Polomljena mladost i rock-baladičnost

Mladost, kao formativno razdoblje u individualnom sazrijevanju, donosi mnoštvo propitivanja, istraživanja, eksperimentiranja i refleksija. Često se upravo u tom životnom razdoblju ostvaruju i prvi kreativni nagoni, koji katkad postaju i glavnim životnim usmjerenjem. No, što kad je mladost prekinuta, ranjena nepovoljnim društvenim okolnostima? Kako tada reagirati i realizirati svoje unutarnje vokacije? Upravo »teror povijesti« (Eliade) koji zahvaća individualnu egzistenciju, a njegova je najgora manifestacija rat, može kreativnog pojedinca potaknuti na izražavanje, na emotivnu i misaonu reakciju, na feedback okolnosnom, a u sferi umjetničkog izražavanja stvoriti dojmljive uratke. Donekle je o takvom slučaju riječ i u konceptualnom projektu Unutra, knjizi i CD-u Ivana Sučića Suleta (1975–2015), koji je u rodnim Vinkovcima počeo pisati i svirati još kao tinejdžer, a tada se dogodio prijelomni trenutak, tj. Domovinski rat.

Ponajprije treba, ilustracije radi, reći da su Vinkovci, istočnoslavonski grad, u vrijeme autorova odrastanja, tj. kasnih 80-ih i početkom 90-ih godina 20. st., bili sredina vrlo otvorena mladim umjetnicima, posebice u glazbi i da je u njima bila vrlo živa rock i punk scena. Od najpoznatijih rock i punk glazbenika u tim vremenima u Vinkovcima djeluju »Pogreb X«, Satan Panonski i Goran Bare. Ranih 90-ih i Ivan Sučić osniva band »Petar Panglu« s Brunom Marinom, a zatim intenzivno stvara, komponira glazbu i piše tekstove. Nakon suradnje s nizom glazbenika nastaje glazbeni uradak od više pjesama pod nazivom »Petrovo akustičko rođenje«, a zatim još nekoliko drugih objedinjenih na kasetama. Ivan je stvarao mnogo i samozatajno, većinom neprimijećen, ali je ipak dobio angažman za komponiranje glazbe u predstavi alternativne kazališne družine »Grand mal« iz Vinkovaca predvođene Tamarom Vuković, a zvala se »Veliki majmun«. Bila je to jedna od njegovih uspješnica. Sklonost prema glazbi se nastavila pa je u Zagrebu 1997. upisao Rock akademiju, ali su ga životne okolnosti i kasnija bolest neprestano onemogućavale u potpunoj glazbenoj afirmaciji i potencijalnom profesionalnom bavljenju glazbom. Iako onemogućavan nesretnim okolnostima, pisao je poeziju i skladao, većinom rock-balade i nešto žešće punk-kompozicije sve do svoje prerane smrti. Bio je toliko samozatajan u tome da je njegova obitelj dimenzije njegovih sklonosti i umjetničkog rada otkrila, zapravo, tek nakon njegove smrti u obilju građe. Njegova majka Martinka Sučić je prilikom sređivanja ostavštine otkrila cijeli jedan mladenački i neistraženi opus. Stoga je nastao koncept Unutra, kojemu je ime sretno odabrano jer se referira na Ivanovu samozatajnost, ali i jednu od odlika čitavoga njegova stvaranja, a to je autorefleksivnost, usmjerenost na vlastitu nutrinu. Martinka Sučić je i urednica knjige, a CD je uredio Ivan Kruljac.

Knjiga je podijeljena u tri cjeline. Prva cjelina sadrži pjesme Ivana Sučića Suleta koje je pisao na hrvatskom i engleskom jeziku. Druga cjelina obuhvaća autorov glazbeni rad i suradnju s vinkovačkom kazališnom skupinom »Grand mal« (1995–1996), a treća se sastoji od vrijedne građe, ulomaka iz autorova ratnog dnevnika koji je vodio 1991–1994. Svi su dijelovi popraćeni pogovorima. O pjesništvu I. Sučića pisala jeVlasta Markasović, o njegovu glazbenom djelovanju Ivan Kruljac, o suradnji sa skupinom »Grand mal« Tamara Vuković, o Sučiću kao punkeru Gordan Nuhanović, a tu se nalazi i prilog Borisa Racanovića, strip-crtača, alternativnoga književnika i blogera, Ivanova suradnika i prijatelja, koji objavljuje pod nadimkom Pajo Pakšu.

Prvi put objavljeni stihovi Ivana Sučića znakoviti su iz nekoliko razloga. Oni se referiraju ponajprije na rock-balade, ali su osnaženi individualnim idejno-tematskim crtama i specifičnom lirskom senzibilnošću. Riječ je o autoru koji je počeo stvarati vrlo mlad (još u srednjoškolskim danima) pa se u poeziji očituje neposrednost, spontanost, katkad mladenačka prpošnost, ali i strasna orijentiranost na unutarnji svijet kao prostor istraživanja univerzalnih i svevremenskih tema. Najistaknutiju poziciju u Sučićevu pjesništvu, u ovim tekstovima ima ljubav, kao vrhunac komunikacije bića, ali ona je osvijetljena kroz prizmu thanatosa, koji se mladom pjesniku objavljivao svakodnevno i u iskustvima rata i ratnih razaranja u rodnim Vinkovcima, koje je proživljavao s nepunih 16 godina.

Sučićevo pjesništvo je i pjesništvo tipičnog rock-buntovništva, vjerojatno prožetog i osobnim iskustvima i prvim mladenačkim razočaranjima »svijetom odraslih«. Njegov se lirski glas buni protiv licemjerja, lažnih autoriteta i vapi za moralnom čistoćom, iskrenošću i istinom, ali se pri tome okreće samom sebi odlučno tvrdeći: »Ja ne trebam spas«.

Lirsko ja se predstavlja kao duboko ranjivo, prožeto iskustvima bola, patnje, samoće. S obzirom na formu i stilske specifičnosti riječ je o pjesmama primjetne ritmičnosti, kraćih stihova, s figurama ponavljanja, refrenima i sl., što ih čini vrlo melodioznima, što je posljedica autorova primarnog interesa, a to je glazba. Govoriti je i o intermedijalnosti jer se u Sučićevu slučaju glazbeni i književni diskurs prepleću i stapaju.

Glazbena ostavština Ivana Sučića prezentirana je CD-om s izborom iz njegova stvaralaštva. On je, uz kraće pjesme rock i punk usmjerenja, stvarao i instrumentale, koji su mu s vremenom postali prioritetni u glazbenom izražavanju. Međutim, često je ostajao neprimijećen i neshvaćen pa je u pjesmi »Nataša 001« iz 2011. godine rezimirao: »Moj put je zakrčen šibljem zavisti, neuspjeha, bezumlja i očekivanja«. Često je u stihovima naglašavao da je glazbu i stihovlje smatrao svojim idealnim odabirom i životnim usmjerenjem, ali i razočarano konstatirao da se u tim poljima nije uspio do kraja afirmirati i realizirati. Stoga je dio njegovih uradaka intoniran depresivno, tamnog timbra i odražava pesimizam i shvaćanje osobne tragike. Glazbenim uzorom Ivana Sučića se, prema riječima Ivana Kruljca, može smatrati »Pink Floyd« i punk-glazba. Sklonost psihodeličnom i progresivnom rocku dovela ga je do zanimljivih glazbenih eksperimenata. Njegova je glazba često afektivno pročišćena, iscizelirana, jasna i žestoka, a opet na tragu psihodelične fantazmagoričnosti i mističnosti. Osim toga, Ivan Kruljac je u svom prikazu Sučićeve glazbe vrlo dobro primijetio i utjecaj tradicijskog i lokalnoga glazbenog izričaja na mladoga glazbenika, koji se proteže od bećarca do blues i punk prethodnika, Gorana Bareta i Satana Panonskog.

Autoreferencijalnu dimenziju knjizi Unutra daje smjela ideja da se djelomično objavi Sučićeva internetska korespondencija, kao i dijelovi njegova ratnog dnevnika. Internetska komunikacija u suvremenom svijetu virtualnoga pisma i simulakruma postala je njegov nedjeljiv dio i svakodnevna praksa. Objavljeni internetski razgovori Ivana Sučića datiraju u 2010. i 2011. godinu i ilustriraju njegov odnos prema glazbi, produkciji, slikanju i videoanimacijama pa tako saznajemo da je, zapravo, bio intermedijalno orijentiran i zainteresiran.

Posebno zanimljivu i vrijednu građu čine ulomci ratnog dnevnika, koji je Ivan Sučić vodio od 1991. do 1994. On je tada bio u tinejdžerskoj dobi pa je, koliko je do danas poznato, to jedini takav dnevnik s vinkovačkoga područja. Prvi zapis uvršten u knjigu datira 19. svibnja 1991., dakle ubrzo nakon masakra dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, što je događaj koji je bio uvod u ratna razaranja koja će se zbiti na području istočne Slavonije. Zanimljivo je pratiti reakcije šesnaestogodišnjega mladića na te krvave događaje, njegovu slutnju rata, njegovo iskreno zgražanje nad nasiljem koje se nadvilo nad njegove zavičajne prostore. Senzibilitet i psihologija Ivana Sučića koji se odražavaju u njegovim dnevničkim zapisima otkrivaju bol i rastrzanost jedne ratom razorene mladosti. Ivan je bilježio kratko, u jednom dahu, ali uvijek potencirajući svoju emotivnu reakciju. Tako 19. srpnja 1991. piše:

Danas je izvršen napad na Vinkovce. Iz Mirkovaca su ispaljene 24 granate. Troje ljudi je teško ranjeno. Prvi napad je bio u 8 sati, drugi oko 12. Najžešće je bilo oko 12:30 do 13:00. Sada se opet puca. Prije petnaestak minuta je odjeknula eksplozija tu negdje u blizini.

Podrum je u potpunosti sređen. Imamo krevet, deke, jastučića, hrane, vode, sve. Stara kaže da bi’ trebali bježati. To je glupo! Rekao sam da ćemo bježati jedino ako ovo bude Srbija, ali stan neću nikome ostaviti. Zapalit ću ga, minirati, bilo što, ali nikome ga ne dam. Ako budemo bježali, morat ćemo krenuti od nuline nule. A što s Fifijem (papagaj)? Teško mi je napustiti svoju sobu i stan i sve. Čuo sam da u Dubrovniku prihvaćaju izbjeglice na 15 dana, a mogli bi’ i u Opatiju kod Marija. Vidjet ćemo što će biti.

U anafrankovskoj maniri jezgrovito se iznosi sva tragika jedne ratom zauzdane mladosti, koja se odvija u podrumima i uz buku granata, koja nema slobodu kretanja, pravo na radost, koja se suočava već i na ulici s mrtvima, krvlju, ruševinama, razmišlja o progonstvu, mora napustiti svoj dom. Dirljiva je i još dječja zabrinutost mladog autora za kućnog ljubimca papigu, koja svjedoči o razmjerima jedne polomljene mladosti.

Knjiga Unutra donosi kao priloge i obilje fotografskog materijala iz obiteljskog albuma, te nešto dokumentarija, faksimila, crteža itd., što omogućuje upotpuniti portret Ivana Sučića Suleta.

Knjiga Unutra svojevrsni je pokušaj revitalizacije jednoga zaboravljenoga vinkovačkoga glazbenika i umjetnika, ali i doprinos memoriji Grada, dokument o njegovim bivšim vremenima, kulturnoj urbanoj sceni i kreativnom duhu, kao i o teškom razdoblju tijekom Domovinskoga rata. Njezina je koncepcija dobro sazdana i stoga je poželjeti još takvih projekata.