Romanist, kroatist, komparatist... najprije prijatelj

Možda bi mi Mirko zamjerio što nisam pronašao rimu za četvrtu riječ u naslovu, on koji je bio u stanju srokovima premostiti najveće udaljenosti i urimovati najteže verzije velikih svjetskih pjesnika. A možda će mi i oprostiti što sam njegovu stručnu i znanstvenu aktivnost obilježio trima atributima što se međusobno prepleću i dopunjuju, a kao četvrto svojstvo odabrao sam njegov ljudski lik, njegovu sklonost druženju i suradnji, njegovu otvorenost prema drugima, učenicima i suputnicima, njegovu prijateljsku naklonost koju je pokazivao prema mnogima, a koju sam također u znatnoj mjeri uživao. Da imam dara za pripovijedanje i (humornu) evokaciju mogao bih mu se odužiti i za stranice što ih je on posvetio našim mladenačkim susretanjima i zajedničkim prevoditeljsko-priređivačkim inicijativama.

Međutim imam žalosnu dužnost podsjetiti na iznimno darovita i marna pisca i nastavnika, prevoditelja i polemičara. Govoreći o Mirku Tomasoviću, draže mi je što manje se koristiti terminom znanstvenika, premda je on iznimno mnogo toga znao i na pouzdan, sustavan i zaokružen način umio to prenijeti i protumačiti, te se strogo i odgovorno koristio spoznajama i zaključcima prethodećih istraživača i znalaca. Radije bih njegov stvaralački lik okrstio pojmom l’ homme de lettres, čovjek od knjige i književnosti, s obzirom na to da je pisanju pristupao kao motivirani sudionik sa subjektivnim stavom, koji je pak podrazumijevao prethodno apsolviranu objektivističku parcelu. Dakle, govoriti mi je o literatu, čovjeku iskonski vjernom lijepoj književnosti, beletristici, a posebno pjesništvu, s kojim je započeo i na svoj način ostao njime trajno zaokupljen, jer je i tuđe stihove posvajao na vlastit način, a sve o čemu je pisao nastojao je izraziti argumentima uvjerljivo, ali i emotivno poneseno i lirski dojmljivo i stilski zaokruženo i asocijacijama slikovito i erudicijom nabijeno i arhaizmima patinirano i podsmješljivošću začinjeno... i već prema prilici i potrebi.

István Lőkös i Mirko Tomasović 1998.

Ako sam Mirkovu stručnost i vokaciju obilježio trostrukim apozicijama, red je motivirati razloge i njihov redoslijed. Romanist dolazi na prvo mjesto, jer je predmetom njegova studija bio (i) francuski jezik, a s latinskim i talijanskim autorima bavio se još i kao srednjoškolac. Kroatist dolazi u sredini jer je hrvatsku književnost poznavao kao malo tko drugi, jer je interes i sudbina hrvatske književnosti njegova temeljna preokupacija, a također jer se jedino preko hrvatskoga jezika može ostvariti simbioza romanista i komparatista u jednoj te istoj osobi. Konačno, kao komparatist određuje ga izbor studijske grupe, zanimanje za proširivanje vidika izvan usko zacrtanoga obzorja, situ­iranje domaće tradicije u univerzalnim koordinatama i, konačno, profesionalno bavljenje na Odsjeku za komparativnu književnost kao najduža i najplodnija dionica životnoga radnog angažmana.

O prijateljstvu kad je riječ mogu posvjedočiti na temelju vrlo duga poznanstva i praćenja, suradnje i razgovaranja, prepiranja i slaganja. Premda smo obojica splitski klasičari, upoznali smo se tek u Zagrebu, i to na drugoj godini studija, ali smo odmah našli razloga za plodnu diskusiju, jer je u pitanju bila moderna poezija. Da smo se složili možda bismo se bili i razišli. Međutim, kako sam ja upravo iseljavao iz rodbinskoga okružja, a u Mirkovoj unajmljenoj sobi bilo je jedno mjesto prazno, tako sam se doselio na Drenovac (zajedno još s Ivom Bilankovim) te se rasprava mogla nastaviti do iznemoglosti ili obostranoga zamora. Mirkovi objavljeni stihovi u Zadarskoj reviji bili su poseban povod za neposrednu analizu i iskreno komentiranje. Mogao sam mu priznavati darovitost, no tvrdio sam da je sasvim nesuvremen, bliži omiljenomu mu Lamartineu (kojega je već bio prevodio) negoli bilo kojemu dvadesetostoljetnom autoru. Mirku to kao da ni nije bilo sasvim mrsko, a kroz stanovito vrijeme sasvim me demantirao svojom posvećenošću Fernandu Pessoi, svojim zauzimanjem za afirmaciju Tonča Petrasova Marovića i svojim lucidnim prikazima pjesničkih zbirki Ivana Slamniga i Ivana V. Lalića.

Priliku da se nađemo na zajedničkom terenu ponudio nam je seminar Ivana Slamniga, koji je bio upravo nastupio kao nastavnik i prvi u povijesti poticao studente da se pozabave prevođenjem ili prepjevavanjem, stimulirajući ambicioznije pokušaje u tim disciplinama, dakako, na temelju vlastitoga impresivnog iskustva i nedogmatske prakse. Mirko se ubrzo pokazao među najrevnijima i najzauzetijima kolegama koji su pohađali Slamnigov seminar i s pravom je dobio i pohvale od voditelja. Prvi njegovi pokušaji pripadali su još u srednjoškolsko razdoblje, ali je na studiju dobio krila i samopouzdanja, te je sa svojim prepjevima izišao i u javnost, najprije, dakako, s Petrarcinim sonetima.

Mirko Tomasović s članovima Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1999.

Započevši s Petrarcom, Mirko je tom pjesniku ostao vjeran čitavoga života i koristio se svakom prigodom da mu se oduži. Naravno, posebnu motivaciju za ustrajno bavljenje nalazio je i u činjenici dubokoga i dugotrajnoga utjecaja toga pjesnika na hrvatsku književnost, pa i u podatku kako je hrvatski petrarkizam zapravo najstariji u europskim razmjerima, te svojevrstan dokaz našega participiranja u univerzalnim tokovima. Osim toga, nije bilo zadatka ni posla koji Mirko ne bi odradio do kraja. Najprije je sudjelovao u zajedničkom, kumulativnom izdanju Kanconijera, da bi se potom samostalno upustio u zaokruživanje edicije posvećene jednoj od obljetnica velikoga pjesnika, a ponajmanje je mogao propustiti odmjeravanje odnosa Marulića naspram Petrarci.

Vraćajući se na intimniji plan, još u našoj studentskoj sobi mogao sam nazočiti Mirkovoj prevodilačkoj pasiji, a pogotovo se diviti njegovoj upornosti i nezadovoljstvu (o)lakim rješenjima. Kad se on već posvetio liričaru u Petrarci, meni je palo na pamet da se okušam prevoditi Petrarcu iz manje znanoga rakursa, pa sam se u grozničavom (»konkurentskom«) žaru džilitnuo načiniti hrvatsku verziju Trijumfa smrti, ispisanoga u epilijskim tercinama. Dakako da nisam »pogodio cilja«, nego sam se suočio s teškoćama koje su me posebno uvjerile u domete i razinu Mirkova rada na tom području.

Uza sve zasluge na drugim područjima, smatram kako je Mirko svoj optimum i maksimum ostvario u prevođenju, prepjevavanju, ponašivanju ili – ako hoćete – pohrvaćivanju stihova iz gotovo svih romanskih riznica. Svjedočim to na temelju dugotrajnoga iskustva, metodom vlastite kože, jer sam bio u prilici pratiti njegov rad na tom polju gotovo od samoga početka, a pratio sam ga do kraja, jer mi je svaki svoj prepjev podastirao na uvid i tražio moje mišljenje (čak povremeno prihvaćao poneku primjedbu, dopunu, ispravak).

Cvijeta Pavlović, Mirko Tomasović, Iva Grgić i Zlatko Crnković, HNK u Zagrebu, 2000. Promocija Marulićeva spjeva o jednom od snažnih ženskih likova – Suzani

Koliko god je vjernost Petrarci jedan od njegovih formativnih i konstitutivnih prevoditeljskih sastojaka, iz moje perspektive njegovu bih prevodilačku amplitudu radije napeo između mladenačkoga Dantea i zreloga, epohalnoga ostvarenja istoga velikog pjesnika. Naime, bio sam povlašten sudjelovati, surađivati na prepjevu Danteova Novog života. Dapače, primjerak izvornika upravo sam ja donio sa svojega prvoga putovanja u Italiju i predložio ga, kao »cimer«, da ga zajednički pokušamo transponirati u hrvatske stihove i prozu. To je za mene bila prava prevoditeljska škola. Obojica smo bila dovoljno uporna i tvrdoglava da branimo vlastite solucije, ali svjedočim kako je postotak Mirkovih rješenja na koncu svakako prevladao, pa sam mu se – u duhu autora kojim smo se bavili – s pravom obraćao kao »il miglior fabbro«, držeći ga teško nadmašivim vještakom na tom području.

Između mladenačkoga našeg bavljenja Danteovim Mladenačkim životom (koji pada negdje između 1962. i 1963) i Mirkove strastvene zaokupljenosti redakcijom Kombolova prepjeva Božanstvene komedije prošao je gotovo čitav njegov stvaralački život, jer se redigiranju Kombola i izvornom prenošenju završnih sedamnaest pjevanja Raja on posvetio upravo posljednjih godina i mjeseci djelovanja. U međuvremenu su se zbile nebrojene verzije Lamartinea i Baudelairea, de Vignyja i de Musseta, Sá-Carneira i Pes­soe, Gaspare Stampe i Louise Labé, Cervantesa i Tirsa de Moline, Sordella i Castelozze, Boileaua i Ronsarda, Hugoa i Nervala, Garcilasa i Jorge de Sene, Turolda i Verlainea... (nemoguće je sve nabrojiti!). U međuvremenu je sam priredio cjelovitu antologiju pjesništva francuskoga romantizma, dva izdanja lirike s romanskoga Parnasa, a u zajednici sa Zvonimirom Mrkonjićem integralni kompendij prepjeva trubadurske lirike i veliku panoramu francuske poezije od početaka do suvremenosti. U međuvremenu je Mirko najprije završio herkulski posao prepjeva Tassova genijalnog spjeva Oslobođeni Jeruzalem, a nakon toga ništa manje zahtjevan i opsežan posao pretakanja Camõesovih portugalskih stihova, Luzitanaca.

Sve je to bila priprema i predradnja da se konačno još jednom vrati Danteu, odnosno da dopuni i zaokruži nastojanja poštovanoga i omiljenoga mu Mihovila Kombola (kojemu je inače posvetio dvije goleme monografske studije). Prevoditi Dantea, dati Komediju u doličnu hrvatskom ruhu, gotovo je stoljetna opsesija naših talijanista i pjesnika, a Mirko se opravdano smatrao pozvanim da okruni kolektivne i vlastite ambicije što definitivnijim rezultatom, prepjevom i izdanjem za koje je mislio da može imati »kritičku« vrijednost. Pratio sam njegov trud i vidio s koliko je delikatnosti intervenirao u Kombolove verzije Pakla i Čistilišta, mijenjajući poneku sintagmu, uklanjajući »nečistu« rimu, dodajući manjkavo mjesto, a sve sa željom da to naše klasično prevodilačko djelo opstane kao uzor i održi se u kontinuitetu i kroz daljnja desetljeća.

A kad je samostalno krenuo u prostore Raja, od sedam­naestog pjevanja nadalje, predao se mukotrpnom i samozatajnom gonetanju hermetičkih značenja i još mukotrpnijem i zahtjevnijem kovanju novih ritmičkih rješenja i glatkih srokova. Ali pritom je i uživao, s veseljem mi je govorio kako otkriva duboke slojeve misaonosti i intuicije, kako osjeća veličinu i superiornost treće kantike, kako je Eliot bio u pravu preferirajući Raj ostalim dijelovima spjeva. Savjestan i skrupulozan do krajnosti, u Danteovo je remek-djelo unio svu količinu nataloženoga iskustva i svu težinu preostale energije, svjestan da na taj način ostvaruje i vlastito testamentarno djelo.

Mirko Tomasović na predstavljanju zbornika povodom
njegova 70. rođendana

Moja zadivljenost Mirkovim prevodilačkim etosom i erosom ne priječi me, dakako, da uviđam i njegovo značenje na nekim inim područjima, možda ponajprije na marulologiji. Imao sam opet priliku i sreću da s njime surađujem na samim početcima. Zajedno smo, davne 1970. pripremili izbor pjesništva (uz nešto proze) Marka Marulića, pod amblematičnim naslovom Plavca nova. Ta je lađica uskoro postala ishodištem čitave flote, jer je Mirkovim zauzimanjem i angažmanom u Splitu ne samo pokrenuto izdavanje sabranih djela nego i osnovan čitav Institut »Marulianum«, koji je proširio i produbio naše spoznaje o tom klasičnom autoru, ali i o njegovim pretcima, kako »starim poetama« tako i »začinjavcima«. No još je mnogo važnije što je ta inicijativa okupila i velik broj inozemnih stručnjaka i ništa manju ekipu mlađih znanstvenika. Ako je kao profesor na Katedri za komparativnu književnost mentorski moćno utjecao, u »Marulianumu« je to razvio do neslućenih protega.

Iz ine Mirkove kroatistike, da ne nabrajamo knjige, istaknut ćemo još samo dva temeljna aspekta. Upravo je na temelju svoje razvedene romanističke baze (sustavnoga poznavanja kulturnog i povijesnoga konteksta), on mogao afirmirati hrvatski romantizam kao pojavu analognu i jednakovrijednu mnogim europskim fenomenima, a nipošto tek zakašnjelu i provincijalnu manifestaciju pod političkom etiketom ilirizma. Ista europejska perspektiva omogućila mu je da domaćem petrarkizmu dade nužan dignitet i istaknuto mjesto, a to ga je pak posebno poticalo na polemičke reakcije, bilo da je riječ o talijanskim slavistima koji su poricali bilo kakvu originalnost hrvatskim pjesnicima, ili pak o srpskim proučavateljima koji su hrvatsku renesansnu i baroknu dionicu komotno svrstavali u himeru južnoslavenske uzajamnosti ranoga novog vijeka.

Tragom Kombola i Hergešića, Slamniga i Čale, Mirko Tomasović je stvorio nezamjenjivu parcelu književnoznanstvenog i hermeneutičkog, prevoditeljskog i općehumanističkog djelovanja, ostvario čitavu biblioteku vrijednih i osobnim pečatom obilježenih izdanja. A nas prijatelje i učenike zadužio je nemjerljivim ulogom.