Hrvatska revija u domovini i egzilu (povodom 90. obljetnice prvog dvobroja)

U povodu obilježavanja 90. obljetnice od prvog dvobroja Hrvatske revije (1928–2018), svoju pozornost posvetimo upravo toj Hrvatskoj reviji u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu.

Ovim prilogom želim pokazati početke osnivanja toga časopisa. Na temelju zapisnika Matičinih odborničkih sjednica razabiru se prvi početci priprema do prvoga dvobroja (1–2/1928. i poslije).¹ Uočavaju se i teškoće koje su se javljale do preuzimanja uredništva Hrvatske revije od Blaža Jurišića. Zapisnici nam pokazuju, također, niz neprilika koje su snašle isti časopis u Jurišićevo doba u prvoj polovici 30-ih godina 20. stoljeća u Zagrebu.²

Budući da vijesti iz prve ruke, oko osnivanja zagrebačke Hrvatske revije, postoje u zapisnicima Matičinih sjednica,³ odmah krećem od zapisnika XII. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske držane 21. prosinca 1927. (prisutnih je 14 članova), predsjedao je Adalbert Bazala (1877–1947), tadašnji predsjednik MH, a zapisnik je pisao dr. Franjo Jelašić (1878–1944).⁴ U točki 5. spomenutog zapisnika čitamo: »U vezi s pređašnjim zaključkom Matičina odbora o četvrtgodišnjem izdavanju ‘Kola Matice Hrvatske’ nakon izvještaja i prijedloga g. dr. Livadića i g. predsjednika, zaključeno je, da ‘Kolo’ ostane i dalje kao godišnjak, koji će se (iz)davati među redovnim Matičinim izdanjima, a mjesto naumljenog četvrtgodišnjeg izdavanja ‘Kola’, da se pristupi predradnjama oko izdanja revije. Glede proračuna za tu reviju predat će se to pitanje najprije gospodarskom odboru«.⁵

Gospodarski odbor Matice hrvatske sastaje se 11. siječnja 1928., prisutnih je pet članova, predsjeda Rudolf Horvat, zapisnik vodi Franjo Jelašić; na dnevnom je redu Proračun za Reviju.

U raspravi pod 1. zapisničar zapisuje: »Na temelju podnesene ponude od Zaklade tiskare Narodnih Novina u Zagrebu za štampanje Revije zaključeno je, da se predlože zajedničkom odboru dvije alternative za izdanje Revije i to: šest knjiga godišnje po 7 araka u 1500 primjeraka, ili 4 knjige godišnje po 10 araka u 1500 primjeraka. Prema obadvije alternative iznosila bi pretplata za Reviju godišnje din. 120.- za članove, din. 150.- za nečlanove«.⁶

Na II. sjednici zajedničkog odbora Matice hrvatske držane dne 18. siječnja 1928., kojoj je nazočilo 15 članova, predsjedao A. Bazala, a bilježio F. Jelašić, u zapisnik je uneseno pod 1. »Prihvaća se prijedlog gospodarskog odbora glede izdanja Revije i to, da se izda šest svezaka na godinu. Urednicima Revije postavljaju se dr. B.(ranimir) Livadić i dr. Franjo Jelašić, kojima se nalaže, da do naredne sjednice načine program za izdavanje Revije. Revija će nositi ime ‘Hrvatska Revija’«.⁷

U zapisniku IX. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske, držane 25. svibnja 1928., kojoj predsjeda Filip Lukas (1871–1958),⁸ a bilježi Franjo Jelašić, na dnevnom je redu toč 2. Redakcija izdanja »Revije«. U raspravi kod točke 2. govori se opširno o honorarima autora priloga u Reviji. Isto tako je, u zadnjoj točki rasprave 18., na sjednici XII. od 6. srpnja 1928., bilo riječi o honoraru u vezi s člancima u Reviji. Na XIV. sjednici zajedničkoga odbora Matice hrvatske, držane 13. rujna 1928., kojoj predsjeda Filip Lukas, u 7. toč. rasprave, u zapisniku je zabilježeno: »Na upit dra B. Livadića, da li će se uredništvo Hrvatskoga Kola odnosno Revije u pitanju ilustracija obratiti i dalje na g. Ljubu Babića, zaključeno je, da se svakako g. Babić zamoli, za tu suradnju, a ako on ne bi mogao, da se za taj posao pozove g. Vladimir Kirin«. I u 8. toč. zapisnika čitamo: »G. predsjednik iznosi pitanje izlaženja Hrvatske Revije. Ističe, da je odbor na upit uprave okružnicom od 14. srpnja ov. g. glede odgode izlaženja Revije radi ljetnih praznika na to pristao, a sada da su došla još dva važna momenta, radi kojih će trebati odlučiti, da li da Revija izađe odmah ili da se odgodi do nove godine, – i to što Matica nije došla do podijeljene joj potpore od Din. 100. 000. – od naklade školskih knjiga, i što bi članovi došli u težak položaj, time što bi uz dvogodišno izdanje za 1925. i 1926., te 1927. i 1928. morali još plaćati i za Reviju.

Nakon rasprave, u kojoj sudjeluju svi prisutni (bilo ih je 10) odbornici, predsjednik stavlja na glasovanje prijedlog dr. R. Horvata, da se materijal, koji je štampan odnosno složen, izda kao pokusni dvobroj za god. 1928., dok bi se o daljnjem izlaženju Revije donio kasnije zaključak, kad se bude vidjelo, kako će ovaj dvobroj uspjeti. Drugi prijedlog je dra. Blaža Jurišića, da se izlaženje Revije odgodi do. 1. siječnja 1929. Za prijedlog dra. Horvata glasuju svi prisutni odbornici osim dra. Jurišića i Jelašića, koji glasuju za Jurišićev prijedlog. G. Predsjednik nije glasovao«.⁹ Doista, prvi dvobroj je tiskan u rujnu 1928., čija naslovnica tekstovno glasi: HRVATSKA REVIJA. God. I., Zagreb u rujnu 1928., br. 1–2. Dvomjesečnik Matice hrvatske. Urednik: Branimir Livadić. S umjetničke strane uređuje: Vladimir Kirin. Cijena je ovome dvobroju din 50.- Administracija: Matica hrvatska, Zagreb, Matičina ul. 2. Tel. 33-82 i 27-36. Za izdavača i vlasnika: Matica hrvatska, Matičina ul. 2. Štampa se u Zakladnoj tiskari »Narodnih novina«, Frankopanska 26. Za tiskaru odgovara: Vladimir Kirin, Trg kralja Tomislava, broj 1.¹⁰

Zapisnik XV. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske, držane 2. studenoga 1928., kojoj predsjeda F. Lukas, a zapisnik vodi F. Jelašić, na dnevnom redu pod toč. 2. je Daljnje izlaženje Revije. U toč. 14. rasprave, čitamo: »U pitanju daljnjeg izlaženja Revije zaključeno je nakon referata uprave o prođi prvog dvobroja i nakon iscrpne rasprave, u kojoj sudjeluju svi prisutni odbornici (13 prisutnih), da se s izdanjem Hrvatske Revije svakako nastavi od početka građanske godine 1929., ali tako, da prvi broj izađe svakako prije Božića ove godine. U pitanju redakcije Revije iznosi g. E. Jurkas prijedlog, da se izabere književni odbor, koji bi fungirao kao urednik Revije, a taj bi između sebe izabrao jednoga faktičnog urednika. Nakon toga se prijedloga otvara rasprava o uredništvu Revije, ali radi poodmaklog vremena zaključeno je, da se sjednica prekine i nastavi u ponedjeljak dne 5. studenoga ov. g.¹¹ U nastavljenoj sjednici ima se kao glavna točka dnevnog reda uzeti pitanje redakcije Revije«.

Nastavak te sjednice održao se 5. studenoga 1928., predsjeda F. Lukas a zapisnik vodi F. Jelašić; toč. 3. u zapisniku piše: »G. predsjednik otvara raspravu o Reviji. U vezi sa zaključkom odborovim od 2. ov. mj., da se s Revijom svakako nastavi, raspravljeno je pitanje, da li da se Revija izdaje kao dvomjesečnik ili kao mjesečnik. Nakon iscrpive rasprave zaključeno je, većinom glasova, da se Revija izdaje od nove godine 1929. kao mjesečnik, protiv toga glasuju g. dr. Ljubomir Maraković i August Cesarec.

Toč. 4. Nakon dalje rasprave o redakciji Revije, u kojoj sudjeluju svi prisutni (13 prisutnih) odbornici, donesen je zaključak, da se izabere redakcioni odbor, koji će imati među sobom poslove podijeliti. Predsjednik pozivlje odbor, da izabere potrebna lica za taj redakcioni odbor. Ali budući da se u tom pitanju nije mogao radi poodmaklog vremena donijeti o tom zaključak, izabran je ad hoc pripravni odbor, u koji ulaze gg. predsjednik F. Lukas, potpredsjednik dr. Stjepan Ivšić, dr. Rudolf Horvat, Ljubo Babić, E. Jurkas, August Cesarec i tajnik (F. Jelašić). Taj se pripravni odbor ima po mogućnosti što prije sastati i donijeti pred zajednički Matičin odbor svoj prijedlog o onim licima, koja bi imala ući u uredništvo ‘Hrvatske Revije’«.¹²

Zapisnik XVI. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske držane dne 12. studenoga 1928.

Predsjeda F. Lukas, bilježi: F. Jelašić. U raspravi toč. 7. čitamo: »Predsjednik izvješćuje o sastanku Pripravnog odbora za prijedlog glede redakcije Hrvatske Revije. Taj se je Pripravni odbor u smislu zaključaka odborske sjednice od 2. odnosno 5. studenoga ov. g. sastao dne 9. ov. mj. i nakon svestranog pretresa pojedinih pitanja za izbor redakcije Hrvatske Revije zaključio, da predloži kao urednike Revije gg. dra S. Ivšića i dra B. Livadića. Dr. Stj. Ivšić izjavljuje, da nije na sastanku Pripravnog odbora dao odmah svoj pristanak na taj prijedlog, pa misli i sada, da bi se, što se njega tiče, mogao prijedlog još izmijeniti. Međutim nakon izvještaja predsjednikova, da su svi članovi Pripravnog odbora jednoglasno zaključili, da podnesu sjednici gornji prijedlog i pošto se odbor jednoglasno izjavljuje s gornjim prijedlogom sporazumnim, prihvaća dr S. Ivšić izbor za urednika revije. Ujedno se i dr. B. Livadić izjavljuje vrlo zadovoljnim s tim prijedlogom. Glede zajedničkoga rada izabranih urednika zaključeno je, da rade solidarno i da se među sobom pogode o podjeli posla. Dr. Stj. Ivšić pristajući na svoj izbor za urednika želi, da se stavi u zapisnik, da on tu dužnost uzimlje samo zato, što je odbor od njega traži, premda on smatra to žrtvom. Drži da je rad zajednički izabranih urednika moguć samo onda, ako su oba urednika posve ravnopravna tako, da o cijelom sadržaju lista odlučuju sporazumno, da za sve što list donosi, nose jednaku odgovornost pred odborom. Rukopisi se imaju slati na Maticu, a ako koji urednik dobije lično kakav rukopis, ima ga donijeti u Maticu na registriranje i uz takve prilike prihvaća uredništvo i misli, da sa drom Livadićem može zajednički raditi. Dr. B. Livadić izjavljuje isto to. Odbor se izjavljuje saglasnim s iznesenim mnijenjem urednika.

Glede umjetničke strane Revije zaključeno je, da se s obzirom na to, što to nije umjetnička revija, metne kod sadržaja ovo: ‘Naslovni list izradi Vladimir Kirin’, a g. Lj. Babića će urednici zamoliti za suradnju, kadgod ga budu trebali. Pojedini članci predani za Reviju, moći će se uz nagradu i recenzirati. S obzirom na količinu araka pojedinog broja imaju prema mišljenju dra. B. Livadića dolaziti u Reviju i veći članci, te da se takvi ne moraju prekidati, trebat će pojedini broj Revije prema potrebi dakako u sezoni, iznositi više araka, nego je to prvotno zaključeno, dok će zato ljetni brojevi moći biti manji. Prvi broj, koji imade izići pred Božić, morao bi imati najmanje pet araka. Honorar redaktorima Revije određuje se sa Din. 1500.- mjesečno za svakoga«.¹³

U točki 11. rasprave XVII. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske od 10. prosinca 1928. zapisnik bilježi: »Određuje se pretplata za Reviju, i to: za članove đake Din. 180.-, a za nečlanove Din. 200.- godišnje. Pojedini broj Din. 20.-. Pretplatnici se imaju upozoriti, da tko uplati cijelu godišnju pretplatu unaprijed, dobiva jednu Matičinu knjigu od starijih izdanja kao dar«.¹⁴

Iz teksta zapisnika može se uočiti kako se pri uređivanju Hrvatske revije pojavljuju i neke međuljudske trzavice. To se može razabrati iz zapisnika VII. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske od 28. lipnja 1929., gdje je pod toč. 7. rasprave zabilježeno: »Čita se dopis Kerubina Šegvića o matičinu radu uopće, a napose o načinu redigiranja i izdavanja ‘Hrvatske Revije’. [Za vrijeme čitanja tog dopisa protestira g. dr. B. Livadić protiv njega i traži, da se dalje ne čita. Predsjednik (Filip Lukas) određuje dalje čitanje]. Nakon pročitanog dopisa povedena je rasprava o tom pitanju, u kojoj sudjeluje većina prisutnih odbornika (prisutnih 13). Predsjednik reasumira iznesene poglede u toj raspravi naglašujući, kako treba nastojati, da se časopis i s obzirom na sadržaj i na pravac njegov što više raširi u javnosti«.¹⁵

Prve ozbiljne primjedbe i posljedice

Zapisnik IX. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske držane 12. studenoga 1929. Prva točka dnevnoga reda je Hrvatska revija, druga razno (Eventualija). Predsjeda F. Lukas, zapisničar F. Jelašić, koji, uz ostalo, zapisuje: »(...) Pristupajući dnevnom redu izvješćuje predsjednik o izdacima i primicima ‘Hrvatske Revije’ u god. 1929. ističući, da je za predsjednikovanja dra A. Bazale kod priprema za osnutak Revije bilo zaključeno, da se za prvu godinu pristupi izdanju Revije s eventualnim rizikom do Di.- 100.000.- Otvarajući zatim predsjednik raspravu o pitanju, da li da Revija s obzirom na izneseni deficit za god. 1929. i dalje izlazi, pozivlje prisutne odbornike, da iznesu o pitanju Revije svoje mišljenje.

Josip Pasarić ističe, kako je bilo govoreno, ‘Hrvatska Revija’ ima poći hrvatskim pravcem, ali da ona to u godini 1929. nije bila. Za tu tvrdnju iznosi nekoje primjere i u same Revije. Urednici Revije dr. Stjepan Ivšić i dr. B. Livadić odgovaraju na pojedine iznesene prigovore. Na osnovi tih izjava razvija se rasprava, kod koje sudjeluje većina prisutnih (12 njih) odbornika. Budući da se je ta rasprava previše otegla, predsjednik prekida sjednicu, najavljujući za kratko vrijeme njezin nastavak«.

Nastavak sjednice održan je 14. studenoga 1929. pa je u zapisnik uneseno: »U nastavljenoj raspravi o ‘Hrvatskoj Reviji’ izjavljuje g. Josip Pasarić, da ima informaciju, prema kojoj bi primjerice broj 8. ovogodišnje Revije stajao u drugoj jednoj tiskari Din, 9.530.-, dok je naš stajao Din.
12.500.- Zato se zaključuje, da se zatraži ponovna ponuda za izdanje Revije. Na to predsjednik stavlja na raspravu pitanje pravca i redakcije lista. Na osnovi potpuno provedene rasprave, iz koje se vidi, da je odbor mnijenja, da Revija provodi pravac hrvatskoga kulturnog naziranja, određen je pravac lista za buduće.

U pitanju redakcije izjavljuje dr. S. Ivšić, da dosadašnjim urednicima istječe krajem ove godine povjereni im mandat i da je odbor prema tome slobodan da bira novog urednika. G. Josip Pasarić predlaže za urednika g. dra Blaža Jurišića. Dr. Jurišić nije se izjavio odmah pripravnim da primi ponuđeno mu uredništvo, no budući da su svi prisutni bili za taj izbor, prihvatio je konačno na molbu nekoliko odbornika taj izbor.

Predsjednik na kraju rasprave traži, da se unese u zapisnik ovo: budući da on uz uredništvo lista odgovara legalno pred zakonom i moralno pred javnošću, za pisanje lista, traži, da bude unaprijed obaviješten o svakom članku, koji imade u Reviji izaći. Ako se ne bi s urednikom u tome slagao, da se stvar iznese pred odbor«.¹⁶

Kritičke se primjedbe, u vezi s uređivanjem i financijskim stanjem Hrvatske revije i dalje nastavljaju, doduše, s konkretnim prijedlozima za poboljšanje. Tako je na XII. sjednici zajedničkoga odbora Matice hrvatske od 6. prosinca 1929., u zapisnik uneseno: »(...) Prije dnevnog reda moli g. Ljubo Babić za riječ i izjavljuje u vezi sa iznesenim svojim mišljenjem u zadnjoj sjednici o izdavanju ‘Hrvatske revije’ ovo: želi da odbor ponovno uzme do znanja, da njegova kritika na izdavanje ‘Hrvatske Revije’ nije bila mišljena lično, a ponajmanje se je mogla shvatiti u pitanju ekonomskom; njemu je kao odborniku jedino do toga, da se troškovi oko izdanja Revije po mogućnosti što više smanje. Prima se na znanje«.

U drugoj točki rasprave zapisnik donosi: »Čitaju se pisma gg. dra S. Ivšića i dra B. Livadića, kojima predaju ostavku kao članovi Matičina odbora. G. predsjednik kaže, da je spontana izjava g. Lj. Babića na početku sjednice dobro došla da se utvrdi, da ne vodi i ne smiju voditi ni jednoga odbornika lični motivi, već stvarni interesi Matičini, pa stoga predlaže, da se ostavke gg. odbornika ne uzmu na znanje, obzirom na njihov dugogodišnji prijegoran rad u odboru, te drži, da su obojica i dalje nužni za naš zajednički rad kao zaslužni saradnici Matičini. G. Lj. Babić izjavljuje, da je pripravan staviti na raspolaganje svoje odborničko mjesto, ako se on smatra krivcem ostavke dra Ivšića i dra. Livadića. Prijedlog g. predsjednika se prihvaća jednoglasno«.¹⁷

U raspravi pod toč. 8. zapisnik bilježi: »U smislu zaključka zadnje sjednice glede potrebnih informacija o podnesenim ponudama Tipografije i Zemaljske tiskare za štampanje ‘Hrvatske Revije’ izvješćuje uprava o razgovorima sa ponudiocima u tom pitanju, te nakon ponovne rasprave o načinu jeftinijeg štampanja i opreme Revije zaključeno je, da se u nedjelju dne 8. ov. mj. sastanu sa ravnateljem Zemaljske tiskare i g. predsjednik, tajnik, urednik i gg. Josip Pasarić i Lj. Babić, gdje bi se imala pretresti sva potrebna pitanja oko izdanja Revije, kako bi se s prvim brojem naredne godine moglo izaći još ovoga mjeseca«.¹⁸

Kako je gospodarsko poslovanje Matice hrvatske postalo upitno, prišlo se razmišljanju reorganizacije takva poslovanja. Iako nam zapisnici ne daju detaljnu sliku poslovanja, ipak, zapisnik XIII. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske, od 11. prosinca 1929., nešto govori i tome. Prva točka dnevnog reda je Izdavanje ‘Hrvatske revije’, treća točka Prijedlozi za reorganizaciju gospodarskog poslovanja Matičina.

»Potpredsjednik gospodarskog odbora g. R. Erber izvješćuje, da se je gospodarski odbor u svojoj sjednici od 11. prosinca 1929. pozabavio pitanjem o potrebi reorganizacije gospodarskog poslovanja Matice hrvatske, napose u vezi s izdavanjem Hrvatske Revije i Zbornika Matice Hrvatske o tisućgodišnjici hrvatskog kraljevstva.

Zbog manjka u poslovanju Matice hrvatske predlaže se dizanje zajma od oko 1.500.000., zajmodavcu bi se dala gruntovna uknjižba na kuću Matice hrvatske, prijedlog je prihvaćen. Predsjednik g. F. Lukas izvješćuje, da se je gospodarski odbor, raspravljajući o reorganizaciji poslovanja, dotaknuo i pitanja, ne bi li se u vezi s time moglo postaviti na drugi temelj i izdavanje Hrvatske Revije, i to s razloga, što je u sjednici odborskoj od 12. studenoga 1929. konstatirano, da Hrvatska Revija u godini 1929, iskazuje deficit od oko 140.000 dinara. Stoga bi bilo potrebno, da se i izdanje Hrvatske Revije postavi više na trgovačku bazu i da se izluči iz kompleksa uobičajenoga Matičina poslovanja.

Pored financijskih bilo je i drugih razloga koji su odmah od početka izdavanja Hrvatske Revije bili Matici na nepriliku. U javnosti i u štampi bilo je s više strana napomena glede pravca i sadržaja Hrvatske Revije, a nekoje od njih su bile i takove naravi, da su Matici škodile. Zamašitosti tih napomena više su puta našle odraza i u odborskim sjednicama, što je sve moglo škoditi i ugledu i koristi Matice i dovodilo do nezgodnih trzavica. Da se tome ubuduće izbjegne, i da se s pomoću novoga načina poslovanja oko izdavanja i raspačavanja Hrvatske Revije, Matica ukloni opasnosti padanja u sve veći i trajniji deficit, koji bi prema dosadašnjem računu za pet godina narastao na okruglo tri četvrt milijuna dinara, predlaže predsjednik u ime uprave, da se Hrvatska Revija predade na izvjestan rok u privatno vlasništvo. U tu svrhu da se s budućim vlasnikom načini ugovor, kojim bi se on obvezao, da će izdavati kroz to vrijeme Hrvatsku Reviju, a Matica će mu doznačiti novčanu potporu. Time bi Matica s jedne strane udovoljila zahtjevu svojih glavnih skupština, da osigura jedan hrvatski časopis, a s druge bi strane sebe riješila gore spomenutoga tereta. Takve subvencije Matica je dosad podjeljivala, na pr. ‘Savremeniku’, što je u skladu s njezinim pravilima i njezinim zadatkom. Subvencija za Hrvatsku Reviju, koja bi se imala odrediti u sporazumu s budućim vlasnikom, moći će se realizirati iz naprijed zaključenoga zajma. G. dr. Karlović zagovara da se taj prijedlog svakako primi, potkrepljujući ga stručno ekonomskim razlozima. G. Lj. Babić misli također, da će na taj način Hrvatska Revija moći bolje prosperirati. Prijedlog se prima jednoglasno i prepušta se upravi, da ga, s obzirom na skoro izlaženje novoga godišta, odmah provede(...)«¹⁹

Hrvatska revija i urednik Blaž Jurišić

Budući da je Hrvatska revija 1929. godine pokazala manjak oko 140.000 dinara, iskazana je potreba da se taj časopis postavi na trgovačko poslovanje, tj. da se izluči iz Matičina uobičajenoga poslovanja. »Zbog Hrvatske revije bilo je više puta primjedaba Matici pa uprava predlaže da se ona preda na izvjestan rok u privatno vlasništvo. Vlasnik bi se posebnim ugovorom obvezao, da će izdavati Hrvatsku reviju, a Matica će mu doznačivati novčane potpore«.²⁰

Zapisnik XIV. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske održane 23. prosinca 1929., u vezi s prvom točkom dnevnoga reda »Izdavanje Hrvatske Revije«, bilježi: »(...) G. predsjednik (F. Lukas) izvješćuje o provedenju zaključaka odborske sjednice od 11. prosinca o. g. i to: prema zaključku iste sjednice, da se podigne zajam u visini od Din. 1.500.000.-, poduzela je uprava kod I. hrvatske štedionice u Zagrebu, koja se je odmah odazvala, da taj zajam Matici dade u 8½% kamata za godinu dana. Na to predsjednik čita pismenu ponudu I. hrvatske štedionice i uvjete za taj zajam. Nakon provedene rasprave o tom pitanju, prihvaća odbor jednoglasno tu ponudu. G. predsjednik čita ugovor, što ga je uprava Matice Hrvatske sklopila prema zaključku odborske sjednice 11. prosinca 1929. s urednikom Hrvatske Revije g. drom Blažom Jurišićem. Nakon provedene rasprave taj se ugovor jednoglasno prihvaća«.²¹ U zapisniku I. sjednice zajedničkog pododbora Matice hrvatske od 14. siječnja 1930., uz ostalo, piše: »(...) G. predsjednik čita očitovanje g. dra. B. Jurišića od 12. prosinca 1929. kojim cijelu čistu dobit iz izdavanja Hrvatske Revije dariva i ustupa Matici hrvatskoj. Prima se jednoglasno«.

Zapisnik III. sjednice gospodarskog odbora Matice hrvatske održane 13. svibnja 1932., na dnevnom je redu toč. 3. Izvještaj o stanju Hrvatske Revije. U raspravi pod toč. 2. u zapisnik je uneseno: »G. dr. Blaž Jurišić kao vlasnik i urednik Hrvatske Revije podnosi izvještaj o financijskom stanju tog časopisa. Iza rasprave koja se u tom pitanju povela i pošto je odbor primio na znanje gornji izvještaj, zaključeno je, da se iznese pred zajednički odbor Matice hrvatske misao o djelomičnoj reorganizaciji Matičina poslovanja u ovom slučaju konkretni prijedlog, da bi se napose za pokrajinu uzeo posebni akviziter za širenje Hrvatske Revije. G. dr. David Karlović izjavljuje, da ima u evidenciji jednoga vrlo sposobnog čovjeka, kojega će za taj posao moći predložiti.

Prihvaća se«.²² No, vrlo su zanimljive još neke zapisničke rečenice, vezane uz Hrvatsku reviju. Zapisnik III. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske od 13. svibnja 1933. pokazuje da je 3. toč. dnevnoga reda bila: Izvještaj o stanju Hrvatske Revije.

U raspravi pod 1.: »S obzirom na današnje opće teško ekonomsko stanje podnio je vlasnik i urednik Hrvatske Revije g. dr. Blaž Jurišić podatke o financijalnom stanju Hrvatske Revije. Kako prema tim podacima nije stanje tog časopisa onako povoljno, kako se je to prvotno očekivalo, povela se rasprava o razlozima toga slabijeg stanja Hrvatske Revije i načinu, kako bi časopis došao u povoljnije financijalne prilike. Odbornik g. Josip Pasarić misli, da bi se jednim dijelom to stanje i tako poboljšalo, da se uredniku snizi mjesečni honorar od 3.000., Din. na Din. 2.000.- (...)«

Rasprava je bila iscrpna, predlagano je da se u Matici hrvatskoj postavi posebni gospodarski tajnik, koji neće biti činovnik; u vezi s reorganizacijom poslovanja u Matici hrvatskoj dr. Mile Budak reče: »da se tu trebaju razlikovati dva pitanja: komercijalno i literarno. Ta dva pitanja treba potpuno razlikovati i odijeliti: treba u Matici da su dva tajnika, gospodarski i književni, samo ne zna da li se to danas u ovoj općoj krizi dade provesti? Svakako se prodaja matičinih izdanja treba što bolje organizirati«.

U zapisniku je zapisano: »G. dr. Blaž Jurišić na gornju opasku g. Pasarića o financijalnom stanju Hrvatske revije izjavljuje da pristaje na sve, što se u odboru zaključi; on i onako smatra svoj položaj kod Hrvatske Revije samo privremenim i čeka da može uredništvo predati drugom. Ipak mora da naglasi da uprava Hrvatske Revije nije preskupa, jer je g. Modrić svojim dosadašnjim radom Matici samo koristio. Prošle godine je Hrvatska Revija bila aktivna, a sad su za ovu godinu samo javne prilike krive, da je stanje ovako, no i ono nije Matici na štetu jer prema brojčanim činjenicama, kako ih iznosi uprava, završit će i ovu godinu Revija ako ne sa suficitom, a ono svakako tako, da će se troškovi pokriti. G. Pasarić izjavljuje da mu je drago, što je čuo od g. dr. Jurišića te zato povlači svoje prvašnje prigovore. G. Lj. Babić želi da podsjeti odbor na to, da se je odmah u početku kod osnutka Hrvatske Revije išlo za tim da se nešto i žrtvuje samo da uzmognemo doći do potrebnog časopisa, pa ako nismo morali dosad ništa žrtvovati, jer se je Revija sama troškovno pokrivala, drži, da prigovorima nema mjesta. Bolje bi po njegovom mnijenju bilo, da smo ovdje raspravljali o tom, kako da se vidno i što bolje proširi Revija. G. Pasarić bi htio prigovoriti nekim panegiricima i pjesmama, što ih Revija donosi, ali će to iznijeti drugi put«.²³

Hrvatska revija u dnevničkim
zapisima Blaža Jurišića

Blaž Jurišić (1891–1974) je od samih početaka osnutka Hrvatske revije u Matici hrvatskoj bio uključen u zbivanja, ili ih je promatrao iz neposredne blizine a ticala su se same Revije. Vidjesmo da je prihvatio uredništvo Hrvatske revije u najtežim trenutcima. Stoga nije ništa čudno što je njegovo razmišljanje o tom časopisu našlo mjesta i u njegovim dnevničkim zapisima. On je Dnevnik u pravome smislu počeo pisati s 1. siječnjom 1933. i traje do kolovoza iste godine. Tako ću ovdje predočiti, zasada, samo neke njegove zapise vezane uz Hrvatsku reviju.

= »(...) Navečer mi je telefonirao dr. Branimir Livadić o članku što ga je sa poljskoga preveo Benešić, da bi mogao ući u ‘Hrvatski Reviju’ na prvo mjesto. Dogovorio sam da ćemo se sutra sastati u Matici, gdje mi ga može dati. (...) I meni je danas Lukas na šetnji na Zrinjevcu iznio prigovor zbog Uzelčeve ‘Odaliske’ u ‘Hrvatskoj Reviji’. Mnogi se građanski i klerikalni krugovi bune protiv golotinje u slikarstvu, pa treba da u ovim vremenima krize pazimo, da ne izgubimo ni jednoga pretplatnika radi slika«.²⁴

»(...) Dr. Branimir Livadić donio mi je u Maticu i predao članak ‘Između zapada i istoka’ od poljskoga pisca Józefa Wittlina (preveo ga Julije Benešić), koji bi članak po njegovu mišljenju mogao doći na uvodno mjesto idućega broja ‘Hrv. Revije’. (...) danas su Lukas i Jelašić prigovarali ponovno radi slika u reviji, jer se radi golotinje bune pretplatnici. Isto tako i oni svi mladi literati, koje ja donosim u Reviji i koji se oko mene sada kupe, da su naši (Matičini) neprijatelji i da bi nas oni u danoj zgodi prvi rušili. Odgovorio sam, da iako je to moguće, ipak se bez njih ne može izdavati književni list. Neka mi nabroje beletriste našega čistog pravca. Ne mogu u književnom listu figurirati kao pripovjedači na pr. dr. Rudolf Horvat ili Kerubin Šegvić. I Lukas i Jelašić su odvratili, da oni vide i uviđaju taj kompromis i da je trpljen, ali treba ipak paziti na ono što odgovara našoj čitačkoj publici, koja je s nama istoga mišljenja«.²⁵

»(...) Dalje sam putem sreo Šimu Šestana. Govori o komunizmu Revije. Rekoh: čuo sam da u kavani ti i Španić psujete Reviju kao komunističku, a to je zato, što je ne čitate. Komunistima nije pušteno, da u Reviji razlažu svoju teoriju, a ako koja pjesma ili novela ima jače istaknutu socijalnu notu, to je danas pojava u literaturama čitavog svijeta, i to ne znači pristajanje uz komunizam. Humani osjećaji i samilost nad bijedom nisu monopol komunizma. Na Reviju mogu komunisti više da se tuže nego da je hvale. Oni je ne smatraju svojom, nego mimo nje osnivaju zasebne komunističke časopise: ‘Književnik’, ‘Suvremena stvarnost’, ‘Kultura’, ‘Literatura’ itd.«²⁶

»(...) Kad sam nešto prije dva sata došao kući na objed, čekao me je u vrtu detektiv i izručio mi odluku državnog odvjetništva, da je 8. broj Revije zaplijenjen. Pitao je, gdje je administracija. Rekoh u Matičinoj broj 2, nek se požuri onamo, jer u 2 sata odlaze iz ureda. Pitao je i adresu Pintarića, koji zastupa ravnatelja tiskare; kazao sam mu, da stanuje u Frankopanskoj 24. Potpisao sam potvrdu, da sam primio odluku o zapljeni, i on je otišao. Oko 4 sata popodne došao je Trontl s korekturama (...) dođe oko pola šest sati ponovno onaj isti detektiv i pozove me, da pođem s njim na policiju: komesar Stepanović je naložio, da me pošto poto pronađe i dovede. (...) Stepanović me primio surovo: da je br. 8. Revije zaplijenjen radi nezgodnog pisanja, da će proti meni poduzeti najstrože mjere. ‘Razjurio sam iz Zagreba sve komunističke urednike, a sada dolazite Vi na red’. Naložio mi, da odem s organom (istim detektivom) u upravu i izručim mu zaplijenjene brojeve. Ja sam s detektivom otišao do Matice, pozvonili smo, otvorili nam vrata, i našli smo čovjeka od ekspedita i preostale brojeve Revije na stolu. Pobrojeni su: 178 komada. Vrativši se s detektivom natrag u policiju, nije me Stepanović odmah primio, nego me smjestiše u neku dugačku sobu, u kojoj je desetak činovnika - detektiva sjedilo i radilo. Tu sam sjedio po sata, a onda me pozvaše pred Stepanovića. On je počeo čitati glasno moj članak o Predavcu i oštro ga kritizirati. (...) Nakon što je izdiktirao moja personalia, postavio mi je u zapisnik ova dva pitanja:

1. ‘U koliko se primjeraka štampa ‘Hrvatska Revija’, koliko ima pretplatnika, gdje su preostali brojevi, kad je Revija dostavljena upravi iz tiskare, kad je ekspedirana’?

Moj odgovor: ‘Revija se štampa u 2600 primjeraka, pretplatnika imade oko 2400, ostalo se raspača u prodaji u knjižarama i papirnicama. Dostavljena je upravi jučer ujutro i do podne je ekspedirana’.

2. ‘Je li Vam poznato, da su iza pok. Predavca izdane dvije osmrtnice,²⁷ u kojima se tvrdi isto što u Vašem članku samo drugim riječima, da je na Predavca izvršen politički atentat, te da je radi tih osmrtnica policijski presuđen na 14 dana zatvora zagrebački odvjetnik dr. Jančiković. Kad Vam je to poznato, kako ste mogli Vi, mjesto da pomognete državnoj pol. vlasti stišati javnost, pisati onakav harangerski članak, kakav ste napisali na str. 482. zaustavljenog lista’?

Moj odgovor: ‘Nije mi poznato, da su za pok. Predavcem izdane dvije osmrtnice; ja nisam vidio nikakve osmrtnice. I nije mi poznato, da je radi toga presuđen na 14 dana zatvora dr. Jančiković. Ako se u tim osmrtnicama govori, da je na Predavca izvršen politički atentat, onda moje pisanje ne stoji ni u kakvoj vezi s tim osmrtnicama, prvo jer ja nisam napisao, da je Predavec uopće ubijen, a drugo, jer list, kome sam urednik, nema političkog pravca ni namjene, nego književne i umjetničke’. Kad sam to izdiktirao u zapisnik, rekao je, da potpišem, i potpisao sam 4 primjerka. Dok sam potpisivao i ne očekivao ništa dalje, počeo je Stepanović govoriti: ‘Po § 11. naredbe od 20. travnja 1854. presuđujem Vas kao preventivna policijska vlast na 14 dana zatvora radi harangerskog pisanja. Jeste li zadovoljni ili najavljujete priziv?’ Moj odgovor: ‘Nisam zadovoljan, najavljujem priziv’. Stepanović: ‘Dobro, kad dobijete pismenu odluku, možete načiniti priziv, pa ako g. ban odluči, da odsjedite taj zatvor, sjedit ćete, ako ne, ne ćete’.« ²⁸

Budući da je Blaž Jurišić doista u Hrvatskoj reviji, god. IV., br. 8 (1933) na stranici 482, u rubrici Feuilleton napisao kraći nekrolog o Josipu Predavcu, koji je tekst bio za tadašnji režim kamen spoticanja i predbacivanja Jurišiću, i zbog tog članka je broj bio zaplijenjen, evo teksta u cijelosti.

»Radićeva grobnica pod mirogojskim arkadama otvorila se opet dne 16. srpnja ove godine, da primi Josipa Predavca. Položen je na vječni počinak u grobnici punoj neizbrisive tragike i prigušena bola, uz Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka i Milana Šuflaja.

Kao svi politički ljudi, koji su tokom 19. i 20. vijeka hrvatske povijesti vodili naš javni život, počevši od Kvaternika, tako je i Predavec prolazio za svoja uvjerenja kroz tamnice. I on je odvažno stupao linijom, koja je bila poprskana krvlju i koja je tražila najveće žrtve. Njegova žrtva nije mu bila teška; žrtve zapravo i nema, jer slobodan čovjek radi ono, što mu je najmilije. I tko najviše radi, taj i najviše uživa – ne može se naime ni u čemu toliko uživati i biti sretan, koliko u svom radu. A Predavec je bio tipičan čovjek rada, čovjek s načelom: manje teorije, više prakse! Kao neumoran radnik on je u posljednjoj godini svoga života – spriječen fizički da radi korisniji posao – radio za školu: načinio je ispite za inženjera agronomije, a spremao se i za doktorske ispite.

Predavec nije mogao, po svom talentu i temperamentu, ostaviti iza sebe djela, kojim bi ušao u literarnu historiju ni na području znanosti. Pisao je samo u pučko-prosvjetnom pravcu, i sve su njegove gospodarske rasprave sasvim popularne, namijenjene hrvatskom seljaku, kao i sav ostali njegov javni rad. Surađivao je obilno u hrvatskom seljačkom kalendaru »Božićnici«, u seljačkom listu »Domu«, u časopisu »Hrvatskom Zadrugaru«, u novije vrijeme u časopisu »Evoluciji«. Više je svojih rasprava objelodanio i u posebnim brošurama. U ostavštini ima i šire zasnovanih radova.

U javni politički život stupio je Predavec na programu seljačke stranke u izborima god. 1910. za bana Nikole Tomašića, pa je u času svoga ulaza u sabor bio najmlađi član hrvatskoga sabora. Iako vrlo mlad, smatran je i on jednim od osnivača seljačke stranke u Hrvatskoj. Po svojim umnim sposobnostima, po svojoj spremi i radinosti za­uzeo je rano jedno od najuglednijih mjesta u stranci, kojoj je bio i potpredsjednikom. Kroz sve historijske peripetije, kroz koje je prošla seljačka stranka, prošao je i Predavec, vršeći u njoj jednu od najodlučnijih uloga. Kad je seljačka stranka postala žarištem cjelokupne narodne energije, postao je i Predavec kao član vodstva jedan od prvih ljudi u narodu«.²⁹

Jurišić je na dan 5. kolovoza u svoj Dnevnik još zapisao što se je događalo u vezi s preslušavanjem Jelašića u policiji.³⁰ Doista, bio je to očiti udar na hrvatsku instituciju Maticu hrvatsku, koja nije promijenila svoj atribut u jugoslavenski, odnosno što je Hrvatska revija bila doista Hrvatska revija.

Hrvatska revija u egzilu

U vezi s pojavljivanjem prvoga broja Hrvatske revije³¹ izvan Hrvatske Ante Kadić (1910–1998) je svojedobno, uz ostalo, zapisao: »(...) Trebalo se, dakle, osloboditi ‘politike’ (među navodnicima) i vratiti svojem pozivu, književnosti, da pišemo svoje posebno poglavlje za hrvatsku književnost; a trebalo je uznastojati da naše emigrantsko poglavlje bude što bogatije. Tako se, eto, pojavila naša Hrvatska Revija, 9. ožujka 1951. Dogovorili smo se, dr. Antun Bonifačić i Vinko Nikolić, da pokrenemo časopis, koji će biti općehrvatsko-kulturno okupljalište. Koji će biti javna, slobodna Tribina! Nije bilo lako pokrenuti časopis u emigraciji, daleko od Domovine, ali smo ipak uspjeli nakon višemjesečnog dopisivanja na liniji Brazil (dr. Bonifačić) i Argentina (Nikolić). Trebalo se najprije dogovoriti o imenu. Od više prijedloga pobijedilo je ime Hrvatska revija, kako se zvao časopis ugledne Matice Hrvatske (1928.–1945.), jer u našim smo namjerama bili odlučili slijediti Matičino glasilo, jer smo željeli ostvariti one iste ciljeve koje je Matica ostvarivala: jedinstvo, duhovno-intelektualno jedinstvo svih Hrvata na području nacionalne kulture, okupljanje svih Hrvata, bez obzira na vjerske, ideološke, stranačke ili bilo kakve druge razlike«.³² Vinko Nikolić (1912–1997) je pak u jednom razgovoru s Ivanom Milčecom,³³ u vezi s istom Revijom, također, upitan: Što je Hrvatska revija značila za hrvatsko iseljeništvo i je li Hrvatska revija vaše životno djelo?, rekao:

»Hrvatska revija u emigraciji je, po općem uvjerenju, najvažnija kulturno-nacionalna pojava. Izlazila je od 1951. do uključivo 1990., dakle punih četrdeset godina, i objavila preko trideset tisuća stranica raznolika i vrijedna štiva. Hrvatska revija nije jedan običan časopis, Revija je bila prava škola slobode i demokracije. Otvorena za sve Hrvate (nekada i stranca, čak i Srbe) bez obzira na vjeru i ideologiju, svatko je mogao slobodno i necenzurirano iznijeti svoje mišljenje o svim problemima, i tako smo se, dakle, učili slobodno misliti i otvoreno javno nastupati, uvijek na vlastitu odgovornost. Hrvatska revija je ne samo poučavala, nego i misaono oblikovala emigraciju; ona je, iznad svega, njegovala i čuvala hrvatsku nacionalnu svijest, voljela i čistoću i bogatstvo hrvatskoga jezika, jačala vjeru i čuvala nadu u uspostavljanju hrvatske države, pretvarala naše nostalgije u sve čvršću vjeru u povratak u oslobođenu Hrvatsku«.³⁴ No, treba reći da je spomenuti Ante Kadić u knjizi Trubač iz daljine Vinka Nikolića (1976) u pogovoru, s pravom konstatirao: »Od 1955. do 1965. Nikolić je u Reviji sve više provodio opće-hrvatsku političku orijentaciju i od nje nastojao stvoriti opće hrvatsko kulturno glasilo. Stoga je uložio mnogo truda pri osvajanju novih suradnika i konačno postigao da većina hrvatskih kulturnih radnika piše u njegovu časopisu«.³⁵ Ili kako to bilježi Vinko Brešić, Hrvatska se revija kao časopis »ubrzo nakon osnivanja nametnuo ne samo kao vodeće književno već i kao središnje glasilo hrvatske emigracije – ‘mala Matica’, kako su je nazivali«.³⁶

Kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, predavši 15. listopada 1935. svojih deset pjesama uredniku Hrvatske revije Blažu Jurišiću (1891–1974), da između njih izabere koju za objavljivanje u (zagrebačkoj) Hrvatskoj reviji, Vinko Nikolić sigurno nije mogao slutiti da će jednoga dana i on biti urednikom slične Hrvatske revije (izbjegličke, argentinske). No, sudbina je upravo njega odabrala da on to i bude. Što je taj časopis značio Hrvatima u tadašnjem emigrantskom statusu, može se razabrati i u ovim rečenicama: »Kako da ne budemo zahvalni pjesniku Vinku Nikoliću koji već sedam godina uređuje naš jedini emigrantski časopis, Hrvatsku reviju, koja redovitije izlazi i bolje je urešivana nego ijedan književni list u domovini«.³⁷ Prema sadržaju Hrvatske revije može se razabrati da ona nije bila isključivo književni časopis. »Uz književne, likovne, glazbene, kazališne i jezikoslovne priloge objavljivala je ona memoarsku i putopisnu prozu, socijalno-političke i historiografske članke te eseje i kritike«.³⁸

Svakako, Nikolićeva je Hrvatska revija prolazila slične Scile i Haribde, u doba prošle, potrošene Juge, etiketirana je katkad opasnim, neprijateljskim protujugoslavenskim listom. No, svi mi danas znamo da je Hrvatska revija pod uredničkom palicom Vinka Nikolića,³⁹ hrvatskoj književnosti ipak donijela dragocjenih plodova mnogih hrvatskih pisaca, koji su u razdoblju svog egzila Reviju smatrali svojim najboljim hrvatskim časopisom. Zagrebačka Hrvatska revija i Nikolićeva Hrvatska revija imale su sličnu (možda i istu) sudbinu kad je u pitanju politička tvorevina – jugoslavenski režim, bez obzira na to što je zagrebačka Revija započeta u doba tzv. »vodenih banovina«, kako su tada zvali SHS Kraljevinu Jugoslavije, koja je htjela ugušiti tu Reviju, a SFRJ, također, radila je slično i Nikolićevoj Reviji.

Za bolje razumijevanje političkih okolnosti

Velimir Deželić ml. (1888–1976) u svojim je memoarima Kakvi smo bili?, uz ostalo, zapisao:

»Poslije krvoprolića u Narodnoj skupštini i smrti (od rane dobivene tom zgodom) Stjepana Radića, preuzeo je vlast u Kraljevini SHS sam kralj Aleksandar Karađorđević s generalskom vladom surovog Pere Živkovića. Ta je vlada 3. listopada 1929. izdala ‘Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine SHS na upravna područja’ (na devet banovina). Sutradan (4. listopada 1929.) kralj je odredio da se smije upotrebljavati samo državna jugoslavenska zastava (plavo, bijelo, crvena), a zabranjene su ‘plemenske’: hrvatska, slovenska (ali srpsku je zastavu pravoslavna crkva proglasila crkvenom i Srbi su je izazovno isticali!). Sve je moralo biti ‘jugoslavensko’. Zato je 5. prosinca 1929. osnovan ‘Sokol kraljevine Jugoslavije’ i određeno je da se ukidaju hrvatska sokolska društva (u koja je bilo učlanjeno 40.000 Hrvata i Hrvatica) i sav njihov gimnastički inventar, nekretnine i imovina da pripada ‘Jugo-sokolu’. Poput sokolskih društava morao se uklopiti ‘Savez hrvatskih učiteljskih društava’ u ‘Udruženje jugoslavenskih učitelja’. Moralo se likvidirati i ‘Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora’ i ovi stupiti u ‘Jugoslavensko profesorsko društvo’. ‘Hrvatska žena’ s njenih 50 podružnica (koje su za tisućgodišnjicu Hrvatskog kraljevstva obnovile baroknu crkvu sv. Ksavera i dovele u Zagreb redovnike glagoljaše)⁴⁰ – raspuštena je. Najveću je brigu hrvatskim rodoljubima zadavala ‘Matica hrvatska’ koja programski svojim radom širi hrvatsku misao na književnom polju. Da se osujeti njeno raspuštanje i zapljena imovine koju su hrvatski rodoljubi sabrali kroz mnoge decenije – upravni odbor je g. 1931. protokolirao kod Sudbenog stola u Zagrebu komanditno društvo ‘Pramaticu’ kojoj je darovao cijelu imovinu ‘Matice Hrvatske’ pod uvjetom da izdaje knjige u duhu i pravcu kakvim su uređivane njezine knjige u prošlosti«.⁴¹

Iz svega ovdje predočenoga mogli smo razabrati kakvu je sudbinu Hrvatska revija imala kod kuće, u Zagrebu, gdje je bila progonjena od tadašnjega političkog režima.⁴² Stoga nas ništa ne čudi da je sličnu sudbinu imala i Nikolićeva Hrvatska revija izvan Hrvatske, na koju su s političkim jugoslavenskim okom gledali Ju-režimlije i da su neke od autora te Revije upisivali u svoju crnu knjigu nepoželjnih osoba na koje su vrebali, htijući ih se dočepati, a onda im »podariti« uzničke ćelije, a potom suditi kao neprijateljima Juge. Nasreću, Nikolićeva Hrvatska revija odigrala je, nadasve, pozitivnu i domoljubnu ulogu među hrvatskim intelektualcima u egzilu!⁴³ Uostalom, već u prvom broju Hrvatske revije, pod uređivačkom palicom Vinka Nikolića, razabire se uređivačka intencija. Naime časopis se predstavlja kao slobodno i nezavisno hrvatsko kulturno glasilo koje neće nikomu služiti, nego samo isključivo Hrvatskoj i njezinoj borbi za državnu samostalnost.⁴⁴ Prilozi su bili razvrstani prema stalnim rubrikama, među kojima je posebno bogat bio Kulturni pregled, s obiljem vijesti o zbivanjima u dijaspori i domovini. Grafički je bila uzorno uređivana, a svojim izgledom – koji nije mijenjala – prepoznatljiva i moderna. Umjesto korijenskoga pravopisa, kojim je pisana endehaška Hrvatska revija, emigrantska Revija (Nikolićeva) koristila je fonetski pravopis, koji se koristio i u domovini, pa je i time bilo određeno ‘općehrvatsko usmjerenje’ ovoga časopisa«.⁴⁵ I još nešto. Kad je Hrvatska revija objavljena u emigraciji, prve brojeve su pozdravili mnogi Hrvati jer je prihvatila općehrvatski smjer, ona je postala kulturno glasilo svih Hrvata diljem svijeta i takvu su ju htjeli urednici i suradnici, čitatelji i pretplatnici jer je služila hrvatskim nacionalnim idealima.⁴⁶

Vinka Nikolića i njegovu Hrvatsku reviju u egzilu valja pamtiti i nakon 90 godina prvog dvobroja Hrvatske revije iz 1928. tiskane u Zagrebu. Ovaj prilog neka pomogne takvom pamćenju.

Bilješke

1   Ovaj prilog je ujedno dopuna članku autorice Dubravke Luić Vudrag koji je objavljen pod naslovom Iz povijesti Hrvatske revije. U: Hrvatska revija XV., br. 1, MH, Zagreb, 2015., 68–79.

2   O različitim mijenama u razdoblju izlaženja Hrvatske revije uputno je pročitati u članku Luić Vudrag, nav. dj., 72–79.

3   Zapisnici su pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA).

4   Bio je tajnik Matice hrvatske od 1922. do 1939. godine.

5   Zapisnik XII. sjednice 21. prosinca 1927., str. 212 (HDA).

6   Isto, str. 219. Usp. Luić Vudrag, nav. dj., 70.

7   Zapisnik II. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske, 18. siječnja 1928., str. 223, HDA. Moglo bi se reći da je 18. siječnja 1928. nominalno rođenje Hrvatske revije.

8   Predsjednik Matice hrvatske u razdoblju od 1928. do 1945. bio je Filip Lukas.

9   Zapisnik XIV. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske, 13. rujna 1928., str. 286–287, HDA.

10                   Na zadnjoj stranici Hrvatske revije, pri dnu je impresum sljedećeg sadržaja: »Hrvatska Revija« izlazi pomoću Matice Hrvatske. – Vlasnik, izdavač i urednik: Dr. Blaž Jurišić, Zagreb, Vrhovca 191. – Umjetnički uređuje: Vladimir Kirin. – Tisak Zaklade tiskare »Narodnih novina«, Zagreb, Frankopanska ul. 26 Za tiskaru odgovara: Vladimir Kirin, Deželićeva ul. 2. – Cijene za pretplatu: na godinu 200 d, za članove Matice Hrvatske i đake 180 d. – Uprava: Zagreb, Matičina ul. 2., telefon 3382.

11                   Naime, sjednice su se održavale obično poslije podne pa i navečer.

12                   Zapisnik XV. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske, str. 292–294, HDA.

13                   Isto, str. 296–297.

14                   Zapisnik XVII. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske, str. 300, HDA.

15                   Isto, str. 334.

16                   Zapisnik IX. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske, 12. studenoga 1929., nastavak 14. studenoga iste godine, str. 341–342, HDA.

17                   Zapisnik XII. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske, 6. prosinca 1929., str. 353–354, HDA.

18                   Isto, str. 355.

19                   Zapisnik XIII. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske, 11. prosinca 1929., str. 357–360, HDA.

20                   Jakša Ravlić, Matica hrvatska 1842 – 1962., MH, Zagreb, 1963., 179.

21                   Zapisnik XIV. sjednice zajedničkog odbora Matice hrvatske, 23. prosinca 1929., str. 361. Blaž Jurišić je Hrvatsku reviju uređivao 11 godina i mjesec i pol dana. U popisu izdanja Matice hrvatske za godinu 1930. čitamo: »Hrvatska revija God. III. /[Mjesečnik]Ured. Dr. Blaž Jurišić. Umjetnički uredio Vladimir Kirin (od 3. broja vlasnik, izdavač i odgovorni urednik Dr. Blaž Jurišić. Tisak ZTNN, 4º 692 str. [s 46 crteža i 50 ulijepljenih slika] + 12 tabla
[14 umjetničkih priloga]. Marin Samoborac, Bibliografija izdanja Matice hrvatske od 1842. do 1962. U: Jakša Ravlić, Matica hrvatska 1842 – 1962., MH, Zagreb, 1963., 318.

22                   Zapisnik III. sjednice gospodarskog odbora Matice hrvatske održane 13. svibnja 1932., str. 549, HDA.

23                   Isto, str. 553–556. Svi citati su ovdje navedeni, u jezičnom pogledu, onako kako je u zapisniku tada pisano.

24                   Dnevnik Blaža Jurišića, priredila Biserka Rako, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 21. Premda je Hrvatsku reviju likovno uređivao Vladimir Kirin, ipak je prigovor na nedolične slike bio upućen Blažu Jurišiću. No časopis je bio napadan katkad iz posve drugih razloga, prigovaralo se je da Revija previše skreće u marksističke vode. Na kakve je sve teškoće nailazio Blaž Jurišić kao urednik, djelomično je prikazala autorica Luić Vudrag, nav. dj., 72–77, poglavito str. 74.

25                   Isto, str. 23.

26                   Isto, str. 76–77.

27                   Pod tim se misli na nekrolog.

28                   Isto, str. 183–185. Kad je riječ o zapljeni Hrvatske revije, treba se prisjetiti da je i 1935. bio zaplijenjen br. 4. Vidi: Ravlić, nav. dj., 184.

29                   Navedeni tekst sam prepisao iz primjerka Hrvatske revije, br. 8 (1933) koji se nalazi u knjižnici Matice hrvatske u Zagrebu.

30                   Isto, str. 189–191.

31                   Pojavila se je 9. ožujka 1951. u Buenos Airesu, u Argentini.

32                   Ante Kadić, Trubač iz daljine, Ziral, Rim–Chicago, 1976.

33                   Ivan Milčec, književnik, član Hrvatske zajednice u Berlinu, gdje živi od 1970., novinarstvom i pisateljstvom bavi se od 1976. godine.

34                   Iz korespondencije Vinka Nikolića, NSK, Zbirka rukopisa i starih knjiga, Zagreb, sign. R 7971 Bb.

35                   Ante Kadić, Odiseja Vinka Nikolića. U: Trubač iz daljine, prir. Ante Kadić, ZIRAL, Roma–Chicago, 1976., 87–88.

36                   Vinko Brešić, Nacionalni kontekst emigrantske Hrvatske revije. U: Hrvatska revija. Časopis Matice hrvatske, XIII., br. 4, Zagreb, 2013., 63.

37                   Citat iz: Ante Kadić, Iseljena Hrvatska, Ziral 21, Chicago–Roma–Zürich–Toronto, 1979., 125; vidi također: Antun Pinterović, Značenje Hrvatske revije za hrvatsku dijasporu. U: Zbornik radova, Vinko Nikolić 80 godina, Ogranak Matice hrvatske Šibenik, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 1997., 65–70; Miroslav Šicel, Programske intencije Vinka Nikolića kao urednika Hrvatske revije. U: Zbornik radova, Vinko Nikolić 80 godina..., 55–58: Vinko Brešić, Hrvatska revija i hrvatska književnost. Prolegomena za studij hrvatske egzil-literature. U: Zbornik radova, Vinko Nikolić 80 godina..., 59–63. Spomenimo još da je nakon Nikolićeve smrti 12. srpnja 1997. uredništvo Hrvatske revije preuzeo Boris Maruna (1940–2007) sve do 2000. Maruna je napisao nekrolog Vinku Nikoliću u Matici, časopisu Hrvatske matice iseljenika, br. 7–8, 1997., 15, pod naslovom: Bio je čovjek slobodouman, učitelj demokracije i zbiljski čovjek snošljivosti.

38                   Brešić, nav. dj., 2013., 64.

39                   Kao što je rečeno, prvi je broj Hrvatske revije objavljen 9. ožujka 1951. u Buenos Airesu, a godine 1966. Nikolić se seli u Europu da bi se konačno smjestio u Barceloni 1968. i otada časopis izlazi u tom gradu sve do 1990.

40                   Franjevci trećoredci su i danas na Ksaveru i jednom u godini imaju službu Božju na crkvenoslavenskom jeziku uz glagoljaško pjevanje.

41                   Velimir Deželić, sin: Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi, II., DBHZ, Zagreb, 2011., 1138 i dalje.

42                   Dobro je primijetila u svom članku Luić Vudrag u nav. dj., 2015., 72, kada je zapisala: »Prvo razdoblje časopisa (Hrvatska revija, A. J.) vremenski i povijesno u širem kontekstu kreće se između dva atentata, 1928. na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini i 1934. u Marseilleu, kada je ubijen kralj Aleksandar. Prema tome glavne značajke koje su se očitovale u pokretačkoj i uredničkoj politici HR mogu se ukratko sažeti: otpor beogradskom centralizmu, diktaturi i jugoslavenskom integralizmu, dokazivanje da su hrvatski narod, jezik i kultura samosvojni i neotuđivi, te okupljanje svih hrvatskih intelektualaca i podizanje svijesti o potrebi zajedničkog djelovanja i rada u najkritičnijim godinama kada su bile ugrožene sve hrvatske političke i kulturne vrednote«.

43                   Budući da se je Vinko Nikolić vratio u Republiku Hrvatsku u rujnu 1990., sa sobom je vratio i Hrvatsku reviju, no, današnja Hrvatska revija, izd. Matice hrvatske više nije onakva kakvu je Nikolić uređivao, jer je Hrvatska danas slobodna država za čiju je slobodu upravo Vinko Nikolić Hrvatskom revijom u egzilu mnogo pridonio. Današnja Hrvatska revija ima svoj posve novi sadržajni profil, sadržajno je na tragu suvremenih zbivanja na nacionalnoj i globalnoj razini. Ili kako reče Vinko Brešić: »Hrvatska revija nakon 1990. ponovno je domovinski časopis. Iako nominalno isti, to je u svakome pogledu novi časopis. Nove okolnosti učinile su ga i drukčijim. (...) No, Hrvatska revija ostaje po mnogočemu jedinstven hrvatski časopis. (...) Ako je suditi po njegovoj grafičkoj strani, tj. po vizualnome identitetu, i po glavnoj odrednici periodike, a to je ujednačeni ritam, emigrantska je Hrvatska revija jedan od najstabilnijih i u tome smislu najboljih hrvatskih časopisa uopće.«, Brešić, nav. dj., 2013., 64.

44                   Vidi: Vinko Brešić, Hrvatska revija i hrvatska književnost. U: Vinko Nikolić 85 godina, zbornik radova, Ogranak Matice hrvatske Šibenik, 1997., 59–63. Vidi još: Branka Kamenski, Razgovor s Vinkom Nikolićem objavljen u dodatku Večernjem listu, Zagreb, 1992., »Panorama subotom« pod naslovom: Uvijek sam težio književnosti, str. 15. Autorica razgovora se danas 2018. ne sjeća točno u kojem je broju Večernjeg lista njezin tekst objavljen, a ne posjeduje ni primjerak tih novina; napisala mi je u elektroničkom dopisu 23. travnja 2018.

45                   Brešić, nav. dj., 1997., 61. Ovdje treba, danas posebno, još nešto reći. Naime, korijenskim je pravopisom pisana endehaška Hrvatska revija. Nikolić je poštivao u »svojoj« Reviji fonetski pravopis koji je u Hrvatskoj još i danas u uporabi. Pitanje, koje ovdje upućujem Uredništvu časopisa Marulić, izdanje Hrvatskoga književnog društva Sv. Jeronim u Zagrebu: Kako to i s kojim je razlogom prihvatilo da od prvog broja 2017. svoj časopis tiska u korijenskom pravopisu, kad je u Republici Hrvatskoj još uvijek u službenoj upotrebi fonetski pravopis? Hoće li časopis Marulić takvim korakom (p)ostati bliži endehaškom pravopisu (propisan 1944. prema kojemu prispjele tekstove ispravlja) i tako se svrstati na stranu nekakve jezične endehazije u 21. stoljeću, mislim na pravopis iz 1944. po kojem se sada časopis uređuje? Čudno je da »službena« hrvatska crkvena hijerarhija u vezi s Marulićevim pravopisnim eksperimentom šuti kao i hrvatska lingvistika. Naime, pokrovitelj Hrvatskoga književnog društva Sv. Jeronim uvijek je bio zagrebački nadbiskup, pa je to i današnji. No, svoje pokroviteljstvo za obilježavanje 150. obljetnice Hrvatskoga književnog društva Sv. Jeronim 2018. uskratio je kardinal Josip Bozanić. Možda je to ipak znak da se ne slaže s politikom Upravnoga odbora Društva i Uredništvom časopisa Marulić. Oko uvođenja korijenskoga pravopisa iz 1944. u časopis Marulić, vidi: Alojz Jembrih, Nismo svi za korijenski pravopis. U: Hrvatsko slovo, br. 1139 (17. veljače), Zagreb, 2017., 5, 20 (Naslov je urednički). Isti: Još jednom legitimno. U: Hrvatsko slovo, br. 1145 (31. ožujka), Zagreb, 2017., 29 (Naslov je urednički).

46                        O odjeku Hrvatske revije vidi u Hrvatskoj reviji, br. 3, Buenos Aires, 1951.