Hrvatska verzija Evanđeline Henryja Wadswortha Longfellowa

 

O spjevu Evanđelini kao i njezinu autoru u Hrvatskoj se vrlo malo pisalo, iako je Henry Wadsworth Longfellow (Portland, Maine, 1807 – Cambridge, Mas­sachusetts, 1882) jedan od najvažnijih pjesnika američ-
koga romantizma i američkoga književnoga devetnaestog stoljeća općenito. Pjesme je pisao već od trinaeste godine života i već je u toj dobi naglašavao kako će se posvetiti književnosti. Rano se dao na proučavanje modernih jezika i latinskog. Pohađao je Bowdoin College, koji je osnovao njegov djed. Nakon završetka koledža kao osamnaestogodišnjak predavao je moderne jezike na Howard Collegeu. Uskoro je otišao na trogodišnji boravak u raznim europskim zemljama, gdje je usavršavao francuski, španjolski, portugalski, njemački i talijanski jezik. Te su tri godine ostavile velik utjecaj na njegovo književno stvaralaštvo. Spomenimo samo prijevode Poets and Poetry of Europe (1844), gdje su uvršteni prijevodi s raznih europskih jezika, a njegov prijevod Horacijevih Oda smatra se primjernim prijevodom s latinskog na engleski. Posebno je dugi niz godina prevodio i usavršavao prijevod Danteove Božanstvene komedije. Uz roman Hyperion uvrstio je i pjesme Glasovi noći (Voices of the Night), gdje nalazimo neke antologijske stihove (kao Himna Noći, Psalam života, Stope Anđelâ...). Slijedila je zbirka Balade i druge pjesme (Bal­lads and Other Poems), ali Evanđelinom stječe svjetsku slavu. Jedno je od najvažnijih američkih pjesničkih ostvarenja spjev Hiawatha (The Song of Hiawatha), dovršen 1855., koji metrički, ali i strukturalno, pokazuje sličnosti s finskim spjevom Kalevala. Neke su njegove pjesme uglazbljene, a Psalam života pjeva se u protestantskim crkvama. Čitateljstvo je bilo oduševljeno Longfellowljevim pjesmama, a kritika se prema njemu odnosila u različitim razdobljima različito, a nerijetko i protuslovno. Tako je Edgar Allan Poe najprije smatrao Longfellowa najvećim američkim pjesnikom, a poslije ga proglašavao plagijatorom.

Teško je naći u Hrvatskoj prijevod, ili bolje rečeno preradbu, nekoga književnog djela i autora tog djela koji bi bili manje poznati negoli preradba Evanđeline^[1] fra Vjenceslava Vukonića (Lokve u Gorskom kotaru, 1884 – Youngstown, Ohio, 1961). Kao zaređen svećenik franjevac Vukonić je morao pri kraju I. svjetskog rata »na Alpe na frontu«, gdje je – kako sam reče – doživio najveće strahote. Ostavlja službu predavača latinskog i talijanskog jezika u dubrovačkoj gimnaziji i odlazi u Chicago u pastoralnu službu. Njegova aktivnost oko uspostave nastave hrvatskog jezika u SAD-u zavrjeđuje posebno proučavanje. Nije naišao na razumijevanje župljana u Akronu pa je – prema vlastitim riječima srećom – poslan kao kapelan u bolnicu u Warren, Ohio. »Vremena na pretek, a posao lagan. Stao sam se osjećati izgubljenim. Od dosade dohvatih Longfellow-u ‘Evanđelinu’. Stao sam je čitati, ali mi se uvod činio predosadnim. Bacih knjigu. Do par dana opet mi knjiga dodje pod ruku, ali toga je puta otvorih negdje u sredini. Nabasah na lijep dio pjesme i rekoh u sebi: gle, to je zanimljivo« (Evan., str. 269)^[2]. Eto, koliko mi je poznato, to je jedino djelo u hrvatskoj književnosti nastalo iz – »radne dosade«! Ne znam što je bilo s njegovim rukopisima »Priče iz čistilišta« (»ima preko 400 stranica«) te »Život vječnog Židova« koji »zaprema oko 500 sitno tipkanih stranica«. Njegovo djelo The Last Days of Austria – Iz Zadnjih dana Austrije – objavljeno je u Kalendaru »Naša Nada«, a ponovno ga je objavio dr. Ante Čuvalo, »prigodom 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata«. Razlozi što je njegovo djelo ostalo nepoznato Hrvatskoj raznoliki su, a jedan je razlog sigurno i to što je djelo preradio i priredio vrlo malo poznat hrvatski svećenik u SAD-u, a da nepovoljnost bude još veća, objavili su ga hrvatski franjevci u Argentini, s predgovorom Ive Lendića. Bez ikakve sumnje djelo zavrjeđuje osvrt ne samo po obradi teme nego i po zanimljivosti te obrade.

Povijesna stvarnost i epska pjesma
u heksametrima jednog od najvažnijih pjesnika američkoga romantizma

Jedno od glavnih djela američkog pjesnika romantizma Evanđelina objavljeno je 1847. i do 1857. tiskano je u više od 30 000 primjeraka, što je polovicom prošlog stoljeća bila u Sjedinjenim Američkim Državama golema naklada.

Priču koju su ispričali župljani svećeniku Horaceu Conollyju u Bostonu taj isti župnik prenio je prijatelju Nathanaelu Hawthorneu, koji se zadovoljio time da je objavio proznu verziju u North American Review. Priča se Longfellowu svidjela i složio ju je u stihove te objavio prvi put 1847. Pritom se Longfellow poslužio različitim povijesnim djelima, a – kako proučavatelji naglašavahu – poglavito djelom Thomasa Chandlera Haliburtona An Historical and Statistical Account of Nova Scotia (1829). Izgon iz Akadije, poznat i kao Veliki ustanak, protjerivanje je francuskih doseljenika iz kanadskih atlantskih provincija, a najprije iz Akadije, s područja Nove Škotske, od 1755. do 1764. godine. U progonima su sudjelovali Englezi iz Velike Britanije, ali dobrim dijelom i Englezi iz Nove Engleske. Više od jedanaest tisuća muškaraca i žena sa starcima i djecom bili su prisiljeni lutati od nemila do nedraga dok se većina nije smjestila u američkoj državi Louisiani. Njihovi domovi bili su najvećim dijelom sažgani, poplijenjeni i poharani, a imanja prisvojena.

Među raspršenim prognanicima bili su ljubavnici, ljepotica Evanđelina (Evangeline Bellefontaine, povijesna osoba Emmelie LeBiche) i njezin ljubavnik Gabriel Lajeunesse (povijesna osoba Louis Arsenaux). Selo iz kojega su prognani je Grand-Pré, u kojem je katolička crkva obnovljena tek 1920., a pred nju je donesen kip Evanđeline iz mjesta Saint Martinville iz države Louisiane. Ima više pjesama na tu temu, a o Evanđelini je priređeno nekoliko filmova, od kojih valja spomenuti jedan od najstarijih kanadskih filmova Evangeline, snimljen 1913. u mjestima Annapolis Valley i Grand-Pré, prikazivan s mnogo uspjeha u Kanadi i u SAD-u te film koji je priredio Edwin Carewe Dolores de Rio, a snimljen je u Louisiani 1919. Ima više naziva mjesta i ulica prema ljepotici iz Akadije, što je ona, nedvojbeno, i zaslužila.

Evanđelina pjesnika H. W. Longfellowa

Evanđelina američkog pjesnika sastoji se od kratka uvoda te od dvaju dijelova, koji se sastoje od po pet tekstovnih odjeljaka. U uvodnom se dijelu uspostavlja kontakt s čitateljem-slušateljem, gdje se spominje mjesto na kojem se radnja dogodila, te govori o skladu bogate prirode, koja je odraz sklada neba sa zemljom i s ljudima koji tu obitavaju. No s tih su prostranih i plodnih farma njihovi vlasnici udaljeni za­uvijek. Poslušajmo završne stihove tog uvodnoga dijela:

 

Slušaj predaju tužnu gdje još borovi šumski

Poju ljubavnu priči Akad’je sretničkog doma.

(List to the mournful tradition, still sung by the

                                                       pines of the forest;

List to a Tale of Love in Acadie, home of the happy, Ev. 18–19)^[3]

 

Opisujući akadijske domove, pjesnik napominje povezanost Akadijaca s Normandijom, odakle su i došli, a onda tu je i svećenik kojemu djeca ljube ruke, a on ih blagoslivlje. Ubrzo se spominje Benedict Bellefontaine i njegova kći jedinica ljepotica Evanđelina te mladi Gabriel Lajeunesse, sin kovača Basila. Odmah je tu i župnik otac Felician, koji je bio »oboje i učitelj i pedagog na selu«. On ih je oboje učio čitati i davao im je poduke »iz iste knjige«. Za Gabriela se kaže: »On bijaše vrijedan mladić, a njegovo lice kao lice jutra« (»He was a valliant youth, and his face, like the face of the morning«, Ev. 141), a tek ona... »‘Sjaj svete Eulalije’ tako je nazivahu« (»‘Sunshine of Saint Eulalie’ was she called...«, Ev. 144). Očekivalo se dakle da će mu ona ispuniti dom obiljem ljubavi i »rumenim licima djece« (»ruddy faces of children«, Ev. 147). U prirodni sklad potpuno se uklapa sretan seoski život, ali i sloga među ljudima te blagostanje u svakom pogledu. Tu su ti jednostavni akadski farmeri živjeli skupa u ljubavi prema Bogu i bliž­njemu (»Thus dwelt together in love these simple Acadian farmers, – /Dwelt in love of God and of man...«, Ev. 53–54). Taj se sklad življenja s Bogom i čovjekom ponavlja i u stihu Ev. 103. Basil i Benedict su odavno prijatelji, a dvoje zaljubljenih »rasli su kao brat i sestra«. Mnogi su prosci dolazili Evanđelini, ali njezino je srce od djetinjstva pripadalo ocu udovcu i voljenom Gabrielu. Do službena sklapanja obostrano tako radosnih zaruka prošlo je kojih tristo trideset stihova, ali već su se tada nad veselje i zabavu, nad tu sreću ne samo zaljubljenika nego cijele zajednice, nadvile crne slutnje dolaskom engleskih brodova u luku.

Po zapovijedi engleskih vlasti svi su se odrasli muškarci morali naći u crkvi, gdje je prenesena zapovijed Njegova Veličanstva. Prenositelj te zapovijedi izražava kako mu je teško iznijeti to što će prouzročiti žalost, jer se moraju premjestiti u drugu zemlju:

Smješteni u druge zemlje, Bog vam garantira da ćete

Uvijek ko vjerni podanici bit sretan miroljubiv narod

Proglašavam vas zatvorenicima sada (...)

(Be transported to other lands. God grant you may

                                                                          dwell there

Ever as faithful subjects, a happy and peaceable people.

Prisoners now I declare you (...) (Ev. 440–443)

 

Zajapurena lica, uznemiren tim vijestima, svom žestinom, diže se kovač Basil, divljim krikom: »Dolje tirani Engleske...« i još bi vikao da ga na pod ne sruši vojnik, a onda župnik smiruje ljude da se ne bi prolijevala krv tu pred Božjim oltarom.

Pri zadnjem susretu, na ušću Gaspereaua, uspjela je Evanđelina zagrliti Gabriela i zaželjeti mu sreću. Sve je bilo ispunjeno krikovima muškaraca, žena i djece te svećenikovim smirivanjima i blagoslovom. Nakon vrlo kratka susreta s voljenim Gabrielom, Evanđelina se vratila ocu, kojemu je uzalud upućivala riječi, jer on je već bio na prijelazu u drugi svijet. Uskoro se Evanđelina upućuje, skupa sa svećenikom Felicianom, u potragu za svojim Gabrielom, brodom ili pješačenjem, dolazi u različite krajeve, događa se da je Evanđelina bila gotovo na domaku Gabriela, ali im se putovi, i nakon takvih približavanja, gotovo dodira, nastavljaju u dvama nepoznatim pravcima.

Drugi dio engleskog originala počinje opisom lutanja prognanika koji »bez prijatelja, bez doma bez nade, lutaju iz grada u grad« (»Friendless, homeless, hopeless, they wander from city to city«, Ev. 673). Ustrajno se raspitujući za svojega dragoga, mnogi su joj rekli gdje su ga vidjeli, a neki joj savjetovali da se prikloni nekomu od tolikih koji su uzdisali za njom da ne bi »češljala Svetu Katarinu«^[4]. Svi koji su joj govorili da su vidjeli Gabriela spominjali su kako je zamišljen, žalostan i jedna mu je jedina misao u glavi pronaći svoju ljubljenu zaručnicu. Došavši u Basilov dom, ona ni tu ne nalazi njegova sina Gabriela, koji je otišao prema sjeveru, pa se uzaludni put za Gabrielom nastavlja, sve dok se, nakon naporna i duga lutanja, Evanđelina nije odlučila priključiti sestrama milosrdnicama, brinući se za beskućnike, siromahe, umiruće, a kad se pojavila kuga za okuženike. Evanđelina – kojoj je tako dugi niz godina bila potrebna utjeha – neumorno tješi umiruće i pomaže im u njihovim zadnjim časovima. Tada se namjerila na Gabriela, kojemu su suze oblijevale lice i koji uzalud pokušava izgovoriti njezino ime, ali je prije smrti pred očima imao sretne trenutke u tako sretnu susretu. Pokretom je dao znak da mu je jezik htio nešto reći, a ona je klekla pokraj njega, »poljubila njegove umiruće usne i glavu mu položila na svoje krilo« (»Kissed his dying lips and laid his head on her bosom«, Ev. 1373). I završni su stihovi opet o staroj prašumi, ali u sjeni njezinih grana sada je neka druga vrsta ljudi... (»Still stands the forest primeval; but under the shade of its branches / Dwells another race...«, Ev. 1390–1391).

Hrvatska verzija – daleko od prijevoda

Najprije, ne bismo se složili s Vukonićem kad na kraju kratke »Uvodne riječi« kaže: »Napokon, prevedoh pjesmu, ne kao književno djelo, već kao razonodu Hrvatima u tudjini«. Evanđelina u hrvatskoj pjesničkoj preradbi jest književno ostvarenje mnogo više negoli »razonoda za Hrvate u tudjini« i zaslužila bi ponovno objavljivanje u Hrvatskoj, ali prilagođena današnjem hrvatskom jezičnom standardu.

U istoj »Uvodnoj riječi« čitamo: »Doslovni prijevod je bio nemoguć poradi razlike jezika, a to je izazvalo nove ideje. Longfellow je divan u opisivanju prirode, ali je škrt u osjećajima srca, pa sam želio, da upotpunim ovu stranu. Engleski mi original posluži kao kostur, koji sam nastojao da obavijem hrvatskim mesom i katoličkom dušom«.

Da, zaista, Longfellow je svojim spjevom pružio našem dokoličaru temu i njezine oslonce. Svakako »Prolog« (27 stihova) najsličniji je dio engleskom tekstu (20 stihova). Longfellow vidi glavni konflikt u političkom stavu engleske krune prema frankofonim stanovnicima, a Vukonić inzistira na vjerskoj nesnošljivosti Engleza prema »papistima«.

Dok se prvi dio engleskog teksta sastoji od 666 stihova, hrvatska verzija obuhvaća 2588 stihova. Najprije opširno se govori o životu u selu Grand-Pré, o njihovu vjerskom i društvenom životu, o bogatstvima i radovima muškaraca i žena. Evanđelina je u hrvatskoj verziji najljepša među djevojkama: »Bješe ko Danica zvijezda izmedju ostalih zv’jezda.« (Evan. 1659). Gabro je uspoređen – s Apolonom! Svakako, kao što su idealizirani ljubavnici i njihovi očevi, tako je i život u tom selu idealiziran (»Bogataš bijaše bogat, b’jednik imo napretek«, Evan. 183), što je razumljivo kad se dovede u kontrast kasnije siromašno potucanje tih ljudi od nemila do nedraga. Opširno se govori o prijateljskom susretu Basila i Benedicta (Bazila i Benka), o njihovu prijateljstvu, ali i o različitim značajevima i gledanjima na seoska nepovjerenja prema pristiglim engleskim brodovima. Vrlo opširno je obrađena i nazočnost bilježnika Renéa Leblanca, čiji je sin Baptiste Leblanc bio također zaljubljen u prekrasnu Evanđelinu, čemu se gotovo i ne posvećuje neka pažnja. Opširno se također opisuju »ljubavne febre« mladića Gabre i djevojke Evanđeline. Zaruke Gabre i Evanđeline »u Benkovim dvorim« u hrvatskoj su verziji mnogo opširnije opisane negoli kod Longfellowa. Tu se odjednom pojavljuje Don Feliks, župnik koji je u objema verzijama, engleskoj i hrvatskoj, vrlo pozitivno opisan, ali u hrvatskoj verziji on je već na početku prikazan u različitim životnim situacijama: napominje se kako je učio djecu pjevati crkvene i domoljubne (francuske) pjesme. Djeca su ga voljela, ljubila mu ruku (kao što se to župniku redovito činilo), mladići se skrivali od njega, a nisu ni žene voljele da ih vidi u kakvim neprilikama, a posebno ne kad bi potegle koju kapljicu, ili kad u ruci drže vrčeve vina. U Benkovu domu župnik potiče ljude na ples i veselje. Kada mještanima u crkvi engleski izaslanik priopći da će biti prognani, kad nastane nered tako što je prvi planuo Bazil, koji se srušio u krvi, pa Gabriel kad »uhvati za vrat drskog vojnika«, župnik smiruje situaciju naglašavajući da je to hram Božji, a ne »hajdučka spilja«. Gabriel i drugi momci u hrvatskoj su verziji mnogo radikalniji pa su vojnicima otimali puške... Župnik pozivlje na oprost pa se u engleskoj i hrvatskoj verziji nekoliko puta ponavlja »Prosti im, pravedni Oče« ili »Prosti im, veliki Bože« (»O Father, forgive them«), ali se hrabro obraća i vojnicima: »Evo vam staračkih grudi, pucajte amo, da srdžba / Mine vam vojničku dušu« (Evan. 1910/1911). U objema verzijama taj nemio događaj završava službom Božjom i pjevanjem pobožnih pjesama (u originalnoj verziji pjesma »Ave Maria«). U engleskoj verziji »Zanos se uzdiže molitvom kao Ilijin uspon na nebo« (»Rose on the ardor of prayer, like Elijah ascending to heaven«, Ev. 486), a u hrvatskoj verziji – kao što je to općenito tako – vjernici su mnogo pobožniji, s mnogo više pouzdanja u Božju milost. Don Feliks (u izvornoj verziji Otac Felician) će u obama tekstovima biti uza svoj prognani puk, a bit će uvijek tješitelj, od pomoći Evanđelini.

Engleski najavljivač propasti mirnih radišnih ljudi, naravno prema engleskoj kolonijalnoj navici, naglašava kako ih je Phips (kojega u originalnoj verziji nema) htio odavno otjerati, »ali se smiliste kralju« (Evan. 1782). U izvornoj verziji se naglašava kako su mogli proći mnogo gore (!). Mnogo su opširnije u hrvatskom tekstu opisani prizori kroz koje su prolazili na jednoj strani muškarci, a na drugoj zapomaganja i jadi žena i djece gledajući sve što im se oduzimlje i prolazeći kroz velike patnje dok u očaju lutahu ulicama, zapomažući, shvativši što su im engleski vojnici učinili te pomišljajući i odbijajući pomisli od onog što ih sve čeka. U originalnom tekstu nema one brutalnosti engleskog vojnika prema Evanđelini kad je ono ona navalila da prođe u crkvu vapeći za svojim Gabrom.

 

Čekaše žalosno, mirno procesija dok bliže joj dođe,

Gabrino ugleda lice blijedo s emocija mnogo,

Suze joj preplave oči, naglo mu trči u susret,

Grli ga rukama, na rame stavi mu glavu pa šapće:

Gabro, ne budi tužan, jer ako među nam je ljubav,

Zaista ništa nas ne može ranit, ma što se zgodi.

 

(Calmly and sadly she waited, until the procession

approached her,

And she beheld the face of Gabriel pale with emotion.

Tears then filled her eyes, and, eagerly running to

meet him,

Clasped she his hands, and laid her head on his

shoulder, and whispered,—

‘Gabriel! be of good cheer! for if we love one another

Nothing, in truth, can harm us, whatever mischances

may happen!) (Ev. 555–560)

 

Taj susret u hrvatskoj verziji dosta je različit:

 

Suze joj navr’ješe vruće. Raširi ruke, bez daha

Poleti k Gabru i ruke staviv mu okolo vrata,

Zavapi: »Gabro moj mili, što nam to dosudi sudba!«

Više ne mogaše dalje, pa mu se s plača na grudi

Bacila skoro bez svijesti. (Evan. 2255–2259)

Prekinut ritam života i umjesto tihe seoske idile:

 

Sela zan’jemiše c’jela, engleski mrak je nad c’jelom

Krajinom spustio krila. Ni istog svetoga zvona,

Prvi put otkad ga selo na zvonik popeše crkve,

Zrakom pronosilo nije večernjeg pozdrava Gospi!

Namjesto svetoga zvona mrakom se orilo noćnim

Strašno zavijanje pasa... (Evan. 2397–2402)

 

U objema verzijama Evanđelina se iznad svega i svih isticala svojom ljepotom tijela i duha. Kada bi prolazila u crkvu te kad bi klekla i »rukama sakrila lica / Svakom se činjaše, da je zamukla najljepša glazba«(Evan. 231–233). To je vrlo blisko opisu originala: »When she has passed, it seemed like the ceasing of exquisite music« (Ev. 81). Kad bi je koji momak u crkvi vidio... »s pogleda bi se smeo... usne se sl’jepiše, srce / Momku da probije grudi... / Ne vidi više oltara...« (Evan. 303–305).

Drugi dio počinje vremenski mnogo kasnije. U originalnom tekstu »Veliki dio mučne godine prođe...« (»Many a weary year had passed...«), dok su u hrvatskoj verziji prošle tri godine (»S novim se proljetnim ruhom do tri put odješe šume«, Evan. 2590). U originalnoj kao i u hrvatskoj verziji engleski progonitelji htjeli su posvuda ostavljati omanje grupe prognanika kako bi im se čim prije zameo trag. U objema verzijama je uz ljepoticu redovito njezin prijatelj i ispovjednik otac Feliks: »Svećenik pratilac vjeran, Telemak Evandjeline« (Evan. 2815). Došli su do bogatog i raskošnog doma Bazilova, a tu se, prema originalnoj verziji, najprije susreću s glazbenikom Michaelom, s našim»hrabrim akadijskim trubadurom« (»our brave Acadian minstrel«, Ev. 965), a u hrvatskoj verziji tu je najprije kontakt s psom, koji se vladao prema prestrašenoj Evanđelini kao da je »kroz duge godine pozna« (Evan. 3718). Zatim se pojavljuje konjanik »Što je ko bosanski aga sjedio lijeno na konju« (Evan. 3753). Ti su sretni trenutci nenadana susreta vrlo vješto i s mnogo pjesničkog nadahnuća opisani u hrvatskoj verziji na više od tristo stihova, dok je u originalnoj verziji sve mnogo konciznije, naglašavajući »naizmjenično smijeh i plač« (»Laughing and weeping by turns«, Ev. 932). Spomenuti svirač Michael (»Michael the Fiddler«), javlja se u više prigoda već od vesele proslave Gabrinih i Evanđelininih zaruka. U hrvatskoj verziji on je »Guslar... Mijo / Neženja stari iz Grand-Pré« (Evan. 4219/4220), a javlja se tek pri susretu kod Bazila: »poznat je posvuda bio / Kao Akadijski Orfej« (Evan. 4220/4221). Ta nas epizoda podsjeća naVergilijevu Eneidu, gdje je glazbenik uglavnom obnavljač uspomena na izgubljenu domovinu.

U objema verzijama Ljubav je poveznica među Bogom i ljudima, poveznica među ljudima i nerijetko dolazi uz ljepotu i blagodat. Ona je u hrvatskoj verziji mnogo razrađenija i gotovo svemoćna:

 

(...) Prava i duboka ljubav

U nebo pretvara zemlju. Božanska krila imade;

Lijeta u silne visine, spriječit je ne mogu lanci,

Vihori i oluje svijeta. (...) (Evan. 5757–5760)

 

Obraćajući se svojoj nevjesti kao »ljubljenoj kćerki«, Bazil ponešto mijenja Vergilijevu tvrdnju »Omnia vincit amor« kad kaže:

 

(...) Slušaj me, ljubljena kćerko,

Što nam r’ječ kazuje Božja: »Ljubav je jača od smrti«. (Evan. 5058–5059)

 

Ta ista misao ponavlja se i u stihu Evan. 9445. S napomenom da se ta izreka ispunila upravo na Evanđelini.

Zanimljiva digresija o izbjegloj ženi iz plemena Shawnee u originalnoj verziji obuhvaća 52 stiha (1116–1168), a u hrvatskoj verziji od 5376. do 6497. stiha. U objema verzijama umetnuta je priča o tragičnoj ljubavi Mowisa i Lilinau (u hrvatskoj verziji Movis i »djevojka vanredno lijepa«, Evan. 6286). Naravno, ne zna se ni kada ni gdje se ta priča dogodila, što pokazuje njezine izvjesne sličnosti s ruskim narodnim pričama, kao i s nekim pričama iz klasične starine.

Za razliku od originalne verzije u Vukonićevoj preradbi snovi imaju značajnu ulogu i dosta su opširno obrađeni. Tako u 3. dijelu II. pjevanja Evanđelina u snu vidi ljestve, poput biblijskog Jakova, gdje se Gabro tim ljestvama, uz anđele spušta prema njoj... A onda, nakon lijeta prema »istočnom nebu«, odmiču se od zemlje koja je puna »ljutica« (tj. baziliska). No ona naglo izgubi ruku svoga dragoga pa se počme spuštati prema zemlji. I tada se – kao što se u snovima punim opasnosti redovito događa – probudi. Taj se san događa upravo onda kad joj je Gabro bio prostorno najbliži, gotovo nadohvat broda, ali do susreta ipak nije došlo. Svećenik Feliks je odvraća od sanja i sanjanja onom ponešto izmijenjenom našom narodnom izrekom, koju susrećemo katkad u epskim pjesmama.

 

Sanje su oduv’jek laži, a Bog je istina vječna. (Evan. 3485)

 

Na neki način Gabrin san o nesretnoj djevojci ostvario se kad se u nj zaljubljena djevojka ubila. Evo tog sna:

 

(...) Sanj’o sam jednog se dana

U šumi nađoh u lovu. Kroz mrtvu šumsku tišinu

Začujem ridanje žensko. Okrenuh tamo da vidim,

Treba l’ tko pomoći moje. I zbilja, nađoh za hrastom

Bosu i spuštene kose djevojku mladu gdje plače:

Pod rukom kanda je krila bodež u grudima svojim. (Evan. 7886–7891)

 

Na jednom drugom mjestu »Strašne je napale sanje«, gdje se Evanđelina (»po rijetkom čudu«) pretvara u pticu koja uzlijeće na stablo, gdje su za njom »...utaman vuci / lajali« (rekli bismo »zavijali«). Istina, ne možemo tu pretvorbu izravno povezati s nekom Ovidijevom pretvorbom, ali da je Vukonić dobro poznavao latinsku književnost, a posebno Vergilija i Ovidija, u to ne može biti sumnje. U hrvatskoj se verziji spominju Olimp, Neptun, Charon, Mida..., a rasrđenim bakanticama koje spominje Longfellow (»frenzied Bacchantes«, Ev. 878) u hrvatskoj verziji odgovaraju »vile... koje planu ko furije« (Evan. 3043–3044).

Kao i u Ovidija, sova je i u Vukonića glasnik zle kobi:

Polnoć je morala biti. Vjerujuć gatanju starom,

Sova da glasnik je zala, ženske rad hukanja njena

C’jele ne spavahu noći. (...) (Evan. 3192–3193)

 

Sljedeći stihovi dosta su bliski engleskom originalu, gdje se mjesečev odsjaj razlijeva vodom, a sova ga pozdravlja svojim demonskim smijehom (»Or by the owl, as he greeted the moon with demoniac laughter« (Ev. 774).

 

Ima i drugih ptica koje navješćuju zlu sudbinu: razmišljajući o stradanju svojega rodnog mjesta, Evanđelini se, nakon rasprave Bazilove s Leblankom, kako nije mogla zaspati, učinilo

 

(...) da je ko graktanje vrane

Do tri put čula dokuće, bojeć se da joj zle kobi

Nav’ješta graktanje ovo (...) (Evan. 1476–1478)

 

Od drugih ptica valja spomenuti, ali potpuno suprotno od sovina glasanja:

 

Goluba gukanje nježno, zebe i sjenice cvrkut

Deranje derana-šojke (...) (Evan. 451–452)

 

U hrvatskoj je verziji sova preuzela i onu ulogu koju u Longfellowa ima šojka ili »ptica rugalica« (»ptica rugalica najdivljiji pjevač« – »the mocking bird, wildest of singers«, Ev. 873).

Francuze u tako pitomoj Akadiji hrvatska verzija uspoređuje s jatom golubova »koje je engleski jastr’jeb / Otjer’o s rođena gn’jezda« (...) (Evan. 2965–2966).

Spominju se također kolibrić-ptice te vuga. One su uvijek zatečene u lijetu kako donose hranu mladima. »Slavulj« je – sasvim razumljivo – redovito povezan s pjevanjem.

Bazil uspoređuje mladence u braku s orlom u »željeznoj gajbi« (Evan. 887–888) koji se tu osjeća bolje negoli u »vedrim visinam«.

Narodni izrazi u hrvatskoj verziji najvećma se ne mogu povezivati s originalom. Ovdje navodimo samo neke od njih: »Župnik je dobar ko krušac« (Evan. 88), »Tko pjeva, stari su rekli, o zlu da ne misli nikom« (Evan. 1499), »Boga se za zlo ne moli, ono te po sebi snađe« (Evan. 2854), ili: »Mladić zdrav danas ko srna, sutra je zemljica crna« (Evan. 4799). Tu bismo mogli navesti i izraz: »ili je stig’o i tebi vranac u tijesni klanac« (Evan. 6159). Stih Evan. 3227. glasi: »Znadem ja, golupče moje, koja te cipela žulji«. Navedimo još samo onu o »poštenoj ženi«: »Poštena ženska pred rudo muškom se nikad ne gura!« (Evan. 5629). Više bi se primjera uzetih iz narodne mudrosti dalo navesti. Za Bazilovu hrabrost se kaže »Braća prepoznaše mahom / Svojega ‘Kraljević Marka’« (Evan. 3868–3869). I zdravica koju Benko izgovara bliska je narodnim zdravicama:

 

                    (...) Djeco

Koliko kaplja je pive u ovom vrču

Toliko sretnijeh ljeta dao vam sretnima Gospod. (Evan. 1325–1327)

O jeziku i stihu

O jeziku i zanimljivosti jezičnih nepravilnosti ovoga spjeva dala bi se napisati cijela rasprava. Očito se sam Vukonić nije previše brinuo za pravilnosti i jezične norme pa imamo, kao što već vidjesmo, primjere kao »triput... dokuće«, »tekar« (više puta), »ktome« (redovito), »htjeo« (redovito), vrlo često »oba« i »dva« umjesto »oboje« i »dvoje« u različitim padežima, »oboje... /objema« (Evan. 8573–8574), »obe« (redovito), »(...) Benko / Primaknuv Evanđelinu na grudi očinske svoje / Dugo su plakala oba« (Evan. 976–977). Imenica»vjeverka« označuje vjevericu a »vjerenka« zaručnicu, u različitim padežima. Navedimo još neke primjere: »vihrii« (vihori, Evan. 2297), »vojnički bodi« (bodeži, Evan. 1844), »nedje« (negdje, Evan. 2324), »ovde« (Evan. 1874), »česa / s česa« (redovito), »kašnje« (Evan. 659), »Evoti ti otkrivan tajnu« (Evan. 721), »S jakrepim« (Evan. 997), »srdšbu« (Evan. 1077), »zberimo« (Evan. 1143), »postelj« (Evan. 1430), »mah« redovito za mahovinu. Zatim imamo »na prve glasove gusli« (Evan. 1645), zvukovi gusla (Evan. 4597), »spokojno zaspe« (Evan. 2078), »Miči se odavde, tepče« (Evan. 578) i »Ili je ne vidiš, tepče« (Evan. 581), »čedance« (Evan. 3441), »Popodje« (»popoći«, Evan. 3447), »najvoljela« (Evan. 4527), »najvoli« (najviše voli, Evan. 6113), »šest nogu« (šest stopa, Evan. 5127). (Redovito se upotrebljava »noga« u značenju mjere »stopa«.)»Rado bi sustali za čas« (tj. »Rado bi se časak odmorili«, Evan. 4835), »po gledu« (više puta, prema »po izgledu«), »podanik čigov« (Evan. 3168), »miljardom« (Evan. 4527), »na stotinu kusa« (na stotinu komad[ić]a, Evan. 4407), »slavulj« (posvuda), »karamfilj-cv’jeće« (Evan. 58), »za platu«, »lavče« (Evan. 6878), »sa mužem« (Evan. 6453), »kurjak« (Evan. 7973), »hljebac« (više puta), »pseto« redovito se deklinira bez infiksa »-et-« (»pseta«, »psetu«, »psetom«...), »zv’jere« (Evan. 3721), »parcovim« (Evan. 9327), »se ćutila« (se osjećala, Evan. 7081), »smrtnim pepelom njinim« (Evan. 7389), »zvrndaju okolo uši« (Evan. 1173), »da ti se nagledam oči« (Evan. 7932), »odbaciv poplan sa glave« (Evan. 1430), »skoro dva bratima« (Evan. 358), »ma, sele, kunem se opet« (Evan. 8729), »pasuš podpisan Petrovom rukom« (Evan. 3569–3570, misli se na pasoš potpisan rukom sv. Petra), »jesi li stalna...« (Evan. 4759, jesi li sigurna...), »Gabriel... / Pa nam u gostov[e?] bane...« (Evan. 5347), a pl. od »gost« je više puta »gostovi«, npr. »opazi gostove« (Evan. 6326). Umjesto »osim« nalazimo redovito »osjem«, na jednom mjestu također »sjem kose« (Evan. 5058). U narodnim govorima »poklati se« često označuje posvađati se, a to se vidi iz izraza »kao da se poklasmo danas« (Evan. 3220), laganim krokom (Evan. 7483), »roblje da primu« (Evan. 2310), »Kad je sa satova kasnih« (Evan. 2768), s juga se vratila Vesna (tj. proljeće, Evan. 7301), ili: »Došeće Vesna sa juga« (Evan. 2907).
»...ljubeći mu obadva lica« (Evan. 6797). Upotrijebljen je i izraz »umrlik« (smrtnik, Evan. 3540).

Dva refleksivna glagola dolaze bez refleksivne zamjenice »se«: »prenuše« (»... Kao iz snatrenja teškog / Prenuše, skočiše oba«, Evan. 882–883) te »smijati« (»dok su smijali jedni...«, Evan. 1187). Izraz »kažu ga, da je na splavi« (Evan. 6326) podsjeća nas na akuzativ s infinitivom, ali gdje je umjesto infinitiva sadašnje vrijeme. Sličan primjer imamo u izrazu »kažu ga slugom oltara« (Evan. 2928). Evanđelina susreće svojega iznemoglog oca, kojega su patnje vrlo izmijenile pa ga »stvoriše čovjekom drugim / Da ga već prepoznati nije« (Evan. 2294–2295).

Vrlo su zanimljivi lokalizmi »s lijevom zaviliči konja« (Evan. 3781), kao i izrazi (rabljeni više puta): »debeli kum«, »Martinje ljeto« ili »lipov svetac«.

Strana vlastita imena redovito se pišu kako se izgovaraju, a ne ni prema izvornom francuskom ni prema engleskom, kako je Longfellow pisao: Bellfonten Benko (Bellfontaine Benedict), Evandjelina (Evangeline), Bazil (Basil), Gabro/Gabriel Laženes (Lajeunesse), župnik Feliks, bilježnik »Leblank« (vok. »Leblanče«, Evan. 8995). Engleski kralj George postao je »Djuro« (»u ime engleskog Djure«, Evan. 4394).

Imena mjesta katkad dolaze u etimološkom, a katkad u fonetskom obliku: »uvala Minas« (»Basin de Minas«), »Grand-Pré« (uvijek u tom obliku), »Gaspero« (Gaspereau), Mississipi... Uz izraz »u Luiziani« (Evan. 2751), imamo »Edenom Louisiane« (Evan. 3594). Španjolski nazivi pišu se izvorno, npr. »Adaves« (Evan. 5014) i »španjolske Sierre« (Evan. 5037). Uz »Novi Orlins« u bilješci se donosi »New Orleans« (Evan. 139) kao i »Sent Lorens« u bilješci »Saint Laurence« (Evan. 224). Izvorni oblici države »Delaware« i »Pennsylvania« (Penn i »Pennova zemlja«) također se u bilješkama donose u izvornom obliku. Za »divna jezera Atchafalaya« Vukonić upotrebljava »Ačafalaja« (Evan. 3299). Kao i u pogledu hrvatskog jezika i pravopisa općenito tako i u pogledu stranih vlastitih imena Vukonić se očito pouzdavao tek u vlastito poznavanje. Zaista je čudno da mu dobar znalac hrvatskog jezika, Ivo Lendić, koji mu je napisao »Predgovor«, nije smatrao potrebnim naglasiti da djelo prođe pomno jezično čitanje.

Kao što Vukonić primjećuje da mu je engleski original poslužio »kao kostur«, a u epskoj poeziji romantizma kostur se oživljava pjesničkim metrom, pa je sasvim naravno što se Vukonić odlučio svoju verziju Evanđeline ostvariti u heksametrima, u čemu je, općenito gledajući, vrlo dobro uspio. »Uzeh pjesnikovu mjeru stihova, koja inače ne odgovara našem jeziku poradi hrvatskoga naglaska«, kaže se u već spomenutoj »Uvodnoj riječi«. Heksametri su mu najvećim dijelom pravilni i muzikalni i upravo ova verzija Evanđeline pokazuje kako heksametri dobro mogu odgovarati hrvatskoj prozodiji. Vukonić donosi jedan stih na latinskom, koji mu je – kako mi se čini – nehotimice ili hotimično – mogao poslužiti kao svojevrstan uzor, koji čak pokazuje i neku vrstu rime:

Contra potentes tu unquam noli ostendere dentes. (Evan. 2337)

Svi oni gube koji pokazuju moćniku zube.

Katkad se vizualno, a rjeđe i tematski, heksametar razdvaja u dvije cjeline, kao npr.

(...) Po teškoj topovskoj vatri

Postaje vojnik junakom.

Pogledaj maloga mrava! moćniku (Evan. 6769–6770)

Previše je u stihovima nepotrebnih elizija samoglasnika (posebno u skupini »ije«: »’je«), iako se taj skup fonema može izgovarati i kao jedan slog. Nije jasno koja je svrha bila eliminirati suglasnik »j« u »Atlantik b’esan«, gdje se mogao apostrofom zamijeniti samoglasnik »i« (a možda je riječ o tipkarskoj pogrešci, kojih u ovom djelu ima podosta).

Mislim da je u sljedećem stihu trebalo četvrtu i petu stopu ostaviti da budu daktili, koji su temeljna stopa heksametra, pa bismo umjesto stiha

Jer je sve krcato bilo svakog Božjeg dara. (Evan. 274)

mogli imati

Jer je sve krcato bilo svakoga Božjega dara.

 

To bi se moglo reći i za sljedeći stih:

 

Jedina nada u žiću, te sam uv’jek spremna (Evan. 6868),

 

gdje bismo radije na kraju riječi »uvijek« dodali »e« pa bismo imali u drugoj polovici heksametra dva daktila: »Jedina / nada u / žiću / te sam u /vijeke / spremna«.

Takvih bi se stihova našlo još, ali valja naglasiti da je Vukonić znao stvarati vrlo glazbene i ugodne heksametre.

***

Vjerujem da će čitatelj s užitkom čitati ovu preradbu nastalu prema vrhunskom umjetničkom djelu američkoga romantizma, koju je u nekim američkim dalekim i zabačenim krajevima naš dokoni župnik napisao, a ostala je bezrazložno i neopravdljivo nepoznata hrvatskom čitateljstvu.

^[1]   Henry Wadsworth Longfellow: Evandjelina. S engleskog na hrvatski prepjevao Vjenceslav Vukonić. Izdali Hrvatski Franjevci u Argentini. Buenos Aires, 1958.

 

^[2]   Engleske stihove navodimo kao »Ev.« i broj stiha/stihova, a hrvatske kao »Evan.« i broj stiha/stihova. Ovo je jedino mjesto gdje se navodi stranica knjige.ff

 

^[3]   Ovdje se služim djelom The Complete Poetical Works of Longfellow (Publ. By Houghton Mifflin), Cambridge Edition, 1920.

 

^[4]   Za djevojku kojoj je prošlo vrijeme udaje na francuskom se kaže da joj je preostalo »češljati sv. Katarinu« (»coiffer sainte Catherine«), prema čemu je Longfellow upotrijebio izraz »to braid St. Catherine’s tresses« (»plesti pletenice sv. Katarine«)(Ev. 713).