Rimske razglednice (III)

 

 

 

Spomen »prvih kršćana u Rimu« vrlo će vjerojatno kod čitatelja prizvati scenu tajnih okupljanja u katakombama ili pak scenu mučenika u areni poput one na poznatoj slici Jean-Léona Gérômea. Ne sasvim bez razloga. Gotovo tri stoljeća povremenih progona i trajne nesnošljivosti kulminirala su velikim progonom za cara Dioklecijana (303–304). Iako je težište progona bilo na istoku Carstva i rimska je zajednica dala svoj obol toj bolnoj epizodi povijesti rane Crkve. Kao posljedica progonâ Rim je na izmaku antike, uz tradiciju sjedišta nasljednika sv. Petra, postao i pravim »rudnikom« mučeničkih relikvija. No, u novom kršćanskom svijetu Vječni Grad nisu posvećivali tek tjelesni ostatci mučenika. Njihova se aureola proširila i na mjesta vezana uz njihovo pogubljenje, njihove grobove, natpise, građevine... Jedna od takvih građevina bio je i glasoviti rimski Colosseum iako se povjesničari danas ne slažu oko toga jesu li kršćani – i koliko njih – uopće bili pogubljivani u flavijevskom amfiteatru. Taj je, naime, spomenik rimske carske veličine, nakon višestoljetnog zaborava tijekom kojeg je theatrum Rimljanima često služio kao rudnik oklesanoga kamena, slavu spomenika kršćanske starine – i sasvim precizno statusa svetišta – stekao tek početkom ranoga novog vijeka. Tradicija povezivanja koloseja s mučenicima učvršćena je, ako ne i stvorena, tek u 16. st., a papu Pija V. (1566–1572), koji je preporučivao prikupljanje pijeska »natopljenoga kršćanskom krvlju«, može se smatrati jednim od njenih prvih promicatelja. Iako ga srednjovjekovni hodočasnici nisu doživljavali značajnim mjestom kršćanske starine, Kolosej je do sredine 17. st. ušao u popise rimskih svetih mjesta.

 

 

 

 

 

Sl. 1. Jean-Léon Gérôme, Posljednja molitva kršćanskih mučenika, 1833.

 

 

 

Knjiga Roma ex ethnica sacra Fioravantea Martinellija iz 1653. navodi Colosseum među prvim mjestima povezanim s ranokršćanskim mučenicima. Aura svetosti u to je vrijeme odigrala ulogu u »spašavanju« Koloseja od mogućnosti da bude vraćen svojoj izvornoj funkciji i – pretvoren u arenu za borbu s bikovima. Kontroverzija nastala oko tog prijedloga okončana je odlukom pape Klementa X. (1670–1676), koji je Kolosej proglasio kršćanskim svetištem. Vremenski luk koji ocrtava stoljeće između pontifikata Pija V. i Klementa X. podudara se s razdobljem katoličke obnove, nazivane još i protureformacijom, koje je započelo Tridentskim saborom (1546–1563), a završilo krajem Tridesetogodišnjeg rata (1648). Vrijeme je to ujedno nastanka i procvata stila u umjetnosti koji se uobičajilo zvati barokom i koji je – u kontekstu papinske posttridentske obnove – dramatično promijenio izgled grada Rima.

Reformatio: katolička obnova, barokna umjetnost i kršćanske starine

Kad se spomene barokna obnova Rima čitatelj će zacijelo pomisliti na neko od pročelja gradskih bazilika, zadivljujućih unutrašnjosti crkava ili umjetničkih ostvarenja velikih majstora 17. st. Obnova koju su pokrenuli i podupirali rimski pape tijekom 17. st. velikim je zahvatima na području urbanizma, arhitekture i svih vrsta likovnih umjetnosti radikalno preoblikovala Rim učvršćujući iznova status Vječnoga Grada kao umjetničkog središta Europe. U toj su se obnovi osobito istaknula trojica papa: Urban VIII. (1623–1644), Inocent X. (1644–1655) i Aleksandar VII. (1655–1667), koji su u svoje pothvate upregnuli talent i vještinu glasovitih umjetnika poput Giana Lorenza Berninija (1598–1680), Francesca Borrominija (1599–1667) i mnogih drugih. No, veličanstvena obnova i izgradnja mostova, fontana i prostranih avenija bile su tek dio velikog pothvata. Duh barokne umjetnosti, opisan kao nakana da se intenzivnom vizualnom komunikacijom utječe na promatrača izravnim i izrazito osjećajnim govorom, bio je, prije svega, rezultat primjene uredbi Tridentskog sabora (1546–1563). Prvim plodom, ili pretečom, te nove umjetnosti smatra se pročelje isusovačke crkve Il Gesù, dovršene 1586., koje je – premda po kasnijim baroknim standardima skromno – najavilo nastup novoga stila. Iako su barokna arhitektura i umjetnost postali gotovo sinonimi za katoličku obnovu u Rimu, novi stil nije bio njen jedini plod.

 

 

 

 

Sl. 2. Prikaz Koloseja iz mape Speculum Romanae Magnificentiae, sred. 16. st.

 

 

 

Kao svaka obnova i ona posttridentska smjerala je obnavljanju zlatnog doba Crkve – dakako na temelju drugačijih pretpostavki od protestantske revolucije. Upravo je ta, na prvi pogled možda manje vidljiva, dimenzija katoličke obnove ostavila dubok trag na području proučavanja prošlosti dugoročno zaduživši niz modernih humanističkih znanosti. Riječ je, dakako, o nastojanjima tridentske obnove da se ranokršćanska baština drevnog Rima ponovno učini vidljivom. Kad je riječ o arhitekturi i umjetnosti, kako je uočio njemački književnik Martin Mosebach, »što god je u Rimu sagrađeno od srednjeg vijeka bilo je nadahnuto idejom obnove grada koji je potonuo u zaborav, a sve su umjetničke i arhitektonske novotarije našle svoj ishod u drevnom Rimu«.

Specifičan interes za kršćanske starine nije u baroknom Rimu bio novost. Kao dio općega »staretinarskog« interesa za rimske starine podrijetlo je imao u kasnosrednjovjekovnom humanizmu nastalom u sjevernoj Italiji 13. i 14. st. Humanistički je pokret, tražeći svoje korijene u klasičnoj prošlosti, poticao interes za rimske starine i njihovo sakupljanje. Zanimanje za ranokršćanske starine u Rimu nije se, dakle, pojavilo tek s katoličkom obnovom u 16. st. Štoviše, u nekom smislu ono se javilo već tijekom 4. st., kad je kršćanstvo postupno postalo prihvaćenim dijelom visoke kasnoantičke kulture. U tom kontekstu hagiografije prvih kršćanskih mučenika imaju zajedničko izvorište s početcima ranokršćanske arheologije. Kako je duhovito uočio William H. C. Frend, ako se pisca velike Crkvene povijesti Euzebija Cezarejskog (o. 260–340) može smatrati ocem kršćanske historiografije – caricu se Helenu (o. 250 – o. 330) može proglasiti majkom ranokršćanske arheologije. Njena je potraga za relikvijama Sv. Križa u Jeruzalemu, doduše, riječima Marka Humphriesa, »bila više vođena molitvom nego ičime što bi podsjećalo na modernu arheološku praksu«. Ipak, spoj pobožnih nakana i potraga za svjedočanstvima – bilo pisanim bilo materijalnim – povezivao je interes za ranokršćanske mučenike od vremena »Konstantinova obrata« početkom 4. st. sve do našeg vremena. Na stranu više od jednog tisućljeća neprekinutog interesa za kršćanske starine, govoreći o oblikovanju znanstvenih disciplina koje se bave ranim kršćanstvom, obično se neposrednim pretečama začetnika modernih disciplina smatraju renesansni humanisti i njihov »staretinarski interes«. Na tragu spoja humanističke učenosti i angažirane crkvene obnove za razvoj crkvene povijesti i ranokršćanske arheologije ključno je upravo razdoblje posttridentske katoličke obnove. Pomak u percepciji rimskih starina (renesansni humanisti su prezirali srednjovjekovnu arhitekturu kao ostatak »gotičkog barbarstva«) dogodio se potkraj 16. st., kad je uz klasičnu starinu ona specifično kršćanska počela zadobivati na cijeni. Niz velikih pothvata – od pisanja crkvene povijesti, pročišćavanja Rimskog martirologija do sastavljanja velikih kolekcija djela svetaca (Acta sanctorum) – imao je za svrhu reafirmirati ranokršćansku prošlost i pokazati duboko povijesno utemeljenje Rimske crkve.

 

 

 

Sl. 3. Prikaz okupljanja kršćana u Kalistovim katakombama s kraja 19. st.

 

 

O značenju Tridentskog sabora (1546–1563) i zamahu koji je dao sveopćoj katoličkoj duhovnoj i kulturnoj obnovi zacijelo nije nužno pisati. No, u tome se kontekstu bez sumnje može utvrditi da je ranokršćanska arheologija »rođena u postreformacijskom Rimu pod nadzorom Katoličke Crkve«, pri čemu su, riječima Kimberly Bowes, »obje okolnosti podjednako u zemljopisnom i konfesionalnom smislu, imale presudan utjecaj na razvoj te discipline«. Prvotni interes za rano kršćanstvo u posttridentskom Rimu velikim je dijelom bio usmjeren istraživanju katakombi. Od prvih istraživanja koje je poduzeo Antonio Bosio pa sve do njihove obnove Giovannija Battiste de Rossija u drugoj polovici 19. st. svrha i nakane discipline nisu skrivane. Riječ je, naime, o nastojanju da se »preko materijalne kulture utvrdi apostolska prisutnost u Rimu, pokažu kršćanski početci i općenito prizivom na apostolsko nasljeđe i baštinu učvrsti položaj Katoličke Crkve«. Ranokršćanska arheologija trebala je, dakle, poslužiti Crkvi kao efikasan odgovor na protestantsku kritiku, a aktivnosti usmjerene istraživanju, obnovi i čuvanju rimske ranokršćanske baštine bile su dio katoličkog odgovora na gorući izazov protestantizma. Drugim riječima, materijalna svjedočanstva iz kršćanske starine na razne su načine korištena kao argument u prilog potvrđivanju rimskog prvenstva i neprekinutog odnosa Katoličke Crkve s prvotnim »zlatnim dobom« kršćanske prošlosti. Kako je taj proces praktično izgledao? Postavljajući pitanje o tome kako su ostatci ranoga kršćanstva i srednjovjekovlja – ponajprije crkve, grobnice, slike i natpisi – razumijevani i uklopljeni u pisanje povijesti Rima, američki povjesničar umjetnosti William Tronzo nedavno je ponudio odgovor smještajući niz postupaka između uništavanja, preko zamjene i popravaka do obnove i ponovne uporabe.

Subterranea civitas: otkriće katakombi i sjećanje na prvotnu Crkvu

Rimske katakombe oblikovane kao golema podzemna groblja, zamršene mreže hodnika i galerija, nastale su organskim širenjem počevši od 2. st. Smještene uzduž izvangradskih prometnica, katakombe su služile kao mjesto ukopa podjednako poganima, kršćanima i židovima. U znanosti je uvelike prihvaćeno, iako u javnosti manje poznato, shvaćanje da katakombe nisu bile isključivo kršćanska groblja, nisu služile skrivanju kršćana u vrijeme progona, a nema ni mnogo svjedočanstava o održavanju liturgijskih obreda u njima. Posljednje je bilo karakteristično isključivo za mjesta potvrđenog ukopa mučenika, uglavnom pod nadzorom rimskih biskupa. Najveće širenje katakombe su doživjele tijekom 4. i 5. stoljeća, da bi nakon 6. st. izgubile na važnosti u vrijeme kad se počinju graditi bazilike iznad katakombi. Propadanje Rima na izmaku antike dovelo je do napuštanja mnogih dijelova grada tako da su katakombe – iako zanimljive kasnoantičkim hodočasnicima – postupno napuštane. Velika langobardska opsada Rima oko Božića 755. tijekom koje su, kako bilježi rimski izvor, »pokradena mnoga tijela svetaca, a njihova sveta počivališta razorena«, bila je jedan od poticaja da se velik dio mučeničkih relikvija iz katakombi prenese u sigurnije gradske bazilike. Nakon napuštanja ukopa, a potom i štovanja mučeničkih grobova, većina je katakombi zatvorena i tijekom stoljeća zaboravljena. Među rijetkim katakombama poznatima tijekom srednjeg vijeka bile su tek katakombe S. Agnese i S. Sebastiano.

Svjedočanstva o posjetima katakombama zabilježena su doduše još i u 15. st. (franjevci su najkasnije 1432. počeli s organiziranim posjetima groblju S. Callisto), kad su ih religionis causa posjećivali i mnogi ugledni humanisti, no, budućnost katakombi – i njihovo mjesto u rimskoj topografiji te sjećanju Crkve uopće – zauvijek se promijenilo potkraj 16. st. Prvo od velikih otkrića tog vremena bilo je slučajno našašće groblja S. Priscillae kraj gradskih vrata na Via Salaria 1578. Otkriće je pobudilo velik interes obrazovanih suvremenika, a papa Grgur XIII. odmah je na lice mjesta poslao vikara grada Rima kardinala Giovanija Savellija i znamenitoga humanista monsinjora Marca Antoinea Mureta. Tijekom druge polovice 16. st. više je istraživača dalo svoj doprinos poznavanju katakombi, poput Onofrija Panvinija (1530–1568), Alfonsa Ciacconija (1540–1599) ili Antonija Bosija (1575–1629). Uz intenzivan interes što su ga tadašnja otkrića pobudila među svima koji su željeli doživjeti direktan opipljiv dodir s ostatcima prvotne Crkve, ponovno otkriće katakombi i uspostava crkvene kontrole nad njihovim istraživanjem postat će ključnim karakteristikama posttridentskog »upravljanja ranokršćanskom baštinom«. Dodatna važna dimenzija tih otkrića bilo je i direktno uključivanje novootkrivenih materijalnih svjedočanstva u projekt pisanja nove crkvene povijesti. Naime, u to je vrijeme budući kardinal Cesare Baronio (1538–1607) započeo sastavljati veliku povijest Crkve, svoje glasovite Annales Ecclesiastici (1588–1607). Anali su bili zamišljeni kao katolički odgovor na Magdeburške centurije (1539–1574) Matije Vlačića Ilirika, čija je središnja teza riječima Hansa H. Brummera bila »obnova vrlina ranoga kršćanstva kroz protestantizam«.

Iz suvremene perspektive istraživanja koja su u rimskim katakombama započeli Bosio i drugi umnogočemu su počivala na pogrešnim pretpostavkama o uporabi i funkcioniranju ranokršćanskih grobalja. Stoga se početkom modernog i sustavnog istraživanja katakombi ipak smatra ono koje je poduzeo otac moderne ranokršćanske arheologije Giovanni Battista De Rossi (1822–1894) i njegovi nastavljači pod okriljem papinskog povjerenstva za svetu arheologiju. Commissione di Archeologia Sacra osnovana je 1852., a 1925. papa Pio XI. unaprijedio je povjerenstvo u rang papinskog instituta – Istituto Pontificio di Archeologia Cristiana. Tragovi izvornog sukoba oko tumačenja ostataka ranoga kršćanstva nisu potpuno nestali ni tijekom razdoblja prosvjetiteljstva, štoviše preživjeli su duboko u 20. st. Dovoljno je za primjer baciti pogled na englesko izdanje knjige De Rossijeva nasljednika, pročelnika Papinske komisije za kršćansku arheologiju Orazija Marucchija iz 1929., koje počinje strastvenom tiradom protiv protestantskih arheologa. Sumnjičavost prema radu Instituta koji nastavlja s istraživanjem i održavanjem rimskih katakombi moguće je i danas osjetiti zaputite li se u razgledavanje katakombi u društvu arheologa iz protestantskog svijeta. No, da se vratimo na kraj 16. st. Ponovno otkriće rimskih katakombi došlo je katoličkim povjesničarima-polemičarima tog vremena kao naručeno. Naime, nasuprot protestantskim prizivima na kršćansku starinu koji su (upućivani iz zemalja koje su nekad jedva bile dio Rimskog Carstva) mogli počivati isključivo na tekstualnoj poveznici s piscima prvotne Crkve, Rim je mogao ponuditi direktan susret s materijalnim ostatcima života rane Crkve: rimske i katoličke. Na taj se način rana arheologija našla u prilici ponuditi »opipljivo svjedočanstvo neprekinutoga kontinuiteta Rimske Crkve s Kristovim vremenom i snažan argument u prilog legitimnosti crkvene institucije...«.

Romae sanctae basilicae: zaštita i obnova crkava

Uz katakombe jedna od slika ranoga kršćanstva jest i ona malih zajednica koje se okupljaju po privatnim kućama. Jedna od prvih briga ranokršćanske arheologije od njenih je početaka bila otkriti najstariji sloj građevina u kojima su se okupljali kršćani. Tijekom vremena razvoj je arheološke struke pokazao da mnogi takvi prostori – smatrani okupljalištima ranih »kućnih crkava« (domus eccleasiae) – nisu toliko stari koliko se na tragu tradicije smatralo ili čak da izvorno uopće nisu bili ranokršćanske građevine. No, u vrijeme katoličke obnove arheologija u modernom smislu nije postojala i značenje pojma istraživanja umnogome se razlikovalo od današnjeg. No, u naznačenom kontekstu, interesa pak za najstarije gradske crkve nije nedostajalo. Mnoge barokne bazilike sagrađene su na mjestu nekadašnjih – stvarnih ili pretpostavljenih – ranokršćanskih crkava često na tragu predaje. Uz one najznačajnije poput velikih bazilika sv. Petra, sv. Ivana Lateranskog, koje su stoljećima odolijevale zubu vremena – grad je bio prepun gradskih »župnih« crkava (tzv. tituli), ali i crkava podignutih u čast mučenika. Neke od tih crkava kontinuirano su služile kršćanskom kultu stoljećima, dočim su mnoge tijekom vremena propadale pa čak i bivale zaboravljane. Kak god bilo, u nekim je slučajevima »gašenje sjećanja« dovodilo do niza pogrešnih, ili u najmanju ruku dvojbenih pretpostavki o podrijetlu crkava i njihova namještaja. No, povijesna autentičnost ne zanima nas ovdje koliko način na koji su ostatke ranoga kršćanstva suvremenici katoličke obnove doživljavali. Spomenuta Tronzova tipologija odnosa prema baštini tu nam nudi nekoliko temeljnih oblika postupanja s drevnim rimskim crkvama: rušenje, preoblikovanje i obnova.

 

 

 

Sl. 4. Cesare Baronio, crkveni povjesničar, kardinal i autor velike crkvene povijesti

 

 

Očit primjer prvog postupka pruža obnova jedne od najznamenitijih svjetskih crkava – bazilika sv. Petra. Podignuta početkom 4. st. na mjestu navodnog pogubljenja apostolskog prvaka u Kaligulinu cirku, ta je bazilika, smještena izvan zidova antičkog Rima na obroncima Vatikanskog brežuljka, doživjela velike preinake i prije barokne obnove. Od planova pape Nikole V. u 15. st. do obnove za Julija II. početkom 16. st. postupno su mijenjali izgled kasnoantičke bazilike. Radikalni zahvati koje je papa Julije naručio od Bramantea priskrbili su velikom arhitektu nadimak Il Ruinante zahvaljujući njegovu rušenju znatnog dijela zapadnoga kraja bazilike. Kako god bilo, razdoblje između 1500. i 1650. vrijeme je kad su postupno uklonjeni gotovo svi ostatci bazilike podignute u vrijeme cara Konstantina i njegovih nasljednika. Uklapanje niza elemenata »stare bazilike«, poput stupova ili dijelova mozaika u novu građevinu, ne umanjuje činjenicu da su zahvati na bazilici podrazumijevali rušenje »starog sv. Petra«. U obranu niza iznimnih umjetnika koji su na tom projektu radili valja dodati da je crkva u 15. st. već bila u vrlo lošem stanju i da je nekakv oblik obnove bio nužan. Kako god bilo, veličanstven prizor bijele bazilike koja je nakon završetka arhitektonskih zahvata sredinom 17. st. zasjala na novouređenom trgu, umnogome je negacija starine koju je Mosebach opisao kao »raskošno prenaglašavanje ‘onog rimskog’ ... koje je u temelju ipak modernistička pobuna protiv rimske ideje organskog rasta«.

Sudbina Sv. Petra bila je ipak više iznimka nego pravilo pri obnovi rimskih ranokršćanskih bazilika. Drukčije su postupili pape s rimskom katedralom, bazilikom sv. Ivana Lateranskog. Ta je prva među kršćanskim crkvama grada Rima – sjedište i boravište rimskih papa tijekom srednjeg vijeka – imala osobito značenje za nasljednike sv. Petra. Sagrađena za cara Konstantina uza sve druge funkcije predstavljala je i simbolički podsjetnik na carski sporazum prvoga kršćanskog cara s rimskim biskupom papom Silvestrom. Prema predaji uobličenoj u ranome srednjem vijeku u obliku glasovite Konstantinove darovnice, car je Konstantin napuštajući Rim (da bi osnovao novi Rim na Bosporu) u znak zahvale za iscjeljenje od gube rimskome biskupu ostavio (uz crkvenu i svjetovnu vlast u zapadnoj polovici Carstva) veliki kompleks Lateranske palače. To je sjedište rimskih biskupa preko tisuću godina bilo temeljito pregrađeno po narudžbi pape Siksta V. (1585–1590). Uz velike barokizirajuće zahvate dva su prostora ostavljena netaknuta kao svjedočanstvo: Scala sancta s kapelom Sancta sanctorum i triklinij pape Lava III. (795–816) kao ostatak kompleksa iz doba nazočnosti Karla Velikog u Rimu. Obnova same bazilike povjerena arhitektu Francescu Borrominiju, provedena 1646–1650., nije »rastrgnula tkivo« starog Sv. Ivana uresivši ju baroknim pročeljem.

Od primjera velikih gradskih bazilika možda su ipak zanimljiviji pothvati obnove niza manjih gradskih crkava od starine posvećenih rimskim mučenicima. Mnoge od tih crkava, poput sedam »velikih gradskih bazilika«, temeljito su barokizirane, neke su dobile tek barokna pročelja, a neke – poput Sv. Balbine, čija je unutrašnjost intenzivno barokizirana – izvana su ostale jednostavne, gotovo neugledne crkve od cigle. Osobito zanimljiv slučaj jest obnova crkve sv. Nereja i Ahileja kraj Karakalinih termi na Apijskoj cesti. Do obnove crkve došlo je kad ju je veliki crkveni povjesničar Cesare Baronio – prilikom svojeg izbora za kardinala – izabrao za svoju naslovnu crkvu. Baronio je služio kao naslovni kardinal Ss. Nereo e Achilleo od 1596. do 1598. Tijekom tog vremena, a u sklopu priprema za veliki jubilej 1600., Baronio se uhvatio velikog projekta obnove te ranosrednjovjekovne crkve pogrešno smatrajući da je riječ o ranokršćanskoj bazilici u kojoj su izvorno bila sahranjena dvojica rimskih mučenika (Domiciline katakombe u kojima su mučenici bili izvorno sahranjeni tada još nisu bile otkrivene). Crkva koju je dao obnoviti već papa Siksto IV. u 15. st. bila je u vrijeme Baronijeva imenovanja, kako bilježi suvremenik, u ruševnom stanju. To je novoimenovanom kardinalu pružilo priliku da na djelu pokaže ono što je promovirao radeći kao povjesničar na svojim velikim projektima pisanja crkvene povijesti i obnove Rimskog martirologija (1584–1588). Želeći – na tragu svojeg shvaćanja važnosti obnove ranokršćanskog ambijenta – dočarati oblik crkve iz vremena pape Grgura I. (590–604). Vjerovalo se naime da je taj svetac izrekao svoju znamenitu »dvadesetosmu« propovijed pred počivalištem dvojice mučenika upravo u crkvi sv. Nereja i Ahileja. Baronio je, dakle, poduzeo restauraciju koja je, iako ne odgovara suvremenoj uporabi toga pojma, fascinatno svjedočanstvo posttridentske obnove. Obnovivši ulazni trijem po uzoru na druge ranokršćanske bazilike, pred crkvu je dao smjestiti stup za koji se vjerovalo da potječe iz Solomonova hrama u Jeruzalemu.

Za uređenje unutrašnjosti dopremljeno je više ulomaka iz drugih gradskih crkava (opat samostana S. Paolo fuori le mura donirao je kamen za izvedbu oltarne pregrade), od kojih su mnoge tih godina proživljavale razne oblike barokne obnove. No, uz prikupljanje »starina«, Baronio je crkvi želio udahnuti život i oživljujući povijesnu scenu Grgurove propovijedi. S tom je nakanom ispod rekonstruiranih izvornih mozaika u apsidi dao naslikati prikaz Grgura Velikog kako propovijeda okupljenim biskupima i svećenicima. Prikazavši slušatelje kao suvremenike, Baronio je, preko umjetnika koji je fresku izveo, želio promatraču pomoći da prekorači stoljeća koja su ga dijelila od vremena svetoga Pape s kraja 6. st.

 

 

 

 

Sl. 6 Unutrašnjost crkve SS Nereo e Achilleo

 

 

 

Konačno, kako bi komemorirao događaj, Baronio je latinski tekst propovijedi dao urezati u naslon katedre. Da bi sačuvao izgled svojeg pothvata za budućnost, kardinal Baronio je zamolio papu Klementa VIII. da crkvu prepusti zajednici oratorijanaca, kojoj je i sam pripadao. Također, u crkvi je ostavio i ploču na kojoj je sam opisao svoj rad na obnovi i zamolio nasljednike da njene rezultate ne mijenjaju. Slične postupke »obnove« kardinal Baronio je primijenio i pri obnovi crkve S. Cesareo de’Appia (sa sličnim pogreškama u datiranju i identificiranju podrijetla) tako da te dvije crkve i danas svjedoče ne samo o tome kako su crkveni povjesničari kasnog 16. st. zamišljali rimsku prošlost nego i kojim su je konkretnim postupcima nastojali oživiti i približiti suvremenicima.

Collectio: skupljanja i pokazivanja

Obnova crkava i njihovo urešivanje bili su najvidljiviji (i zacijelo najdojmljiviji) učinci primjene obnoviteljskih naputaka o korištenju svetih slika i rasprava o rimskim crkvama sačuvanih u djelima poput onih Gabriela Paleottija i Onofrija Panvinija. No, porast zanimanja za ranokršćansku starinu – bilo u obliku istraživanja katakombi ili obnove starih crkava – doveo je i do otkrića mnoštva ranokršćanskih materijalnih ostataka poput sarkofaga, svjetiljki, uresa i natpisa. Kao rezultat tih otkrića u kasnom 16. st. pojavile su se prve »tematske« zbirke »ranokršćanskih predmeta«. Skupljali su ih pojedinci, svećenici i laici, crkve i samostani. Kako su te zbirke izgledale svjedoči kolekcija Lelija Pasqualina (1549–1611), kanonika Sv. Marije Veće, čija je zbirka novčića – u obliku ilustracija – našla put u Baronijeve Anale. Iako su takve zbirke bile rijetke sve do kasnog 17. st., papinski službenik Francesco Gualdi (1576–1657) bio je među prvima koji je u svoj Museo (otvoren u obiteljskoj kući u blizini Trajanove tržnice) smjestio ranokršćanski sarkofag i više uljnih svjetiljki. Više kardinala slijedilo je potkraj 17. st. Gualdijev primjer skupljajući nalaze iz katakombi. Prikazi iz tih nekoliko kolekcija postat će poslije dijelom znamenitoga »Papirnatog muzeja« Cassiana dal Pozzo (1588–1657), a same umjetnine završit će u vatikanskoj zbirci. Naime, svakojake privatne zbirke postupno su prerastale u veće kolekcije, od kojih je zacijelo najznačajniji Museo Cristiano, osnovan 1757. u Vatikanskoj knjižnici. Stoljeće kasnije papa Pio IX. ustanovio je 1854. Museo Pio Cristiano u Lateranskoj palači. Plod višestoljetnog sabiranja nađenih predmeta i okupljanja manjih raspršenih zbirki doveo je konačno do stvaranja današnje bogate vatikanske zbirke.

 

 

 

Sl. 7 Prikaz propovijedi sv. Grgura Velikog, zidna slika u apsidi crkve SS Nereo e Achilleo

 

 

No, već u doba barokne obnove, osim privatnih kolekcija namijenjenih pogledu uskoga kruga ljubitelja starine i stručnjaka, materijalni ostatci ranoga kršćanstva postajali su dio »javnih zbirki« čija je svrha bila poslužiti javnom promicanju obnoviteljskih ideja. Uz već spominjane stupove i mozaike – poput onih u velikim bazilikama S. Pietro in Vaticano i S. Giovanni in Laterano ili pak crkvama poput SS Nereo e Achilleo – mnogi su manji predmeti također postali dio vidljive javne promocije »ranokršćanske obnove«. Jedan od najdojmljivijih primjera zacijelo jest izlaganje ranokršćanskih natpisa u trijemu crkve S. Maria in Trastevere.

 

 

 

Sl. 8 Trijem bazilike sv. Marije u rimskoj četvrti Trastevere

 

 

Izlaganje natpisa na pročelju zgrada, crkava i samostana nije samo po sebi bilo neobično ili rijetko u predmodernom Rimu. Sama crkva sv. Marije ima posebno mjesto među istraživačima »ponovne uporabe starine« zbog činjenice da su već u 12. st. u obnovu njena trijema uklopljeni stupovi dovučeni iz Karakalinih termi. Uzidavanje ranokršćanskih natpisa u pročelje crkve kronološki doduše ponešto kasni za ovdje razmotrenim primjerima i nova je faza u shvaćanju uloge i načina predstavljanja ranokršćanskih ostataka. Do 1700. godine istraživanje kršćanskih starina oblikovalo se i učvrstilo u nekoliko jasno određenih disciplina. Jedna od važnijih smjernica te nove generacije istraživača bilo je uvjerenje da su materijalni ostatci (što uključuje i natpise) »autentičnije i dragocjenije svjedočanstvo« prošlosti od pisanih izvora. No, ne samo to – kao što je nedavno istaknula Anne Marie Yasin – ti su ulomci prošlosti doživljavani istodobno i kao povijesni dokumenti i kao relikvije, dakle sveti ostatci. Skupljanje ranokršćanskih natpisa potkraj 17. st. potaknulo je ne samo njihovo znanstveno proučavanje nego i uklapanje u tkivo javnoga gradskog prostora. Tu su pak postali dio svjedočanstva o neprekinutom kontinuitetu između postreformacijske Katoličke Crkve i prvih rimskih kršćana nudeći, riječima A. M. Yasin, »opipljiv pristup prošlosti koji je istovremeno bio i povijestan i svet«.

Disseminatio: prikazi i reprodukcije

Kao što je već rečeno, otkriće katakombi i drugih mjesta povezanih s uspomenama na prva stoljeća kršćanstva u Rimu potaknulo je i njihovo opisivanje. Tako Španjolcu Alfonsu Chacónu (Ciacconius u latinskim izvorima) dugujemo prve reprodukcije zidnih slika iz takozvanih Priscillinih katakombi otkrivenih 1578. Antonio Bosio, laik, istraživač i zaljubljenik u katakombe, svojim je djelom Roma subtteranea iz 1632. postumno stekao mnoštvo poštovatelja. Sam Bosio nije dočekao objavljivanje svoje knjige, no njegov je gotovo cjeloživotni trud uložen u dokumentiranje, opisivanje i prikaz nalaza iz katakombi postao u svoje vrijeme modelom znanstvene obrade ranokršćanskih lokaliteta i materijalnih nalaza koji su nastavili njegovi nasljednici.

Opisivanje i prikazivanje bili su tada shvaćani i kao načini promocije i očuvanja te baštine za budućnost. Istodobno su ugledni znanstvenici poput Cassiana dal Pozzo (1588–1657) kao angažirani sakupljači i pokrovitelji stvorili veličanstvene kolekcije, među kojima se ističe upravo dal Pozzov glasoviti Museo Cartaceo, veličanstvena zbirka crteža, grafika i drugih prikaza rimskih umjetnina među kojima su svoje mjesto našli i mnogobrojni prikazi ranokršćanske umjetnosti.

Dalmatinski papa i ilirski car:
hrvatski udio u obnovi

Da su ranokršćanske starine – uz očitu ulogu u katoličkoj obnovi – mogle služiti drugim ciljevima i unutar Katoličke Crkve, pokazuju pokušaji »prisvajanja« (simboličkog ili stvarnog) lokaliteta, građevina i materijalnih ostataka od strane raznih skupina i institucija. Za hrvatske je čitatelje u tom smislu zanimljivo upozoriti na djelovanje hrvatskoga klera u okrilju rimske bratovštine sv Jeronima. Kao što je poznato, obnova Rima početkom 17. st. zahvatila je i niz građevina među kojima se neke suvremenici prepoznavali kao značajne za »hrvatsku stvar«. Povijest rimske crkve sv. Jeronima i njoj pridružene bratovštine sama je po sebi znakovit prilog raspravi o renesansnom ili ranomodernom korištenju ranokršćanske tradicije, no, kult sv. Jeronima i njegovo »pohrvaćivanje« ne može se – s obzirom na svoje srednjovjekovno podrijetlo – smatrati plodom posttridentske obnove. Naime, papa Nikola V. još je 1453. dodijelio udruzi došljaka iz hrvatskih zemalja ruševnu crkvicu sv. Marine na obali Tibera i uz nju potvrdio bratovštinu sv. Jeronima. Stoljeće i pol kasnije uz tu crkvu, ponovno posvećenu sv. Jeronimu, papa Siksto V. ustanovio je 1589. i kaptol sv. Jeronima, prilikom čega je crkva temeljito obnovljena. I bratovština i crkva su, dakle, u vrijeme barokne obnove bile već više stoljeća stare rimske institucije. Potpora zajednici okupljenoj oko crkve sv. Jeronima pripisuje se nizu baroknih papa u čijim je nacrtima o obnovi katoličanstva na »slavenskom jugu« hrvatski kler imao igrati značajnu ulogu. Među posttridentskim papama u tom je smislu zacijelo najznačajniji bio Urban VIII. (1623–1644).

Za njegova pontifikata početkom 17. st. upravitelj bratovštine sv. Jeronima bio je Ivan Tomko Mrnavić (1580–1637), jedan od najaktivnijih hrvatskih prelata u Rimu. Taj je Šibenčanin po rođenju i dijete siromašnih doseljenika iz Bosne u novije vrijeme nepravedno optuživan kao fantast zbog svojeg pisanja. No, koliko god danas smatrali njegove genealogije povijesno neutemeljenima i njegove izvode fantastičnima, treba ipak reći da takvi postupci, genealogie incredibili, nisu bili neobični za aspirirajuće prelate onog vremena. Kako god bilo, Urban VIII. pokušao je Mrnavića instalirati na mjesto šibenskog biskupa – što su mletačke vlasti odbile s argumentom da je kao Morlacco i član setta dei Gesuiti neprikladan. Umjesto toga papa ga je postavio vikarom zagrebačkog biskupa, a nedugo nakon toga dodijelio mu 1631. i titulu naslovnog biskupa bosanskog. Tijekom mnogobrojnih boravaka u Rimu (gdje je obnašao važne službe u oblikovanju slavenskih liturgijskih knjiga za potrebe Congregatio de propaganda fide) Mrnavić se pokazao vrlo plodnim piscem. Iako nas njegova opširna historiografska i, rekli bismo danas, publicistička djelatnost ovdje ne zanima, tek je u kontekstu njegovih nastojanja oko »obnove Ilirije« i napretka ilirske nacije razumljiv i njegov doprinos afirmaciji rimske ranokršćanske baštine – protumačene kao dio »ilirske« nacionalne povijesti. Na­ime, Mrnavić je, kako pokazuje nedavno istraživanje Daniela Premerla, kao upravitelj Sv. Jeronima, 1630. dao u crkvi sv. Jeronima postaviti ploču u čast pape Urbana VIII. i sa zahvalom zaštitniku »ilirske nacije« Alessandru Cesariniju. Ploča s latinskim tekstom izvorno je stajala nad ulazom u crkvu, a Urbanu VIII., rimskom prvosvećeniku »koji je očinskom ljubavlju zagrlio ilirsku naciju«, pripisuje nekoliko zasluga: mir koji je donio ilirskom zboru, pročišćavanje ilirskih liturgijskih knjiga i dovođenje ilirskih alumna u kolegij u Loretu. Uz te suvremene preokupacije – papa je zadužio ilirsku naciju i »podižući iz temelja crkvu sv. Gaja, ilirskog pape i mučenika« te ukrašavajući krstionicu sv. Konstantina, »ilirskog cara«.

 

 

 

Sl. 9 Roma subterranea novissima, nadopunjeno izdanje Bosijeve knjige iz 1651.

 

 

Crkvica sv. Gaja (kod nas možda poznatijeg kao Kaj ili Kajo) slabo je poznata crkva posvećena ranokršćanskom rimskom biskupu (283–296) i mučeniku, prema predaji iz Salone. Relikvije sv. Gaja izvorno su bile štovane na groblju sv. Kalista. Ranokršćanska crkva zapamćena u izvorima kao titulus Caii podignuta je vjerojatno tijekom 5. st., no manje je vjerojatno da ime uistinu potječe od istoimenoga dalmatinskog pape. Gaj je dobio mjesto u rimskom kalendaru, no u Rimu nije imao razvijen kult sve do 16. st. Kasnoantička crkva – poslije preimenovana u S. Susanna – srušila se tijekom srednjeg vijeka u vrijeme kad je šire područje oko nekadašnjih sjeveroistočnih gradskih vrata Porta Nomentana bilo napušteno. Već je papa Pio V. 1588. naložio iskopavanje relikvija sv. Gaja, a u to vrijeme datira se i izvedba zidnih slikarija u crkvi sv. Jeronima s prikazima sv. Gaja i sv. Ivana IV. Posttridentsko zanimanje za rimske kršćanske starine dovelo je i do toga da je papa Urban VII. dao 1631. – na pretpostavljenom mjestu titulus Caii – podići novu baroknu crkvu u čast svojeg prethodnika. Iako u Rimu nije uživao osobito štovanje, sv. Gaj bio je dobro poznat učenim dalmatinskim humanistima. Niz hrvatskih pisaca, od Šibenčanina Jurja Šišgorića u 15. st., Hvaranina Vinka Pribojevića u 16. st., do Dubrovčanina Mavra Orbinija, spominje sv. Gaja, najčešće ga povezujući s drugim dalmatinskim papom Ivanom IV. (640–642). Iako nije poznato da bi Gaj bio štovan u Dalmaciji tijekom srednjeg vijeka, dugo su pamćenje i percepcija sv. Gaja kao »našijenca« prilikom izgradnje crkve Mrnavića potaknuli da u ime svoje ilirske nacije zahvali Urbanu VIII. Nije moguće pouzdano utvrditi nisu li hrvatski prelati odigrali ulogu u obnovi interesa za sv. Gaja, no okolnosti osmanske ugroze njegove domovine, kao i nastojanja Svete Stolice oko obnove katoličanstva na tom prostoru povezali su interese, ni prvi ni zadnji put, papinstva i hrvatskoga klera. Tijekom kasnog 17. st. kult sv. Gaja proširio se u Zagrebu i Splitu, a preko hrvatskih kolegija i u Loreto i Bolognu. Crkvu pak sv. Gaja u Rimu više nije moguće razgledati. Nakon ujedinjenja Italije, a radi potrebe izgradnje zgradâ Ministarstva obrane, crkva je podržavljena 1873. i dvije godine nakon dovršetka Ministarstva 1885. srušena.

 

 

 

Sl. 10 Krštenje Konstantina Velikog, tapiserija prema skici P. P. Rubensa (1622–1625)

 

 

Konačno, ukrašavanje koje spominje Mrnavićev natpis govori o uređenju krstionice bazilike sv. Ivana Lateranskog, gdje su od ranog 7. st. bile pohranjene relikvije niza dalmatinskih mučenika. No, tu tradiciju – toliko važnu za srednjovjekovnu splitsku biskupiju – natpis ne spominje, nego podcrtava »činjenicu« da je graditelj krstionice, car Konstantin Veliki, također bio »ilirskog roda«. Povijesna svjedočanstva potvrđuju da je car rodom uistinu bio iz Naisa (današnjeg Niša), a i taj je kraj u široko shvaćenom mogućem opsegu nekadašnje »ilirske nacije« za Mrnavića mogao postati dijelom Ilirije. Na stranu zanimljivo pitanje jesu li hrvatski klerici u Rimu u 17. st. i salonitanske mučenike prikazane na mozaiku u Lateranskoj krstionici doživljavali dijelom iste nacionalne povijesti kao i šira rasprava o točnom značenju ilirske nacije kod hrvatskih pisaca 17. i 18. st., no ploča iz crkve sv. Jeronima koju je Daniel Premerl nedavno povezao s Mrnavićem svjedoči o njihovoj nazočnosti u obnoviteljskim aktivnostima baroknih papa. Time je na neki način i »tražeći svoje mjesto pod suncem« kler iz osmanskom ugrozom prignječenih »ostataka ostataka« – uz ulogu obrane rimskoga katoličanstva na jugoistočnom obodu Panonije i u zaleđu istočne jadranske obale – sudjelovao, u koliko god skromnoj mjeri, u baroknoj obnovi ranokršćanskog Rima.

Bibliografija

Bowes, Kimberly. »Early Christian archaeology: A state of the field«. Religion Compass 2 (2008): 575–619.

Brown, Beverly Louise, ed. The Genius of Rome, 1592–1623. Exhibition catalogue. London: Royal Academy of Arts, 2001.

Carletti, Carlo – Vincenzo Fiocchi Nicolai, »Gli studi di archeologia, epigrafia ed antichità cristiane«. Atti della pontificia academia romana di archeologia, ser. III, Memorie (2010): 321–345.

De Rossi, Giovanni Battista. Roma sotterranea cristiana, vols. 1–3. Roma: Cromo-litografia Pontificia, 1864–1877.

Fiocchi Nicolai, Vincenzo. The Christian Catacombs of Rome. History, Decoration, Inscriptions, trans. Cristina Carlo-Stella – Lori-Ann Touchette. Regensburg: Schell and Steiner, ³2009.

Frend, William H. C. The archaeology of early Christianity: A history. Minneapolis: Fortress Press, 1996.

Haskell, Francis. Patrons and Painters: A Study in the Relations between Italian Art and Society in the Age of the Baroque. New Haven: Yale University Press, ²1980.

Herz, Alexandra. »Cardinal Cesare Baronio’s Restoration of SS. Nereo ed Achilleo and S. Cesareo de’Appia«. The Art Bulletin 70/4 (1988): 590–620.

Krautheimer, Richard. The Rome of Alexander VII, 1655–1667. Princeton: Princeton University Press, 1985.

Marucchi, Orazio. The Evidence of the Catacombs for the Doctrines and Organization of the Primitive Church. London: Sheed and Ward, 1929.

Osborne, John. »The Christian Tradition in Sixteenth- and Seventeenth-Century Rome«, The Paper Museum of Cassiano Dal Pozzo. A Catalogue Raisonné. Part Two. Early Christian and Medieval Antiquities. Vol. 1. Mosaics and Wallpaintings in Roman Churches. London: Harvey Miller Publishers, 1996., 43–52.

Premerl, Daniel. Bolonjske slike hrvatske povijesti. Politička ikonografija zidnih slika u Ilirsko-ugarskom kolegiju u Bolonji. Zagreb: Leykam international, 2014.

Premerl, Daniel. »Visualizing Illyrianism in Urban VIII’s Rome« (u tisku)

De Rossi, Giovanni Battista. Roma sotterranea cristiana, 1–3 vols. Roma: Cromo-litografia Pontificia, 1864–1877.

Tronzo, William. »The Lure of the Christian Past in Sixteenth and Seventeenth-Century Rome«, in: Cambridge World History of Religious Architecture, ed. Richard Etlin, Cambridge University Press, 2019. (u tisku).

Yasin, Ann Marie. »Displaying the Sacred Past: Ancient Christian Inscriptions in Early Modern Rome«. International Journal of the Classical Tradition 7/1 (2000): 39–57.