Optužbe o fašizmu i antisemitizmu u službi diskvalificiranja političkih protivnika

Holokaust ili ubojstvo oko šest milijuna europskih Židova od nacionalsocijalista, fašista i njihovih ratnih saveznika u Europi zasigurno pripada u singularni zločin 20. stoljeća ako ne i vremenski mnogo šire. S obzirom na to nerazumno je i zabranjivo manipulirati tim zločinom u političke svrhe ili ga instrumentalizirati za postizanje bilo kakvih konkretnih ciljeva jer zločini zaslužuju samo kajanje i ništa drugo. Ovo pišemo u svezi s izložbom »Jasenovac – pravo na nezaborav«, koju su organizirale neke srbijanske i židovske udruge 26. siječnja 2018. u prostorijama Ujedinjenih naroda. Izložbu je otvorio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, predsjednik Socijalističke partije Srbije, nekadašnji bliski suradnik Slobodana Miloševića, haškog optuženika za ratne zločine, koji je prije presude preminuo u nizozemskom zatvoru. Ujedinjeni narodi distancirali su se od izložbe, čiji je sadržaj bio propagandistički i antihrvatski. Ovdje je potrebno reći nešto više o sadržaju izložbe, o tome tko ju je pripremio i o hrvatskom reagiranju na nju.

Prema pisanju beogradske Politike (25. 1. 2018) izložbu o Jasenovcu osmislio je prof. dr. Gideon Grejf iz Izraela, koji je stručnjak za Auschwitz, dakle nije ekspert za ostale logore u državama pod kontrolom Trećega Reicha. Te provladine novine citiraju šefa sekcije za edukaciju o holokaustu Ujedinjenih naroda Kimberlyja Manna, koji je rekao kako ta izložba pruža »svojevrsni doprinos kulturi mira i sprječavanju oživljavanja neonacističkih ideologija poput ustaške ideologije, ustaškog pokreta i režima NDH koji je i doveo do stvaranja logora za istrjebljenje Jasenovac«. G. Grejfu su pri oblikovanju izložbe pomagali članovi »Međunarodne ekspertne grupe GH7 – stop revizionizmu« iz nekoliko zemalja, među njima su i izraziti srpski propagandisti kao režiser Emir Kusturica i jugoslavenski vojni povjesničar Antun Miletić, ali ni jedan hrvatski stručnjak. U postavljanju izložbe važnu ulogu imala je ambasadorica dr. Liljana Nikšić, koja je, među ostalim, organizirala prebacivanje sedam tona opreme i eksponata zrakoplovom iz Beograda u New York. Hrvatski eksponati i dokumenti nisu uzeti u obzir premda je Jasenovac bio na hrvatskom teritoriju.

Prema navodima RTV Srbije (27. 1. 2018) u Savezu jevrejskih opština Srbije kažu da je izložba bila potrebna jer »međunarodna javnost nije dovoljno upoznata što se događalo u sistemu jasenovačkih logora gdje je desetine tisuća ljudi ostavilo svoje živote (podcrtavanje naše)«. Ta izjava iznenađuje jer se govori o desetinama tisuća ubijenih, a ne o stotinama tisuća sve do više od 800.000, kako inače tvrde brojni srpski autori i institucije. Bivši ambasador Srbije u Njemačkoj Ivo Visković upozorio je prema navedenom izvoru na opasnost reagiranja iz Vatikana zbog postavljanja Stepinčeve slike na izložbi jer, kako je rekao, »Ono što bi bilo loše, to je da reakcija Vatikana izazove reakciju nekih drugih zemalja, jer ipak Katolička Crkva ima jak utjecaj u nizu zemalja u svijetu«. Stepinčeva slika je postavljena odmah do Pavelićeve a odnosila se na navodno »pokrštavanje srpskih pravoslavaca u NDH«, no nije uzeto u obzir da Katolička Crkva ne može nekoga krstiti još jednom jer priznaje pravoslavno krštenje, a »pokatoličivanje« je bilo u funkciji spašavanja pravoslavaca od ustaških represija, za što postoji odgovarajuća uputa upravo zagrebačkog nadbiskupa blaženoga Alojzija Stepinca (vidi doktorsku disertaciju Tomislava Vujeve »Kollaboration oder begrenzte Loyalität? Die historiographische Diskussion um Alojzije Stepinac und den katholischen Klerus im Unabhängigen Staat Kroatien 1941–1945«, obranjenu na Bečkom sveučilištu).

Jasno, Grejf prema pisanju beogradskog Blica (27. 1. 2018) brani svoj projekt izložbe jer da u njoj »ništa nije sporno«. On niječe tvrdnju hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova da se UN distancirao od te izložbe i da su povučeni neki eksponati sporna sadržaja. Po mišljenju tog izraelskog povjesničara logor u Jasenovcu »u nekim aspektima bio je gori od Auschwitza, jer su načini na koje su ustaše ubijali u Jasenovcu i njegovim podlogorima bili primitivni i brutalni do te mjere da su čak i predstavnici njemačke vojske koji su posjetili Jasenovac bili toliko šokirani onim što su tamo vidjeli da su u Berlinu tražili hitnu intervenciju«. Blic ne donosi podatke koji bi osnažili tu tvrdnju, a kad se malo zamislimo nad tim riječima izraelskog povjesničara mogli bismo se začuditi mogućem zaključku koji bi glasio kako on smatra da je »industrijsko ubijanje« u Auschwitzu, gdje je likvidirano 1,100.000 Židova, 140.000 Poljaka, 20.000 Sinta i Roma i 10.000 sovjetskih ratnih zarobljenika bilo »humanije« od »spontanog« ubijanja u Jasenovcu?

Hrvatski odgovori na njujoršku izložbu o Jasenovcu

Prema pisanju Jutarnjeg lista (25. 1. 2018) Hrvatska je optužila Srbiju da izložbom o Jasenovcu u sjedištu UN-a u New Yorku »manipulira i plasira lažne podatke«, a stradanjima žrtava u tom ustaškom logoru za vrijeme Drugoga svjetskog rata koristi se u »propagandne svrhe«. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u odgovoru na Hinin upit o izložbi »osuđuje pokušaj da se prostor UN-a postavljanjem srbijanske izložbe o logoru Jasenovac iskoristi za manipulacije i plasiranje lažnih podataka«. Prema istom izvoru, na Zrinjevcu je rečeno »da su UN upozorili na pokušaj plasiranja lažnih podataka nakon čega su organizatori bili prisljeni iz postava ukloniti ‘najgrublje falsifikate’«. Od izložbe se ogradio i UN rekavši da je sadržaj isključivo u nadležnosti organizatora i da njezino održavanje u prostorijama UN-a ne implicira da je UN prihvaća, piše Jutarnji list. Kako piše Večernji list (25. 1. 2018), službenom Zagrebu »bila (je) sporna fotografija Alojzija Stepinca« i njegova »misija u pokatoličivanju Srba« te navođenje »broja stradalih u Jasenovcu«.

Potpuno drukčije stajalište zauzeo je riječki Novi list (31. 1. 2018), koji tvrdi da je izraelski povjesničar Gideon Grejf, među ostalim, i stručnjak za logor Jasenovac te ponavlja njegovu izjavu danu njemačkoj RTV postaji »Deutsche Welle« kako je ubijanje u Jasenovcu bilo okrutnije od »industrijskog ubijanja« u Auschwitzu, što je zaprepaštavalo čak i njemačke naciste. Novi list naglašava kako se ne zna koje su najgrublje falsifikate uklonili organizatori izložbe i na koji se način UN ogradio od nje te piše kako Grejf o tome nema saznanja. Riječki list zamjera hrvatskom Ministarstvu vanjskih i europskih poslova kako se »često služi općim floskulama, pa mu stoga nije sve za vjerovati«. Sve se u Novom listu na kraju svodi na glorificiranje partizanske pobjede u Drugom svjetskom ratu kao protuteže NDH, kad piše: »I današnja Hrvatska i današnja Srbija su barem nominalno sljedbenice jednog od najznačajnijih europskih antifašističkih partizanskih pokreta i barem dobra polovica građana Hrvatske ne zazire od toga i ne zazire i ne žali zbog ishoda Drugog svjetskog rata. Ne stidi se te pobjede i načina na koji je ona izborena nego se stide onog što se u ime tobožnjeg hrvatstva činilo za vrijeme NDH-a«. Vidljivo je iz aviona da je to napisano jednostrano jer zar itko može biti ponosan na barem one rezultate partizanske pobjede u svibnju 1945. koji su označeni Bleiburgom, križnim putom i uspostavljanjem komunističke diktature?

Suprotno stajalište zauzeo je Glas Koncila (5. veljače 2018), čiji glavni urednik Ivan Miklenić odbacuje srbijansko korištenje žrtava holokausta u dnevnopolitičke svrhe jer one »ne smiju postati još jednom žrtve kojima bi se politički i ideloški maipuliralo, da bi se na njima pribavljalo svojevrsne političke ili ideološke poene ili da bi se propagirala ili nametala kolektivna odgovornost«. Dalje navodi kako je zastrašujuće »što je upravo Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta zlouporabljen za političku diskreditaciju hrvatskoga naroda i države Hrvatske u samom sjedištu Ujedinjenih Naroda, i to nakon otvorene velikosrpske agresije koja je prouzročila nove goleme ljudske žrtve na svim stranama i goleme, gotovo nesagledive štete u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje su bile izložene toj agresiji«. Miklenić zamjera Hrvatskoj »zašto... nije gotovo ništa učinila da bi se otkrila istina o Jasenovcu. Hrvatska ljevica, ako takova stvarno postoji, dobro zna zašto ni Tito baš nikad nije želio kročiti u Jasenovac. Hrvatske vlasti, bez obzira na politički predznak vladajuće garniture, ako imalo suosjećaju s hrvatskim narodom, dužne su se suočiti s velikosrpskim, a kasnije i komunističkim jasenovačkim mitom, raskrinkati ga i hrvatski narod osloboditi kolektivne optužnice, a sve zločine i zločince, bez obzira na njihove pripadnosti, jednako osuditi i jednako u javnosti tretirati«. Po našem mišljenju navedeno je još moguće, i bilo bi u najvećem interesu kao prilog, nazovimo to, »političkoj higijeni« u sagledavanju prošlosti, ali i u življenju u današnjici hrvatskoga društva.

I nakon što je Zagreb reagirao, šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić imao je smjelosti tvrditi kako je »zaprepašten... licemjerstvom i bezobrazlukom Hrvatske«. Dačić navodi izmišljotine o nekakvom posebnom nožu za klanje Srba, srbosjeku, i nekom zločincu koji je u Jasenovcu samo jedne noći zaklao 1.360 Srba i o ubojstvu 20.000 djece u tome konclogoru, te da je »službena politika ustaškog režima bila – trećinu Srba pobiti, trećinu pokrstiti, a trećinu protjerati«. Navodno da je to rekao Mile Budak. Ne pada nam na pamet braniti Milu Budaka, ali istini za volju valja reći kako nigdje nije pronađen izvor za takvu navodno njegovu izjavu. To je ustvrdio njemački povjesničar Alexander Korb u svojoj knjizi Im Schatten desWeltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien... (U sjeni svjetskoga rata / masivno nasilje ustaša protiv Srba, Židova i Roma u Hrvatskoj 1941.–1945), koja je dobila nekoliko nagrada, među ostalim i ugledne srpske »Zaklade Andrej Mitrović« u Bonnu, ali su ga naveliko napadali, jednom čak i fizički ugrozili srpski nacionalisti u Srbiji i Republici Srpskoj. Do istog je rezultata došao i hrvatski povjesničar s njemačkom adresom, Tvrtko P. Sojčić, koji u svojoj doktorskoj disertaciji »Die ‘Lösung’ der kroatischen Frage...« (Rješenje hrvatskoga pitanja između 1939. i 1945) piše da takva izreka Mile Budaka uopće ne postoji jer je nema ni u jednom dokumentu ni novinskoj zabilješci iz doba NDH.

U sličnu kategoriju monumentalnih srpskih laži pripada i tvrdnja kako je samo u logoru Jasenovac ubijeno više od 800.000 Srba, čemu se u svojoj knjizi Geschichte Jugoslawiens (Povijest Jugoslavije) začudio njemački historičar Holm Sundhausen, poznat kao izvrstan poznavatelj srpske povijesti i naglašeni jugonostalgičar, koji je zaključio kako je ta brojka sigurno pretjerana i ne može se ni izdaleka izvući iz statističkih podataka o stanovništvu Jugoslavije. Mi u međuvremenu znamo da ni jedna brojka usmrćenih u Jasenovcu nije vjerodostojna, pa ni ona službena od oko 83 tisuće. Ustaše su bili temeljiti u uništavanju gotovo svih dokumenata o tom zloglasnom konclogoru. Međutim valja naglasiti da se isto tako moramo protiviti minimaliziraju broja usmrćenih u Jasenovcu kao i prikazivanju toga koncentracijskoga logora kao obične kaznionice za protivnike ustaškoga režima.

Sundhausen citira u svojoj knjizi mišljenje američkih sudaca na Nürnberškom procesu njemačkim nacističkim glavešinama, koji su ustvrdili da za sva zbivanja za vrijeme NDH glavnu krivnju snose njemački vojni zapovjednici kojima su hrvatski nacionalisti tada bili podložni, a Korb dokumentirano dokazuje da je ustaški režim već sredinom 1942. izgubio kontrolu nad vojnim događajima u NDH. S obzirom na tu činjenicu, ustaše nije moguće optuživati za sva nedjelja počinjena za vrijeme njihove formalne vladavine u Hrvatskoj. Po mišljenju Korba najveća zlodjela počinili su tzv. »divlji ustaše«, to jest neregularni pripadnici ustaške vojnice, koji su katkad zbog toga dolazili pod udar tadašnjih hrvatskih zakona i bili kažnjavani sve do smrtnih presuda. Ustaški režim jednostavno nije imao dovoljno pripadnika da bi mogao kontrolirati veliko područje NDH s domaćim i stranim sudionicima u ratu, koji su često djelovali jedni protiv drugih premda su navodno bili saveznici, a da i ne govorimo o sve uspješnijem partizanskom pokretu pod vodstvom Komunističke partije čije su ratne akcije redovito izazivale pretjerana reagiranja okupatora i njihovih domaćih saveznika.

Ustaše, NDH i fašizam

Mnogobrojni domaći i mnogi strani povjesničari i publicisti označavaju ustaštvo i NDH fašističkima. U tom smislu zanimljivo je navesti i mišljenja istraživača koji su dublje pronicali u narav tih pokreta. Često se u traženju definicije što je bilo ustaštvo navodi mišljenje jednog od najboljih njemačkih poznavatelja fašizma, Ernsta Noltea, doduše velikog revizionista (što u stručnoj literaturi nije zamjerka), ali rado čitanog i citiranoga povjesničara koji u svojoj knjizi Die faschistischen Bewegungen (Fašistički pokreti) izričito kaže kako se »ustaše ne može na prvi pogled smatrati fašistima, nego da ih je bolje ubrajati u tajna teroristička balkanska udruženja iz 19. stoljeća«, kao što su bila Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija, VMRO, čija je nasljedna stranka dugo vladala u suvremenoj Makedoniji, i srpska »Crna ruka«, koja u današnjoj Srbiji uživa poštovanje kao nacionalna ikona. Nijemac uvrštava ustaše i u tajne pokrete, kao što je bila »Giovine Italia« (Mlada Italija), pod vodstvom borca za ujedinjenje Italije i demokrata Giuseppea Mazzinija. Međutim, u drugim procjenama NDH Nolte pravi kardinalne pogrješke jer ustašama spočitava ilegalnost ne znajući da su kao pokret bili zabranjeni; on također tvrdi da su oni stvorili hrvatsku naciju, a zna se da je ona konstituirana mnogo prije, sredinom 19. stoljeća, kao što je u svojim djelima više puta dokazao suvremeni njemački povjesničar Konrad Clewing, koji naciju poistovjećuje s državom ili s težnjom prema njoj, a to se je događalo u Hrvata mnogo prije pojave ustaštva (vidi K. Clewing: Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung / Državnost i oblikovanje nacionalnoga identiteta).

U jednoj od najkritičnijih knjiga spram ustaštva mađarsko-njemačkoga povjesničarskoga dvojca, Ladislausa Horyja i Martina Broszata, Der kroatische Ustascha-Staat... (Hrvatska ustaška država 1941–1945), piše kako se »ustaše može označiti tek profašističkim ili prefašističkim, bez obzira na to koliko su te oznake problematične«. U toj knjizi koja nije posve objektivna jer je Hory mnoge stvari gledao iz beogradske perspektive, autori posvećuju veliku pozornost četničkim zločinima kao i neslaganjima između Talijana i Nijemaca na području NDH, što je dovelo do anarhije i neracionalnih poteza svih sudionika u ratu. U jednoj od najstarijih poslijeratnih povijesnih knjiga o Hrvatima austrijskoga vojnoga historiografa Rudolfa Kiszlinga Die Kroaten – Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes (Hrvati – sudbinski put jednoga južnoslavenskoga naroda), NDH se naziva »državom iz retorte«, dakle umjetnom tvorevinom, ali ustaškom teroru nije posvećeno posebno poglavlje kao što je to slučaj u drugim knjigama te vrste, dok je to mjesto dobila »Bleiburška tragedija« s brojnim podatcima kao o procjeni da je nakon bleiburške kapitulacije pobijeno, prema opreznim procjenama, od 100 do 150 tisuća hrvatskih vojnika i časnika, dok se broj civilnih žrtava, kako piše Kiszling, oslanjajući se na svjedočenje jednoga hrvatskog svećenika, može označiti pedeset puta većim nego koliko su Sovjeti ubili poljskih časnika i intelektualaca u Katynu, a tu ih je bilo oko 27 tisuća.

Po mišljenju profesora Ludwiga Steindorffa u knjizi Kroatien (Hrvatska): »...ustaški je režim bio kompromitiran zbog zlouporabe vlasti i nasilja. Temeljem ustaških ideoloških premisa veliki dijelovi državnog naroda bili su isključeni iz pozitivnog odnosa spram NDH«. Kako piše profesorica Marie-Janine Calic u velikoj studiji Gesch­ichte Jugoslawiens... (Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću), glede uporabe nasilja nije bilo razlika između ustaša i četnika. Prema Clausu Henrichu Gattermannu: »...ustaše su se svojim akcijama i nasiljem sami definirali kao fašistički pokret, jedino je Ante Pavelić kao šef države i partije ostao točka smirenja«, kako čitamo u njegovoj knjizi Kroatien / Zweitausend Jahre Geschichte an der Adria (Hrvatska / dvije tisuće godina na Jadranu). Možda je to jedini pozitivni atribut stranih povjesničara o Paveliću. Kao što vidimo, o ustašama i NDH postoje različita mišljenja u njemačkoj i austrijskoj historiografiji, što je shvatljivo jer u tim zemljama postoji sloboda znanosti.

Usporedbe raznih vrsta nacionalizma često su problematične

Usporedbe između njemačkog nacionalsocijalizma i hrvatskog ustaškoga nacionalizma, koje je naveo Dačić nakon izložbe o Jasenovcu u New Yorku, teško da mogu opstati jer, kako je rekao Alexander Korb u intervjuu što je objavljen u Magazinu za vojnu povijest u listopadu 2017., »Razvoj odnosa politike spram povijesti u Hrvatskoj i Njemačkoj ne može se poistovjetiti zbog čitavog niza razlika. Ponajprije, nacistička diktatura u Njemačkoj bila je odobravajuća... dok je u Hrvatskoj bjesnio građanski rat čije rane, kao što je poznato, zacjeljuju vrlo polako; kao drugo, jugoslavenski secesionistički ratovi devedesetih godina (ponovno) su otvorili mnoge rane i produbili grobove; kao treće, mnogi su antifašistički mitovi u Hrvatskoj preživjeli... i kao četvrto, u Njemačkoj samo deklarirani neonacisti pozitivno govore o nacionalsocijalizmu i time su društveno marginalizirani. No u Hrvatskoj je umanjivanje ustaških zlodjela, nažalost, dio mainstrema... Sve kad bismo zastupali mišljenje da su ustaše bili manje zlo nego nacisti, primjerice zbog toga što neki njihovi zahtjevi imaju svoje povijesno opravdanje, moramo se ozbiljno baviti njihovim zločinima i bez zadrške priznati ono što su učinili«. Korb potom primjećuje kako je hrvatsko društvo snažno polarizirano pa bi priznanje vlastitih zločina moglo biti shvaćeno kao vlastiti poraz i pobjeda protivničke strane. Tu poruku jednoga njemačkog povjesničara mlađe generacije svakako treba prihvatiti.

Posebnosti odnosa ustaškoga režima spram Židova

Popularna Wikipedija navodi da su u NDH najprije potvrđeni stari jugoslavenski antisemitski zakoni i potom proglašeni novi, vrlo slični njemačkima, temeljem kojih su počeli progoni Židova. NDH se što se tiče rasne politike, nastavlja Wikipedija, ipak razlikovao od Trećega Reicha po jednoj odredbi: zakonom je uspostavljen institut »počasnog arijstva«, koje je dodijeljeno Židovima koji su se borili za NDH ili stekli zasluge »za hrvatsku stvar« prije uspostave države. Sjetimo se da je jedan od vrhovnika Hrvatske stranke prava bio Židov Josip (Jošua) Frank, da su supruge Pavelića i Slavka Kvaternika bile židovskoga podrijetla, da je Židov Vlado Singer bio šef ustaške policije za Zagreb. Bilo je još sličnih primjera, zbog čega su se u Hrvatsku pridošli njemački nacisti zgražali. Govorili su »Kroatien ist verjudet«, Hrvatska je požidovljena. Ali, navodi Wikipedija, istinu valja priznati: tijekom postojanja NDH sveukupno je u nas ubijeno više od 20 tisuća Židova, a sedam tisuća je bilo poslano u Auschwitz. Dalje se navodi da se u poimeničnom popisu jesenovačkih žrtava nalazi 82.129 osoba, i to bez rezerve, što bi svakako trebalo promijeniti jer su objavljeni članci u hrvatskom tisku u kojima stručni autori i publicisti dokazuju kako brojna imena u popisu nisu točna, da su oni za koje se tvrdi da su nestali u Jasenovcu umrli negdje drugdje ili mnogo kasnije, kad toga logora više nije bilo. Osim toga, postoje i istraživanja na temelju kojih se tvrdi da se komunistička vlast istim logorom koristila za svoje kažnjenike i nakon pada NDH. Koliko god sve rečeno treba uzimati u obzir vrlo suzdržano, na stručnjacima je da neprovjerene podatke barem označe takvima ako ih već ne žele izbrisati.

Srbija sredinom 1942. potpuno »Judenfrei« – slobodna od Židova

Kad je riječ o progonima Židova na području bivše Jugoslavije, onda bi sve njezine zemlje sljednice morale istražiti taj dio svoje povijesti. Srbija to očito nije učinila, pa nema pravo da u tome pogledu Hrvatskoj spočitava bilo što. Za razliku od pozitivnog odnosa Hrvata spram Židova u nedalekoj prošlosti, antisemitizam među prečanskim Srbima bio je vrlo raširen još u 19. stoljeću, što je vrlo temeljito dokazao Mato Artuković u raspravi »Židovi u srpskom tisku u Hrvatskoj pokraj 19. stoljeća« (Časopis za suvremenu povijest, sv. 33/ br. 3, 2001), iz čijega zaključka citiramo: »Osnovni problem hrvatsko-srpskih odnosa u drugoj polovici 19. st. bile su dvije različite nacionalno-državne koncepcije. Srbi u Hrvatskoj zagovarali su na tlu hrvatskih zemalja srpsku državnu ideju. To je korijen hrvatsko-srpskih sukoba. Vrlo važan uzrok tih sukoba, prema pisanju srpskog tiska, je filosemitstvo Hrvata. Sve srpske tzv. liberalne stranke bile su su izrazito antisemitske. U borbi za emancipaciju hrvatske misli, prema pisanju srpskog tiska, Židovi su mahom stali uz Hrvate, stupali su u hrvatska gospodarska, kulturna i politička društva i bili nerijetko njihovi nositelji...‘Hrvatstvo’ i ‘Čivutstvo’ bile su pogrdne riječi, uvijek u simbiozi, u rječniku srpskih novinara, kojim se nekoga kvalificiralo kao zloduha i neprijatelja«. No vratimo se 20. stoljeću, na portalu židovskog tjednika u Njemačkoj »jüdische allgemeine.de« možemo čitati kako je središnji ured Gestapoa u Beogradu 10. svibnja 1942. javio Berlinu »Serbien ist judenfrei«, Srbija je slobodna od Židova, a čak 70 godina poslije u Beogradu se tek raspravlja o podizanju spomenika žrtvama holokausta. Beograd je, osim toga, bio proglašen prvim »Judenfrei« gradom u Hitlerovoj Europi, čime je Nedićeva Srbija bila na najtragičniji način najuspješnija provoditeljica te politike.

Wolf Oschlies, jedan od Hrvatskoj doista nesklonih njemačkih publicista, objavio je u platformi »zukunft-braucht-erinnerung.de« opširan članak, pun antihrvatskih ispada, ali i prepun podataka o židovskim žrtvama i suvremenom antisemitizmu u Srbiji. Oschlies prenosi brojke Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu o židovskom stanovništvu u Jugoslaviji i njegovim žrtvama, iz kojih, među ostalim, možemo saznati da je u Banatu pobijeno 90,47% tamošnjih Židova, u Srbiji 80%, u Hrvatskoj–Slavoniji 80%, u Vojvodini 84,40%, u Bosni 71,43%, u Crnoj Gori 87,28% i u Dalmaciji 37%. Iz toga možemo pročitati da je broj židovskih žrtava u hrvatskim pokrajinama bio osjetljivije manji nego u dijelovima Srbije i Crne Gore, pa se iz toga može zaključiti kako su Židovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koliko god strašno zvučalo bilo kakvo umanjivanje te strašne krivnje, imali više mogućnosti da spašavaju život nego njihovi sunarodnjaci u Srbiji. Jer, osim židovskih »počasnih arijevaca« u Hrvatskoj su spasili život i mnogi Židovi koji su pobjegli u »talijansku utjecajnu zonu« NDH, gdje se s njima ipak blaže postupalo, kao i u partizane, bili su uključeni u domobranstvo itd., što u Srbiji, Vojvodini i Crnoj Gori nije bio slučaj. Po
Oschliesu, antisemitizam tinja u Srbiji, premda u njoj gotovo nema Židova, ali zato postoje brojna »srpsko-jevrejska društva« koja su nastala, kako veli, »po naredbi diktatora Slobodana Miloševića kako bi Srbiju izveo iz izolacije« koju je tada organizirao Zapad, ali zaključuje da su ona uglavnom bila »samo na papiru«.