Malo srca, malo duše

I

Moj brat Ivan kaže da moje nesuglasice sa ženama pro­istječu iz toga što im ne vjerujem do kraja, a i da im ne znam praštati, pa onda još doda one gluposti za malu djecu: »Tko tebe kamenom, a ti njega kruhom... tko tebe udari po jednom obrazu, a ti mu okreni i drugi«.

Nisam ja mazohist i nemam tisuću obraza za tisuću udaraca.

Ivan uvijek ima te svoje teorije, a ni jedna mu ne drži vodu. Život je puno složeniji od teorije i teologije, od uzrečica i poskočica.

Moj brat je nepopravljivi optimist, a meni optimisti idu na živce, jer sam realist, i ne sramim se toga... Samo, nas realiste ne vole baš previše. A znate zašto nas ne vole? – Zato što nitko ne voli istinu.

Ivanov optimizam čak mogu i opravdati s obzirom na situaciju u kojoj se on nalazi, njemu taj njegov optimizam pomaže da lakše podnese život... ali kod drugih ljudi, optimizam je znak ograničenosti i suženog pogleda na svijet.

Sa Sanjom sam se upoznao na drugoj godini faksa. Ista smo generacija. Studirala je francuski i španjolski.

Sjećam se kao da je jučer bilo: moj prijatelj Luka me poveo na neku izložbu u Galeriju Studentskog centra. Njegova sestra je studirala kiparstvo na Likovnoj akademiji, pa je imala skupnu izložbu s još troje studenata kiparstva.

Profesor s Akademije rekao je tim studentima: »Ako želite da vam otvorenje izložbe bude uspješno, svatko od vas mora dovesti najmanje petero prijatelja«. Tako su se sjetili mene, a i Sanje. Sanja je išla s njegovom sestrom Majom u osnovnu školu.

Dvije mlade kustosice su pričale o tim skulpturama kao da su vrhunac umjetnosti, a onaj profesor je hvalio neosporni talent svojih studenata. Potom smo svi mi kružili oko tih ružnih komada plastike za koje nismo bili sigurni predstavljaju li kvrgavi panj ili svemirski brod.

Nas nekoliko je otišlo u obližnji kafić na piće. Luka me predstavio kratko:

– Ovo je Damir, zajedno studiramo.

Ona mi je pružila ruku i rekla:

– Ja sam Sanja, drago mi je.

Pogledala me je u oči i osmjehnula mi se.

Uzvratio sam na njezin osmijeh. Izgledala je tako atraktivno s napučenim usnama, plavim očima i rudlavom kosom.

Maja je bila uzbuđena zbog svoje prve izložbe u životu i prvog intervjua koji je dala nekoj lokalnoj županijskoj televiziji.

U jednom trenutku Luka je rekao:

– Damir ima brata blizanca, isti su...

– O, baš zanimljivo – prokomentirala je Sanja. A ja sam pridodao:

– Ako me sretneš na ulici, i pozdraviš me, a ja ti ne uzvratim pozdrav, budi sigurna da je to moj brat.

Svi su se nasmijali, a meni to baš i nije bilo smiješno, jer se toliko puta doista dogodilo da su se neke osobe naljutile na mene jer im nisam uzvratio pozdrav, a susrele su Ivana.

A onda je Luka poželio ispričati onaj glupi vic o Muji kada mu se rode blizanci, pa ga Haso zapita da li su jednojajčani.

Nisam mu dopustio da ga ispriča do kraja:

– Slušaj, toliko sam već puta čuo taj glupi vic, da ga ne želim čuti više niti jednom u životu!

– Ali, možda ga Sanja ne zna – bio je uporan Luka...

– Ma znam ga, znam – uzvratila je Sanja, a ja sam joj bio istinski zahvalan što me poštedjela slušanja iritantnog vica.

Razišli smo se nakon pola sata ugodnog druženja, a da se nisam sjetio zatražiti njezin broj mobitela. Prošlo je tjedan dana od toga našeg upoznavanja, kada mi u sjećanje poče dolaziti Sanjin osmijeh, njezine oči, rečenice koje je izgovarala.

Nazvao sam Luku i zatražio njezin broj mobitela, a on mi odgovori:

– Nemam ga, ali ovdje mi je sestra, pa neka ti ga ona dade.

Minutu ili dvije potom nazvao sam Sanju.

– Napokon! Već danima mislim na tebe i pitam se hoćeš li me nazvati!?

Tako me šokirala njezina iskrenost, to priznanje da misli na mene da sam se zamuckujući počeo ispričavati da sam imao kolokvij, inače bih je i prije nazvao.

Bilo je razvidno da joj se sviđam.

Dogovorili smo se da ćemo sutradan otići u kino. Ne trebam ni reći da film nismo odgledali do kraja.

Praktički smo odmah prohodali, bez uvertire, ne računa li se ono druženje u kafiću i prvih desetak minuta u kinu.

Jednoga dana moja mama reče:

– Mjesecima već pričaš o toj Sanji, dovedi je da vidimo kako djevojka izgleda.

– Što je imate gledati, izgleda super, nećete vi s njom hodati.

– Moramo znati tko je ona – bila je uporna mama.

– Bilo bi lijepo da joj upoznamo obitelj – pridodao je tata, koji je uvijek držao štangu mami. Njih dvoje su bili jedna vojna formacija prema cijelom svijetu.

– Nema ti ona obitelj, samo majku, otac joj je umro dok je bila dijete – uzvratio sam.

– Bilo bi lijepo jednoga dana upoznati i njezinu majku, ali za početak dovedi ti tu svoju Sanju da je vidimo – bio je uporan tata.

– Neka dođe na nedjeljni obiteljski ručak – predložila je mama.

Nije mi se sviđala ta zamisao. Nitko te ne može osramotiti pred tvojom djevojkom kao tvoji najbliži. Baka je voljela rođacima i prijateljima pričati o tome kako sam se ja na proslavi četvrtog rođendana pokakao u gaće u trenutku kada sam trebao puhati u tortu, pa odjednom nikomu više nije bilo do te torte. Protrnuo sam od straha da mi tako nekakvu anegdotu iz djetinjstva ne ispričaju pred Sanjom.

Mi živimo u kućama u nizu. Naša je kuća na tri etaže: u prizemlju su djed i baka, na prvom katu su mama i tata, dok smo u potkrovlju brat i ja. Svaka etaža ima po četrdeset i dva kvadrata i svoju kupaonicu, a ispred te naše kućice je mali vrt. Djed je zato predložio da pozovemo Sanju na roštilj u vrt, ali je baka bila odlučno protiv:

– Nećemo je valjda pokazivati pred susjedima, prije nego je mi upoznamo.

Po tim bakinim riječima sam shvatio da ona sumnja da Sanja možda ipak nije djevojka na svome mjestu.

Odolijevao sam tim obiteljskim pritiscima još nekoliko tjedana, a onda im ipak popustio:

– U redu, možemo je pozvati – rekao sam pomirljivo.

– Napravit ćemo bogat ručak, nećeš se osramotiti – reče mama.

– Ja ću ispeći tortu i kolače – reče baka.

– Mislim da bi torta bila malo previše, moglo bi ispasti kao da slavimo što imam djevojku, torte su za rođendane, za svadbe – pobunio sam se.

– Onda samo kolače – prihvatila je baka.

Mama je planirala napraviti goveđu juhu, kuhanu govedinu s hrenom, pa još i tatarski biftek za predjelo.

Kada sam Sanji rekao što joj moji pripremaju, ona me iznenađeno zapitala:

– Zar im nisi rekao da ja ne jedem meso, a kolače smijem samo ako su bez brašna?

Doista sam zaboravio da mi je Sanja rekla da ne jede meso. Bilo mi je neugodno, ispalo je da sam zaboravio nešto jako važno za nju, a zaboravio sam samo zato što sam toliko bio zaljubljen u nju da sam je tih prvih mjeseci više gledao nego slušao.

Kada sam mojima prenio sretnu vijest o Sanjinim prehrambenim ograničenjima, nisu skrivali svoje razočaranje:

– Kakav je to ručak bez mesa? – rezignirano se zapitala mama pred svima nama.

– Jel uopće postoje kolači bez brašna? – pridodala je baka.

A tata je bio najokrutniji u svome komentaru:

– Mogao si pronaći neku normalnu djevojku koja ne komplicira život. Ovoj sve smeta.

Djed je pokušao biti praktičan i pomirljiv, pa je predložio:

– A zašto je ne pozoveš samo na čaj? To je sigurnije, da se ne razboli od naše hrane, pa da joj cijeloga života moramo plaćati odštetu ko u Americi!

– Ma, ljudi, gotovo je sada: ne mogu je zvati na čaj, nakon što sam joj rekao da je zovete na ručak – odgovorio sam.

Srećom to upoznavanje je proteklo dobro. Sanja je dobila juhu od gljiva, sojine odreske, pohane tikvice i bezglutenski kolač. Prvi bakin bezglutenski kolač.

Istina, u početku je konverzacija bila malo nategnuta i ukočena, ali nakon pola sata atmosfera se opustila, još kada je Sanja pohvalila hranu i kolače, laknulo je i mami i baki.

Moj brat Ivan je malo zakasnio na ručak jer se zadržao kod svoje djevojke. Sanja ga je tada prvi put u životu vidjela, pa je u jednom trenutku rekla:

– Osjećam se kao da sam malo popila, pa vidim duplo... vas dvojica ste samo na prvi pogled jako slični, jer svaki od vas ima potpuno drugačiji izraz lica.

Ivan je rekao:

– To ti je zato što sam ja načitani intelektualac, a Damir nije knjigu uzeo u ruke još od osnovne škole i »Družbe Pere Kvržice«.

A ja sam na to rekao:

– Nije mi jasno zašto književnici i dalje pišu romane. Nakon pojave filma, sve bitno o nekom čovjek može se ispričati u sat i pol filma. Čemu više ona književna prenemaganja i rastezanja, nepotrebni opisi junaka i prirode?! Literatura je tako staromodna i dosadna!

Namjerno sam ih tako malo isprovocirao, na što su se odmah »upecali« i Sanja i Ivan, pa me počeli uvjeravati da je dobra knjiga vrjednija i kompleksnija od svakog filma, da knjiga ničim drugim nije zamjenjiva i da je važna za razvoj naše imaginacije, a ja sam tvrdio da je film sintetička umjetnost u kojoj se spajaju i nadopunjuju različite umjetnosti, i da je stoput teže napraviti dobar film nego napisati knjigu, i da jedan film vrijedi više od stotinu knjiga.

Na tu moju tvrdnju Ivan mi je gotovo ljutito uzvratio da bih ja kao student arhitekture trebao biti načitan i da mi je bolje da te gluposti protiv književnosti ne pričam pred svojim profesorima.

Baš mi je ostala u lijepom sjećanju ta sunčana nedjelja kada je moja obitelj upoznala Sanju. Nastavili smo nas dvoje hodati sve do kraja studija i bili smo čvrsto uvjereni da ćemo se jednoga dana vjenčati i imati svoju djecu.

II

To se dogodilo desetak dana prije moga dvadeset i petog rođendana. Bila je subota. Mama i tata su namjeravali otići do Ivanić Grada pogledati neku kuću koju je želio kupiti njihov prijatelj iz Njemačke. On je na »Njuškalu« vidio oglas, pa ih je zamolio da provjere da li je kuća uistinu tako lijepa kao na tim fotografijama.

Tata je tih dana kapao neke kapi za oči, pa mu je sve bilo maglovito, zato me je zamolio:

– Daj nas ti odvezi onamo, ne usudim se ja ovakav sjesti za volan.

Rado sam prihvatio. Bio je lijep dan pa sam to vidio kao dobru priliku za mali izlet. Za tu subotu nisam ništa isplanirao, jer je Sanja za vikend otputovala kod prijateljice u Zadar.

Ivan je rekao:

– Idem i ja s vama. U Ivanić Gradu sam bio samo jednom u životu.

I tako pođosmo nas četvero na put.

Išli smo autoputom da brže i ugodnije stignemo. Bili smo veseli i dobro raspoloženi. Mama je pričala o tome da bi tata trebao otići na Rab srediti naš apartman, da se ljeto bliži i da treba obojiti vrata i prozore, da ih je sol izgrizla. Tata je na to rekao da je bio sretniji dok smo kampirali na Cresu, da taj apartman nismo trebali ni kupovati.

Odjednom, na kilometar ili dva prije skretanja u Ivanić Grad, vozač škode se naglo prestrojio iz lijevog traka i došao preda me. Nisam imao izbora, nagazio sam na kočnicu da ga ne udarim, ali u tom trenu mercedes koji je vozio iza mene udario me s leđa, a od tog snažnog udarca volan mi ispade iz ruku i moj auto sklizne s ceste. U onoj se brzini prevrnuo i ponovno dočekao na kotače.

Mama je vrisnula, tata je uspio izgovoriti samo jednu riječ:

– Pazi!

Nakon tridesetak metara naš se auto zaustavio u jarku uz cestu. Tata je sjedio na suvozačevu mjestu, mama iza njega, a brat iza mene.

Bio sam u potpunom šoku.

Motor se naglo ugasio i nastala je zastrašujuća tišina. Zapitao sam drhtavim glasom:

– Jeste li dobro?

Nitko mi nije odgovorio na pitanje.

Protrnuo sam od te šutnje.

Tek tada primijetih da je tatina glava položena unazad i da mu se niz čelo slijeva tanki mlaz krvi. Pogledao sam prema mami i vidio da su joj očni kapci sklopljeni, kao da spava. Ponadao sam se da je s njom sve u redu, da je samo onesviještena od tog prevrtanja.

Svi smo bili vezani osim Ivana.

Polako sam izašao iz automobila. Tek tada sam začuo brata kako ječi. Ubrzo se na autocesti zaustavio neki automobil iz kojega je izašao krupni muškarac koji je dotrčao do mene i rekao:

– Prijatelju, samo polako, bit će sve u redu, ja sam profesionalni vatrogasac i nagledao sam se ovakvih situacija. Samo sjedni tu na zemlju, a ja ću pozvati hitnu i policiju.

Potom je otišao do našeg automobila. Čuo sam otvaranje vrata, ali nisam okrenuo pogled prema njemu, nego sam kao hipnotiziran gledao u automobile koji su prolazili ne obazirući se na našu nesreću.

Ubrzo se vatrogasac vratio do mene i rekao:

– Onog mladića što je sjedio iza vas, ne usuđujem se izvlačiti dok ne dođu ljudi iz hitne pomoći, bojim se da je ozlijedio kralježnicu. A tko su onaj gospodin i ona gospođa?

– To su mi roditelji. Kako su oni?

Nije odmah odgovorio, nego je nakon kraće šutnje promrmljao:

– Moramo pričekati da dođe doktor, pa će on vidjeti može li im pomoći.

– Jesu li živi? – zapitao sam.

– Ne znam – neuvjerljivo je odgovorio.

Postalo mi je jasno da sam ih izgubio.

Sledio sam se od užasa, zavrtjelo mi se pred očima. Prije negoli ću se onesvijestiti, izgovorio sam zadnjom snagom:

– Brata, molim vas, spasite mi brata!

Tek kasnije ću saznati da su ljudi iz hitne došli dosta brzo. Dali su mi injekciju za umirenje, a brata pažljivo izvukli iz automobila i stavili ga na nosila, opasačima ga zavezali, te nas obojicu odvezli u bolnicu.

Kada sam došao k svijesti, predamnom je stajao postariji liječnik izrazito ozbiljna lica. Izgovarao je umirujuće rečenice, koje su zvučale neuvjerljivo. Izbjegavao je moj pogled.

Zapitao sam ga:

– Što je s mojim roditeljima?

Duboko je uzdahnuo i nevoljko rekao:

– Na žalost, oboje su preminuli na licu mjesta.

– A moj brat, što je s mojim bratom?

– Vjerojatno će biti dobro... operiran je, došao je k svijesti samo... ne može micati nogama. Nadajmo se da je to privremeno.

To je izgovorio na takav način da sam bio posve siguran da se moj brat više nikada neće osoviti na svoje noge, nikada.

Potom mi je liječnik položio ruku na rame i želeći me utješiti izgovorio:

– Ali, eto, nije sve tako loše završilo. S vama je sve u redu, nemate čak ni ogrebotine. Mislim da ćemo vas još danas pustiti doma, samo dok načinimo još jednu snimku glave.

Umjesto da me utješe, te njegove riječi su me učinile još nesretnijim i još jadnijim nego što sam bio samo trenutak prije. Jer, iako omamljen injekcijom za umirenje, znao sam da će mi do kraja života biti muka od same pomisli da sam ja bio za volanom, a da nisam zadobio ni jednu ogrebotinu.

Osjećao sam se očajno, a tako se osjećam i danas. Bilo bi mi lakše da sam slomio ruku ili nogu, da sam imao bar nekoliko posjekotina, a ne ovako: kao da sam se vratio s izleta, na kojem mi je jedinom neugodnošću bila poderana desna nogavica.

III

Prva osoba koju sam nazvao nakon nesreće bila je Ivanova djevojka Dubravka. Kada sam joj rekao što se dogodilo počela je histerično ponavljati:

– Strašno, strašno, strašno!

Prekinuo sam je i postavio posve praktično pitanje:

– Želiš li doći u bolnicu obići Ivana?

– Obići Ivana... sada... naravno da ću ga obići, ali treba mi vremena... moram se pripremiti na to.

Govorila je kao da je ona doživjela nesreću, a ne njezin mladić.

– Što da mu poručim? – tražio sam precizan odgovor.

– Reci mu... reci mu da ga volim.

Bila je istinski preplašena i uznemirena.

Prenio sam Ivanu najljepšim mogućim riječim da ga pozdravlja, da ga voli, da upravo priprema važan ispit i čim ga položi da će ga doći obići...

Ali nije došla. Dan nakon ispita, dok sam sjedio uz Ivanovu postelju čekajući da se ona pojavi, začuli smo kako je upravo stigla neka porukica na njegov mobitel.

– Molim te pročitaj što piše, netko mi očito šalje neku utješnu poruku – reče Ivan.

Uzeo sam njegov mobitel i sa zaslona pročitao: »Oprosti, ne mogu više u ovim okolnostima biti tvoja djevojka, nemam snage za to, oprosti ako možeš. Pusa! Dubravka«.

Te njezine riječi su ga slomile. Djelovao je utučenije nego onoga dana kada mu je doktor objasnio da od njegova hoda, od njegovih nogu, nikada više neće biti ništa.

Od toga dana moj brat ne voli zvuk SMS poruka i na svaku se trza kao da s njom stiže bešćutno odbacivanje kakvo je doživio nakon dvije godine ljubavi.

A ni ja sa svojom djevojkom Sanjom nisam prošao puno bolje.

Istina, došla je na pogreb mojih roditelja, čak je otišla jednom sa mnom do Krapinskih toplica obići Ivana dok je bio na rehabilitaciji.

Sjećam se da je na povratku u Zagreb ustvrdila:

– On grozno izgleda, zar nema nade da će jednoga dana prohodati?

– Doktor kaže da nema – odgovorio sam.

– Da li on to zna? – zapitala je.

– Mislim da zna... iako mu je doktor priopćio dijagnozu na način kao da ostaje neka nada, ali... meni je otvoreno rekao da nikada više neće hodati.

U to vrijeme je Ivan bio u teškoj depresiji i pod lijekovima za smirenje. Na Sanjina pitanja je odgovarao s »da« i s »ne«. Nije mu bilo ni do čega, pa sam ih ja spašavao od nelagode svojim brbljanjem.

Pričao sam kako djed i baka jedva čekaju da on dođe doma, kako se sele u potkrovlje, a nas dvojica ćemo živjeti u prizemlju. Pa sam mu pričao kako na ulazu u kuću gradim rampu za invalidska kolica, kako bi on sam mogao iz dvorišta ući u kuću s kolicima.

Zapitao me je:

– A zašto djed i baka ne odu na prvi kat, ondje gdje su nekada živjeli tata i mama?

Nisam mu mogao reći da su odlučili ostaviti taj prvi kat nedirnutim, onakvim kakav je bio na onaj strašni dan, nisam mu mogao reći da je baka dvaput ušla u tatin i mamin stan, pa se tako rasplakala da joj je trebalo pola sata da se primiri, pa više nisam inzistirao da budu na prvom katu.

– Draže im je biti u potkrovlju – odgovorio sam mu bez dodatnih pojašnjenja.

Morao sam pripremiti kuću za dolazak invalida u kolicima. Kupaonicu smo morali praktički izgraditi iznova, s onom specijalnom kadom, s rukohvatima na novoj, drugačijoj wc-školjki. Morali smo i ogledalo i umivaonik spustiti za tridesetak centimetara.

Spadao sam s nogu od poslova nastojeći da u mojoj firmi nitko ne primijeti da danima ne spavam i da na posao dolazim premoren i dekoncentriran.

Zamolio sam Sanju nekoliko puta da mi pomogne u kupnji svih tih stvari za kupaonicu, da se posavjetujem s njom oko uređenja stana, čak i dvorišta. Ali... odjednom ona više nije imala vremena za mene.

Ispočetka se izvlačila da je dobila gripu, potom joj je i majka dobila gripu od nje. A kada sam nakon dvadesetak dana gripe predložio da dođem malo do njih, počela se izvlačiti na državni ispit. Objašnjavala mi je da njezini u jezičnoj školi inzistiraju da ona mora čim prije položiti državni ispit i dala mi do znanja da dok to ona ne položi neće gubiti vrijeme ni na izlaske ni na druženje sa mnom.

Nije mi bilo druge, nego sam strpljivo čekao da završi s tom velikom obavezom.

Netom nakon što je položila državni ispit, mobitelom mi je priopćila da odlazi na dva mjeseca u Madrid usavršavati španjolski jezik, koji je sjajno govorila, jer je djetinjstvo provela kod rođaka u Argentini. To joj je bio drugi materinski jezik, ali svejedno nije odustajala od toga da mora poći u Španjolsku.

Na moje pitanje može li to svoje putovanje i usavršavanje jezika odgoditi za neki drugi termin, odlučno mi je odbrusila:

– Što je tebi? Dopust imam samo preko ljeta. Od prvog rujna moram biti u jezičnoj školi na svome radnom mjestu.

Otišla je u Madrid, a da se nismo ni pozdravili kako treba.

Na moje SMS poruke sve je rjeđe odgovarala, a na mejlove i telefonske pozive nije uzvraćala.

Tjedan dana prije najavljenog povratka dobio sam njezin kratki mejl u kojem mi je napisala da se zbližila sa svojim mentorom Federicom Xavierom, da ostaje u Madridu, da »ono između nas« i tako više nije išlo, te da ću joj ja ostati lijepa mladalačka uspomena.

Na taj mejl nikada nisam odgovorio. Bio je tako napisan da odgovor nije ni tražio. A svoju ljutnju i razočaranje nisam želio nikome pokazati, pa čak ni njoj koja je tu ljutnju izazvala.

Primijetio sam kako nas nakon one nesreće dojučerašnji prijatelji izbjegavaju. Tada, tih prvih mjeseci, Ivan još nije otkrio Krista, pa je bio mračan i depresivan. Bojao sam se za njega da si u takvom raspoloženju ne oduzme život. Zato sam u našem stanu u prizemlju držao njegove lijekove samo za dan ili dva unaprijed, a sve druge lijekove spremio sam u jednu kutiju i odnio ih u potkrovlje.

– Bolje je da budu ovdje – rekao sam.

Djed je shvatio zašto to činim, pa mi je ispod glasa uzvratio:

– Nemoj baki ništa govoriti.

Zavjerenički sam potvrdno klimnuo glavom.

Naša susjeda, gospođa Elizabeta, koja se godinama družila s mojim roditeljima, čak je i Nove godine s nama dočekivala, prestala je zalaziti u našu kuću, a Ivanu je uvijek bila draga, još od djetinjstva.

Dok je on bio u toplicama, na moje pitanje koga da mu pozdravim, odgovorio je:

– Pozdravi djeda, baku, svoju Sanju i gospođu Elizabetu.

Tada mu nisam želio reći da mi je Sanja poslala onaj oproštajni mejl i da više nije »moja Sanja«.

Bilo je razvidno da nas gospođa Elizabeta izbjegava čak i prigodom slučajnih susreta na ulici ili u obližnjoj samoposluzi. Kratko bi odgovorila na pozdrav i izbjegavajući moj pogled otklonila bi mogućnost bilo kakvog razgovora.

Jednoga sam dana došao na poštu i u redu za predaju pošiljki ugledao gospođu Elizabetu. Stao sam iza nje i otpočeo razgovor. Nije me mogla izbjeći ni na koji način.

Zapitao sam je kako je njezin unuk koji je upravo pošao u vrtić, pa sam je zapitao kako joj je na poslu, pa kako je njezin muž, koji je pomorski kapetan, i za kojega mi reče da upravo plovi prema Japanu.

U jednom trenutku sam joj otvoreno rekao:

– Gospođo Elizabeta, ne bojte se, mi smo ostali isti kao i prije. Dođite na pola sata popričati s Ivanom i bakom, njima će to mnogo značiti, a vi nećete izgubiti puno vremena.

Problijedjela je i oborivši pogled prema podu drhtavim glasom izgovorila:

– Vjeruj mi, Damire, već desetak puta sam poželjela doći do vas, ali svaki puta sam odustala u strahu da će tvoja baka spomenuti tvoju mamu i tatu i da neću izdržati... da ću se rasplakati pred vama.

– Pa što onda ako se i rasplačete, plakat ćete zajedno s mojom bakom. Ona i tako svakoga dana po nekoliko puta zaplače, a ljepše je plakati u društvu kada je uz tebe prijatelj – rekao sam joj.

Gospođa Elizabeta je s razumijevanjem klimnula i od tada bar jednom tjedno dođe posjetiti baku i Ivana. Ona mu je podarila onu lijepu Bibliju, onu od koje se on više ne odvaja.

Prije te nesreće nisam bio veliki vjernik, ali bih jednom mjesečno otišao na misu, ponekad bih se pomolio za ljude koji su mi dragi, kao student sam se znao pomoliti prije svakog ispita i tako...

Činilo mi se da nema ničega lošega u tome ako ljudi vjeruju. Ali nakon što mi je Onaj Gore u jednoj sekundi uzeo i oca i majku, a od brata načinio fikus, nakon što je sve tako perverzno namjestio da ja iz one nesreće izađem bez ijedne ogrebotine, ja koji sam roditelje odvezao u smrt, iako su nakon uviđaja presudili da nisam kriv... nakon svega toga zamrzio sam Ga i ni jednom više nisam prekoračio crkveni prag. Čak ni na misu zadušnicu za mamu i tatu nisam otišao.

U Sesvetama je jedan poduzetnik pokrenuo informatičku firmu u kojoj je zapošljavao isključivo invalide. A kako je Ivan završio informatički fakultet, uspio se zaposliti kod njega. Radio je sve od doma, poput ostalih radnika, samo bi ih gazda jednom mjesečno pozvao kod njega u Sesvete. To bi u pravilu bilo prvoga ponedjeljka u mjesecu.

Od tih devet radnika invalida osmero ih je bilo u kolicima, dok je deveti bio bez lijeve ruke.

Redovito sam vodio Ivana na ta radna druženja, kojima se on veselio, a gazda bi me ponekad zamolio da donesem neki papir s HZZO-a ili neku potvrdu od liječnika za Ivana.

IV

Moga je brata uhvatila želja da igra stolni tenis. Gledao je on neku emisiju na televiziji o paraolimpijcima koji igraju stolni tenis, pa je dobio želju da se u tome i sam okuša.

Nas dvojica smo u petom i šestom razredu osnovne škole često na tjelesnom igrali pingač i u tome uživali.

Proguglao sam i potražio stolnoteniske klubove za invalide i ustanovio da je najbliži od njih na skroz drugom dijelu grada.

Budući da je na dvije stotine metara od naše kuće zgrada Mjesnog odbora u kojoj penzioneri igraju šah, a žene vježbaju aerobik, pomislio sam da bi bilo najbolje kada bi u tom prostoru Ivan igrao pingač.

Šef našeg Mjesnog odbora bio je mutan tip, povremeno bih ga viđao u kvartovskom kafiću. Uvijek je u njegovoj blizini bila boca s pivom. Znao sam da mu je ime Zoran i činilo se kao da je vlasnik kafića, a ne predsjednik Mjesnog odbora.

Otišao sam do toga kafića i doista ga otprve zatekao ondje.

Započeli smo razgovor i ja sam mu otvoreno rekao da imam brata u kolicima koji želi igrati stolni tenis, te da bi bilo predivno da se kod nas pokrene klub za dečke i djevojke u kolicima koji se žele baviti tim sportom, i zaboraviti na svoje muke i probleme.

Na to mi je on prilično nezainteresirano rekao:

– Prijatelju, nemamo mi ni stol, ni rekete. Iz proračuna za ovu godinu ne možemo potrošiti ni jednu neplaniranu kunu.

A ja njemu na to:

– Za opremu se vi ne brinite, ja ću preko oglasa nabaviti svojim novcima i stol i rekete. Od vas tražim samo prostoriju dvaput tjedno da se dečki i cure u kolicima mogu malo zabaviti.

A on meni na to reče:

– Pa nećemo valjda od Mjesnog odbora napraviti okup­ljalište za invalide?

Meni udari para na uši, pa sam ga uhvatio za revere i rekao:

– Slušaj, prasac bezobrazni, da li si ti ikada išta napravio za invalide otkako vodiš ovaj Mjesni odbor? Nikada ništa! Dakle, svinjo jedna, učini prvo dobro djelo u svome životu inače ću ti ja noge polomiti, pa će kolica i tebi zatrebati! Stavljaj oglas idući tjedan da pokrećeš stolnotenisku grupu za ljude u kolicima! Ne učiniš li to, ovim rukama ću te zadaviti.

A on zamuca:

– Ma sve u redu, što se ljutiš, neće biti problema, daj mi samo vremena.

I stavio on oglas već sutradan.

Kada čovjeka lijepo zamoliš, spreman je sve učiniti da ti udovolji.

Preko »Njuškala« sam nabavio neki stari stol i rekete, a na onaj oglas se javio moj brat i neki srednjoškolac iz susjedstva, koji je u kolicima bio od prvog osnovne.

U početku sam ja morao vježbati s Ivanom i tim srednjoškolcem i sakupljati im loptice. Nije lako igrati sjedeći u kolicima. Ali, nakon mjesec dana njih dvojica su se tako dobro utrenirala da im ja više nisam trebao.

Imali su izobilje zajedničkih tema i primijetio sam da se Ivan istinski raduje svakom odlasku na trening.

Kada sam napunio tridesetu godinu u moj život je ušla Iva, apsolventica farmacije. Nekada sam mislio da su studentice farmacije pametne, sistematične i precizne djevojke u koje se možeš pouzdati.

Iva je bila sve, samo ne to.

Bila je neuredna i komplicirana.

U pravilu je na sebi imala po pola kilograma make-upa. Na usne bi nanijela po dvadesetak dekagrama jarko crvenog ruža.

Jednom sam je zapitao:

– Kako misliš da se nas dvoje ljubimo dok na sebi imaš te naslage na usnama?

– Samo se prostaci ljube sa svojim djevojkama u javnosti – odgovorila je.

Na sastanke mi je kasnila po pola sata. To je njoj bilo posve normalno. Ljutila se, ako bih se ja zbog toga ljutio.

Zaista je bila teške naravi, a ipak sam s njom izgurao desetak mjeseci, smatrajući da je ona, takva kakva je, beskrajno posebna i meni privlačna. Čak neodoljiva.

Ne znam kako to objasniti, ali... postao sam ovisnik o njoj i po cijele dane sam mislio na nju i na to kako joj udovoljiti.

A onda, jednoga dana dok sam s Ivanom bio u Maksimiru, gurajući ona njegova kolica i njega u njima, nama je u susret došla Iva.

Zastala je, pogledala mene, pa Ivana, čudeći se našoj sličnosti, pa izgovorila:

– Mogao si mi reći da imaš brata.

Bilo mi je beskrajno neugodno. A tek Ivanu. Razotkrila me je pred njime. Doista sam ga zatajio. Bojao sam se kako će ona reagirati kada dozna da imam brata u kolicima, pa sam odgađao trenutak u kojem ću joj to priopćiti. Na koncu je to saznala na najgori mogući način.

Od toga dana Iva mi je prestala biti privlačna, a bez sumnje i ja sam prestao biti zanimljiv njoj. Jednostavno: čarolija je nestala.

Vidjeli smo se još dva ili tri puta. Prestali smo se, kao po dogovoru, jedno drugome javljati.

Svaki puta kada se prisjetim tog prizora iz Maksimira osjetim istinsku nelagodu što sam zatajio svoga brata i nelagodu što je on to doznao.

V

Nakon one saobraćajke shvatio sam da mi najviše idu na živce bogomoljci. Prezirem vjernike. Beskrajno mi ide na živce to što je moj brat prolupao i pretvorio se u zadrtog vjernika. On ne kuži da ga je baš taj Bog, kome se svakodnevno moli, zaribao za sva vremena.

A ja sam shvatio da je u mome odnosu s Bogom najveći apsurd taj što ga sve više mrzim, a istodobno sam uvjeren da on ne postoji. Tako da ja mrzim nepostojeće biće. Za takav paradoks valjda nitko nikada nije čuo.

Mogu prihvatiti to da je naša saobraćajna nesreća posljedica slučaja. Izvukli smo crnu kuglicu, slučaj je odredio da mi nastradamo, a ne netko drugi.

Ali, ako je to što se dogodilo posljedica slučaja, onda Boga nema.

A ako se ja suglasim s vjernicima i teolozima da Boga ima i da se sve na ovome svijetu događa prema njegovim planovima, pa ako se prema tom Božjem planu dogodila i ta saobraćajka u kojoj su moji roditelji ostali bez glave, a brat mi završio u invalidskim kolicima, onda imam pravo mrziti onoga koji je sve tako isplanirao.

Mama i tata su bili predivni ljudi, mnogima su pomogli za života, ne sjećam se da su ikada ikome neko zlo nanijeli.

A moj brat Ivan je najbolji čovjek na svijetu. Kaže se da su jednojajčani blizanci isti. Vjerujte mi – nisu! On je samo naizgled isti kao ja, jer je u duši neusporedivo bolji čovjek od mene. I onda po tome planu odozgo, Ivan završi u kolicima, a ja prođem bez ogrebotine. Pa kako da vjerujem da taj planer radi pošteno, kako da ga ne mrzim... iako znam da ne postoji.

Usred večere djed se uhvatio za glavu i rekao:

– Boli, strašno me boli!

Odmah smo pozvali hitnu pomoć.

S naporom se suzdržavao da ne zavrišti, jer mu je bol postajala sve jačom.

Kada su došli bolničari po njega, baka je željela sa mnom poći u bolnicu, ali sam joj rekao:

– Ostani ti s Ivanom doma, bit će sve u redu.

Na žalost ništa nije bilo u redu – djed je imao moždani udar. Taj prvi moždani udar nije bio koban za njega, nego onaj drugi koji se dogodio sutradan ujutro, netom prije doručka.

Oko podneva je umro.

Ostali smo bez djeda.

Baka je stoički podnijela njegov odlazak. Samo je tužnim glasom s vremena na vrijeme ponavljala:

– Žao mi je da nisam bila uz njega dok je bio u bolnici.

A mene je duša boljela od te rečenice. Opet sam ja bio kriv, opet sam ja sve zabrljao, jer baki nisam dopustio da sa mnom pođe u bolnicu.

Onaj gore, ako postoji, uvijek sve tako posloži da ja ispadnem kriv drugima. Zato ni na djedovu misu zadušnicu nisam otišao, samo da ne moram preći crkveni prag. A i zašto da mu se molim, kada sam u njegovoj nemilosti?

VI

Dok smo igrali šah, Ivan mi je jednoga dana bojažljivo priznao da se povremeno dopisuje preko interneta s djevojkom iz Australije.

– Baš lijepo. Koliko to dugo traje? – zapitao sam.

– Već mjesecima. A nisam baš siguran da li je to sve u redu.

– Zašto?

– Komplicirano je... Njezini roditelji su emigrirali u Australiju krajem sedamdesetih iz Hrvatske. Ona se ondje rodila. Poslala mi je nekoliko fotki mejlom. Prelijepa je.

– Pa... u čemu je problem?

– Tražila je da i ja njoj pošaljem svoje fotke... Odabrao sam nekoliko atraktivnijih, a ona je meni napisala: »Baš si lijep«.

– Super, znači: sviđaš joj se!?

– A kada je ona meni poslala svoje fotke, ja nisam napisao da je lijepa, nego onako neodređeno: »Obradovala si me svojim fotografijama«. Nisam želio biti izravan.

– Ali, malo prije si rekao da je lijepa? – zapitao sam ga.

– Prelijepa – odgovorio je, zacrvenio se u licu poput klinca i oborio pogled prema šahovskoj ploči.

– Pa, zašto joj to nisi napisao?

– Mislim da to ne bi bilo u redu.

– Zašto?

– To... to što sam ja učinio... mislim da nije bilo korekt­no... naime... ni na jednoj mojoj fotografiji ne vide se invalidska kolica, nego samo moja glava, ili u najboljem slučaju poprsje... Nisam joj nikada napisao ništa o mojoj situaciji... ona nema pojma da sam ja invalid.

Zašutio je.

Bilo mu je neugodno. Nisam znao što mu reći, što mu savjetovati. Ivan je bio uvjeren da je to što je zatajio istinu o sebi prijevara, a bojao se napisati joj istinu da je zbog te istine ne izgubi. Bio je uvjeren da bi se prestala dopisivati s njim kada bi znala da je prikovan uz kolica.

– Znači, jako ti je stalo do nje? – zapitao sam, a zvučalo je kao konstatacija za koju očekujem njegovu potvrdu.

– Iskreno... ona mi svakoga dana nešto lijepo napiše, baš lijepo... Ja ne znam tako... Čim se probudim palim kompjutor da provjerim je li mi poslala mejl. Ako nema mejla, to me istinski rastuži... Nije dobro... to koliko moja sreća i nesreća ovise o tim mejlovima, to nije dobro... volio bih da mi se vrati prijašnji mir, volio bih da ne mislim neprekidno na nju.

– Daj, Ivane, pa što ima loše u tome da se dopisujete i da u tome uživaš. Očito je i njoj drago biti u prepisci s tobom. Ne treba te zbog toga peći savjest.

– Ma... mislio sam da ćemo ostati na toj virtualnoj komunikaciji preko žice. Smatrao sam da je tako najbolje i za nju, i za mene... da nikada ne dozna tko sam ja uistinu... A eto, jučer... jučer mi je poslala jedan nezgodan mejl.

– Kakav nezgodan mejl?

– Napisala je: »Imam sjajnu vijest, kupila sam avionsku kartu i dolazim u lipnju u Međugorje. Nadam se da se ondje vidimo.« Kada sam to pročitao, prestrašio sam se. Ako odem u Međugorje, ona će skužiti da sam invalid, ako ne odem ispast ću nepristojan prema njoj. Pred Novu godinu sam joj napisao da ću u ovoj godini napokon posjetiti Međugorje, a i ti si mi obećao da ćeš me odvesti onamo.

– Na to možeš računati – rekao sam.

– Ona je vjerojatno to upamtila. Ja joj sinoć odgovorim na mejl i napišem: »Ma, nisam sto posto siguran da li ću moći u Međugorje zbog posla«... a ona meni jutros odgovara: »Ako ja mogu avionom letjeti više od trideset sati da bih došla do tog svetišta, možeš valjda i ti pet sati putovati automobilom«. Još mi je napisala da namjerava pet dana provesti u Međugorju, pa pet dana u Dubrovniku, pa pet dana u Zadru, gdje joj žive rođaci s očeve strane... Uglavnom, nedvosmisleno mi je dala do znanja da se već duže veseli dolasku u Međugorje, a ništa manje tome što će mene uživo upoznati. Baš sam u nevolji.

– U kakvoj nevolji?!

– Ne znam kako izbjeći taj odlazak u Međugorje.

– A zašto bi ga izbjegao?

– Misliš da trebam otići u Međugorje?

­– Mislim.

– Znaš... u zadnjoj rečenici je napisala: »Dolazim trećeg lipnja, i predlažem naš susret u 17 sati kod onih vanjskih ispovjedaonica nadomak glavne crkve, moj duhovnik tvrdi da dolazak u Međugorju treba otpočeti iskrenom ispovijedi, a nakon što se ispovjedimo možemo prošetati do najbližeg kafića«. Shvaćaš, napisala je da možemo »PROŠETATI« do kafića na piće.

– Nema ti druge, »prošetat« ćeš u tim svojim kolicima s njom.

– Znači da prihvatim taj poziv na upoznavanje?

– Koliko vidim nije ti ostavila izbor.

– Pa i nije... Prihvatit ću njezin poziv za upoznavanjem, doista je želim vidjeti uživo, iako mi je jasno da će ubrzo potom pobjeći glavom bez obzira od mene.

Nisam ništa odgovorio na tu njegovu konstataciju, sluteći da bi sve moglo završiti upravo tako kako se moj brat pribojavao.

VII

Jednoga dana baka usred ručka poče plakati. Ivan je zapita:

– Što je bako, što se dogodilo?

A ona odgovori:

– Ne mogu više biti ovdje, sve me podsjeća na vašeg djeda, a nisam najbolja ni sa zdravljem. U idući ponedjeljak selim u dom. Sve sam dogovorila, moja penzija će pokriti troškove.

Baka je pogledala u mene i zapitala me, kao da traži dopuštenje:

– Hoćeš li moći sam s bratom?

Odgovorio sam bez oklijevanja:

– Naravno da ću moći, ne brini se oko toga.

– Kada se malo priviknem na dom, moram operirati kuk, sve više me boli u zadnje vrijeme.

– Bit će onako kako smatraš da treba biti. Kada dođe vrijeme za operirati kuk, ja ću te odvesti u bolnicu i dogovoriti sve s liječnicima... Mogla si nam reći da te boli.

I tako je baka preselila u dom, a nas dvojica smo ostala sama u toj kući punoj tužnih uspomena.

VIII

Išla mi je na živce i sama pomisao da ću izgubiti dugih pet dana boraveći u tom gradiću, u kojem naivni vjernici trate vrijeme u besplodnim molitvama. Ali to nisam rekao Ivanu, ne želeći mu kvariti radost, a on se istinski radovao odlasku u Međugorje. Za njega kao vjernika to je bio važan događaj, a istodobno se plašio susreta s djevojkom iz Australije.

Jedva sam namolio svoga ravnatelja da mi odobri pet neplaćenih dana. Ponio sam neke stručne knjige sa sobom i unajmio dvokrevetnu sobu u prizemlju jednoga pansiona.

Putujući u Međugorje, Ivan je sve vrijeme šutio, kao da ga je neka velika briga pritiskala. Čak je i na moj pokušaj da održim minimalnu komunikaciju, odgovarao rastreseno, kao da se nije mogao usredotočiti na mene i rečenice koje sam izgovarao, pa sam ubrzo odustao od pokušaja da ga natjeram na razgovor.

Kada smo došli u Međugorje, on je još manje pokazivao želju za razgovorom sa mnom. Nije mi čak ni prepričao kako je prošao susret s tom djevojkom iz Australije. Po njegovoj šutljivosti sam zaključio da se nema čime pohvaliti.

On je sve vrijeme bio na tim misama, na duhovnim vježbama i razgovoru s vidjelicama, na druženju s hodočasnicima, od kojih su ga neki drugoga dana odnijeli gore na Brdo ukazanja. Pojma nemam kako. Još sam mu u Zagrebu rekao da nema ni najmanje šanse da se ja pentram gore.

Bio je Ivan tih dana poprilično tajnovit, drugačiji nego inače, a ja sam mislio da je to zbog fascinacije tim mjestom u koje je svakodnevno dolazilo tisuće hodočasnika iz cijeloga svijeta.

Četvrtog dana našega boravka, u vrijeme doručka u pansionu, Ivan se nakašljao i drhtavim glasom rekao:

– Znaš... ona Marija... iz Australije... ovih dana sam se družio s njom... želi te upoznati. Ako može, došla bi za sat vremena ovdje.

– Naravno, bit će mi drago... znaš da iz svoje sobe i tako ne izlazim, samo me pozovi kada dođe.

I doista, nepun sat nakon toga susreo sam se s njom u kafiću našeg pansiona. Pružila mi je ruku i rekla:

– Ja sam Marija, djevojka vašega brata.

Skoro sam pao sa stolca. Ta ljepotica je tvrdila da je djevojka moga brata, a tek prije četiri dana su se njih dvoje upoznali uživo.

– Damir... ja sam Damir – uzvratio sam zamuckujući.

Primijetila je moju zbunjenost, pa je mirnim glasom rekla da su njih dvoje »prohodali« ovdje u Međugorju.

Pomislih ja u sebi: kako si mogla »prohodati« s čovjekom u kolicima, ali nisam to izgovorio, nego sam ih pustio da pričaju o svom oduševljenju Međugorjem i svim onim što su u tom svetištu doživjeli ovih dana.

Potkraj našeg druženja, Marija mi je priopćila da će nakon što iz Međugorja ode na pet dana u Dubrovnik, pa na pet dana u Zadar, doći i na pet dana u Zagreb.

Planirala je iz Zadra otputovati za Frankfurt, pa za Australiju, ali je zbog Ivana produžila svoj boravak i ubacila Zagreb u svoj raspored.

I doista, desetak dana nakon našeg povratka iz Međugorja, u Zagreb je doputovala Marija, ali ne na pet dana kako mi je prvotno rekla, nego na trideset dana.

A u tih mjesec dana, njih dvoje su se provodili od jutra do večeri. On je uzeo godišnji odmor, pa s njome obilazio Zagreb i okolicu, glumeći joj turističkog vodiča.

Cvrkutali su poput ptičica, mene gotovo i ne primjećujući. Tada sam osvijestio koliko neki zaljubljeni par može djelovati smiješno i autistično kada ga se promatra sa strane. Doista me je iritirala ta njihova napadna romantika, ta usredotočenost na voljeno biće. Kao da izvanjski svijet za njih nije postojao. Utapali su se u svojoj opijenosti i zaljub­ljenosti.

Nisam uopće znao kako s njima komunicirati u rijetkim trenutcima kada bismo se susreli. Ona je, naime, preko rent-a-cara uzela jedan automobil, pa bi ujutro došla po njega, a navečer bi ga vratila doma. Mene kao da su sve više izbjegavali, na čemu sam im ustvari trebao biti zahvalan. A opet, bio sam zbunjen svim tim, ne znajući kako će cijela ta ljubavna storija na koncu završiti.

Tjedan dana prije negoli će se Marija vratiti u Australiju, u vrijeme doručka Ivan je rekao:

– Moramo ozbiljno razgovarati.

Izrekao je to svečanim drhtavim glasom, na takav način da sam bio siguran da ga je ona ostavila i da ću ga sada morati tješiti i izvlačiti iz depresije, u koju će bez sumnje utonuti.

– Reci, u čemu je problem? Što se dogodilo?

– Zaprosio sam Mariju, a ona je pristala.

– Kako misliš pristala? – tražio sam pojašnjenje.

– Eto, pristala je. Ženimo se za mjesec dana u Sydneyu – reče on.

– Zašto u Sydneyu? – tražio sam dodatno pojašnjenje, zbunjen onim što sam upravo doznao.

– Selim se za tjedan dana u Australiju. Putujemo zajedno. Živjet ćemo ondje u njezinoj obiteljskoj kući. Njezini roditelji jedva čekaju da me upoznaju. Već duže vrijeme znaju da se nas dvoje dopisujemo. Napisala im je kako smo u Međugorju postali mladić i djevojka, a još prije tri mjeseca je majci priznala da se zaljubila u mene preko onih mejlova, znajući me samo po fotografijama.

Mislio sam da ću se onesvijestiti. To što je govorio bilo je tako zbunjujuće.

– A ja, što će biti sa mnom? – zapitao sam.

Malo ga je iznenadilo to moje pitanje, ali je na njega odgovorio onako flegmatično:

– Mislili smo i tebe pozvati na naše vjenčanje, ali pošto će ono biti u crkvi, a njezini su vjernici, a ti si toliko puta ponovio da više nikada u životu ne želiš prekoračiti crkveni prag, pomislio sam da bi bilo glupo da dođeš u Australiju na vjenčanje, a da ne budeš nazočan na njemu. Ne znam kako bih to objasnio ljudima koji dođu na svadbu, njezinim roditeljima, a ni Mariji... Ali, ako želiš doći, njezini su spremni platiti avionsku kartu i za tebe, bit ćeš smješten kod njih doma. Želiš li doći?

Njegovo je pitanje nekoliko trenutaka visjelo u zraku između nas dvojice, prije negoli sam hladno odgovorio:

– Ne, hvala. Ne mogu ostaviti posao i trčati u Australiju. Šef mi je zamjerio ona tri dana kada je baka operirala kuk, a ja uzeo slobodne dane, a i onih pet dana u Međugorju. Očekuje od mene da godišnji odmor koristim tek krajem rujna i da cijelo ljeto provedem na poslu. A u crkvu doista više nikada ne mislim ući, jer ne poštujem toga Boga koji nam je uzeo roditelje, a tebe vezao uz kolica.

– Da nisam završio u kolicima, nikada ne bih upoznao Mariju i postao najsretniji čovjek na svijetu – rekao je.

Nisam mogao vjerovati svojim ušima i toj glupoj neprimjerenoj rečenici koju je izgovorio, pa sam mu rekao:

– Ti stvarno nisi normalan. Čovječe, pa ti si u kolicima. Kako misliš s njom... kako vas dvoje uopće mislite...

Nisam dovršio pitanje. A on se vragolasto osmjehnuo i rekao:

– Ako te zanima naš seksualni život, ne brini se, dobro se snalazimo. Nego, pokušaj već jednom i ti pronaći neku djevojku koja ti neće ići na živce, koju nećeš prezirati.

Kada je to izgovorio, opekao me je.

Pomislio sam: možda sam upravo zbog tebe, dragi moj brate, u problemima proteklih deset godina s djevojkama i sa svojim emotivnim životom, možda upravo zbog tebe.

Ali nisam to naglas izgovorio.

Trenutak potom začula se automobilska sirena. Marija je stigla po njega i naš razgovor je bio naprasno prekinut.

Tjedan dana potom odletio je on s tom svojom fanatičnom vjernicom u Australiju. Vjenčali su se i mejlom mi poslali nekoliko stotina fotografija sa svadbe.

Pisao mi je kako je tek po dolasku u Sydney shvatio da njezini roditelji imaju veliku kuću s bazenom i predivnim vrtom. Tek ondje je on doznao da je njezin otac već petnaest godina u invalidskim kolicima, od neuspjele operacije kralježnice, pa je sve u toj kući i u tome vrtu prilagođeno ljudima u kolicima.

Prihvatili su ga kao da im je rođeni sin. S oduševljenjem mi je pisao i o tome gradu, i o ljudima, i o novom poslu koji je s lakoćom ondje pronašao, o novom životu kojim je sada živio.

A naša je baka postala dementna. Kao da joj je ona operacija kuka naškodila.

Kada dođem kod nje u posjet, ona misli da sam Ivan, pa me još pita gdje je djed, zašto je izbjegava u zadnje vrijeme. Kad joj odgovorim da je djed umro ona mi uzvrati:

– Ne vjerujem! Jučer smo se baš lijepo napričali. Izgleda tako zdrav i jak kao onoga dana kada me je zaprosio.

I tako sam u samo nekoliko mjeseci ostao i bez brata i bez bake. Jer, iako je baka živa, kao i da nije, iako imam brata koji živi na drugom kontinentu, kao da je zauvijek napustio moj svijet.

IX

Na svoj trideset i peti rođendan, ja se probudim u toj svojoj gluhoj, pustoj kući i shvatim da nemam nikoga pored sebe, shvatim da sam ostao bez obitelji i da je moj život promašen i isprazan.

U tom neveselom raspoloženju uključio sam svoj kompjutor i preko Skypea pozvao Ivana da mu čestitam rođendan i da mu zaželim da se dobro provede na današnji dan i da ima lijepu proslavu. A on mi na to reče:

– Damire, opet si zaboravio da dan u Sydneyu otpočinje osam sati ranije nego u Zagrebu. Upravo je završila moja proslava i gosti su se razišli. Bilo je predivno, puna kuća ljudi, Marija i njezina majka su se baš potrudile i oko klope i oko ugođaja. Zasuli su me darovima, čak su i »meksički« bend angažirali. Sviralo se i pjevalo sve do maloprije.

Zašutio sam na trenutak, pa iskreno rekao:

– A kod mene sranje! Pusta kuća, nigdje nikoga.

Na to Ivan reče s punim uvjerenjem, ne razmišljajući kako ću ja doživjeti njegove riječi:

– Tako će ti biti sve dok ponovno ne povjeruješ u Boga i ne kreneš ponovno u crkvu. Rastjerao si sve ljude od sebe s tim svojim pesimizmom, tom svojom depresijom. Nitko ne voli takve u svojoj blizini.

E, tad sam puknuo i podviknuo na njega gubeći kontrolu:

– Goni se k vragu i ti i tvoj Bog, i tvoja crkva, i tvoj iritantni optimizam. I nikada me više ne zovi, nikada! Ne želim više čuti za tebe! Zbogom!

Isključio sam Skype.

Danima potom pokušavao me on nazvati i telefonom, i mobitelom, i Skypeom, ali ja više nisam želio odgovarati na njegove pozive.

Slao mi je pomirljive mejlove, ispričavao se za svoje riječi i molio da nastavimo s komunikacijom, ali mu ja ni na jedan od tih mejlova nisam odgovorio.

On koji mi je uništio život, on kome sam deset godina bio vjernim slugom, pokušao mi je docirati o vjeri, o crkvi, i svim tim bezvezarijama, iako je dobro znao moje stavove o tome.

Pokazao je nepoštivanje prema meni i mome svjetonazoru. S razlogom sam bio ljut na njega.

Prošla su četiri tjedna od te naše svađe, a ja sam tonuo u sve dublju depresiju. Gledao sam na svoj život kao na neku neuspjelu šalu i promašenu investiciju, u kojoj je baš sve propalo.

Osvane ta četvrta nedjelja, a ja onako bezvoljan preskočim doručak, pa ođem u besciljnu šetnju po gradu, samo da se odmaknem od naše puste kuće pune neželjenih uspomena.

Nakon sat ili dva tumaranja, naiđem pokraj jedne male stare crkvice, baš u trenutku dok je zvonilo za početak mise.

U svijest mi dođe ona Ivanova rečenica da ću biti nesretan sve dok se ne vratim Bogu i crkvi, i dođe mi da bijesno pljunem na crkveni prag...

Ali umjesto toga, pomislih: a zašto ja ne bih sada iz radoznalosti ušao u tu crkvu da vidim što će se dogoditi? Možda Ivanove riječi nisu bez osnove, a opet ako sam siguran u svoj stav da Boga nema, ne može mi naškoditi ni to što ću na trenutak zaviriti u tu bogomolju.

I kao da me moje noge svojevoljno povedoše i donesoše odluku umjesto mene, zakoraknuh u crkvu i sjedoh u prvu slobodnu klupu.

Bilo je ondje možda stotinjak ljudi. Tek što sam sjeo, zazvonilo je zvonce u sakristiji, iz koje dođe svećenik i pope se za oltar.

Otpočela je misa.

Ubrzo je pročitao ono od svetog Pavla gdje on govori o ljubavi: »Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje, i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam« (1 Kor 13, 1–2). »Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikada ne prestaje« (1 Kor 13, 4–8).

Steglo mi se grlo dok sam to slušao. Nekada sam volio to čitanje od svetoga Pavla, pa pomislih: on to izravno, baš meni sada govori, i podučava me o tome kako je moje srce ostalo bez ljubavi.

Potom svećenik prijeđe na čitanje iz Evanđelja po Luki i pročita onu prispodobu o izgubljenom sinu, koji uze od oca svoju baštinu, napusti očinski dom i ode u dalek svijet gdje se odao razbludnom životu i sve svoje blago potrošio, da bi na koncu završio kao običan svinjar koji sa svinjama jede rogače. Pa tek tada posta svjestan toga što učini od svoga života, pokaja se i pođe doma tražiti oprost od svoga oca, s molbom da ga ponovno primi u očinski dom. I oprosti mu otac sve i primi ga u svoj zagrljaj, pružajući mu prigodu za novi život, za novi početak.

Odjednom spoznadoh da sam se i ja udaljio od Oca nebeskoga i bio prkosan poput tog izgubljenog sina i pomislih da mi upravo ovim čitanjem Bog šalje poruku da me ponovno prima u svoj zagrljaj, pomažući mi sagledati svoj jadni život i proteklih deset godina koliko sam proživio, prezirući Njega i Njegovu dobrotu.

Živio sam po svome, po svojoj jadnoj pameti i tako živeći dodirnuo sam dno i ispraznost... Suze mi potekoše niz lice.

Osjetih neku neobjašnjivu tugu i neku još neobjašnjiviju milinu, koja me prože od spoznaje da sam se nakon dugogodišnjeg izbivanja upravo vratio u okrilje toplog obiteljskog doma... U tom neobičnom raspoloženju dočekao sam kraj mise i izašao pred crkvu, te na trenutak zastao pod trijemom promatrajući župljane kako razgovaraju sa svojim ukućanima i prijateljima. Tek tada osvijestih koliko mi to zajedništvo i ti nedjeljni trenutci nedostaju.

Odjednom jedan čovjek povika pema meni:

– Pazite!

I pokaza prstom iznad moje glave. Ja podigoh pogled i u tom trenu me udari u čelo crijep koji je skliznuo s derutnoga krova. Osjetih oštru bol.

Izgubio sam svijest.

Probudio sam se tek drugoga dana u bolnici. Čelo mi je bilo zašiveno, zatezale su me kopče, preko njih je bio stavljen debeli zavoj.

Pomislio sam da možda ipak nisam trebao slušati brata i ulaziti u crkvu. Eto kako je to završilo!

A onda mi je u vizitu došla mlada doktorica Lucija. Ona je bila dežurna kada su me donijeli na hitnu.

Bila je tako lijepa, smirena. Neka neopisiva blagost se očitovala u svakom njezinu pokretu i u svakoj njezinoj rečenici.

Odigla je malo zavoj s mojih očiju, s moga čela i rekla mi:

– Ne bojte se, bit će sve u redu. Dobro ste prošli, rođeni ste pod sretnom zvijezdom.

I povjerovao sam tim njezinim sugestivnim rečenicama, tom mekom umirujućem glasu.

Idućih desetak dana, koliko su me zadržali u bolnici, ona je dolazila baš svakoga dana po nekoliko puta obići me i zapitati kako sam.

Čak mi je i novine donosila da mi ne bude dosadno, a posudila mi je i dvije knjige koje je ona čitala za vrijeme noćnog dežurstva.

U sobi sa mnom su bila još tri pacijenta, koji počeše zbijati šale sa mnom:

– Evo, već dva sata nije bilo tvoje doktorice, da provjeri kako si – uz osmijeh reče postariji gospodin iz Osijeka s dvostrukim prijelomom noge.

I doslovno, trenutak nakon što je on izgovorio tu rečenicu, otvoriše se vrata, a na njima se ukaza doktorica Lucija.

Njih trojica prasnuše u smijeh.

Ja sam se zacrvenio poput dječaka od dvanaest godina. Lucija zapita:

– Smijem li i ja znati što je to tako smiješno?

A onaj gospodin uzvrati:

– Na žalost, doktorice, jedino vama to ne smijem reći.

I prasnuše njih trojica u još snažniji smijeh, koji nisu uspjeli obuzdati sve dok zbunjena doktorica Lucija nije otišla iz naše sobe.

X

Kada su me pustili iz bolnice doma, ubrzo sam uhvatio sebe kako neprekidno mislim na Luciju i boju njezina glasa, na njezine pokrete, na njezine osmijehe. Nije mi izlazila iz glave, zaokupljala je sve moje misli.

Nakon dugih mjesec dana, kada sam došao na pregled, doktorica Lucija je bila naglašeno ozbiljna, gotovo službena. Činilo se kao da izbjegava moj pogled.

Pregledala je sve papire, sve nalaze i sve snimke, pa promotrila još jednom moj ožiljak na čelu i rekla:

– Ovo će vam ostati zauvijek, za uspomenu... Ali sve je u redu, trebali biste biti sretni kako je sve to završilo.

Zahvalio sam joj i uzeo svoje nalaze, pozdravio se i krenuo prema vratima, kada mi ona reče:

– Damire, više niste moj pacijent. Pauza mi počinje za jednu minutu, imate li malo vremena za utrošiti ga sa mnom?

– Naravno da imam – odgovorio sam iznenađen njezinim pitanjem.

Mislio sam da će me povesti u kantinu na kavu. Umjesto toga, predložila je da odemo u bolničku kapelicu.

Pristao sam.

Ondje je bilo desetak pacijenata, a svećenik je upravo završavao misu, pa i mi primismo njegov blagoslov, iako smo nazočili tek zadnjim trenutcima obreda.

Potom smo izašli pred kapelicu.

Zapitao sam je otvoreno:

– Zašto ste sve vrijeme meni posvećivali više pozornosti nego svim drugim pacijentima s odjela?

Ona se osmjehnula. Nakon kratkotrajnog kolebanja je odgovorila:

– Kada sam doznala da je na vas pao crijep s crkve u trenutku kada ste izašli s mise, uplašila sam se da biste se mogli naljutiti zbog toga i na crkvu, i na Boga, a ja sam mu bila istinski zahvalna što vas je klepio tim crijepom po glavi i doveo u moju bolnicu.

Bila je to najneobičnija izjava ljubavi koju sam čuo u svome životu. Nježno sam je rukom dodirnuo po licu, privio je uza se i poljubio.

Uzvratila je na moj poljubac i čvrsto me zagrlila kao da se bojala da bih mogao otići iz njezina života.

XI

Dva mjeseca potom sam je zaprosio.

S radošću je pristala.

Neugodno mi je to javno izreći, ali obožavam je i ne poznajem bolje biće od nje. Ne znam gdje je nestao onaj ženomrzac koji je godinama obitavao u meni. I ne žalim za njim.

Za bračno putovanje smo odabrali Sydney. Ondje ćemo posjetiti moga brata i njegovu Mariju.

– Govorio sam ti da je za sreću potrebno tek malo srca i malo duše – reče mi jučer Ivan preko Skypea.

Suglasio sam se s njim.

I ne znam što još mogu reći, osim da mi se vratio onaj blagotvorni mir, koji priželjkujem svim ljudima koji uđu u moj život.