Godina 1918. i riječki identitet(i): razmišljanje o povijesnoj sudbini jednoga grada

Identitet jednoga grada ne stvara se preko noći. Ne stvara ga ni hegelijanski »povijesni duh«, niti je on posljedica neke vrhunaravne providnosti, nekakve nebeske mehanike kojom upravlja Deus absconditus po svojem nahođenju, poput kakva hirovita gospodara. Identitet jednoga grada spontan je i nevidljiv proces u kojem pojedinačne i kolektivne sudbine tvore jedinstvenu formu povijesnoga kontinuiteta i postojanja. Identitet grada zapravo je zajedništvo sudbine, zbir osobnih i obiteljskih povijesti međusobno čvrsto povezanih i isprepletenih, zbir koji se stalno iznova preoblikuje i mijenja te mu ne vidimo ni početka ni kraja. Povijest je to poput velike i široke imaginarne rijeke koja se izlijeva, meandrira i grana u tisuće i tisuće pojedinačnih odvojaka, struja i rukavaca, poput kakve Amazone. Povijest kao struja svijesti i podsvijesti, doživljaja i sjećanja, slika i fragmenata, koju čas vidimo a čas ne vidimo. Identitet je ono što se neprestano nanovo stvara i nadograđuje, ali i mijenja, kao uostalom i sve što postoji na ovome svijetu. Slijedom toga onda možemo govoriti i o riječkim identitetima, onako kako su se oni preoblikovali u slijedu vremena, u slijedu godina, desetljeća i stoljeća.

Godina 1918. označava veliku prekretnicu koja znači promjenu povijesne paradigme, koju bismo uvjetno rečeno mogli nazvati prijelaskom iz pravoga građanskoga društva u postgrađansko društvo. Godina 1918. je stoga polazištem za naše općenito razmišljanje o sudbini jednoga grada, ponajprije o tome što je bilo prije, a što poslije te velike prekretnice. Ovdje se nemamo namjeru baviti toliko političkom, događajnom poviješću, koja je beskrajno mnogo puta ponavljana i prepričavana. Ostavljamo, dakle, povijest povjesničarima, a mi krećemo drugim putem – pokušajem sagledavanja promjena u strukturi građanskoga društva, koje se dotada razvijalo u kontinuitetu relativne stabilnosti i sigurnosti, a nakon Prvoga svjetskog rata uslijedilo je razdoblje velikih nesigurnosti i permanentnoga straha koje je sa sobom nosila budućnost. Prvo nas zanima kako je izgledao »stari svijet«, odnosno barem prividni izvanjski red toga staroga svijeta, u kojem je dominirala srednjoeuropska austrijska, odnosno, austrougarska kultura, a potom naš pogled okrećemo »novome svijetu« kojem pečat daje poslijeratna militantna nacionalistička talijanska kultura, koja paradira u crnim košuljama, negirajući sve što nije u skladu s unifikatorskom državotvornom idejom, s time da je u Rijeci postojao i kratkotrajni provizorij riječke države kao mogućega trećega, autonomnoga puta koji se nije, zbog tadašnjih prilika, uspio realizirati i zaživjeti.

Riječki Korzo na razglednici s početka XX. stoljeća

Problem je, međutim, što se između Rijeke do 1918. godine i današnje Rijeke, koja se ukazuje stotinu godina poslije, zbog različitih političkih, društvenih i kulturnih metamorfoza, nepovratno izgubio osjećaj kontinuiteta. Svjedoci smo postupnoga iščeznuća riječke urbane duhovnosti, građanske samosvijesti i kolektivne memorije te radikalne izmjene kulturološkoga i civilizacijskoga obrasca do čega je došlo započinjanjem novoga povijesnoga ciklusa koji, kako se čini, još uvijek traje. Grad koji je nekoć, zahvaljujući svom ubrzanom gospodarskom razvitku, bio svjetionik modernosti, ubrajajući se među najmodernije europske gradove, danas je tek plašljiva i žalosna sjena vlastite prošlosti. Grad koji je još početkom dvadesetoga stoljeća bio poznat po neobičnoj raznovrsnosti i duhu otvorenosti, po izrazitoj višejezičnosti i multikulturalnosti, u doba desnih i lijevih totalitarizma (koji započinju danuncijadom i talijanskim fašizmom, nastavljaju se kratkotrajnim njemačkim nacizmom, a zaključuju dugotrajnim jugoslavenskim komunizmom, koji naizmjenično nameću svoje ideologije jednoobraznosti s odgovarajućim novim kulturološkim obrascima), postupno se sve više, iz straha ili konformizma, ili pak jednoga i drugoga u kombinaciji, odricao svoje tradicionalne kulturne i civilizacijske raznovrsnosti.

Prodor masa na političku pozornicu doveo je ne samo do kidanja homogenosti nekadašnje vladajuće elite nego i rasapa dotadašnjih kulturnih i civilizacijskih dostignuća. Teret vladanja našao se povjeren pojedincima i grupama koje su nedovoljno poznavale političku realnost, ali su ujedno i duboko prezirale prošlost. Velika umiruća tradicija građanskoga svijeta bila je zapravo, kako nam to izgleda iz današnje perspektive, unaprijed osuđena na propast. Novo doba koje nastupa nakon završetka Prvoga svjetskog rata, s talijanskim nacionalističkim nabojem, bombaškim arditskim radikalizmom, fašističkim terorom i desničarskom isključivošću, namjerno je potiskivalo u drugi plan stečevine i vrednote starijega vremena, držeći ga nevrijednim ili čak bespredmetnim, te pridonosilo sve većemu povijesnome zaboravu. Sindrom koji se neposredno nakon svjetskoga rata pojavio pod imenom fašizam po svojoj elementarnoj gesti bio je militantizam politike ulice, s karakteristikama organizacije, proizišao iz duha odbijanja demobilizacije. Fašizam je bio volja za život u neprekidnom nadiranju – Mussolini ga definira kao »stravu od udobnog života«. Fašizam je više raspoloženje negoli stranka ili neka puka ideologija. On znači nastavljanje ratnoga modusa i ratne retorike u »životu poslije«, produžetak ozračja permanentnoga ratnoga i opsadnoga stanja, svakodnevnoga terora ulice.¹ Rijeka je bila jedan od prvih poligona na kojima se u Europi prakticirao taj zloglasni crnokošuljački sindrom, koji će nakon toga ozbiljno zaprijetiti cijelome Starome Kontinentu. On će silovito uzburkati duhove i trajno sijati strah, uvodeći policijski sat i sustav permanentne kontrole nad inače mirnim i dobroćudnim lokalnim građanstvom. Započelo je razdoblje dugotrajnoga i, što je još gore, pretjeranoga upletanja dnevne politike u građansku svakodnevicu, vrijeme sustavnoga zatiranja riječke toliko specifične urbane raznolikosti i šarolikosti, duhovne poletnosti i intelektualne kreativnosti, originalnosti i osobne darovitosti. Oko pojedinačne volje počeo se stezati čelični obruč neke nevidljive ali zato čvrste grupne volje onih koji su upravljali novim poretkom.

To agresivno, bučno i nasilno »uvođenje reda« trebalo je svakoga pojedinca usmjeriti prema željenim ciljevima, učiniti ga poslušnikom režima, slomiti snažan nagon za individualnom slobodom, u korist kolektivne prosječnosti, čiji je um zauvijek zarobljen u bespućima totalitarističkih i nacionalističkih zabluda, mržnje i predrasuda. Pranjem mozga započinjalo bi se već u najranijoj dobi, a nastavljalo još intenzivnije tijekom školovanja i pojedinačnoga rada. Nove generacije trebale su, da je takav režim potrajao, polako istisnuti i posljednje ostatke građanskoga društva svojih roditelja i djedova. Friziranje činjenica postalo je uobičajeno, kao i indoktrinacija javnoga mišljenja, uz pomoć dobro organizirane partijske propagande. Iracionalni politički autoritet zahtijevao je od nekadašnjih slobodnomislećih građana apsolutnu podčinjenost i pokornost, tako da su oni, ako su htjeli preživjeti takav režim, jednostavno morali postati konformisti i oportunisti.

Simptomatičan je bio, usred sveopće zbrke i anarhije, bojni poklič talijanskih futurista, koji su uime nadolazeće herojske budućnosti stari poredak jednostavno proglasili zastarjelim, a riječko građansko društvo držali bastionom natražnjaštva. Na ruševinama staroga svijeta trebalo je, gotovo preko noći, podići novi, monolitni svijet, utopijski svijet u kojem će iznad svega ipak lepršati samo jedan nacionalni barjak, pod egidom bučnoga i bahatoga talijanskoga fašizma. S dolaskom agresivnog nacionalizma, racionalizam i tolerancija povlače se pred nesvjesnim i iracionalnim utjecajima koji nadvladavaju snagu razuma, dok sve to, nakon bezbrojnih marševa, ostrašćenih govora i ceremonijalnih parada, ne dovede do kulminacije i konačnoga bankrota mističnog patriotizma.

Most na Rječini kao granični prijelaz između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. U pozadini se vidi Hotel Kontinental na Sušaku

Nažalost, bio je to tek početak novih nevolja koje su se ukazale na horizontu. Istovjetan proces potiskivanja postojećega duhovnoga nasljeđa nastavlja se tijekom Drugoga svjetskog rata, posebno nakon kapitulacije Kraljevine Italije i kratkotrajne nacističke uprave, koja provodi radikalnu strahovladu, nastavljajući sa širenjem terora i novim gušenjem ionako već gotovo potpuno uskraćenih građanskih sloboda. Nakon toga uslijedit će i treća, ovoga puta ljevičarska ideološka promjena, koja će, uime ideološkoga purizma, otvoriti novo poglavlje kulturno-povijesnoga zaborava. Svi ti sustavi, bez obzira na ideološki predznak, više od sedamdeset godina jačali su društvenu kontrolu, nastojali razvijati nesalomljivu vjeru u novi poredak, njegovati neupitnu privrženost, slijepu poslušnost i lojalnost. U isti mah, uz nasilnu unifikaciju političkoga mišljenja i gušenje liberalnih tradicija, pokrenut je proces sve većega duhovnoga osiromašivanja i gubljenja vlastite samosvijesti, umjesto da se ono što je prethodno nastalo jednostavno nadograđuje, proširuje i nadopunjuje novim elementima.

To, svakako, nije bilo intelektualno podneblje koje potiče originalnost prosudbe, moralnu nezavisnost, građansku hrabrost, slobodan i moćan uvid u probleme. Umjesto izvornosti, težilo se kolektivnoj osrednjosti, a bogatstvo i raznovrsnost valjalo je potisnuti uime imaginarnoga konformističkog jedinstva. Umjesto dijaloga i rasprave, ako je potrebno i polemike, podrazumijevalo se pasivno prihvaćanje gotovih formula te njihovo daljnje ponavljanje ad nauseam. Umjesto radoznalosti i kritičnosti, nezavisnosti i spontanosti, u rezultatu se dobivala indiferentnost, apatičnost, gubljenje interesa za sve što nadilazi trenutačnu egzistencijalnu brigu, pasivnost i osjećaj pojedinačne nemoći pred moćnim sustavom političke kontrole. Nedostatak građanske slobode i inicijative nije samo opasno narušio čitav sustav liberalnoga razmišljanja nego ga je uspio gotovo potpuno uništiti i izbrisati iz kolektivne svijesti, kao da nikada nije ni postojao.

Panorama Rijeke s Trsata

Kao što se svakodnevni život imao podvrgnuti strogim pravilima, tako je i gledanje na povijest bilo krajnje pojednostavljeno, ideologizirano, shematizirano. Mnogo se toga prešućivalo ili jednostavno ignoriralo, ako ne bi odgovaralo službenoj, pobjedničkoj ideologiji. Dosadašnje interpretacije novije riječke povijesti, poglavito njene razmjerno bogate i dinamične građanske kulture, teško bi se mogle nazvati znanstvenima, upravo zbog činjenice što previše toga ostavljaju neobjašnjenim ili ne uzimaju u obzir, ističući samo ono što se uklapa u službenu dogmu. A dogma po prirodi stvari nema nikakve veze s objektivnom povijesnom istinom. Osim toga dosadašnja tumačenja prepuna su očitih predrasuda i unaprijed oblikovanih, klišeiziranih mišljenja ili stavova, koji ne odgovaraju objektivnom stanju stvari. Sve se procjenjivalo i računalo po jednoj jedinoj formuli, u čiju se vjedostojnost nije smjelo sumnjati, koja se smatrala univerzalnim ključem za tumačenje ljudske povijesti. No, s pomoću tih nesadržajnih i uvijek istih slika, koje kao da su se odražavale u kakvom iskrivljenom ogledalu, sve je više dolazilo do zamagljenja, umjesto pojašnjavanja problema. Istina je uporno izmicala, sve više se udaljavala, postupno tonula u drugi plan ili potpuni zaborav. Zapravo je to bio načelno neprijateljski stav prema onome što se nije razumjelo, ali se o tome imao već unaprijed formulirani retorički izričaj, od kojega se nije željelo, smjelo ili moglo odstupati. Umjesto objašnjavanja biti problema nudile su se poluistine ili čak neistine te nedovoljno kritički provjerene informacije. Poznato je da nam se ono što ne poznajemo čini opasnim i sumnjivim.

Uloga građanskoga/buržoaskoga društva smatrala se apriori nečim negativnim i reakcionarnim, nečim što samo po sebi ne donosi ništa dobra, nego naprotiv, urođenim egoizmom svoje klase iskorištava i ugnjetava kreposni proletarijat. Ukratko, držalo se da je to tema sama po sebi nedostojna ozbiljnoga izučavanja. Međutim, dosadašnje neznanje, nerazumijevanje i nesnalaženje u tim stvarima nikako ne oslobađa odgovornosti i obaveze da se, bez obzira na sve velike objektivne poteškoće, ipak suočimo s određenim činjenicama, da ih pojasnimo i analitički pro-
učimo. Ne možemo se jednostavno odreći od naše odgovornosti, odustati od donošenja sudova, ne predlagati rješenja, ne razmišljati, ne kombinirati, ne postavljati neke nove hipoteze i uopće ne izučavati nešto samo zato što nam se to navodno ne bi trebalo ni smjelo sviđati. Osim toga, problem se sam po sebi neće riješiti, koliko god mi odgađali da se s njime suočimo. Ako se sami ne prihvatimo onoga što je naša zajednička tradicija, uistinu je malo vjerojatno da bi to mogao ili trebao učiniti netko drugi. Očekivana inicijativa mora krenuti upravo s naše strane, da bi se moglo računati na valjane rezultate. U svakom slučaju, uvijek vrijedi barem pokušati utvrditi neku povijesnu istinu, a vrijeme će već ionako pokazati jesmo li i bili na pravome putu.

Katedrala sv. Vida

Osobito su loše u prikazima novije riječke povijesti prolazili istaknutiji pojedinci iz redova riječkoga građanstva modernoga doba, jer se oni, kao ni njihove obitelji, nisu držali vrijednima istraživačkoga truda i strpljenja. Oni su jednostavno kao takvi morali biti ignorirani stoga što se, prema marksističkim interpretacijama povijesnih događaja, kao što piše Isaiah Berlin, »život pojedinca stavlja u ovisnost klase. Dakle, takva interpretacija smatra da je svaki pokušaj objašnjavanja ili pripisivanja političke ili moralne vrijednosti djelovanja pojedinaca time što bi se oni proučili jedan po jedan, čak i u ograničenom opsegu u kojem je tako nešto moguće, ne samo nepraktično nego i gubljenje vremena (kao što bi to doista mogao biti) nego i besmislena u fundamentalnom smislu zato što ‘istinski’ (ili ‘dublji’) uzroci ljudskog ponašanja, ne leže u specifičnim okolnostima života pojedinaca niti u njihovim mislima ili željama, kao što bi to mogao opisivati psiholog, biograf ili romanopisac), već u sveprožimajućem međuodnosu ogromne raznolikosti takvih života s njihovom prirodnom i od strane čovjeka stvorenom okolinom. Ljudi čine ono što čine, i misle kako misle, većinom zbog ‘utjecaja’ neminovne evolucije ‘klase’ kao cjeline – iz čega slijedi da povijest i razvoj klasa mogu proučavati nezavisno od biografija pojedinaca koji ih sačinjavaju. Na kraju ispada da jedino ‘struktura’ i ‘evolucija’ klase imaju (kauzalno) značenje«.²

Talijanska srednja škola (Liceo)

Totalitarizmi dvadesetoga stoljeća u Rijeci uzrokovali su, uza sve ostalo, velike demografske promjene i egzoduse, dugotrajne pomutnje u kojima neće stradati samo pojedinci nego i čitave obitelji, kao temeljni nositelji lokalnoga građanskoga identiteta, duhovnoga kontinuiteta i povijesnoga nasljeđa. I dok su jedni zauvijek odlazili, noseći sa sobom nostalgične uspomene i gorčinu u srcu, drugi su dolazili, useljavajući se u njihove nekadašnje domove, a samo su malobrojni ostajali, kao ponosni čuvari i nastavljači nekadašnje urbane tradicije. Rijeka je stoga bila i ostala duboko podvojenim gradom, koji nastavlja živjeti na neki svoj osebujan način, ali svakako ne poput većine drugih naših gradova. Njena specifična povijest ostala je uglavnom neobjašnjena, krajnje ideološki obojena, prepuna proturječja koja još uvijek čekaju na odgovore kompetentnih i objektivnih istraživača. Zbog toga, kao što prilično uvjerljivo tvrdi Berlin, »ne možemo biti sigurni u to koliko se poremetila komunikacija, koliko su nas mnogo zavaravale povijesne tlapnje, mi ne možemo uvijek poduzeti korake da to spriječimo ili da umanjimo nastale posljedice. Pokušavamo razumjeti sastavljajući zajedno, što više možemo, razne fragmente prošlosti, pokušavamo smisliti najbolju, najuvjerljiviju obranu za osobe i razdoblja koja su od nas udaljena, za koja nemamo razumijevanja ili su nam zbog nekog razloga nepristupačna; ulažemo krajnje napore da bismo proširili granice znanja i imaginacije; jer o onom što se događa s onu stranu svih mogućih granica ne možemo ništa reći, ni za to, prema tome, ne možemo mariti; jer to za nas ne predstavlja ništa. Ono što možemo razabrati pokušavamo opisati onoliko točno i potpuno koliko je to moguće; kada je u pitanju tama koja okružuje naše vidno polje, ona nam je neprozirna i što se nje tiče naši sudovi nisu ni subjektivni ni objektivni; ono što se nalazi izvan našega vidnog horizonta nas ne može uznemiravati kada je riječ o onom što možemo vidjeti ili onom što težimo spoznati; ono što nikada ne možemo spoznati ne može nas dovesti do toga da odbacimo ili da sumnjamo u ono što možemo«.³

Kraj dvadesetog i početak dvadeset i prvog stoljeća Rijeka, nažalost, neće iskoristiti za ponovnu afirmaciju svoje prijašnje bogate građanske tradicije i kulture, nego će ona i dalje nastaviti odumirati, o čemu se svatko razuman može lako osvjedočiti. U takvim okolnostima, s gotovo potpunim nestankom vlastitoga građanskoga društva, nestalo je njegovih tradicionalnih ustanova, njegova duhovnoga kontinuteta i identiteta, tako da su do danas od svega ostale tek zgrade kao izvanjske kulise nekadašnjega života, samo žalosni obrisi onoga što je nekoć predstavljalo neprekidnu bujicu života, njegovo živahno protjecanje. Poslužimo li se dosjetkom riječkoga esula Ferruccia Minacha, Fiumano da oggi, današnji Riječanin više kao da nema nikakve veze s Fiumano da ieri, jučerašnjim Riječaninom.⁴ Stari kontinu­itet je prekinut, novi nikada nije uspostavljen na odgovarajući način. Teško je povjerovati da je to još uvijek moguće učiniti, jer se bit građanske tradicije u međuvremenu iz temelja izmijenila. No, tako je, kako se čini, zapravo, u manjoj ili većoj mjeri posvuda, čak i u najvećim europskim gradovima. Glasovi prošlosti, koliko god se gradovi mijenjali, osjećaju se još posvuda, negdje više a negdje manje. Francuski nobelovac Albert Camus u jednom svom ogledu iznosi ovakvo razmišljanje:

Palača Jadran (Jadrolinija)

»Gradovi koje nam nudi Europa prepuni su glasova prošlosti. Izvježbano uho može u njima uhvatiti lepet krila i treperenje duša. Tamo se osjeća vrtlog stoljećâ, revolucijâ, slave. Tamo se čovjek sjeća da se zapad kovao uz veliku graju. To ne pruža dovoljno tišine. Pariz je često pustinja za srce, ali u ponekim trenucima puše s groblja Père-Lachaise revolucionarni vjetar koji naglo ispunjava tu pustinju zastavama i pobijeđenim veličinama. Jednako je u nekoliko španjolskih gradova, u Firenzi ili Pragu. Salzburg bi bio tih bez Mozarta. Ali, tu i tamo, pronosi se Salzburgom snažni i gordi krik Don Juanov dok uranja u pakao. Beč izgleda tiši, on je djevojka među gradovima. Njegovo kamenje nema više od tri stoljeća, a njegova mladost ne poznaje sjetu. Ali Beč je na povijesnom raskrižju. Oko njega odzvanjaju sudari carstava. Za nekih večeri, kad se nebo pokriva krvlju, čini se kao da će poletjeti kameni konj sa spomenika na Ringu. U tom se kratkotrajnom času, dok sve govori o moći i povijesti, može razgovjetno čuti kako se bučno slama Otomansko carstvo pod navalama poljskih konjaničkih četa. Ni to ne stvara dovoljno tišine.«⁵

Tišina današnje Rijeke je duboka, ali istodobno i rječita. I to je grad na povijesnom raskrižju, na političkoj granici oko koje su se sudarala carstva, prepun glasova prošlosti. I on je, kao i Beč, »djevojka među gradovima«, jer njegovo kamenje nema više od tri stoljeća, izuzmemo li dakako časne ostatke ostataka antičkih, srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih građevina. Unatoč toj relativnoj »mladosti« imamo dojam da je taj grad već odavno odigrao svoju najbolju ulogu te da se rezignirano, poput staroga, mrzovoljnoga i bolesnoga glumca, povukao s povijesne scene, umoran od politike i ljudi, od industrije i trgovine, od buke i bijesa današnjega svijeta. U njega nema više znakova nikakve borbenosti, nema želje za preuzimanjem inicijative, niti posjeduje volju da konstruktivno djeluje, niti ima jasnu viziju kako bi trebalo djelovati. Kao da je unaprijed odustao od svega, čak i od vlastite budućnosti. Tješimo se da je valjda tako moralo biti, da je to bila nekakva povijesna nužnost, premda su i to vjerojatno samo naše vlastite tlapnje. Činjenica je, međutim, da postoje povijesni pokreti, da se događaju kolektivni činovi, da se društva i gradovi uzdižu, cvjetaju, propadaju i umiru. Današnje mrtvilo, skamenjenost i tišina, opustjele kuće, nekadašnje sobe i saloni po kojima je popadala prašina, žalosni su svjedoci propadanja. Odsutnost nekad prisutnih i živahnih glasova, čiji su dani i noći zauvijek nestali u vremenu i prostoru, prirodna je posljedica povijesnoga razvoja i trenutačnoga stanja ovoga grada. Njegovi nekadašnji stanovnici nalikuju zauvijek otputovalim putnicima koji se više ne mogu vratiti tamo gdje su nekoć živjeli, nadali se, sanjarili, radovali se i plakali, kao što i mi to danas činimo, premda držimo da se, zajedno s kostimima koje nosimo ili navikama koje imamo, nužno mijenjaju i uloge koje igramo. No, to je tek jedna u nizu naših mnogobrojnih obmana. Ono što jednostavno ne možemo izgubiti jest naša zajednička ljudska bit. To nije moguće zamisliti čak ni u sjeni mrtvih gradova odavno prepuštenih moru zaborava, skamenjenih u svojoj tišini. I »ništa/ osim tišine / Ništa neće ostati / na ovu praznu stolu / sred kuće, / Osim / toga kruga i tog vina / odsutnosti / tih teških i hladnih vjetrova / što udaraju o okno zaborava.«⁶

Dvadeseto je stoljeće za građansku Rijeku, umjesto pravoga napretka, donijelo dugotrajnu društvenu i kulturnu agoniju. »Tko god želi miran život«, govorio je Lav Trocki, »prošao je loše ako se rodio u dvadesetom stoljeću«.⁷ Za Rijeku, koja je oduvijek željela miran, prosperitetan i stabilan život, prevratničko se dvadeseto stoljeće, sa svojim političkim eksperimentima, masovnim zborovima potpore, glasnim »povijesnim« govorima, proglasima, bombastičnim parolama i šarenim barjacima, koji su se često mijenjali kao dio urbanoga folklora, uistinu pokazalo više negoli pogubnim. Došlo je do toga da se više na kraju krajeva, od silne fanfaronade i buke, nije mogla utvrditi prava istina. Spajanje jedne zablude s drugom, veli Isaiah Berlin, rijetko pomaže da se dođe do istine.⁸ Uostalom, kaže isti liberalni mislilac, »mnogo je nepravdi i okrutnosti proizašlo iz neznanja, predrasude, dogme i nedostatka razumijevanja koji su se mogli izbjeći«.⁹ Preživljavanje u vrijeme fašizma i komunizma bilo je moguće jedino kroz stav koji svijet i život shvaća kao grotesknu igru.¹⁰

Danas nam, dakle, ne preostaje drugo negoli promatrati daleke svjetlucave zvijezde i zamisliti se nad općim tijekom ljudskoga razvitka, nad relativnošću takozvanoga napretka, prilikom čega, uime povijesne nužnosti i demokracije, niže klase zauzimaju mjesto viših klasa. U tom povijesnom hodu prema budućnosti život se, tako bar izgleda, odvija čas kao veličanstvena komedija, čas kao tragedija, te umjesto očekivanoga koraka naprijed neočekivano dolazi korak ili dva unazad. Taj zlosretni ritam promjene samo još više povećava udaljenost među nekadašnjim i današnjim riječkim građanima, umjesto da je smanjuje. Stari gospodari pritom, premda nevoljko, ustupaju mjesto novima, koji pak vole misliti da svijet upravo s njima i započinje te da treba što prije zaboraviti ono prije, uime onoga što neizbježivo i sigurno dolazi, kao ostvarenje konačne povijesne jednakosti i pravde. Dugo je vremena bilo potrebno da se ta psihološka barijera premosti, a njene posljedice, nažalost, osjećaju se sve do danas. Većina ljudi jednostavno nije bila svjesna vrijednosti i značaja građanskoga kulturnoga kontinuiteta.

U takvim okolnostima, o pravoj prirodi nekadašnjega grada Rijeke/Fiume, kozmopolitske i poliglotske kulturne oaze, civilizacijske, mentalitetne i svjetonazorne podružnice iščeznule austrougarske Mitteleurope, teško nam je danas stvoriti čak i neku općenitu predodžbu. Bila je to oduvijek granica mediteranske i atlantske civilizacije, limes Rimskog, zatim Karolinškog i Njemačkog Carstva, što će ostaviti traga na kulturu i mentalitet lokalnih naroda. Taj višestruki pluralizam stvarao je podvojene osjećaje kod svojih stanovnika. Grad je, s jedne strane, podupirao kulturno međudjelovanje i stimulirao širenje utjecaja među narodima, ali je, s druge strane, bio potencijalno veliko žarište vjerskih i nacionalnih sukoba, koji će izbijati pojave li se dovoljno nestabilne političke prilike, što će izazvati destruktivne sile i dovesti do tragičnih posljedica. Sve se zapravo temeljilo na održavanju labilne izvanjske ravnoteže kojoj je trajno prijetila destabilizacija i urušavanje sustava. Radilo se o prividu, lijepoj izvanjskoj fasadi koja je počivala na vrlo nesigurnim temeljima. I zato je novija politička povijest toga grada bila toliko tužna, bolna i grčevita.

Grad koji je bio čvrsto vezan za nekadašnji carski Beč i kraljevsku Budimpeštu izgubit će nakon propasti stare Monarhije, čiji su kraj odavno mnogi priželjkivali, onu potporu na kojoj je on uspio izrasti u međunarodni lučki emporij. Veliki bal je završen, sudionici su se i svjedoci toga vemena odavno razišli, ostavivši iza sebe pogašena svjetla. Za nas je to potonula Atlantida, nevidljivi i zagonetno udaljeni grad. Taj grad nalikuje dvorcu iz bajke o Trnoružici, u kojem su usnuli i kraljevi i njihovi dvorjanici. Svi oni spavaju dubokim snom, začarani i zaleđeni u nekom vilinskom carstvu, čekajući da se napokon pojavi Princ na bijelome konju i svojim poljupcem oživi prelijepu princezu. Posljedica toga poljupca neizravno je i buđenje iz sna svih ostalih stanovnika, ponovno oživljavanje začaranoga dvorca. Rijeka, dakako, nije dio ove priče. Bajka je jedno, a stvarnost nešto posve drugo.

Taj grad živio je nekoć svoj osebujni život, predstavljajući u sebi zatvoreni svijet kolektivnih i individualnih sudbina, koje su međusobno bile isprepletene. Postojala su u tom nekadašnjem gradu mnoga lica, njihove obitelji, njihovi prijatelji i suvremenici, udruge, klubovi, kavane, kazališne lože, karnevali, koncerti, knjige, časopisi, novine, putovanja, susreti, pisma, dnevnici, bilješke, prve pjesme, regali s knjigama, ulja na platnu, gipsana poprsja, vrtne sjenice, ljuljačke, blagovaonice, spomenari, herbariji, dopisnice iz dalekih gradova, bicikli, tramvaji, fotografije, glasoviri i kanarinci. Postojala su neka davna zaboravljena popodneva i jutra, proljetni lahori, jesenji mirisi, mjesečine, šetnje uz morsku obalu, nedjeljne mise, tijelovske procesije, promenadna glazba, smijeh u zajedničkom obiteljskom salonu, okusi i mirisi prustovskih madeleines, vježbe iz mačevanja, plesa i jahanja, krštenja, prve pričesti, rođendani i pogrebi, sjećanja na davno već umrle djedove i bake, tetke i stričeve, djetinjstva i školovanja, dadilje, guvernante, sobarice, kućne učitelje, gimnazijske profesore. Imena i prezimena tih bivših ljudi danas više ne izazivaju nikakve asocijacije, nikakve odjeke iz prošlosti, nikakva konkretna sjećanja, budući da ni preživjelih svjedoka iz toga dalekoga vremena više odavno nema. Posebno se to odnosi na ono doba kada su se u Rijeci posvuda mogli vidjeti mađarski državni grbovi i lepršale mađarske trikolore. Danas je to već neki daleki pluskvamperfekt, nešto što čak i ne izaziva više ni nostalgična sjećanja. Između toga vremena, bogatog zanimljivim događajima i neobičnim ljudskim sudbinama, i čudnovatoga mrtvila, malodušnosti i ravnodušnosti današnjice, rastvorila se golema praznina, praznina koja pomalo plaši i uznemirava.

Nepravedno je, međutim, držati se indiferentnim prema tom šarolikom obiteljskom nasljeđu, dobrim dijelom još potpuno neistraženom, koje bijaše odrazom visoke građanske kulture i civilizacije, ponašati se kao da nikada i nije bilo ničega, pogotovu ne onoga vrijednoga, što svaki grad kroz svoju povijest nužno stvara te ostavlja kao trajnu vrijednost. Građanstvo je uvijek barometar civilizacije, nosilac i ujedno pokretač napretka. To, naravno, nije bio ni sentimentalni, ni idealni, ni začarani svijet, aetas aurea, nego realni svijet, zemaljski život. U tom svijetu postojala je, barem formalno, strogost, smisao za kontinuitet i savoir faire koje su omogućavale da se ispod mnogostrukosti otkriva čvrsta i jasna struktura. Staro je Habsburško Carstvo nosilo u sebi klicu propasti i dekadencije, bilo je sazdano na velikim proturječjima i paradoksima, ali je nedvojbeno posjedovalo iznimnu intelektualnu snagu, duhovnu i umjetničku kreativnost, čije su se moćne silnice u koncentričnim krugovima širile nadaleko, od Beča, Praga i Budimpešte, preko Bratislave, Graza i Zagreba, do Trsta, Rijeke i Dubrovnika. U tom velikom komešanju i vrenju koje se posvuda osjećalo, ljudi su mnogo putovali, raspravljali, učili jedni od drugih, strujale su i isprepletale se stare ideje s novim idejama, postojala je intenzivna međusobna višejezična komunikacija. Kasnije kulturne i političke predrasude onemogućile su objektivno sagledavanje te lokalne građanske povijesti, te još uvijek dobrim dijelom utječu na ambivalentne stavove današnjih građana prema vlastitoj prošlosti i vlastitom bogatom, ali dobrim dijelom zaboravljenom nasljeđu.

Nije, međutim, problem samo u ideološkim predrasudama nego i u činjenici da je prema pojmu društvene elite općenito zavladala odbojnost. Baviti se nekadašnjim elitama također nije u modi. U naše vrijeme, u našim društvima koja bi željela biti demokratskima, jednakost je vrijednost koja prevladava i apsolutno dominira, tako da će u potpunosti izmijeniti nekadašnje kulturne ideale i težnje. Nama su tradicionalni građanski kulturni ideali postali strani. Egalitarizam je i populizam do te mjere uhvatio korijena u našem duhu da se jednakost u bilo kojem slučaju unaprijed prihvaća, dok je nejednakosti u pravilu uvijek nužno opravdanje. Pojam buržoaske elite, kakvu je posjedovala i Rijeka, postao je sumnjiv, obojen negativnim konotacijama.¹¹ Nekadašnje poimanje elitne kulture nosilo je aristokratsku komponentu, zasnovanu na humanističkom idealu. Ono je, međutim, s vremenom došlo u sukob s jednim demokratskijim poimanjem, pri čemu su oba ta nazora tipična za dvije postojeće elite. Humanistički ideal, s korijenima u vrijednostima klasične antike, bio je usmjeren prema ostvarenju »čestitoga čovjeka«, široke kulture i mnogobrojnih interesa. To je bio ideal onih vladajućih grupa koje raspolažu slobodnim vremenom da se prepuste kulturnom uzdizanju i bavljenju javnim poslovima. Prosječni pojedinac koji mora zarađivati za život okrenut je, naprotiv, ka specijalizaciji. Demokratski kulturni ideal usmjeren je prema profesionalnoj djelatnosti, pa se kultura ističe kroz aktivnosti čiji je konačni cilj praktične vrste.¹²

Rijeku ne čine niti su je činile samo zgrade, kao što bi se moglo zaključiti površnom današnjem promatraču. Njen osebujni duh, koji se osjećao na njenim ulicama i trgovima, danas tek nejasno naslućujemo. Nešto od toga sačuvano je u literaturi. Zanimljiv primjer pruža nam mađarski književnik Ferenc Fejtö u svom Sentimentalnom putovanju: »Slava tebi Rijeko (Fiume) kao i tvojemu melodioznom, mekom imenu koje je ugodno poput žubora potoka Rječine (Fiumara) uz tvoju granicu! Slavim tebe, plavetnilo tvojega Kvarnera i tvoja bijela jedra koja lebde između neba i vode! Slavim i tvoje kuće koje se stalno grade, škripu teretnih kola po tvojemu kamenu, bučnu vrevu tvojega pučanstva, izdašne mješavine Talijana, Mađara, Austrijanaca i Hrvata, tvoje kavane s mornarima preplanulih obraza, tvoja nedjeljna zvona koja daleko odnosi proljetni lahor, tvoje perivoje s tek niklom tratinom i drvorede palmi. I tvoju Via Giselu između ribarnice i obale gdje je živjela ona, osvijetljeni Belvedere i tvoje promenadne koncerte na Adamićevu trgu. Rijeko, ti si za mene sve to, premda sam te vidio samo jedanput, ti si za mene grad idile, glazbe, proljeća i ljepote. Fiume: večernje šetenje u ugodnome gustišu Giardino di Popolo, Fiume: lovice, trčkaranje za velikim leptirima, Fiume: tišina bremenita osjećajima prenapregnute duše, Fiume: radostan plač i svježa mekoća suze, zirkanje u duboke i bogate izloge Corsa, zaboravljeni brzojavi po kućama čije su boje već isprale kiše, a neka se na trenutak zaboravi na povorke iseljenika sa zavežljajima, bremenite brigama; Rijeko, ti si zavodnički sentimentalni ljubavni zov poput onoga zvuka violončela iz godine 1908! (...) Silno je zanimljiv osjećaj, uzbudljivo putovanje slijediti trag raznolikih pustolovina u njezinoj svakodnevici. Znati za njezina tužna mahanja za odlazećim ekspresnim vlakom, za vječna spoticanja između snovitih susreta i prazne svakodnevice! Saznati kako je jedne večeri, kad se začuo zvuk violončela iz prizemlja kuće na suprotnoj strani ulice i dok joj je djevojčica jednolično disala u svojem krevetiću, prišla prozoru, naslonila svoj baršunasti jastučić na parapet kako bi joj lakat imao mekan oslonac i nagnuvši se van iščekivala sestrićev dolazak, nadala se kako će ipak doći, premda je znala da neće. Da je vrijeme bilo oblačno te da su počele padati sparne, rijetke i teške kapi, da je prozor s čelom već odavno utonuo u mrak, zvono kapucinske crkve već odavno otkucalo ponoć, da su se ulične lampe gasile odjednom, ali da bi ona i ponovno zadrhtala čim bi začula korake iz daleka, šakama pridržavala lice i čekala. Saznati da je zadnje nedjelje u ožujku vrijeme bilo prekrasno te da se Franjo Ferdinand sa svojom suprugom inkognito prošetao korzom, da su u luci bili ukotvljeni zastrašujuće ratoborni torpedi, a da se po rivi šetalo nekoliko tisuća uzrujanih i uplašenih ljudi. Da je prvoga travnja lijevala kiša, a da je moja majka preslagivala svoje note na maloj polici za knjige, da je sa svake pažljivo otirala prašinu, promijenila im papirne zaštitne korice te da je, kao što običava, lijepim velikim slovima ponovno ispisala njihove naslove. Znati za dosadu satova glasovira, za sve veći plamen goruće sreće koju su joj donosili susreti s njim, za poante prepričanih viceva, za sudbonosne razgovore, negodovanje njezinih roditelja, za lukavu i vrlo rječitu šutnju ostarjela ‘Oca’, za suprotstavljanje bez kojega niti jedna ljubavna priča ne bi bila prava, za uvećavanja fotografije, za iznenadan primitak briljantnog prstena. Promatrati priprave za vjenčanje, kupovine po Beču, isprobavanje oprave, Traviata u operi sa zelenom bluzom, njezin sivi putni kostim u kojem se vjenčala i svjetlucanje sestrićeva slamnata šešira u kočiji koja se glatko kotrljala po ugodnome asfaltu i kočijaševo zamahivanje šarenim vrpcama okićenim bičem prema znatiželjnicima koji su blejali u svatove dvostruka vjenčanja. Tog je dana i Emanuel oženio Olgu. Slava tebi Rijeko.«¹³

Rijeku su prije svega činili njeni građani, čija imena i prezimena iščitavamo, ili barem dobar dio njih, na oronulim obiteljskim kriptama i mauzolejima riječke Kozale. Nekadašnji gospodski ukus i ljubav prema pompoznosti tih nadgrobnih spomenika, opskrbljenih dostojanstvenim distisima, ukrašenih krilatim anđelima i alegorijama boli, govori mnogo o njihovim nekadašnjim vlasnicima, koji sada spokojno počivaju pod kamenim pločama, u sjeni turobnih i mrkih čempresa. Ovdje su, jedni pored drugih, uredno poredani, u vječnosti smrti opet ujedinjeni, nekadašnji Riječani, Fijumani – Talijani, Hrvati, Nijemci, Mađari, Slovenci, Austrijanci, Slovaci, Švicarci, Srbi, Englezi, Škoti, Belgijanci, Irci, Francuzi, Nizozemci, Česi, Grci, Španjolci, Cincari, Vlasi, Rumunji, Bugari, katolici, pravoslavci, kalvinisti, evangelici, hugenoti, anglikanci, sefardski, aškenaski i ortodoksni židovi. Pompozni Grad mrtvih danas je zapravo jedinim još vidljivim krunskim svjedokom postojanja nekadašnjega podjednako pompoznoga Grada živih, iz herojske građanske epohe koju će Hermann Broch nazvati vedrom apokalipsom.¹⁴ Svaki od tih spomenika podignut je u gorljivoj želji da naše zemaljsko postojanje na koncu ne prekrije zaborav. Međutim, vrijeme je, kao i smrt, ne­umoljivo. Njihovo je djelovanje na svakoga od nas neodgodivo i trajno. Koliko god se mi trudili da ceremonijama ili pompom prekrijemo pravo stanje stvari. Denis Diderot je davno u svom Rameauovu nećaku rekao: »Mrtvac ne čuje posmrtna zvona. Uzalud mu nad lijesom nariče stotinu svećenika i uzalud mu u sprovodu nose bezbrojne vijence. Njegova duša ne stupa uz meštra pogrebne ceremonije. Trunuo ti u mramoru ili u ilovači, trunuti je uvijek trunuti. Stajali ti oko odra ministranti i počasna straža ili ne stajao nitko, kakve to veze ima? Nikakve.«¹⁵

Svaki je život ispunjenje jedinstvene mogućnosti, a mogućnost je čovjekov neprestani hod po ovoj svima nam zajedničkoj zemlji, pod ovim svima nam zajedničkim nebom, razvoj i kretanje koje se odvija u pojedinim etapama, u kontinuitetu što traje od rođenja do smrti. Svi se mi krećemo podjednako u orbiti svojih obitelji kao i svoga matičnoga društva, pridonoseći na svoj osebujan način općoj dinamici stvari u protoku vremena što nam ga je sudbina odredila. Vrijednost je to pojedinačnoga iskustva u vremenu i prostoru, koje onda ima svoje odgovarajuće mjesto u povijesti, iako to možda nije uvijek dovoljno jasno uočljivo. U tome nema neke posebne, skrivene tajne ili providnosti, ničega nadnaravnoga. To mjesto je uvijek tu, pred nama, samo ga valja razotkriti, učiniti vidljivim, razumljivim i jasnim. No, sudbina pojedinca neodvojiva je od sudbine njegova društva, njegove kulture i njegova vremena. Ovdje je moguće ustanoviti mnoštvo vidljivih i nevidljivih veza koje postoje u životu svakoga pojedinca.

Bilješke

1  P. Sloterdijk, Strašna djeca novog vijeka, Sandorf-Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 108–109.

2  I. Berlin, Četiri eseja o slobodi, Biblioteka Feral Tribune, Split, 2000., str. 130.

3  I. Berlin, nav. dj., str. 200.

4  Gospodin Ferruccio Minach upotrijebio je tu dosjetku u pismu koje mi je svojedobno bio uputio.

5  A. Camus, Ljeto, Ceres, Zagreb, 2005., str. 9–10.

6  J. L. Wauthier, Plodovi sjene, Litteris, Zagreb, 2006., str. 8.

7  I. Berlin, Četiri eseja o slobodi, Biblioteka Feral Tribune, Split, 2000., str. 73.

8  I. Berlin, nav. dj., str. 26.

9  I. Berlin, nav. dj., str. 17.

10  P. Hanák, »Razmatranje ideje Srednje Europe«, u: Jacques Le Ridder, Mitteleuropa, Barbat, Zagreb, 1998., str. 267.

11 J. Coenen-Huther, Sociologija elita, Clio, Beograd, 2005., str. 6.

12 J. Coenen-Huther, Sociologija elita, nav. dj., str. 85.

13 F. Fejtö, Sentimentalno putovanje, Durieux, Zagreb, 2003., str. 133–135.

14 »Fröhliche Apokalypse« – tim je riječima Hermann Broch nazvao razdoblje od 1848. do 1918. u povijesti Habsburškog Carstva i osobito Beča, koji se odlikovao dotad neviđenom plodnošću interakcije starih i novih stavova. W. M. Johnston, nav. dj., str. 9.

15 D. Diderot, Fatalist Jacques i njegov gospodar. Rameauov nećak, Naklada Ljevak, Zagreb, 2002., str. 273.