod nas: Dundulu) čija duša smije proći kroz prostore vječnosti i vidjeti sudbinu kažnjenih grešnika u brojnim dramatičnim i maštovitim (kadšto čak grotesknim) epizodama koje oslikavaju prostore pakla i čistilišta, te mu je dopušteno da dođe pred vrata nebeskoga Jeruzalema, prije no što se vrati u tijelo. Nakon toga vitez se, očekivano, pokajao i odrekao svih časti i posjeda, te pošao pripovijedati i propovijedati o svome čudesnom doživljaju. Budući da je bio grešnik, kad mu duša stigne u onostranost, na nju navale đavli, što dušu natjera u krajnji strah i očaj, ali ga u zadnji čas spašava njegov anđeo-čuvar (navodi iz hrvatskoglagoljskoga »Petrisova zbornika«):

I tako plačući se i cvileći i trepečući, i tu pozrivši vidje množastvo d’javlov kako moćnu maglu k sebi gredući sa vsjeh stran! Ne da bi jih lje samo mjesto plno, da sve ulice i vse strane biše jih plne. I tu obstupiše moju ubogu dušu i rekoše: »Vspojmo toj nečistoj duše skrbnu i tužnu pjesan, jere njoj pristoji vječna pogibjelj, zač je ta jure naša po nje zasluženji! I gotov je njoj vječni oganj, kako jest jure od svjetlosti odlučena vsake, a združena je s vječnimi v tamnost!« […] I kada tako govorihu okolo njega pritečuće djavli, i ondi vidi jednoga mlada djetića lipa obrazom kako zvijezda jutrna. I poče na njega gledati umileno duša Dundulova, nadejaše se ot njega niko utješen’je prijati, kako ki ne vijaše ino nere d’javle okol sebe. Are vsaki človjek ima pri sebi dva anjela, jedan Božji, a drugi vražji. I kada se približi k njemu, imenova ga njegovim imenem govore: »Zdrav budi, Dundule! Ča tu činiš?« Kada to sliši duša Dundulova, da ga njegovim imenom zazva, radostan s veliku radostju reče: »O, gore mani, gospodine moj, zač me obidoše duše paklene i ješe me mrježe smrtne!« I reče mu anjel: »O, duše Dundulova, stoprve li me zoveš gospodinom i ocem, a imjejući me vazda pred soboju, i nisi mi nigdare takove rječi rekal!« A tada duša Dundulova rekući: »O, moj gospodine, kada sam te ja vidjela, ali kada sam ta glas preslatki slišala?« A tada jej anjel reče: »Ja jesam vazda poli tebe hodil. I kamo si se koli ti obrnul, i kada si sjedjel i jel i pil, govoril, mlčal i spal – i va vsako vrime nisam bil indi nere pred tobu i s tobu, a ti nigdare ne hotje moga svjeta poslušati.« I pokaza mu jednoga djavla ki najveće na njega vraždovaše, i reče mu anjel: »O Dundule, ovo je on koga volju ti jesi činil vsagda, a moju si zanemar imjel. Da zato li budeš imjel milost Božju ke ti njesi dostojan po tvojej dobrotje, zač moju volju i zapovjed Gospodina Boga tu si zanemar pustil, a djavlju volju tu si svršil. I zato drži se dobro i budi vesela, zač ja jesam anjel tvoj ki sam ti služil vazda v životje tvojem. A sada pretrpi to ča ti pokažu i ne zabudi, zač se imaš sopet v tjelo vratiti tvoje!«

Bez obzira na pomalo nemotiviran prijelaz iz trećega u prvo lice, i nesigurnosti u rod (Dundul, duša; on, ona) ovdje se prepoznaje namjera svih vizija: da budu uzbudljivim događajima i slikovitim opisima dojmljive, da potaknu osjećaje i razmišljanje, da istovremeno pouče i putem slika i simbola pokrenu u primatelju promjenu ponašanja. Riječ je, naime, o nabožnoj književnosti koja nije bila namijenjena samo redovnicima nego i široj pastvi koja je u spoju fantazije i pojednostavnjene teologije dobila pozitivan poticaj.

Bez obzira na to rabe li se slike iz realnosti (trgovi i ulice), važna je uloga simbola (đavli kao magla, anđeo kao zvijezda jutarnja) … No, uz tu se dramatiku i suze uplašene duše ipak daje i pouka: uvijek su dva duha uz čovjeka, jedan ga vuče u grijeh, drugi ga vodi u dobru. Dapače, njemačka mističarka sv. Hildegarda iz Bingena (1098–1179) čak stavlja čovjeka na vrh stvorenja jer u sebi ujedinjava duhovno i tjelesno: »Angelus autem spiritus est, homo vero ad imaginem & similitudinem Dei factus est« i tijelo je dobro samo ako »Corpus vero edificium animae est quod cum illa secundum sensibilitatem suam operatur«.³ No, često se taj poredak i harmonija narušavaju zbog grijeha – upravo, jer đavli za života odvlače čovjeka s pravoga puta slatkim, zavodljivim obećanjima… Duša Dundulova čuje upozorenje svoga anđela, a to je i pouka za primatelje da valja paziti da se sluša pravi glas savjesti. Naime, oholi je izjelica Dundul za života slušao samo glas vlastitoga užitka i zabave, a to je bio glas đavla: ovo je on koga volju ti jesi činil vsagda, a moju si zanemar imjel kaže anđeo. U tom motivu kojim se vizija otvara jasno je upozorenje i pouka, ali je ona odjevena u dramatičan, zastrašujući sukob u kojem je duša već sasma nemoćna. Zaradila je za života ono što joj slijedi u vječnosti: vječna kazna u paklu, muke čistilišta, ili pak (rjeđe!) blaženstvo raja. Empatija koja se u primatelja može pretpostaviti ide za tim da se identificira s grešnom dušom kako bi se popravio i izbjegao da se takva sudba njemu dogodi. Sve što je opisano kroz pojedinačno, uvijek se diže na razinu općega.

Valja »dobro umrijeti«

Navedene vizije govore o sudbini duše nakon tjelesne smrti (kod Dundula je specifičnost činjenica da će se on vratiti u svoje tijelo), dok »Meštrija od dobra umrtija« govori o čovjeku na samrti, dakle o živom čovjeku koji će uskoro prijeći prag vječnosti, ući u pravi život po srednjovjekovnom gledanju. Riječ je o prijevodu latinskoga venecijanskog izdanja »Ars bene moriendi« Erharda Ratdolta, tiskanom u Senju 1508. godine, dakle prije 510 godina. Po mnogočemu duh toga djela današnjem je poimanju i senzibilitetu stran; ipak, vrijedno je upoznati i drukčije mentalitete kako bi se vlastitomu kulturnom habitusu našao korijen i bolje upoznala krošnja. Po mišljenju medievista Johana Huizinge, djela kao »Ars bene moriendi« nisu liturgijska, ali su bila oblikovana poput obreda. Naime, trebalo je u zadnjim časovima života hrabriti preplašenu i slabu dušu i pripremiti ju na odsudnu borbu s đavlom. Vjerovalo se da će đavao upravo u samrtnoj borbi, kad je čovjek onemoćao, slab, preplašen i iznuren, iskušavati dušu raznim izazovima (očajanje, sumnja, nestrpljivost u bolesti, oholost i sebeljublje, pohlepa za zemaljskim dobrima). Međutim, tu je uvijek i anđeo koji će mu pomagati da ne posustane. U toj naoko neuglednoj senjskoj knjižici ono što označava »meštriju od umrtija«, zapravo je oproštaj pojedinca od okoline, od života, od sebe sama, ali i svojevrsno obraćenje na prelasku u vječnost. Za razliku od brojnih književnih djela (a među njima su prije spomenute vizije) koja zastrašivanjem od vječnih kazni u paklu nastoje ljude potaknuti na pokajanje, djela kao »Meštrija od dobra umrtija« imaju ponešto drugačiji ton: ona smiruju, daju nadu i ohrabrenje umirućima. Naglasak je premješten na Kristovu otkupiteljsku žrtvu i na Božju milost prema pokajnicima. U posljednjim je časovima svećenik tješio i ispovijedao umirućega, duhovno ga vodio u teškim trenutcima. Uz njega su stajali i obitelj i prijatelji, jer je umiranje bio »zajednički« događaj. Na taj se način u srednjovjekovlju nastojalo smrt učiniti dostojnom čovjeka. Pomoć je bila za umirućega, ali i za njegove bližnje. Kroz umiranje i smrt bliske osobe osvješćivali su vlastitu smrtnost i bili pozivani na conversio morum: i opet se tu povezuje pojedinačno i opće, »sada« i »tada«, tjelesno i duhovno.

Hildegarda iz Bingena, Scivias, između 1141. i 1151., minijatura pokazuje vjernost duše usprkos đavoljim iskušenjima

Na tek spomenutu jezgru prenja đavla i anđela, odnosno na đavolje napasti u časovima umiranja u »Meštriji« su – jer je riječ o moralnopoučnom, a ne književnom tekstu – nadovezane pouke, refleksivni tekstovi s citatima/parafrazama Biblije i crkvenih autoriteta, pa i kratki narativni sastavi (egzempli). Nemoć umiruće osobe – bilo zbog straha, bilo zbog tjelesne bolesti – dodatni je poticaj okolini da mu pomogne, da drugi iznesu dio tereta, da mole za umirućega. Zato se u tekstu upozorava:

Budući vse spasenje človječasko stalo na konci. S pombju ima nastojati vsaki da tovariša ali prijatela verna i devota i dostoina pred smrtiju obere ki na konci pri nem stoi da na tvrdostanstvi vere k trplenju i devocionu i takoe na ufanje i na nasledovanje do koca nega s pomnju vsaku da na to napućue i da mu dobru volju i srd’ce prida i da oće vse na smrti budući človjek molitve zgora pisane nad nim verno pročtiti i reci…

Ne čuje se glas đavla, ne čuje se ni glas anđela – ali se ne čuje ni glas umirućega. Doduše, on je još živ i aktivan u konačnom određenju svoga usuda, hoće li biti osuđen ili spašen. Uz njega su, ponovimo, drugi koji mu trebaju pomoći – osim rodbine, prijatelja i svećenika ipak su najvažniji pomoćnici iz transcendencije, Bog, Marija i anđeli. Ritualnost ovoga djela nosi u sebi mnogo performativnosti, gotovo teatralnosti – zadnji časovi pojedinca mala su individualna pozornica za opći Sud koji tek treba doći.⁴

Prepirka dobroga i zloga anđela

Motiv koji se u »Meštriji« tek naznačuje, kao tema je razrađena u sukobu između dobroga i zloga anđela (Satanasa) u stihovanom tekstu od 684 nepravilna osmerca »Karanieko čini anjel dobri s tilom u vrime od smarti svakoga človjeka« (Zagreb, Arhiv HAZU, sign. IV a 77). U zaglavlju ili naslovu teksta spomenuti su izrazi karanie i prigovaranie, te da je sastav istumačen iz knig’ latinskih 1614 – te »latinske« knjige mogu biti i neki talijanski predložak, ali to još nije točno utvrđeno (latinski se jezik često nazivao »dijačkim«, a talijanski »latinskim«). Godina nastanka (prijevoda ili prijepisa) vjerojatno je 1614. a izvornik mora biti mlađi od 12. st., kad je opće prihvaćena doktrina o čistilištu kao posebnom »prostoru« u Onostranosti (spominje se da duša ide u pargarij), a naša prerada očito je još mlađa, nastala nakon pojave reformacije, jer anđeo kori dušu: s luterani jest živila.

U zaglavlju se također spominje s tilom, ali se zapravo tu spore dva anđela – zanimljivo je da je pisar/prevoditelj tijelo izjednačio sa zlim anđelom. Dio je to književnosti koja nastaje kad se težište razmišljanja o smrtnosti premjestilo s općega na individualnu sferu, u smislu usuda pojedine duše u Onostranosti. Ovako oblikovan, prijepor dvaju anđela je zaokružen polemičan dijalog, upravo karanie kako stoji u naslovu. Temelji se na binarnosti, na suprotnosti, na dvoglasju koje određuje život svakoga pojedinca. Život je gledan kao harmonija ali i kakofonija stalno sukobljenih suprotnosti: dobra i zla, vrline i grijeha, nagrade i kazne.

Kao i sva prenja, i ovaj tekst stoji na susretištu poezije i drame, te literarnosti i pouke. A budući da sadrži i (rudimentarne) upute za izvedbu, može se svrstati i među dramske moralitete, kako to čini Nikola Batušić.⁵ Naime, u prologu se kaže da će u vrime od smarti/tu će djaval z live stati – to može biti uputa kako se pred publikom treba ili može prikazati sukob, ali je istovremeno i paralela s biblijskom scenom raspeća u kojoj je s lijeva Kristu postavljen neraskajani razbojnik. Također je gotovo scenska uputa suprot duši stoji djaval – ali je to osim prostorne odrednice i misaona odrednica, đavao je neprijatelj! Prolog se izgovara glasom Dobroga Anđela, pa se odmah vidi kako on nije samo »jedan od likova u sukobu«, nego je to glas autora. Naime, anjel puku govori kroz slike i simbole: kako ćete nauk niki/ovdi vidit po priliki. Pouka i prilika se najavljuju, time se publika dovodi u emotivno (pa i kognitivno) stanje za primanje sadržaja: čuti ćete vi karanje/tere čudno prigovaranje/ko će činit anjel sveti/s neprijatelem tim prokletim. Najavljuje se i pojava đavla: s anjelom će on boj biti/želeć dušu pogubiti/ter ju ponesti u tminosti/gdi je svakih muk zlih dosti. Pritom valja naglasiti kako »čudno« ne znači samo neobično, nego čudesno, mirabile. Istovremeno se nešto prikazuje ali i objašnjava, tumači: to prilika nam skažuje. U tekstu se spajaju (rudimentarni) dramski modus s oratorskim, poučnim modusom.

U naslovu se spominje sukob anđela s tijelom, međutim tijela nema, nego se oko duše spore dobri i zli anđeo. Potonji je u početku prijepora bahat pa zahtijeva da mu se grešna dušica (!) preda kako bi je odveo u pakao, ali kako prepirka odmiče tako njegova snaga nestaje pa na koncu čak moli anđela: i još želim da me slišiš/ter u molbi toj utišiš, ali ipak znam da mi je pojti v tmine/gdino duša grišna gine/da prij nego tamo zajdem/čin da milost jednu najdem/sad pri tebi ter me utiši/ i sad volju moju sliši. To što nama može djelovati teže razumljivo, jasno je iz izvanknjiževnih relacija – srednji je vijek otporan na tragediju, na kraju Dobro mora prevladati.

Duša je u tom sukobu (u kojem se odlučuje njezina sudbina u vječnosti!) nijema i bespomoćna, ali u liku Dobroga Anđela ima odvjetnika i pomoćnika, makar koliko grešna bila: prem ako si sagrišila/ali Boga pozabila/htij se toga pokoriti/ter će ti Bog grihe prostiti.

Razgovor se – ali i misaona nit-vodilja – svodi na suprotnosti, na antiteze izražene dijadama, npr. kad Satanas kaže prem da sam čarn u škurosti/a ti si lip u liposti: paregmenon na kraju, ali i detalj da se »liposti« ne suprotstavlja ružnoća nego škurost, tama… To su riječi (kao i gore u »Dundulovoj viziji« upotrijebljeni pridjevi-simboli črni, strašni, smradni) koje su se u srednjem vijeku koristile da bi označile ružnoću. A ona se u vizijama nikad ne odnosi samo na vanjsko i vidljivo, nego uvijek implicira moralno vrednovanje.

Dobri Anđeo govori u antitezama kojima daje pouku: Ovdi sile ni neg pravde/a ti išćeš svet nepravde/jer po tilu ti sad sudiš/a po duhu ne rasudiš/ne znaš da će duh primoći/suprot svakoj tila zloći/hip kad pusti duša tilo/već ne čini duh zlo dilo. Bolje rečeno, ponavlja im ono što već znaju, ali čega se u svakodnevici ne drže. Opet se vraćamo na gore spomenute srednjovjekovne pojmove o tijelu kao sluzi koji je slab i sklon grijehu, te duši u kojoj sja Božje sjeme i koja bi trebala težiti čistoći i vrlinama. Duša je sagriješila sto tisuć krat (Satanas nabraja u dijadama i trijadama sve prijestupe: grih puteni želila si/i vsako zlo mislila si/lupešćine i tamnosti/laže kletve i grdosti/i ostale grihe ine; nadalje ter činaše zala mnoga/ s luterani jest živila/u korizmi mesa jila) ali se pokajanjem oni brišu. Zbog toga »smradni i himbeni« Satanas ne može pobijediti. Zato ga Dobri Anđeo tjera natrag u paklenu propast, a pomalo nemotivirano se obraća ne samo duši nego »svima nama«: jer grišniče z blata stani/molit za se ne pristani/za tvu tamnost i grih zali/tako veli tako mali/Bog ti hoće sve prostiti/htij se listo pokoriti. Anđeo ističe potrebu ispovijedi: nemoj grisi sakrivati/htij njih očito spovidati, a onaj koji će je očistiti i spasiti je Isus: ufaj Isusa ki te zliči – to je stoljetni motiv Krista liječnika i iscjelitelja. On je upravo »magna medicina« kako je zapisala Hildegarda iz Bingena. Naravno, budući da je griješila, duša mora biti očišćena: ja ću sada nu ponesti/v pargarij v muku vnesti/neka ondi grisi boli/ter s ufanjem Boga moli. Jer čistilište je stanje koje obećaje spas na Koncu vremena.

Napokon, na kraju je nada, koju iskazuje Dobri Anđeo: kolikogod grešni bili, ako se pokaju, vjernici će izbjeći vječnu kaznu. To je jedan od razloga zbog kojih je nagla smrt u srednjovjekovnom poimanju bila nešto zastrašujuće.

Završni pogled

Motiv sukoba anđela i đavla komu će pripasti duša odraz je senzibiliteta i pobožnosti davno prošloga vremena. Nešto od toga i danas može biti poticajno za razmišljanje, ali i za umjetničku interpretaciju: primjerice u svoj su ga glazbeno-scenski program »Anđeli heretici« (»Les anges hérétiques«) 2013. godine uvrstili ansambli Dialogos i Kantaduri (pod umjetničkim vodstvom Katarine Livljanić i Joška Ćalete).

Promatrajući te stare tekstove, zapravo samo jedan motiv što ga oni variraju, možemo zaključiti da s gledišta današnjih čitatelja ne smijemo zanemariti izrazito afektivnu, osjećajnu funkciju što su ih vizije i prenja imale. Pa i moralistični sastav kao »Meštrija od dobra umrtija« kroz specifičan (nama doduše začudan) humanizam odražava duboku povezanost osjećajnosti s kršćanskim moralnim načelima. Iz Meštrije prosijava nastojanje oko smirivanja negativnih emocija (straha, malodušnosti, depresije) i oko poticanja na pozitivne osjećaje – ili barem na postizanje smirenja.

Naglasak ovih djela nije bio toliko na poučavanju temeljnim moralnim načelima (ona su bila dobro poznata), ali je namjera da ih se pojača u svijesti primatelja. Tjelesna smrt je prva od četiriju posljednjih stvari – vjerovalo se kako ona nije kraj, nego je ona prijelaz u pravi život u Onostranosti. Pravi je kraj osuda na paklene muke, a to valja izbjeći. Pa dok sa stranica srednjovjekovnih vizija i prenja progovaraju strah i prijetnje raznim paklenim mukama, kroz njih ipak prosijava i nada – kroz osobitu »obrnutu zrcalnost«. Ono čemu su umiruće duše ili duše tek umrlih izvrgnute (muke, kazne, trpljenje), publika u smislu molitvenoga »mi« može izbjeći tako da se popravi. Valja prihvatiti primjerene, ispravne obrasce ponašanja i odbaciti grijeh. Jer naše sada (dobro ili mana) uvjetovat će naše tada (spas ili prokletstvo). Kao što se vidi na minijaturi Hildegarde iz Bingena: duša je stalno na meti đavala koji ju gađaju otrovnim strelicama iskušenja i grijeha, ali tako dugo dok pobožno kleči i upravlja svoj pogled (svoje ponašanje!) prema Božjem prstu koji je vodi, bit će spašena. Svojevrsno »prepoznavanje sebe« u riječima Zloga Anđela u prenju (svi smo mi grešnici poput duše koju nastoji baciti u muke), ali i nada koju nudi i Dobri Anđeo u prenju i cjelina djela »Meštrija dobra umrtija« služe kao zrcalo i kao putokaz. Književni tekstovi (vizije i prenje-moralitet) koje smo spomenuli svi imaju i didaktičnu funkciju, ali im je svrha da postignu emocionalni učinak u primatelja i da ih nadasve kroz strah (koji djeluje kao izvrstan poticaj) potaknu na pokajanje i ispravljanje života; ni kasno nigdare počati dobro činiti piše na kraju »Dundulove vizije« i nikad nije kasno za iskreno obraćenje. To je svrha, skopos prenja i vizija, pa tako i ovoga motiva sukoba anđela i đavla oko duše.

Bilješke

1  Johan Huizinga, Jesen srednjeg vijeka (prev. D. Perković), Matica hrvatska, Zagreb, 1964; Jean Delumeau, La peur en Occident (XVIe – XVIIIe siècle). Une cité assiégée, Fayard, Pariz, 1978.

2  Marija-Ana Dürrigl, Eshatološke vizije u hrvatskoglagoljskoj književnosti. Poetičke i žanrovske značajke, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2016.

3  Hildegardis Bingensis »Testamentum propheticum«. Zwei Briefe aus dem Wiesbadener Riesenkodex (prir. J. L. Narvaja), Aschendorff Verlag, Münster, 2014: 117–118.

4  Marija-Ana Dürrigl, Senjska »Meštrija od dobra umrtija« kao zrcalo svoga vremena, Senjski zbornik 35, 2008: 27‒46.

5 Nikola Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta, Matica hrvatska, Zagreb, 1978: 13.