Dva romana Hrvoja Hitreca

Objavljivanjem dvaju novih romana, Špilberk i Samo sreća, ništa drugo, Hrvoje Hitrec zaokružuje svojevrsnu trilogiju koju je započeo romanom Što Bog dade i sreća junačka. U ta tri romana obuhvaćena su tri stoljeća hrvatske povijesti, predstavljena kroz tri znamenite povijesne osobe kao glavne književne likove. Odabrani junaci možda najbolje predstavljaju bit hrvatskoga nacionalnog bića u danom povijesnom trenutku: Nikola Zrinski hrvatsko sedamnaesto stoljeća, barun Franjo Trenk osamnaesto i ban Josip Jelačić devetnaesto. Kronološki pisac počinje od devetnaestog stoljeća i Josipa Jelačića pa nastavlja svoj romaneskni niz daljim zahvatima u prošlost. S ta tri romana Hitrec se, uz Ivana Aralicu i Nedjeljka Fabrija, nameće kao jedan od najvažnijih autora tzv. novopovijesnog romana u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Roman Špilberk pisan je u obliku pisama koja pripovjedač i glavni junak romana, plemeniti Lovro Matijević, piše svojoj ženi Lini. Lovro je zbog krivotvorenja plemićkih isprava častohlepnim bogatašima završio u tamnici u utvrdi Špilberk. Iz njegovih pisama Lini upoznajemo cijeli jedan mikrokozmos, složeni splet unutarzatvorskih odnosa u kojima se zrcale i širi europski povijesni procesi i prijepori. Na vrhu je toga svijeta zapovjednik zatvora pukovnik von Stark, mračna, okrutna i pohlepna osoba, a najzanimljiviji su akteri: barun Trenk, Mateša Kuhačević, doktor
Hertz, Nikola Plantić, kratkotrajni »kralj Paragvaja«, zatvorski ispovjednik kapucin Sebastian... U Špilberku se miješaju razmatranja povijesti, hrvatska nacionalna misao i pustolovina, a epistolarna forma i određene natruhe sentimentalizma, protkane finim humorom, svoj puni literarni smisao nalaze u interferenciji s literaturom i duhom povijesnog razdoblja u kojem se romaneskna radnja događa.

Iako je pripovjedač i glavni junak sa stanovišta povijesti jedan autsajder, uistinu je glavni lik karizmatični barun Trenk, znamenita povijesna ličnost. Njegova impresivna figura dominira mikrokozmosom Špilberka i romanesknog svijeta Hitrecova romana. Barun Franjo Trenk, iako njemačkog podrijetla, reprezentira Hrvatsku osamnaestog stoljeća: silnu na bojnom polju i nedefiniranu, nesvjesnu same sebe na političkom polju. Uz Trenka kao predstavnika te plemićke, ratničke Hrvatske važan akter u romanu za razumijevanje povijesno-
-političke situacije Hrvatske tog vremena jest Mateša Kuhačević, u čijoj se osobi susreću vojnik i književnik. Kuhačević i Grabovac dojmljiv su glas razlomljene Hrvatske osamnaestog stoljeća, ne toliko literarno snažan koliko autentičan. Zato je nekako logično da u jednu usputnu opasku u roman bude utisnuta i nesretna sudbina Grabovčeva, toliko nalik Kuhačevićevoj.

Treći je važan lik iz hrvatske povijesti u romanu Nikola Plantić, hrvatski misionar i kratkotrajni kralj Paragvaja. S njim autor zaokružuje galeriju povijesnih likova iz hrvatske povijesti, ali i unosi dašak pustolovine karakteristične za stoljeće grofa Cagliostra i Giacoma Casanove. U strogo omeđenu svijetu zatvora autor uspijeva utisnuti ključne protimbe, opsesije i raskošnu raznolikost karaktera onodobne Europe ni na trenutak pri tome ne zanemarujući fabularnu napetost i zanimljivost kao jedan od zaštitnih znakova postmoderne proze tog žanra. Toj komponenti svojega stvaralaštva autor posebice pušta na volju pri kraju romana kada povijesno ustupa pred fabularnim i ludističkim. Taj svojevrsni eskapizam možda je i jedini način da se umakne iz nelagodnog stiska hrvatske povijesti.

A taj stisak stišće ne samo junake hrvatskih povijesnih romana nego i njihove tvorce, autore. Ni Hitrecov romaneskni svijet nije umaknuo tomu stisku. Hrvatski povijesni roman neraskidivo je povezan s pitanjem hrvatske državnosti kao što lucidno uočava Nedjeljko Fabrio u napisu o romanu Milutina Cihlara Nehajeva Vuci (Nedjeljko Fabrio, Štavljenje štiva, Zagreb, Znanje, 1977., str. 253). Ta svojevrsna opterećenost nedovršenošću nacionalne povijesti nije u potpunosti nestala ni nakon uspostave samostalne Hrvatske, dijelom vjerojatno i stoga što su suverenost i državnost u međuvremenu temeljito revidirane i prilagođene ideologiji globalizacija. Koja katkada neugodno podsjeća sovjetsku teoriju i praksu »ograničenog suvereniteta«. Uostalom, nisu li barun Trenk i Mateša Kuhačević mutatis mutandis svojevrsne preteče hrvatskih generala u Hagu!?

Drugi roman, Samo sreća, ništa drugo, prati sudbinu velikoga hrvatskog bana i ratnika te mađarskog pjesnika Nikole VII. Zrinskog. U likovima Nikole i brata mu Petra Zrinskog Hitrec prikazuje najbolje izdanke hrvatskog plemstva, nositelja hrvatske političke misli i djela sve do devetnaestog stoljeća, kada se tijekom hrvatskoga narodnog preporoda konačno etablira i građanska politička elita. Braća Zrinski zapravo su posljednji snažni izdanci hrvatskoga državotvornog plemstva, dok je već junak romana Špilberk, barun Franjo Trenk, nešto sasvim drugo – velik ratnik, no slab, ako ne i nikakav politički Hrvat. Uostalom, etnički i nije bio Hrvat, nego Nijemac, Prus. Ipak, Hitrecov barun Trenk u zatvoru kao da se približava ideji političkoga hrvatstva.

U svojem trideset šestom pismu Lini Lovro piše kako je Mateša latinsko djelce Croatia rediviva nosio uza se kao molitvenik i stalno ga čitao i nudio drugima na čitanje: »Croatia rediviva da, mene je samo smutila. Previše imena, premalo visokoga stila. Trenku se naprotiv vrlo sviđala i pod njezinim je uplivom sve češće sebe nazivao Hrvatom« (H. Hitrec: Špilberk, Školska knjiga, Zagreb, 2016., str. 179). Interesantno je kako Hitrecu uspijeva u svoj romaneskni svijet stisnut u tamnici u utvrdi Špilberk ugurati toliko poznatih i sa stanovišta hrvatske povijesti relevantnih Hrvata osamnaestoga stoljeća: od Grabovca i Kuhačevića do Ruđera Boškovića, kojega se barun u tamnici prisjeća kako mu je izlagao svoju teoriju o »točkama manjim od atoma« dok su obojica čekala na razgovor s kraljicom i caricom Marijom Terezijom.

Nikola Zrinski u sebi objedinjuje vrline ratnika, pjesnika, diplomata i političara, borca za bolji položaj svoje domovine u okviru Habsburškog Carstva ili izvan njega ako drukčije ne ide. Uvijek izloženi sumnji Dvora, nepravdi i zanemarivanju hrvatskih interesa Zrinski, najmoćnija hrvatska velikaška obitelj, bivaju stalno nekako gurani u stanje tihe pobune, planove o uroti i raskidanju sveza s Habsburgovcima. Roman počinje odlaskom Nikolina i Petrova oca Jurja Zrinskog 1626. u tabor carske vojske kod Ascherslebena, mučenog lošim predosjećajem, a završava 1664. pogibijom Nikole Zrinskog u lovu. Jurja Zrinskog su otrovali, a sina mu Nikolu po službenoj je verziji usmrtio ranjeni vepar, no kao što se da zaključiti iz završne scene Hitrecova romana – vjerojatno je ubijen.

Geslo koje izabire junak romana Nikola VII. Zrinski – Samo sreća, ništa drugo – na neki način biva opovrgnuta svršetkom romana, odnosno povijesnom sudbinom Zrinskih. Niz stradanja i konačno zatiranje te obitelji upozorava da u njihovoj sudbini nije presudnu riječ uvijek imala samo Fortuna nego uporna namjera iz središta Carstva da se moć Zrinskih, a time i Hrvatske, oslabi kako bi se suzbila i zatrla heretička misao o samostalnosti staroga kraljevstva. U romanu je znatna pozornost poklonjena i Frankopanima, drugoj velikaškoj obitelji koja je u hrvatskoj povijesti imala podjednako važnu ulogu kao i Zrinski. Kroz prikaz života i dogodovština vezanih uz te dvije obitelji, autor nas uvodi u maticu političkih i povijesnih zbivanja ondašnje Hrvatske, jer su te dvije obitelji, zapravo, kreirale ono što je bila hrvatska politika sedamnaestog stoljeća.

U kompozicijskom pogledu drugi Hitrecov roman jednostavniji je od Špilberka. Pisac u deset glava kronološki niže događaje veću pozornost poklanjajući nijansiranom prikazu likova i povijesnih okolnosti nego fabularnim zapletima. Od mnogobrojnih likova najdojmljivije su portretirani braća Zrinski te Petrova žena Katarina Zrinska, autorica Putnog tovaruša. U fabuliranju Hitrec se služi postupkom oprobanom i u prijašnjim romanima, npr. romanu Kolarovi, preskače dosadno i sporo nizanje događaja i po načelu in medias res skače iz središta jedne fabularne cjeline u drugu usputno tek šturo izvještavajući što se u međuvremenu zbilo i kako je do nove situacije došlo. Radnja se tako ubrzava, ispuštaju se manje bitni događaji i opisi, a ostaje prostor piscu da bolje osvijetli one dijelove romanesknog tkanja do kojih mu je posebno stalo.

Kao i u prethodnom romanu Hitrec na narativno umješan i nenametljiv način u romaneskno tkivo uvodi poznate povijesne osobe iz toga vremena. Tako je jedan od sporednih likova u ovom romanu Juraj Križanić, jedan od najpoznatijih hrvatskih zanesenjaka idejom sveslavenstva. On s puno žara banu tumači: »Mi imamo ogromni slavenski puk na istoku i bila bi vječna šteta da to ne razumijemo, da ne kujemo lanac od Ledenoga mora do Adrianskoga... lanac koji ćemo staviti oko vrata i Nijemcu i Turčinu, a sebe uzvisiti toliko da na nas više nikada ne gledaju kao na homunkle« (H. Hitrec: Samo sreća, ništa drugo, AGM, Zagreb, 2018., str. 208). Premda nije potpuno ravnodušan prema Križanićevu žaru, ban ga drži nerealnim i više vjeruje u hrvatsko-ugarsku akciju u tom povijesnom trenutku nego u realizaciju slavenske supremacije pod ruskim vodstvom u nekoj maglovitoj budućnosti.

Izravan povod Nikoline pobune protiv Beča i zasnivanja urote u kojoj sudjeluju znameniti hrvatski i ugarski plemenitaši jest sramotni Vašvarski mir koji je kralj Leopold I. sklopio s Turcima na očitu hrvatsku i ugarsku štetu, držali su ugarski i hrvatski staleži. No, stvarni razlozi te pobune puno su dublji, to je to stoljetno tinjajuće nezadovoljstvo hrvatskog plemstva, kao tadašnjega hrvatskoga političkoga naroda, zbog nepravednog, prijetvornog i podmuklog držanja Beča prema Hrvatskoj. Svoj hrvatsko-ugarski identitet Nikola objašnjava bratu Petru, koji mu prigovara što je svoj ep napisao na mađarskom jeziku, na sljedeći način: »Pa ću ti onda i ja kao uvijek ponoviti, stoti put. Ja sam Hrvat i nikada to nisam zanijekao... I Mađar... u političkom smislu, takoreći... Tako je išla povijest« (Isto, str. 222). S druge strane Petar Zrinski rezolutno odbija to dvojstvo držeći da se ne može imati dvije domovine.

Smrću Nikole Zrinskog i nešto kasnijim pogubljenjem njegova brata Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana ideja hrvatske državnosti s hrvatskim plemstvom kao nositeljem te ideje polako odumire, jer odumiru nositelji te ideje. Ponovno oživljavanje te ideje s kratkotrajnom Jelačićevom faktičnom vlašću u Hrvatskoj nije više u izvedbi hrvatskog plemstva, unatoč samom Jelačiću, nego u izvedbi građanske elite koja se u međuvremenu etablirala. Ipak, borba Zrinskih i Frankopana nije bila uzaludna, državotvorna misao Ante Starčevića bez nje gotovo da ne bi bila moguća, odnosno morala bi biti postavljena na neke druge, kudikamo klimavije, temelje.

Romanima Špilberk i Samo sreća, ništa drugo mogli bismo dodati još ne samo roman Što Bog dade i sreća junačka nego i roman Kolarovi, kojim je obuhvaćena hrvatska povijest dvadesetog stoljeća, te je moguće uvjetno govoriti o tetralogiji u kojoj su obuhvaćena četiri stoljeća hrvatske povijesti. Tako širok vremenski raspon u svojim romanima u hrvatskoj književnosti obuhvatio je još jedino Ivan Aralica, a i po dubini romanesknog promišljanja hrvatskog pitanja u povijesti i smisla povijesti uopće ta su dva pisca, premda po svemu drugomu prilično različita, jedinstvena u okviru hrvatske književnosti. Hitrecova historiografska metafikcija svjedoči o živosti i još neiscrpljenom potencijalu žanra novopovijesnog romana u hrvatskoj književnosti.