Poezija s ruskom dušom

Prije svega bih istaknula nelagodu vlastite pozicije književne kritičarke, povjesničarke i teoretičarke, zbog koje susret s književnim djelom (i to s vremenom sve više) u meni izaziva podvojene osjećaje – istodobno inferiornosti i gotovo nedopustive smjelosti. Inferiornost jer književna kritika nikada ne može biti estetski a ni spoznajno ekvivalentna književnom djelu koje se tumači. Pretjerana, nedopustiva smjelost proizlazi iz toga što književna kritika, čak i kada je apsolutno posvećena i trudi se biti vjerodostojna predlošku kojim se bavi, nikada ne može biti samo o pročitanoj knjizi nego se kritičar pomalo nepravedno, premda često nesvjesno, tom prilikom koristi, uzurpira prostor umjetnosti, kako bi izložio i neke svoje ideje: o smislu i svrsi umjetnosti, njezinu položaju u nacionalnoj kulturi, njezinim temporalnim i vremenskim specifičnostima itd. Međutim, zadatak nas, kritičara, jest da posredujemo između pisca / pjesnika i čitatelja – i to je upravo ono što ću ja pokušati napraviti u ovom kratkom prikazu – koji ne može ne biti suhoparnim s obzirom na životni lik i djelo Natalije Vorobjove te posebice društvo Luke Paljetka, prevoditelja (i) ove autoričine zbirke poezije.^[1]

Prikazivati autoričin zbornik opunomoćuje moje sada već dugogodišnje bavljenje kultnim sovjetskim pjesnikom, bardom i glumcem Vladimirom Visockim (1938–1980). Postoji li veza između Visockog i Vorobjove? Premda se na prvi pogled ta veza ne mora nužno vidjeti i nije očigledna, ona postoji. Primjerice, u jednom od svojih autobiografskih zapisa Kako se pišu stihovi? (Kak pišutsja stihi?), koje smatram autoričinim pjesničkim manifestom, pjesnikinja se zaustavlja na Vladimiru Visockom i navodi da će na postavljeno pitanje odgovoriti pričom o osobnom iskustvu »pokušaja da odgonetne« značenje kultne pjesme Visockog Moj Hamlet. (Gotovo svaki važniji ruski pjesnik ima svoju verziju Hamleta te proučavatelji kasnosocijalističke sovjetske kulture, i ruske općenito, znaju da suVisockijeve verzije, i ona izvedena u Teatru na Taganke i stihovana, među najznačajnijima.) U tom autoričinu pokušaju da o vještini stvaranja stihova pronikne tako da pronikne u tekst Visockog (pa se čini da je vještina pisanja stihova ona najmanja matrjoška, do koje se može doći tek nakon što se otvore veće, koje ju obavijaju, a koju čine književna tradicija, kulturno nasljeđe, ukus i lektira pjesnika) pozornost su mi privukle dvije njezine misli. Naime, ona govori o, prvo, »vječno energičnom ja« (koje pjesnikinja prispodobljuje ne samo Visockom nego i nekim drugim ruskim piscima, A. S. Puškinu, F. M. Dostojevskom i V. Majakovskom) te, drugo, o tome da gigantsko, masivno, teško zdanje (i, dodala bih, znanje) umjetnosti počiva na nečemu zapravo nevidljivom, »efirnom« i –u toj nevidljivosti i efirnosti– laganom: u emocijama. Upravo u tom energičnom naboju pjesama, njihovoj teatralnosti (konačno, i Visockij i Vorobjova po svojoj su primarnoj vokaciji glumci) nalazi se najvažnija (i najočitija) poveznica između (vrijedi naglasiti, izrazito feminina) pjesništva N. Vorobjove i (inače izrazito maskulina) pjesništva V. Visockoga.

Osjećaji koji napajaju (i kojim se napaja) pjesništvo Natalije Vorobjove nisu samo individualni, specifični – i u toj specifičnosti za čitatelja hermetični – osjećaji lirskoga Ja, zarobljenog u unutarnjem svijetu koji je nepovezan s vanjskim svijetom, a što bi dala naslutiti moja opaska o autoričinoj poeziji kao »izrazito femininoj«. U pjesništvu Vorobjove Hržić, da prizovem poznatu australsko-britansku kulturologinju i feminističku kritičarku Saru Ahmed u knjizi Kulturna politika emocija (The Cultural Politics of Emotion, 2004), emocije nisu samo određena psihološka stanja nego i kulturne prakse, materijalizirana retorička sredstva koja, sebi svojstvenoj moći, mogu upravljati onime kako vidimo, po­imamo i, posljedično, mijenjamo svijet koji nas okružuje. Emocije su – u Ahmedinu shvaćanju (a o čemu svjedoče i stihovi Vorobjove) – »ulaznice« u društveni i materijalni svijet koji nas okružuje, no ne samo to: one su preduvjet razmicanju uvriježenih konceptualnih okvira svijesti i spoznaje.

Opis autoričine poezije kao poezije energičnoga Ja i energičnih emocija kao kulturoloških činjenica dobro ilustrira jedna od pjesama koja s jedne strane dobro ilustrira i senzibilitet pjesnikinje, a s druge se može promatrati i kao »ključ« za razumijevanjeVorobjovine poezije u cijelosti. U pjesmi Klizim po rijeci magle pjesničko Ja navodi: »Letim iznad same sebe, / zemaljske grmljavine bježe. // Letim u nezemaljskoj tišini / u nezemaljske kozmičke daljine, / iscjeljujem se u gluhoj praznini, / tijelo u astralnom prostranstvu mi pline. // Samo nit između mene i mene / ne da mi od mene rastat se u čas taj. / Ali sunce se iznad zemlje prene, / tiho šapuće: ‘Vrijeme je za povratak, znaj’«. Ovdje je tijelu, u nečemu što nalikuje predsmrtnom iskustvu (»tijelo duše« vidi fizičko tijelo), dana moć spoznavanja i uvida u ono što je fizičkom tijelu nevidljivo upravo zahvaljujući intenzivnoj emocionalnoj buri kroz koju prolazi lirsko Ja. Takva afektivna ekonomija čini da pjesničko Ja (prvo »mene« od dva mene u stihu »Samo nit između mene i mene«) postane Drugo, tj. objekt u odnosu na trans­cendentalno Ja, koje u prostoru pjesme postaje subjekt, suprotstavljajući se time i čitateljevu očekivanju i uobičajenim spoznajnim horizontima koji to, transcendentalno tijelo, onostrano, nematerijalno, uvriježeno smješta u položaj Drugoga, a u odnosu na fizičko, materijalno, opipljivo.

Tematski krugovi kroz koje iznosi svoje emocije, ogoljuje ne samo sebe nego i čitatelja, propituje i svoje i emocije čitatelja, na kraju stvara podlogu za neko novo poimanje sebe i svijeta koji nas okružuje, jesu sljedeći: priroda, (ne)moć pjesnika, njegova (njezina) bojazan od »bijelog papira« (u jednoj pjesmi pjesničko Ja govori: »Bjelina lista napeto gleda / i samo nijemo čeka«), konačno ljubav (kao lingua franca na kojem umjetnik i umjetnost govore od samih početaka ljudskoga stvaralaštva). Sve te teme, kao i Natalijina ustrajnost u pjesničkom istraživanju tih tema iz različitih pjesničkih rakursa i u različitim stilskim modusima, upućuju na Natalijinu bliskost s običnim ljudima i njezinom (našom) epohom.

Pritom se ne smije zaboraviti da je upravo vjera ona ne­izostavna podloga svih misli pjesnikinje, onaj apsolutni konglomerat vrijednosti, tradicije i znanja koji i iz kaosa može stvoriti (makar prividni, samo u jeziku realiziran) kozmos. Vjera, shvaćena i u doslovnom (kršćanska vjera) i prenesenom smislu (povjerenje u umjetnost, poeziju i čitatelja), ima moć potrebnu da poveže ono što je u objektivnom, realnom životu koji nas okružuje beznadno razdvojeno. U prostoru konkretne pjesme pjesnički jezik je sredstvo koje disparatno združuje. Time pjesništvo Vorobjove govori o vjeri kao snazi jedinstvenoj, unikatnoj i specifičnoj u svojoj moći da poveže ovostrano, zemaljsko, tjelesno, i onostrano, nadzemaljsko, duševno (što je, navedimo barem jedan primjer iz klasične ruske književnosti, enigmatično i uzbudljivo izrazila simbolička figura Isusa Krista na kraju antologijske Blokove poeme Dvanaestorica).

Premda se u svojim stihovima Vorobjova često i izravno i neizravno referira na rusku književnu tradiciju (u njezinim stihovima, osim već spomenutoga Visockog, odjekuju u formi neposrednih citata i u formi aluzija toliko različite pjesničke persone poput M. Lomonosova, S. Jesenjina i M. Bulgakova), ona je, usudila bih se reći, jedna od onih pjesnikinja koje se, kao što je pisao Josip Brodski u eseju Žalopojna muza, posvećenom Ani Ahmatovoj, »jednostavno ‘dogode’«, koje »stižu na svijet s već utvrđenom dikcijom i jedinstvenim vlastitim senzibilitetom« (Brodski, J. 1989. Udovoljiti senci, prev. N. Nikolić Bobić, J. Tešanović i Lj. Strnčević; Gornji Milanovac: Dečje novine, str. 35).

Posljednje – ali ne i manje važno – vrijedi spomenuti i prijevod Luke Paljetka. Umberto Eco je svojevremeno cinično izjavio da je »prijevod umjetnost neuspjeha«, dok je Walter Benjamin zahtjevnost prevoditeljskog posla opisao na sljedeći način: »Zadatak je prevoditelja u tome da na svom materinskom jeziku otpusti čisti jezik koji je pod čarolijom nekog drugog, da oslobodi u umjetničkom tekstu zarobljen jezik u svom činu novog stvaranja tog umjetničkog teksta« (Benjamin, V. 2007. / 1955. Illuminations, prev. H. Zohn; New York: Schocken Books, str. 80). Daroviti prijevod Luke Paljetka, koji Vorobjovinim stihovima nisu ništa oduzeli – nego su im eventualno dodali nešto od njegove estetske i stilske razigranosti – na još jednoj razini potvrđuje da je poezija sama po sebi prijevod, u značenju da je ona već, kao takva, prijevod emocija pjesnika (ali i prevoditelja) u jezik, iskaz njihovih emocija kroz jezik i jezičnim sredstvima.

Prikaz sam započela referiranjem na poznatoga ruskoga glumca i barda Vladimira Visockog, koji je imao možda i presudan utjecaj na stvaralaštvo pjesnikinje, ako ni po čemu drugome – tada po tome što je u njegovu stvaralaštvu Vorobjova vidjela jedan od mogućih odgovora na pitanje što poezija jest i koja je njezina uloga u svijetu nesklonom poeziji i pjesničkom. Izlaganje završavam – nikako slučajno – Josipom Brodskim, koji je, gotovo sâm se, protiv svjesne volje, nametnuvši tijekom moga iščitavanja autoričinih stihova, postao druga provodna nit. Brodski je svojevremeno izrekao jednu od po mom sudu istodobno specifičnih (jer je reakcija na stihove Ane Ahmatove), ali i univerzalnih misli (jer je njima, čini se, ponudio jedno moguće načelno, opće shvaćanje prirode pjesme i pjesničkog, kao i uloge pjesnika u suvremenome svijetu), naime: »Više od bilo koje umjetnosti, poezija je oblik sentimentalnog odgoja«. Znamo da je uloga sentimentalizma, u njegovu najužem i najjednostavnijem književnopovijesnom i kulturološkom značenju, bio i u pripremi čitatelja (počesto upravo čitateljica) na »vanjski«, nerijetko nemilosrdni svijet uz pomoć estetskog medija umjetnosti. Stihove koje piše Vorobjova, baš kao i svojevremeno (svevremenski) stihovi koje je pisala Ahmatova, mogu očeličiti srca čitatelja u vremenima naleta vulgarne ere u kojoj živimo. Naime, kao što je pisao Brodski, »Razumijevanje metafizičke osobne drame poboljšava šanse da se prebrodi drama povijesti«. Rekla bih da je zbog ljepote Vorobjovine poezije (na lomači?), zbog njihove današnjem vremenu gotovo neprikladne intimnosti, čitateljeva odanost tim stihovima gotovo intuitivna i instinktivna – moguće i kao refleks na instinkt samoodržanja u trenutcima kada je stampedo povijesti sve više jak, sve više glasan, sve više razoran.

^[1]   Riječ je o dorađenoj i za tisak pripremljenoj verziji govora na promociji zbirke poezije Na lomači stiha 9. listopada 2017. u Muzeju Mimara.