ORJUNA – ideološka zabluda i/ili političko naslijeđe

Govor o Orjuni nije tek priča o jednoj političkoj pojavi i ideologiji s (povijesno) ograničenim rokom trajanja nego i govor o dijelu političkog naslijeđa koje i u našem vremenu pokazuje zavidan vitalitet. Iako će mnogi ‘povjesničari’ reći kako je riječ o jednom u nizu političkih nesporazuma što ih je hrvatski čovjek/narod upisao u bremenitu historiju nacionalnih zabluda, vidljivi i sve glasniji recidivi navedenog resentimenta nisu nestali iz svijesti pojedinih aktera društvene stvarnosti. Štoviše, i danas glasno zazivano jugoslavenstvo – u radikalnoj ideološkoj izvedbi ugrađeno u orjunaštvo – nerijetko se nudi kao istinska mjera zajedništva i sigurno (ideološko) utočište u kojem će biti zajamčena sreća, dakako uvijek po mjeri onih protagonista društvenog života koji i (sadašnju) hrvatsku državu drže tek »neželjenom privremenosti«. Računajući na ‘kratko pamćenje’ kao nasljednu hrvatsku bolest, oni vjeruju da je jugoslavenski zajednički okvir jedina dobitna kombinacija s »pojačanjem koeficijenta sigurnosti« pred »vlastitom političkom (hrvatskom) ništavnošću«, kako je o hrvatskoj situaciji u godinama kada se krojila povijest i geografija prostora u vrijeme raspada velike Monarhije pisao M. Krleža. Premda će Krležina misao tijekom vremena doživjeti mnoge preinake i varijacije, teško se oteti dojmu njezine otpornosti, unatoč činjenici da je ‘jugoslovensko rodoljublje’ kao dominantna odrednica orjunaške ideologije ‘krvi i tla’ ispisivalo stranice ne tako davne prošlosti.

Raspad Monarhije i spasonosna ideja ‘nedjelive nacije i države jugoslovenske’

Zametke ideje i orjunaškog pokreta valja potražiti u vremenu raspada ‘crno-žute monarhije’ te nizu političkih akcija što su dramatizirale društveni život u navedenom vremenu. Wilsonov odgovor austrijskoj diplomaciji o ‘pravu slavenske rase da se oslobodi od njemačke i austrijske vladavine’ dovest će do skorog prekida »državno-pravnih odnošaja između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane i Austrougarske Monarhije s druge« te hrvatskog proglašenja nezavisnosti na temeljima državnoga prava i pristupanja u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) s Narodnim vijećem na čelu. Slijed povijesnih događaja ubrzo će pokazati da oko pitanja ujedinjenja i unutarnjeg ustrojstva buduće države ne postoji suglasje, kao što nije postojalo ni između političkih čimbenika u samoj Hrvatskoj. I dok je »filosrpska politička kombinacija«/Ko­alicija sa Svetozarom Pribićevićem na čelu rješenje vidjela u centralističkoj državi te unifikaciji i ‘stapanju plemena’, starčevićanci su zagovarali federalističko uređenje, a Stjepan Radić – koji se sve izrazitije nametao ključnom figurom hrvatske političke zbilje – bio je uvjeren kako »njegovi seljački sljedbenici ne prihvaćaju perspektivu ujedinjenja sa Srbijom, osobito ne pod okriljem srpske dinastije«. Slijedom primirja u Parizu, Londonskog sporazuma i Rapalskog ugovora – prema kojem je Italija dobila Istru, Cres, Lošinj, grad Zadar, Lastovo i Palagružu, dok je Rijeka imala status slobodne države – dolazi do stvaranja nove države, koju su pozdravili svi tadanji politički faktori osim Radića. Ne želeći pristati na ‘dekretirano jugoslavenstvo’ koje nije ‘blagoslovio hrvatski Sabor’ i koje je doneseno »protiv velike većine hrvatskoga naroda«, Radić je među unitarističkim i integralističkim jugoslavenskim krugovima ubrzo stekao status remetilačkog faktora i nepoželjne osobe, zbog čega je dugo vremena proveo u zatvoru, nema sumnje i uz blagoslov kraljevskog ministra, svemoćnog Pribićevića.

Deset Radićevih grijeha po orjunašima

Iako je svečani čin ujedinjenja u Dalmaciji dočekan »s oduševljenim klicanjem«, ludilo ‘talijanskog nacionalizma’ i ‘D’Annunzijeva megalomanija’ bacili su sjenu, kako se isticalo, na »velebnu manifestaciju jugoslavenskog jedinstva« i »konačan pečat jugoslovenskog ujedinjenja«, u splitskom kazalištu okrunjenom premijerom drame Zidanje Skadra Mirka Korolije.

Logotip i himna Orjune

Pokazalo se ubrzo da novostvorena država neće biti onakvom kakvom su je željeli. Na pozornici društvenih zbivanja pojavili su se (i) glasovi (aktera) iz redova »bivše nacionalističke omladine« te organiziranje brojnih zborova i skupova sa svrhom snaženja »spasonosne svijesti jedinstvene i nedjelive nacije i države jugoslovenske«. Iako je u navedenim okolnostima, kako veli Ljubomir Antić, Hrvatima Jugoslavija bila potrebna »kako bi u njoj sačuvali Hrvatsku«, baš kao i »Srbima da bi proširili Kraljevinu Srbiju«, kasniji razvoj političkih događaja pokazat će da količina i intenzitet iluzije jugoslavenstva nije bio toliki da je mogao prekriti količinu i intenzitet mržnje spram svih drugih i drukčijih u političkoj i parlamentarnoj atmosferi, napose prema onima čiji su nastupi motivirani obranom hrvatskoga političkog i nacionalnog prava. Još manje je moglo opravdati posezanje za svim sredstvima (zatvaranje, batinanje…) kojima će se obračunati s političkim neistomišljenicima. Akteri iz redova predratne nacionalističke omladine stoga će sve češće upozoravati na opasnosti koje prijete, kako su isticali, »ideji našeg državnog unitarizma« te glasno pozivati na akcije protiv separatista, a svoju ideološku ostrašćenost, batinaško i protuhrvatsko lice pokazat će prilikom ubojstva ministra Milorada Draškovića, pozivajući da »prignječe svaku šiju i smrskaju svaku glavu« onima koji bi »oslabili duhove i poljuljali državne temelje«.

U historiografiji se ističe da je taj događaj bio (dobrodošao) povod centralističkoj vlasti, unitarističkoj i nacionalističkoj omladini za svakodnevna maltreti­ranja, hapšenja i zatvaranja političkih/ideoloških neistomišljenika. Borba protiv hrvatskih »separatista i veleizdajnika«, kako su isticali, postala je ključnim mjestom njihove ideološke identifikacije, pa su svojim akcijama ubrzo stekli glas najodanijeg branitelja vlasti. Kako je s vremenom rastao broj njihovih organizacija, tako je rasla i potreba njihova osmišljenog djelovanja protiv sve brojnijih, kako su govorili, »separatističkih pojava«. S vremenom je pokret ojačao i brojem organizacija i brojem članova, pa je izvršena i unutarnja re/organizacija; donesen je Statut organizacije, a došlo je do promjene i imena: umjesto J(ugoslovenske) N(apredne) N(acionalističke) O(mladine) iz koje je iznikla, na političkoj se pozornici 1922. pojavila nova organizacija pod imenom Organizacija Jugoslovenskih Nacionalista, skraćeno ORJUNA!

Ideologija odanosti kralju i Otadžbini

Orjuna je uglavnom definirana kao ekstremna nacionalistička, šovinistička i teroristička organizacija reakcionarnih elemenata osnovanih sa zadatkom »da pod krinkom jugoslavenstva i tobožnjeg spašavanja države od antidržavnih elemenata vrši najdrastičnija nasilja nad svima onima, koji su i u novoj državi nastavili borbu za socijalno i nacionalno oslobođenje«. Karakterizirana je primjenom najdrastičnijih fašističkih metoda protiv radničke klase i protiv obespravljenih južnoslavenskih naroda (…), a njezino »ugnjetačko, lažno jugoslavenstvo« zapravo je »sušta protivnost i drastična negacija oslobodilačke nacionalne ideologije i prakse predratne omladine«, na koju se često pozivaju. Kao ekstremno centralistička i »radikalna skupina koja je terorizirala političke protivnike«, za Ivu Banca je ona »otvorena teroristička unitaristička organizacija« čiji su članovi upotrebljavali »fizičko nasilje protiv političkih protivnika i otvoreno zagovarali ukidanje parlamentarizma, sprečavanje društvene revolucije, diktaturu jugoslavenskih nacionalista, možda pod kraljevskom zaštitom«, s očitim sličnostima prema »fašističkim squadri« (po uzoru na koje su organizirali (slet) i ‘pohod na Beograd’ 1925), a sam Svetozar Pribićević – idejni vođa, uvijek spreman da nad »neprijateljskim revolucionarno-boljševičkim i nacionalno-separatističkim taborima isuče sablju prisile« – zamišljan je kao tip »jugoslavenskog Mussolinija«.

Članska iskaznica Orjune

Orjuna je kao svoj ideološki cilj legitimirala da: »pomoću svih moralnih, intelektualnih, i do potrebe i fizičkih snaga svojih članova bude obrana kulturnih i političkih tekovina, koje je jugoslavenski narod postigao svojim ujedinjenjem (…); da svojim delovanjem iznad svih stranačkih, klasnih ili verskih interesa bilo koje grupacije u državi podiže i širi u narodu jugoslovensku unitarnu misao i svest o dužnostima spram zajednice i( naroda i države); da energično istupa protiv svakoga rada koji bi mogao da ugrožava osnovne uslove narodne budućnosti: jedinstvo naroda i države; da se bori protiv svih pojava koje su odraz težnje za separatizmom, plemenskim, pokrajinskim ili verskim; da pomaže izgradjivanje jedinstvenog rasnonacionalnog jugoslovenskog tipa i izrazite jugoslavenske nacije itd.« Tom cilju podredila je svoj statut i definirala svoje organe i tijela, odbore, skupštinu, članstvo i njegove dužnosti, a imala je i svoju himnu te organizirala novine, publikacije i kongrese i druge aktivnosti. Na čelu je kao glavni organ bio Direktorij, koji je nakon 1927. zamijenjen Generalnim sekretarijatom i s generalnim sekretarom na čelu. On je imao velike ovlasti, uz obvezu da o značajnim stvarima konzultira Centralni odbor i »velikog čelnika«, glavnog zapovjednika »akcionih četa«. Kada je sjedište Orjune iz Splita premješteno u Beograd, organizacije su u svojim akcijama postupale samostalno ili po ‘nalogu’ svojih (lokalnih/mjesnih) vođa, a među istaknutijima spominju se Edo Bulat, Berislav Angjelinović te Uroš Bijelić, a posebno Dobroslav Jevđević, Marko Kranjec, Kosta Pećanac i Ilija Trifunović Birčanin, kasniji zloglasni četnički vođe, s kojima će neki od ekstremnih jugonacionalista i orjunaša (npr. Niko Bartulović, Đuro Vilović…) ostati vezani gotovo do okončanja Drugoga svjetskog rata!

U svojoj retorici i istupima Orjuna se smatrala (jedinim i isključivim) nasljednikom ideologije predratne nacionalističke i napredne omladine (»Ta ovaj pokret i nije nikakva inicijativa: on je samo logičan nastavak one borbe i onog pokreta koji je u Dalmaciji davno već imao duboke korjene«; »Misao državnog ujedinjenja je ostvarena, no misao plemenske apsorbcije u narodno ujedinjenje je pojavom preživelog poimanja u pogibelji i zato ovaj naše pokret je samo kontinuitet onog predratnog revolucionarnog vihorskog gibanja«) okupljene oko ideje da je »jugoslovenstvo jedino kadro da našu slobodnu državu unapredi, održi, osnaži i uveliča«, uz napomenu da je predratna napredna i nacionalistička omladina imala širu idejnu platformu (u rasponu od kulturnog do političkog zbližavanja i ujedinjenja) od Orjune – koju karakterizira isključivost i neprikrivena mržnja spram svih imena i pojava društvenog života koji ne prihvaćaju ili su u suprotnosti s njezinim konceptom unitarnog jugoslavenstva.

O članstvu i strukturi Orjune ne postoje pouzdani podatci, a i oni postojeći međusobno se znatno razlikuju. I dok je prema njihovim izvješćima broj orjunaša premašivao 100.000, a broj organizacija u cijeloj Jugoslaviji više od 200, u samoj Dalmaciji više od pedeset, neki izvori nastoje umanjiti, pa i prikriti njezin značaj navodeći podatke da je u vrijeme krize 1925. bilo manje od stotinu organizacija s 2.000 aktivnih članova. Historiografija koja se bavila strukturom članstva ističe da je »rukovodeći kadar Orjune sačinjavao tzv. ‘nacionalni element’, regrutovan ponajviše iz redova: četnika, dobrovoljaca, rezervnih oficira, sokola, invalida itd.«, ali su ipak njenu operativnu snagu, u sastavu akcijskih četa, činili pretežno omladinci, čija se imena spominju prilikom sukoba s članovima protivničkih organizacija Hanao, Srnao i dr. Proglašavajući one koji nisu u njihovim redovima protudržavnim elementima i s njima nerijetko fizički obračunavajući, orjunaški i njima skloni listovi (Pobeda, Vidovdan, Princip, Šumadijska Orjuna i dr. …) posebno su bilježili pristupanje seljaka u svoje redove. To je i razumljivo ako se zna kakav je utjecaj na navedenu populaciju imao S. Radić i njegova stranka te kakav su odnos orjunaši imali prema njemu. Njihovo pridobivanje u svoje redove – a činili su to ucjenama, prijetnjama, provokacijama, denunciranjima, krađama pa i premlaćivanjima – značilo je izravno slabljenje redova u kojima su vidjeli najveću opasnost svoga ideološkog projekta.

Ideološku jezgru i vodstvo Orjune, posebno u Dalmaciji, činili su pojedinci iz redova predratne napredne i nacionalističke omladine, zatim studenti, srednjoškolci i istaknutiji građani raznih profesija. U odboru prvoga orjunaškoga splitskog sastanka tako primjerice nalazimo imena koja je bilo sresti u aktivnostima predratne omladine i njihovim glasilima. Njima će se poslije pridružiti dio studenata i srednjoškolaca, ali i uglednici i istaknutiji građani, privučeni dijelom začudnim zanosom jugoslavenstva, oslobođenja i ujedinjenja, a dijelom i zbog otpora »nacionalnom ekskluzivizmu« i (plemenskom) separatizmu. Među pojedincima koji su visok ugled u organizaciji stekli svojom brutalnošću u »akcionim četama« vrijedi istaknuti Edu Bulata i Berislava Angjelinovića. Njihove sudbine, kao i sudbine nekih drugih iz njihova kruga, npr. Bartulovića i Vilovića, rječiti su kao reljefna zbirka »kliničkih slučajeva ljudske destruktivnosti«.

I dok su jezgru orjunaškog pokreta činila otprije poznata imena, kontinuitet s pokretom predratne napredne/nacionalističke omladine bez sumnje je još vidljiviji u retorici njihovih napisa i istupa. U društvenoj je zbilji, prema njima, sve prepuno bakcila, a orjunaši ih nalaze u: zagrebačkim Židovima, frankovcima, klerikalcima, zajedničarima, S. Radiću, Anti Trumbiću te gradu Zagrebu. Usporedba s metaforičkim i retoričkim rekvizitarijem predratne generacije pokazuje da orjunaška isključivost i mržnja spram (političkih ideoloških) protivnika postaje jedini njihov govor i mjera identifikacije, pa je i njihov prijelaz iz retoričke u akcijsku fazu (akcione čete!) posve logičan korak.

Orjunaški skup u Splitu

Osnovna misao orjunaškoga programa temeljila se na uvjerenju da postoji jedna – jugoslovenska nacija! S predtekstom u narodu koji nastaje Milana Marjanovića, ta (nad)nacija trebala je nastati stapanjem najboljih (rasnih) osobina južnoslavenskih plemena (Jovan Cvijić) jer jedino »ideja narodnog jedinstva Hrvata, Srba i Slovenaca može da udovolji prirodnoj težnji da budemo kao narod veći, jači, slobodniji i nezavisniji«. Uz povijesne, za ideologe Orjune za to postoje i kulturološki, jezično-književni, mentalitetno-karakterološki i geopolitički razlozi i analogije. Na takvim, za orjunaše nerazorivim, temeljima sazidano jugoslovenstvo ima jedinstveno državno ime, jedinstveno pismo i jedinstveni književni jezik (koji je »bogat, jedar i izrazit, kao u retko kojoj oblasti naše literature onih vremena«); riječju – ime, povest i zastavu! Naglašavajući kult rase i narodno jedinstvo kao dogmu (apsolutno narodno jedinstvo, integralno jugoslovenstvo i jedinstveni državni organizam!), krajnjim ciljem svojih nastojanja orjunaši su držali »bezuvjetno i krajnje očuvanje narodnog i državnog dobra«!

Za ideologe Orjune, koji su sebe držali »avangardom u borbi za državnu bezbednost« – a u biti su bili skupina koja je jugoslavenstvom prikrivala odanost kralju i dinastiji, dakle velikosrpstvo – jugoslovenstvo nije bilo samo »isticanje barjaka oduševljenja«. Ono je novi rod kadar »da postavi u muzeje i penziju starost koja može samo da zakašnjava (na) proces formiranja nacije«. Nadalje, ono je »budućnost i vodi računa o tradicijama samo u koliko one ne sprječavaju budućnost, ne koče razvitak i napredak nac. društva«. Kao »sinteza svih dobrih osebina i srpstva, i hrvatstva i slovenačstva«, koje odbacuje »mane i poroke njihove«, »jugoslovenstvo mora da se kristališe i konsoliduje« i »pod novim imenom da označi novu situaciju«; ono nije »negiranje i odbacivanje plemenskih osebina i tradicija nego, naprotiv, stapanje svega u jedno novo i snažno (…) Iz plemenskog uskogrudnog separatizma i diferenciranja u širokogrudni i vedri nacionalni integralizam«. Budući da »ne negira ni srpstvo, ni hrvatstvo ni slovenčstvo i ni od koga ne traži žrtava«, po orjunašima u njemu će se moći »ispoljiti vrednote jugoslovenske rase«, pronaći »tajni glasovi naše krvi« i »razviti narodni genij«. Tako stvoreno »sliveno jedinstvo jugoslovenskog naroda« omogućit će stvaranje jednog osebujnog organizma koji će omogućiti »izvršenje narodne misije« i »izgrađivanje potpunog rasnog jugoslovenskog tipa u kulturnom, fizičkom, etičkom i socijalno-ekonomskom smislu«. Taj tip orjunašima će biti rasni jugoslavenski tip – »vojnički i idejni tip borca« odan »dinastiji i Otadžbini«!

U ostvarenju zacrtanog integralnog jugoslovenstva, orjunaši su stvaranje Jugoslavena kao »rasnog i kao suvremenog tipa čoveka« i jugoslavenski nacionalizam izdigli na razinu religije. Po njima, samo takva »jugoslovenska nacija svojom će sopstvenom kulturom vršiti historičku ulogu posrednika da celom čovečanstvu doprinese svoj dužni deo za podizanje veličanstvenog Večnog Hrama Mira«.

Kao svoj najviši ideal Orjuna je postavila »jedinstvenu, celokupnu, snažnu i naprednu Jugoslaviju«; ona je (bila) ta snaga koja treba da »uzme u vlastite ruke spasavanje naše otadžbine, da u svojim redovima sakupi sve što je u našoj državi još pošteno i nezaraženo separatizmom, korupcijom i partizanstvom«. U tom cilju moraju se združiti sve »razjedinjene snage u jedinstveni front protiv jedinstvenog fronta separatizma«, protiv »plemenskih i verskih separatista, provincijskih regionalista i lokalnih kampanilista«.

Orjunaši su bili spremni i odlučni razrušiti sve plemenske (i historijske) predrasude, »verski fanatizam i intoleranciju i sve neaktivne bilo štetne faktore u narodnoj privredi, društvu i kulturi«; raditi na »iskorenjivanju svih elemenata, društava, grupa i stranaka koje hoće da razruše državno postojanje i narodno jedinstvo«.

Analiza orjunaških glasila i novina ne ostavlja nimalo dvojbe da su bili duboko uvjereni u ispravnost svoje ide­ologije. Otuda i njihova odlučnost – ne prezajući od upotrebe svih sredstava – da istrijebe »komuniste i separatiste bez razlike plemena i vere«. Za tu su im zadaću i poslanje bili potrebni članovi – »rasni Jugosloveni«, ali i organizacije, »čvrste i disciplinovane«, uvijek spremne da se »suprotstave svakom neprijatelju« za koga drže da »ugrožava elementarne uslove narodne budućnosti«.

Svoju ideologiju orjunaši su bili pripravni braniti svim sredstvima i »fizičkim snagama svojih članova«. U tom smislu su ustrojene akcione čete, po ugledu na vojničke jedinice, za obračun s ideološkim protivnicima, što se svjesno nastoji zaboraviti ili umanjiti. Tako organizirana vojska nacionalista – koja je aktivno »učestvovala u čuvanju narodnih interesa i narodnog jedinstva«, prema nekim podatcima brojila je 20-ak bataljuna s oko 10.000 članova. Kao i svaka vojska, i članovi akcionih četa imali su vježbe (oružjem!), a bili su podložni velikom čelniku (Ilija Trifunović Birčanin, poslije Marko Kranjec). U vojničkom smislu orjunaši su u svojem djelovanju bili u bliskim svezama s Narodnom Odbranom (od koje su dobivali i oružje!), Udruženjem Četnika (s kojima je »postignuta suglasnost za zajednički rad i borbu proti svih vanjskih i unutrašnjih neprijatelja veličine i časti Otadžbine«) te Vojskom, s kojom »nacijonaliste imaju dodirne tačke, imaju gotovo iste dužnosti, jer su pozvani i jedni i drugi, da čuvaju svoju državu ne samo od spoljnih neprijatelja, već i od unutrašnjih« (…), od kojih je nekima bilo namijenjeno »vešanje o električne stupove«, a drugima pak »brisanje države sa geografske karte«.

Orjuna iznad svega:
Jugoslavija iznad Orjune!

Orjuna je u sebi, upozoravano je u historiografiji, imala elemenata fašističke ideologije. Iako su se u svojim glasilima uporno i često branili od tih napada ističući da je »fašizam u vanjskoj politici imperijalistički, a da Orjuna samo želi da zaokruži svoju Naciju; njen vanjski program seže samo do zarobljene braće« – pojedini orjunaški stavovi i mišljenja zacijelo su bili inspirirani ideologijom fašizma, kojemu su i pojavom gotovo istovremeni. Osim vanjskih obilježja – crne odore, značke i pozdrav – odnosi se to na naglašavanje rasnosti jugoslavenskog čovjeka i njegove kulture, na isticanju države kao oličenja moralne ideje, na neskrivenom prijeziru i otvorenoj mržnji prema drugima i drukčijima, zatim na kultu Nacije koji graniči s fanatizmom, ali i na opravdanju autoritarne države kao suprotnosti demokraciji i parlamentarizmu. Kako bi ostvarili svoj cilj, poput fašista i orjunaši su imali organizirane i obučene, s oružjem spremne grupe za pritisak i teror, čiju su brutalnost na vlastitoj koži osjetili mnogi politički protivnici! U pravu su oni povjesničari koji ističu kako orjunaše nije zanimala samo »duhovna revolucija« nego i ona borbena – krvava, ulična! Bili su spremni – ideologijom mržnje, isključivosti, jugoslavenskom maskom prikrivenim velikosrpstvom te, posebno, oružjem – obračunati sa svim oblicima »trulog i degenerisana parlamentarizma«, sa separatističkim tendencijama i na uvođenje »čvrste i čestite vanstranačke diktature«, ako to zahtijevaju interesi naroda, države i kralja. Također su bili spremni na konačnu eliminaciju »defetista, negativnih elemenata i komunista«, odnosno na razbijanje svih pokušaja suprotnih njihovim ciljevima. Naposljetku, ono što je fašistima bila država (Sve za državu, ništa protiv, ništa mimo države!) orjunašima je bilo integralno jugoslavenstvo – Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!

Deklarativno jedinstvo i čvrsta disciplina na početku s vremenom su počeli slabjeti, a nisu se, čini se, mogli prikriti ni vidljivo urušavanje i slabljenje organizacije te osipanje članstva. Kako bi se taj proces zaustavio, organizirana su i dva kongresa: u travnju i kolovozu 1927. godine u Zagrebu. Ističe se da je značajan udarac Orjuni predstavljao i ulazak Radićevih pristaša u vladu zajedno s radikalima 1925. godine. U historiografiji se taj ‘dijalog’ Radića i Pribićevića objašnjava spoznajom da su iskorištavani kao objekti učvršćenja velikosrpske hegemonije i dominacije. Stoga su zajedno nastojali suzbiti velikosrpski hegemonizam tražeći izmjene ustava, onoga istoga Pribićevićeva – vidovdanskoga!

Radićevo ubojstvo i ideološko triježnjenje

Nakon ubojstva Radića dio orjunaša sve se više počeo identificirati s politikom Demokratske koalicije, dio s politikom s(rpske)Demokratske stranke (Ljubo Leontić i Dobroslav Jevđević), dok je Ivo Mogorović stvorio posebno udruženje (Ujedinjena Jugoslavija). Premda se sastankom Centralnog odbora u Ljubljani, u srpnju 1928., pokušalo napraviti novi iskorak, politika velikosrpskoga hegemonizma, koju je Orjuna prihvatila kao svoju, učinila je da je od polovice 1928. godine ostalo tek nekoliko središta orjunaškog djelovanja (Split, Šibenik, Zagreb, Beograd, Ljubljana…). Otpor djelovanjuOrjune, a istovremeno i centralističkoj politici Dvora – kojemu je Orjuna do kraja bila odana – svoju je konačnu potvrdu dobio uvođenjem šestojanuarske diktature! Makar je njezino uvođenje predstavljalo »slom parlamentarizma« i pobjedu orjunaške »jugoslovenske« ideje (jer je »antijugoslovenska prošlost utopljena u jugoslovensku budućnost«), kraljev dekret zadesio je i samu Orjunu pa će neki od njezinih istaknutijih članova skinuti orjunaške odore i svoju političku budućnost tražiti u novim strankama i unosnim položajima, dakako i u novim okolnostima poslije.

Ubrzo se pokazalo da (ideološko) triježnjenje neće biti nimalo lako, štoviše, za pojedince i odveć bolno. Nastojeći se prilagoditi novim okolnostima, 1931. dr. Grga Angjelinović u svojoj Jugoslovenskoj čitaonici ponovno okuplja intelektualce unitarističke orijentacije. Godinu poslije u Splitu se osniva organizacija Orjune, a ubrzo dolazi do pokretanja lista Pokret jugoslovenskih nacionalista. Međutim, ni to nije moglo zaustaviti osipanje članstva i njihovo uključivanje u druge političke stranke te skori raspad nakon raspuštanja splitskog odbora i prevlasti beogradske centrale u rukovođenju.

Govor Ljube Leontića na orjunaškom pohodu u Beograd

Iako organizacija/pokret prestaju službeno postojati, duh Orjune još će dugo vremena ostati ugrađen u mentalni sklop pojedinaca, dijelom i sredine, uvjerenih kako je baš unitaristička Jugoslavija i (kraljevsko) jugoslavenstvo u stanju riješiti otvorena pitanja zajednice koja je jednim imenom i jedinstvenom (oktroiranom) nacijom htjela prebrisati stoljetne, kulturološke, jezične, vjerske, civilizacijske i druge razlike taložene u dugom historijskom putu. Za vjernost svojoj utopiji mnogi su pojedinci (nekritički) uložili cijeli svoj život, žrtvujući magli zavodljivih ideoloških obećanja i stranice ne baš beznačajna književnog djela. Ne uspijevajući se za dugo vremena otrijezniti od »hašiša mladenačke utopije«, kako piše Branimir Donat, pojedinci će – poput Nike Bartulovića i Đure Vilovića – »u ime vjerskog i nacionalnog renegatstva« okončati »stvaralačku karijeru kao politički konji u daminom gambitu« (vukući »svoje posljednje, ali već potpuno nesuvisle poteze kao delegati na četničkom kongresu u selu Ba«), a neki će ostati jezgrom oko koje će se okupljati ekstremni jugoslavenski nacionalistički, odnosno protuhrvatski elementi, s ciljem organiziranja velikosrpskih/četničkih jedinica, uz nesebičnu pomoć talijanskih okupatora, protiv kojih su svojedobno gradili svoju ideološku identifikaciju. Da paradoks povijesti bude veći, nekad omrznuti (ideološki) protivnici našli su se na zajedničkom zadatku raskrajanja hrvatskih zemalja, razotkrivši do kraja svoj politički program!

Za promicanje svoje ideologije orjunaši su posezali i za umjetnošću, književnošću. Iako nisu imali svoju originalnu umjetnost, u njihovim je glasilima, ponajprije u Pobedi, tiskan značajan broj tekstova s estetskom funkcijom. Kao glasilo izrazito i isključivo ideološkog predznaka, Pobeda je objavljivala tekstove koji se mogu čitati iz perspektive ideološke paradigme usmjerene na stvaranje »jugoslovenskog rasnog tipa« i »specifičke kulture« po mjeri »jugoslovenske psihe«. Osim tekstova članova i simpatizera pokreta, u njoj su pisala i brojna imena tadašnjega književnog života. Neka od njih bili su istaknuti članovi Orjune, čak i ideolozi (Niko Bartulović, Ivo Lahman, Ćiro Čičin-Šain…), a neki pak simpatizeri ili su ih orjunaši takvima držali (Branko Stanojević, Ante Cettineo, Ante Tresić-Pavičić, Božo Lovrić, Ivo Vojnović, Rikard Katalinić Jeretov, …). U Pobedi je povremeno bila i rubrika Pisci orjunaši u kojoj je tiskano nekoliko slika/feljtona o piscima njihove ideologije (Vladimir Levstik), a tiskani su i prijevodi, kritičko-teorijski ogledi i vijesti o umjetničkim fenomenima (zenitizam, futurizam, marinetizam…), knjigama i sl.

Orjuna i njezina ideologija najdublje su korijenje bili pustili u Dalmaciji, i u Splitu, ali to nikada nije bilo središnje obilježje splitske sredine i njezina društvenog identiteta. Ako se pojava Orjune može, makar dijelom, opravdati strahom od talijanskog iredentizma, količina i intenzitet integralnog jugoslovenstva i odanosti monarhiji ne može nipošto opravdati količinu i intenzitet mržnje prema drugome i drukčijemu, a posebno ne količinu negacije i osporavanja svih elemenata hrvatske nacionalne i kulturološke samobitnosti.

Orjuna i njezina ideologija – izrazito protuhrvatska i protunacionalna te nekim elementima fašistička – imala je značajan broj poklonika i simpatizera. Neki od tih imena s vremenom su uvidjeli i shvatili težinu zablude i prostor djelovanja potražili u strankama s drugim ideološkim predznakom, a neki su mu dokraja ostali privrženi, uloživši u njega značajan dio svojih kreativnih potencijala, dakako i književnih, o čemu sam napisao pozamašan broj stranica dio čijih je sadržaja okosnica i intonacija ovoga članka.

Literatura

Ljubomir Antić, »Hrvatska politika u 20. stoljeću«, Hrvatska revija, 1/2001. (n. s.), Zagreb, 2001.

Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988.

Niko Bartulović, Od revolucionarne Omladine do Orjune. Istorijat Jugoslovenskog omladinskog pokreta (1908.–1925.), Izdanja Direktorija Orjune, Split, 1925.

Branislav Gligorijević, »Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna)«, Historija XX veka (zbor. radova), Knjiga V, Beograd, 1963.

Ivan Bošković, Orjuna–ideologija i književnost, HSN, Zagreb, 2006.

Isti, »Orjuna ideology in Croatian literature«, u: Journal of Croatian Literature, br. 49/2017.

Isti, »Splitski orjunaški list Pobeda i Stjepan Radić«, u: Časopis za suvremenu povijest, god. XXXIX, br. 1, Zagreb, 2007.

Isti, »ORJUNA – organizacija jugoslavenskih nacionalista«, u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa Hrvatska između slobode i jugoslavenstva održanog 8.i 9. siječnja 2009. u Hrvatskome institutu za povijest u Zagrebu. Zagreb, 2009.

Branimir Donat, Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike, MH, Zagreb, 1998.