Zapisci Emilija Laszowskog 1914–1918.

Prosječnom promatraču neuronjenom u historiografske prijepore četverogodišnje obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskoga rata moglo se učiniti »veličanstveno nepotrebnim«, kako je to davno kazao Guy de Maupassant (doduše komentirajući izgradnju Eiffelova tornja potkraj 19. stoljeća). Malo bi i »stručnjaka« imalo što protiv da je ono zgusnuto u jednu, recimo 2018. godinu, koja bi podsjetila na rat – i na njegov kraj, što je najvažnije. Uostalom, zašto obilježavati nešto tako izopačeno, iako sveprisutno u civilizaciji od njezina osvita, kao što su masovne patnje i umiranja pripadnika naše vrste koje smo sami izazvali vlastitom kratkovidnošću? Istaknuti završetak sukoba prisjećajući se pritom strahota i stradanja, čineći vidljivima uzroke i posljedice tih događaja kako se nikada više ne bi ponovili svakako da, ali uzdizati ih kroz četiri godine kao da je riječ o sjajnom uspjehu čovječanstva pomalo je tjeskobno.

Posve intuitivno, možemo se zapitati je li u našem slučaju takav pristup stogodišnjici Prvoga svjetskog rata navezan na činjenicu da je spomenuti, po mnogočemu prijelomni događaj 20. stoljeća, u nas bio posve margina­liziran i zaboravljen stotinu godina. Kao da smo se zbog te prešućenosti 2014. probudili iz stoljetnog sna počevši prikupljati, analizirati i objavljivati podatke koju su dugo vremena čamili u zakutcima arhivskih i knjižničnih spremišta. Ili je sve posljedica poslovične mitomanije i »bolesti velikih datuma«, ili nešto sasvim drugo. Puno bi se stranica dalo ispisati obrazlažući uzroke domaće društvene i historiografske umrtvljenosti spram Prvoga rata. Morao bi to, uostalom, učiniti i netko dorasliji temi od potpisnika ovih redaka. Jedno je, međutim, prilično izvjesno. Taj se sukob predugo nije smatrao »našim«. Hrvatski su ga vojnici prosipajući kosti na bojištima od Soče do Galicije vodili za dalekoga i ostarjelog cara i »domovinu« koja je već i prije njegova izbijanja bila na izdisaju. Uostalom, Hrvati su, nemojmo se zavaravati, taj rat izgubili. Njegovim svršetkom novi europski poredak nije donio samo prekrajanje i okrnjivanje političkog i etničkog teritorija nego i državnu zajednicu u koju smo ugurani kao poražena (i okupatorska) strana. Nije čudno da je upravo tada pokrenuta spirala zla koja se na ovim prostorima nije zaustavila do sredine devedesetih godina prošloga milenija. O ljudskim i materijalnim gubitcima od kojih se zemlja nije uspjela oporaviti do žalosno brzo ponovljenoga novog općeg rata, ne treba ni govoriti.

Kako god bilo, kao i brojne druge kulturne i znanstvene ustanove, Hrvatski je državni arhiv u sklopu programa arhivske djelatnosti pod nazivom Obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskog rata u protekle četiri godine nastojao pridonijeti boljem razumijevanju spominjanog odjeljka prošlosti. Među ostalim, za to je vrijeme pokrenuta zasebna mrežna stranica s vrijednim sadržajima vezanim za ratno razdoblje, tiskan je opsežan vodič kroz arhivske fondove i zbirke koje sadrže gradivo o Velikome ratu, a za kraj godine u pripremi je i dvodnevni znanstveni skup na kojem će se raspravljati o brojnim sastavnicama prvoga globalnog sukoba u svjetskoj prošlosti. Spomenutom se prigodno nadodao i 24. broj stalne periodične publikacije za objavu arhivskih vrela Fontes, u kojoj će doskora biti tiskan dnevnik Emilija Laszowskog (1914–1918) sačuvan u njegovoj ostavštini pohranjenoj u središnjoj arhivskoj ustanovi u nas.

Let velikoga zmaja

Za neupućenije, arhivist, historiograf, publicist, javni djelatnik (i još štošta drugo) Emilij (Emil) Laszowski rodio se u Brlogu na Kupi 1. travnja 1868. od oca Sigismunda pl. Laszowskog, umirovljenoga pješačkog satnika, i majke Sidonije rođ. pl. Šufflay. Otac mu je bio Poljak, odlikovani ratni veteran, borac kod Solferina i Kraljičina Gradca. Uz to i pretjerani uživatelj alkohola, što je skupa s vojevanjem narušenim zdravljem rezultiralo smrću samo dva mjeseca nakon rođenja jedinca kojeg nikada nije vidio i kojemu je u imetak ostavio samo prezime. Oslonac u životu Emilu su postali majka Sidonija i djed Filip Aleksandar pl. Šufflay Otruševački, akademski obrazovani pravnik i samouki, ali vrsni upravitelj nekoliko imanja, pionir domaćeg svilogojstva i pčelarstva te općenito uzoran ekonom.

Za djedova života Laszowski je uživao u izobilju. Od rođenja pa sve do kraja 80-ih godina 19. stoljeća bio je posve zaštićen. Školu je pohađao privatno, slobodno vrijeme provodio u bezbrižnosti, lutajući nepreglednim prostranstvima koja su okruživala nikad prežaljeno mjesto njegova rođenja. Stvari su se stubokom promijenile nedugo nakon Šufflayeve smrti. Izvori novca su presahnuli, zaredale nerodne godina, a imovina je morala biti razdijeljena nasljednicima. Najveći je dio potraživao Nikola Tomašić, sin Sidonijine sestre Emilije i kasniji ban, koji je i poslao brloški posjed na bubanj.

Posljedice pijanke 2. studenoga 1917. Baš o po noći došli smo pred ljekarnu Gayerovu u Ilici. Tu nam se Šaban srušio i nas povukao [sa] sobom. Tom prilikom udario sam licem o asfalt, tako da sam par dana nosio užasnu modricu na lijevom oku. (HR-HDA-806. 1.4.13.)

Srećom, zahvaljujući izvrsnom znanju latinskog jezika, sklonosti historiografiji, prvim publicističkim uradcima te, dakako, poznanstvima i sreći Laszowski je doskora uspio dobiti stalno namještenje. U središnjem hrvatskom arhivu (tada Zemaljskom, odnosno Državnom) proveo je cijeli radni vijek. Od 1891. do 1939. penjao se na službeničkoj ljestvici od dnevničara do direktora, naslijedivši 1925. na tom mjestu prijatelja i jedinog šefa Ivana Bojničića. Kao glava Ustanove je i umirovljen. Nakon uspostave ustaškog režima kratko je (1941/1942) obnašao dužnost ravnatelja Ratnog arhiva i muzeja NDH u Zagrebu. Ta je epizoda svršila neslavno. Oduševljenost novim režimom brzo je splasnula. Laszowskom njegovi nekoć najbliži suradnici nisu zaboravili dodvoravanje kralju Aleksandru i poslušnost prethodnim vlastodršcima. Na duže razdoblje izgubio je pravo na mirovinu i životario u oskudici. Možda je dobro i prošao, jer su neki zbog sličnih životopisa u to vrijeme gubili glavu.

Tijekom gotovo polustoljetne arhivske službe obavljao je niz važnih poslova vezanih za struku. Njegovom zaslugom ili inicijativom Zemaljski je arhiv obogaćen brojnim vrijednim arhivalijama, a zajedno s I. Bojničićem 1899. pokrenuo je Viestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (danas Arhivski vjesnik) kao prvi arhivistički časopis i jedan od najdugovječnijih stručnih časopisa u nas uopće. Na njegovu se inicijativu 1913., zahvaljujući prijateljskim i rodbinskim vezama s banom Tomašićem, Zemaljski arhiv uselio u prostore istočnoga krila nove zgrade Sveučilišne knjižnice na tadašnjem Mažuranićevu trgu, izgrađene prema nacrtima ahitekta R. Lubynskog.

Unutarnja strana putne isprave Laszowskog iz 1916.
(HR-HDA-806. 1.4.12.)

Laszowski je u stručnoj djelatnosti bio vrlo svestran. Rano se počeo baviti zaštitom spomeničke baštine, napose starih gradova i utvrda. Zajedno s J. Brunšmidom i T. Smičiklasom 1910. inicirao je osnivanje »Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji«, prve ustanove za zaštitu hrvatske spomeničke baštine. Član toga Povjerenstva bio je do 1939. U gotovo tri desetljeća djelovanja volonterski je obavio niz terenskih istraživanja gradina, gradova, crkava i samostana diljem Hrvatske, a zajedno s Bojničićem uime Zemaljskog arhiva 1908. imenovan je i članom »Zemaljskog povjerenstva za nazivlje općina i prebivališta u Hrvatskoj i Slavoniji«.

Široj javnosti postao je poznatijim osnivanjem i dugogodišnjim radom u Družbi »Braća Hrvatskog Zmaja«, koju je skupa sa suradnicima (prije svih Velimirom Deželićem st.) utemeljio 1905. Bratstvo naslonjeno na tradiciju zmajske družbe ugarsko-hrvatskoga kralja Žigmunda Luksemburškog s početka 15. stoljeća bilo je zamišljeno kao kulturna udruga izrazito hrvatskoga karaktera, potpuno neovisna o utjecaju politike, zasnovana na domoljublju, prijateljstvu, bratskoj ljubavi i slozi zmajske braće. Temeljnom je zadaćom društva određeno promicanje moralnih i kulturnih vrednota hrvatskoga naroda, oživljavanje događaja iz narodne prošlosti te čuvanje i obnavljanje hrvatske kulturne baštine. Djelatnosti bratstva bile su uglavnom usmjerene na održavanje prosvjetnih i kulturnih događanja, njegovanje »kulta Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana« te osnivanje institucija. Potonja djelatnost rezultirala je utemeljenjem zagrebačkoga Gradskog muzeja, Gradske knjižnice te Gradskog arhiva 1907. Nešto kasnije, 1909., Družba je preko Laszowskog i Deželića st. potaknula osnivanje »Dobrovoljnog društva za spasavanje«, prve organizirane i izvježbane službe za pružanje hitne medicinske pomoći u Zagrebu.

Zbog snaženja političkih utjecaja, strančarenja među članstvom, ali i činjenice da je svojim razuzdanim sinovima dopuštao da se prema družbinoj imovini odnose kao prema vlastitoj prćiji, u kolovozu 1935. bio je prisiljen dati ostavku na dužnost velikog meštra, čime se gotovo u potpunosti povukao iz javnog života i djelovanja u Družbi do 1945., kada je ponovno imenovan privremenim upraviteljem. Nepunu godinu kasnije, u ožujku 1946., odlukom novih vlasti rad društva je zabranjen uz oduzimanje cjelokupne imovine. Bio je to kraj sna Laszowskog o bratstvu, slozi i udruženom promicanju nacionalnih interesa putem prosvjećivanja i obrazovanja. Braća su oduvijek naginjala intelektualnoj eliti i viđenijim, nacionalno osviještenim i apolitičnim članovima društva. Takvih je u Hrvatskoj od 1940-ih ionako bilo sve manje. Svemu usprkos, Družba je u svojoj djelatnosti uspjela. U posljednjoj fazi pretvaranja hrvatskoga naroda u modernu nacionalnu zajednicu učinili su mnogo. Vrijeme istupanja najširih, seljačkih, društvenih slojeva s političke margine, bratstvo je obilježilo osnivanjem institucija i snažnim utjecajem na psihologiju pripadnosti prije svega intelektualnih, a posredno i širih društvenih masa, premrežavajući dijelove hrvatskog etničkog prostora i ideologijom i konkretnim radom, čineći ga na taj način dovoljno snažnim da pregura još jednu kataklizmu. Ostvarenje sna o potpunoj samostalnosti Hrvatske Laszowski, dakako, nije dočekao. Jesu neka njegova mlađa braća koja su 1990. na staroj tradiciji ponovno obnovila udrugu, očito ne shvaćajući da je njezino pravo vrijeme iscurilo još prije pola stoljeća.

Račun Hotela Royal u Győru, svibanj 1916. U Hotel Royalu do velike jedaće dvorane su male posebne sobice »chambres separees« po krunu. Tu se ruče ljubavnici i slično... [...] Ja unutra neidem. Interesantno bilo, kako su se parovi poslije večere – i na večeri – gubili u te male komorice. Kiketanje i vrištanje veselih parova čulo se van. Cave canem! (HR-HDA-806. 1.4.12.)

Publicistički opus Laszowskog je izniman (doduše više brojnošću nego kakvoćom) i sadrži nekoliko stotina objavljenih knjiga, brošura, stručnih članaka i drugih priloga objavljenih u više od šezdeset periodika. Ozbiljan historiografski rad započeo je objavljivanjem prvog sveska nedovršene edicije, Hrvatske povijesne građevine (Zagreb, 1902). Biografske te priloge s područja rodoslovlja, grboslovlja i pečatoslovlja ponajviše je objavljivao u Vjesniku Hrvatskog arheološkog društva, Prosvjeti i Vitezoviću, dok je samo za leksikon Znameniti i zaslužni Hrvati (Zagreb, 1925) napisao i/ili uredio oko 600 biografskih priloga. Članke o povijesti grada Zagreba objavljivao je u mnogobrojnim zagrebačkim dnevnicima te prvom svesku edicije Stari i novi Zagreb (Zagreb, 1925).

Najznačajniji dio njegova publicističkog rada pripada prevođenju, komentiranju i objavljivanju povijesnih vrela. Njegovu su pomoć u transkripcijama i prijevodima s latinskog tražili mnogi, uključujući i središnje figure ondašnje hrvatske historiografije. Jedno od najznačajnijih djela s tog područja svakako su višesveščani Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć »Zagrebačko polje« zvane (sv. I–IV, Zagreb, 1904–1908), u kojima je objavljeno 1.267 dokumenata na više od dvije tisuće stranica. U suradnji s J. Barlèom, V. Deželićem st. i M. Šenoom napisao je i objavio iscrpnu monografsku obradu tih vrela u monumentalnoj Povijesti plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane (I–III, Zagreb, 1910–1924). Na polju objavljivanja povijesnih izvora istaknuo se i pri izdavanju zbirke isprava Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije od II. (Zagreb, 1904) do XIII. sveska (Zagreb, 1915), koji je nakon Smičiklasove smrti kao sastavljač i urednik potpisao zajedno s M. Kostrenčićem. Sabirao je gradivo i priredio tisak zbirke isprava Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Monumenta Habsburgica Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae), I–III, Zagreb, 1914–1917., te nastavio rad I. Tkalčića na izdavanju Povjestnih spomenika slob. kralj. grada Zagreba objavivši nakon Tkalčićeve smrti sedam svezaka spomenute publikacije (1929–1949). Stručne je radove tiskao u šezdesetak periodika, a samostalno (1903) pokrenuo i uređivao prvi domaći časopis za gene­alogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku Vitezović. Aktivno je sudjelovao u brojnih kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim društvima, a 1907. postao je i dopisnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Privatni život Laszowskog bio je buran. Ženio se tri puta. Prvo mu je dijete rođeno izvanbračno. Zbog preljuba i rastava prelazio je na pravoslavlje pa se ponovno vraćao na katoličanstvo. Osim najstarije kćeri, u braku s posljednjom 14 godina mlađom suprugom (koju je također nadživio) imao je tri sina. Kao otac se baš nije posve iskazao. Zapravo je rijetko boravio kod kuće. Slobodno vrijeme pojela su svakodnevna istraživanja, pisanje i objavljivanje radova – nerijetko jedini način na koji je obitelj spašavao od oskudice.

Ulaznica za bečko kazalište. Po podne bio sa suprugom u Rajmunds theatru, prilazivala se opereta: (...) »Dreimäderlhaus«. Južinali doma. Na večer sa suprugom i punicom u istom kazalištu, prikazivao se nastavak prve operete: (...) »Hannerl«. Glavnu ulogu pjevao hrvatski renegat M. Jarić, koji je ime preokrenuo u »Jary«. Fakin – anacionalna beštija. (HR-HDA-806. 1.4.14.)

Bio je vrlo društvena osoba. Gotovo je nevjerojatan broj ljudi s kojima je prijateljevao ili bio u prisnim odnosima. Čak i dnevnički zapisi iz ratnog razdoblja o tom zorno svjedoče, a zapravo su samo kratki isječak onog što je proživio (a što je ostalo zabilježeno). Najveći broj poznanika proizlazio je iz istog, intelektualnog, društvenog sloja, ali bilo je tu i industrijalaca, trgovaca i napose – svećenika. Gotovo da nije postojao ni jedan iz šire zagrebačke okolice s kojim nije bio u kontaktu.

Tijekom cijeloga života zdravlje ga je, u cijelosti gledano, izvrsno služilo. Iako se često tužio na tjelesno stanje, češće su to bile posljedice iscrpljenosti, u mlađim danima redovito izazvane bančenjem i ovećom količinom alkohola, kratkotrajnim i neopasnim boljeticama ili lakšim ozljedama. Uostalom, nadživio je sve tri družice i preminuo u dubokoj starosti. Psihička mu se stabilnost također ne može zanijekati s obzirom na sve događaje koje je u tom razdoblju prebacio preko leđa, ili bolje reći preko ruke i olovke u njoj. Preminuo je potkraj studenoga 1949. godine.

Ratni dnevnik koji to zapravo nije

Dnevnik Laszowskog koji će uskoro biti objavljen u časopisu Fontes izrezak je iz njegovih cjeloživotnih bilježaka svakodnevnih, katkad učmalih i monotonih događanja u kojima će čitatelj saznati vrlo malo ili nimalo o strahotama Velikoga rata. Neće pročitati mnogo o ratnim operacijama, tisućama hrvatskih vojnika koji su zaglavili na dalekim ratištima, ništa o hrabrostima i pothvatima, dezertiranju i bjeguncima. Te bilješke nude nešto posve drugo. Sliku zaboravljenog i danas davnog vremena gledanu očima zagrebačkog intelektualca u kojoj se ocrtavaju konture znatno neobičnije od očekivanih. Na temelju njegovih dnevničkih zapisa čini se da je domaći intelektualni mikrokozmos ratna zbivanja promatrao s velike udaljenosti. Dijelovi hrvatskoga etničkog teritorija nisu bili izravno pogođeni ratom i razaranjima, bojišta su bila daleko. Veliki je sukob na početku trebao biti tek brza odmazda moćne Monarhije prema slabašnoj i neobuzdanoj kraljevini na jugoistočnim granicama. Kada su kola krenula nizbrdo, kolebljivo se oduševljenje (ako ga je uopće bilo) pomiješano s ogorčenjem izazvanim Sarajevskim atentatom rasplinulo kao balon od sapunice. Valjalo je gledati svoja posla, sačuvati se od oskudice i gladi i, po mogućnosti, otkloniti sebe i bližnje od odlaska na frontu. Barem se tako da iščitati iz bilježaka Laszowskog. Zasigurno je netočno da je svima u intelektualnom okruženju onog vremena bilo slično. Dnevničke bilješke koje će biti objavljene u Fontesu, međutim, svjedoče upravo o tom. Bilo bi ih dobro usporediti sa zapiscima Josipa Horvata, Iva Vojnovića, Miroslava Krleže, Ive Kerdića (da spomenem samo neke). Možda će to netko zaista i učiniti.

Visoki uzvanik u Arhivu. 21. V. [1914] U 11 s. posjetio je sveuč. biblioteku i zem. arkiv nadvojvoda Leopold Salvator. Dr. Bojničić me njemu predstavio i on se je mene sjećao iz vremena, dok je boravio u Zagrebu i posjećivao zem. arkiv. (HR-HDA-806. 1.4.10.)

Iako potomak c. i k. časnika, Laszowski nije imao smisla ni sposobnosti za vojnu službu. Još potkraj osamdesetih godina 19. stoljeća oslobođen je vojne obveze zbog ravnih stopala. Oružju se približavao samo u lovu i dokolici. U poodmaklim tridesetim nije mu padalo na pamet da za kralja i domovinu učini išta vratolomno. Ratovanje je smatrao zadaćom drugih. Četverogodišnje razdoblje proživio je s obitelji u miru i relativnoj sigurnosti, na mjestu zaposlenika središnje arhivske ustanove. Zapravo, to je bilo vrijeme u kojem je najčešće putovao i, kada bismo bili potpuno iskreni, bilješke o kojima govorimo bile bi zapravo dnevnik putovanja, izleta, druženja i svakodnevice. I tek pokojeg spomena rata. Gotovo je zapanjujuće kakav je život postojao izvan vojničkih redova za sljedovanje, blatnih rovova i krvavih šinjela, osakaćenih i mrtvih ratnika, raseljenih i gladnih civila. Posve druga slika Velikoga rata. Možda je zato i dragocjena.

Daleko od grmljavine topništva, Laszowski je kao pravi pripadnik »kruhoboračke« inteligencije tijekom ratnog razdoblja činio upravo ono što se dade iščitati iz prije spomenutoga, nespretnog pridjeva zalijepljenog dijelu najnačitanijega društvenoga sloja. Trebalo bi samo izbrojiti koliko je puta u bilješkama spomenuo »fruštuk«, »večeru«, »južinu«, »gablec« ili koju drugu vrstu objeda. Vjerojatno bi brojka izgledala groteskno. Vrlo često se čini da je naš junak najčešće k prijateljima i poznanicima navraćao isključivo zbog dobra jela i kapljice. Javna djelatnost njegova misaonog čeda, Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja«, ionako je bila na aparatima zbog zabrana svih vrsta organiziranoga društvenog djelovanja osim humanitarnog. Utjehu je valjalo tražiti u dobrome društvu na bilo koji način. Uostalom, Družba je već bila proživjela svoje najsjajnije godine u kojima je u zagrebačku i hrvatsku zbilju utisnula neizbrisivi trag osnivanjem nekoliko kapitalnih institucija. Preostao je rad na homogenizaciji društva prosvjećivanjem puka, veličanjem zasluga velikana iz prošlosti i obilježavanjem historijskih obljetnica. Upravo ono u čemu je veliki meštar Laszowski uživao i u čemu se sjajno snalazio.

Dnevničke bilješke svojevrstan su memento njegova profesionalnog i znanstvenog rada u ratnom razdoblju, koji je zaista bio plodan. Brojčano svakako više nego kvalitetom, ali to u našem slučaju možemo ostaviti po strani. Možda više negoli tijekom cijeloga dugog i plodnoga radnoga vijeka Laszowskom je ratno vrijeme bilo obilježeno čestim službenim putovanjima. A putovati tada baš nije bilo ni posve jednostavno. Trebalo je prikupiti gomile preporuka, garantnih pisama, osigurati propusnice i dozvole za prolazak kroz ratne zone. Pritom i putovati s vojnicima. Njemu je to malo smetalo pa je zato u spomenutom razdoblju prokrstario Europu od Ljubljane, Beča, Graza, preko Győra, Budimpešte, Ostrogona, Bratislave do Dresdena, Leipziga i Münchena. O Hrvatskoj da i ne govorimo. Jedino što je u dnevničkim zapisima Laszowskog iz toga razdoblja više spominjano od raznih vrsta obroka i dobre kapljice, možda su putovanja. Iako su generalizacije uvijek iznimno sklizak tren, s oprezom se možemo upitati je li takvo ili slično viđenje Prvoga svjetskoga rata kod intelektualne elite, a ona je ta koja pisanom riječi za buduće naraštaje ostavlja otisak svake suvremenosti, jedna od kockica u mozaiku posvemašnje, prije spominjane, prešućenosti i zaboravljenosti toga sukoba u nas. Za neke se od pripadnika toga društvenog miljea rat izgleda nije ni dogodio.

Muk na bojištu. Rat kakav je zaista bio (HR-HDA-1426.6.)

»Ratni« zapisi Laszowskog podsjetnik su i na privatnu stranu njegova života, koji je u to vrijeme doživio određeni smiraj. Dani velikih ljubavi, ženidbi, razvoda i rađanja potomstva bili su iza njega. Ostala je borba za bolji život, namicanje novčanih sredstava, školovanje djece. Ostale su i stalne napetosti u braku, kao (uostalom) i sljedeća četiri desetljeća, sve dok se prvo supruga a zatim i on nisu uputili na posljednje počivalište. Ali za to je trebalo pretrpjeti još štošta, uključujući novi svjetski sukob i promjene političkih prilika. A te mu baš nisu bile naklonjene. Laszowski je bio u nemilosti i ustaškog i komunističkog režima. Zato je i preminuo posve zaboravljen. Zato do današnjega dana u Zagrebu, koji je toliko zadužio, nema ni ulicu, a kamoli spomenik. Neki nezaslužniji od njega imaju oboje.

Za kraj, nije naodmet pripomenuti da se među bilješka­ma može pronaći mnogo opisa zanimljivih događaja koji bi mogli pobuditi pozornost prosječnoga čitatelja. Sličnih onima koje se događaju u našim životima danas. Od žestokih bračnih razmirica, obiteljskih zgoda i nezgoda (poput požara na ljetovanju), bančenja s prijateljima, ogovaranja poznatih i manje poznatih osoba, do uživanja u krajolicima kroz koje se imalo prilike prolaziti. Svi dnevnički zapisi Laszowskog, pa tako i ovdje prikazani, potkrijepljeni su popratnim materijalima s pomoću kojih se njihov sadržaj čini vjerodostojnim i gotovo opipljivim. Najčešće su to fotografije, putne isprave, vozne karte, jelovnici te kazališni i kino programi od kojih će njih nekoliko vizualno oplemeniti dosada rečeno. U prilogu se donosi i jedna fotografija koja nema izravne veze s bilješkama Laszowskog, ali ima s vremenom u kojem su nastale. Čisto kako bi učinila opreku zapisima, naglasila uvodne rečenice te zorno pokazala da je i u vremenu u kojem se odvijao nekima Veliki rat bio mali.