Ondje gdje je sve po njegovu

 

 

 

Ondje Gore, u duhovnom svijetu molitve i mira, Žavina duša nije dugo mirovala niti živjela spokojni život nebeskih stanovnika, nego je potajice i kobajagi, kao da ju sveti Petar ne vidi, nastavila smišljati nove nepodopštine, samo da se što prije vrati u Panoniju med’ svoje Trbušančane, koje je tako žarko ljubila i za njima neutješno čeznula.

Kao za života, narav mu je i ovdje bila nemirna i hirovita, rođena za sve drugo samo ne za molitvu.

Na Nebu, između velikih ružičastih i bijelih oblaka, godine se ionako ne broje i svaki mu je dan isti kao prethodni, sva jutra, podneva i večeri uvijek su isti. Sve je organizirano k’o po špagi i tu se sve unaprijed zna. Za sve druge ovdje je tekao spokojan život svakojakog blagostanja, ali njemu, nemirnu duhu i po krvi rođenom bećaru, nebeski su dani teži od svih dana na Zemlji u blatu i snijegu. Njemu, izvornom loli i bekriji kojem je oduvijek do pjesme i tambure, do dobrog vina i kulina, do starih prijatelja, takav život ne odgovara ni po mjeri ni namjeni.

Kako njemu, tako i njegovoj sviti anđela i anđeoskom zboru čuvara ispaćenih duša trbušanačkih, dobrano naviknutim na skrb o ovdašnjim varošanima, koliko god da ih je još malo ostalo. Uvijek su napeti poput puške, u dugim i bijelim haljicama, s aureolama i maslinovim grančicama, s Amorovim strjelicama, nostalgičnim harfama, na čelu sa zborovođom i glavnim zapovjednikom anđelom Gabrijelom, a Žavo im se toliko uvukao pod kožu da i oni isto misle, iako ni ovdje nije na dobrom glasu, isto žele i nadaju se što bržem povratku Dolje, među trbušanački svijet.

Život na smirenim dolinama i proplancima nebeskim njima je svima muka nad mukama.

Žavina nebeska kuća je na rubu Neba, nekoliko stopa do paklenog ognja, na međi koja razdvaja Raj od Čistilišta i među posljednjima je u zadnjem sokaku, od slame je, kao malo veće ptičje gnijezdo, opletena granama bodljikava gloga, u paprati i šašu. Osobenjačka, baš kao što i on, i u koju mu rijetko tko dolazi.

Njihovi dvori su na drugoj strani, bliže svetom Petru, ravnatelju Nebeskih dvora, ali zajednički čekaju na dan D, na dan za akciju i iskrcavanje na uvijek zeleni i suncem obasjani trbušanačko-arkadijski poluotok točno ispod njihovih nebeskih staništa, gdje im ptice pjevice ljepše poje već na Nebu.

Njima je i lijeni Bosut ljepši od svih nebeskih potoka i potočića.

***

KAD JE ŽAVERIJE DOČUO – bit će skoro Propast svijeta, jer na Nebu se sve zna, tu nema nikakvih tajni, onako brižan za svoj narod odmah se ponudio svetom Petru da tu tužnu vijest prenese svom narodu, svojim Trbušančanima.

Neka je što prije doznaju, neka se spase, za druge ga nije briga.

Za propast izopačenog života na Zemlji oni nikako nisu krivi.

Izgubili su se u vremenu grabeži i lopovluka, pa svako­dnevno umiru tiho i nezaustavljivo. Ostalo ih tek za solidan muzejski postav, najviše osiromašenih. Dobro živi samo nekoliko tajkuna koji su svoje zemaljsko bogatstvo stekli na paklu i muci siromašnih, banda lopovska koja je ovaj narod opljačkala do kože.

– Nji’ove fotografije viđate po novinama, jer su one nji’ove, po televizijama, jer su one nji’ove, po betonskim stupovima, jer su i stupovi nji’ovi. Sve je nji’ovo, Državni sabor, Državno odvjetništvo i sudstvo, Državno pravobraniteljstvo, sve je pod nadzorom njih i odanih im podguznjaka, i tko im ondak što može. Ma zlo im i naopako bilo do sedmog naraštaja! I kako je već kaz’o ’naj Andrić, svaki’ pedeset godina dođe vrime kad pametni zašute, budale progovore, a fukare se obogate! – prepričava grdosija Žaverij Žavo misli poznatog pisca iz lektire. Po njegovu sudu, političari su zlo jedno neopisano.

Obrve mu debele, opako nakostrušene, ruke zgrčene u pest osvetnika, bijesan je i ljutit jer su ga takvi već jednom otjerali u grob prije vremena.

– Jesamu! S tak’ima se ne treba družiti – uvijek govori.

Prekrižio se i pismo Za svetog Petra s ponudom za odlazak Dolje osobno ubacio u poštanski sandučić Nebeskih dvora.

Sad je trebalo samo čekati.

***

I gle, čuda, samo nekoliko dana poslije, stigao je poziv za audijenciju. Nebeska pošta je bolje organizirana od zemaljske deset puta.

Jutro je osvanulo lijepo, kao rijetko koje posljednjih godina. Sunce ga probudilo, rosa umila, vjetrić mu posušio sijede i nakostrušene brkove, ševe su već veselo pjevale po ritu, nježne srne mirno pasle, a potoci umilno žuborili. Sve je bilo savršeno lijepo i uzvišeno, samo je sveti Petar u svojoj pisarnici bio strog i ljutit i nervozno se šetkao i čupao svoju dugu sijedu bradu.

Onako visok, nadvisio ih sve za nekoliko puta.

Na dva koračaja od njega sjedili su neki Žavi nepoznati ljudi: uljudan i uočljiv gospodin u najboljim godinama, lijepih crta lica, brkat i malo proćelav, u skupocjenoj časničkoj odori s epoletama i sabljom oko pasa, brižna pogleda, reklo bi se s visokim manirama i ciljevima; do njega je sjedila uviđavna žena u šokačkoj nošnji, lijepa kao da joj je četrdeseta, a ne osamdeseta godina, a do nje, kao skladni jablanovi, stajala su četvorica vojnokrajiških časnika, ljudine između pedesetih i sedamdesetih godina, svježe obrijani, u svečanim časničkim odorama i iskićeni silnim odličjima na junačkim prsima koja su ga zabljesnula kao igre djece ogledalcima.

Takva odlikovanja dosad nigdje nije vidio: Orden Viteškog reda Marije Terezije, Orden sv. Ane II., Orden Reda željezne krune, Komenderskoga križa …

Svi odreda bili su ponosita i plemenitaškog držanja, s rukama u bijelim rukavicama na okovanim sabljama i sa znakovljem dične Kraljevine Slavonije.

Petar je bio obučen u laganu halju, s apostolkama na bosim nogama.

Na njegov znak ševe stadoše pjevati, potok žuboriti, plahe srne pasti i trčkarati. Čak je i vrijeme stalo. Zamrzlo se u sekundi.

Samo je sunce nastavilo sjati.

– Objasni tom zgubidanu – zapovjedi sveti Petar svome pisaru – što mu je činiti.

Na tu zapovijed pisar s krilima od paunova perja uvede Žaverija Žavu Trbušanca, pogrbljena, skvrčena, uplašena i stane mu objašnjavati što mu je Dolje činiti.

– Eto, Žaverije… pisao si da bi iš’o kući, a kako znaš, uskoro će Jahve sumpornim ognjem spaliti sve grešne zemljane i pretvoriti ih u stupove soli. Sveti je Petar odlučio udovoljiti tvojoj želji i poslati te Dolje među ljude. Misija ti je osigurati opstanak ljudima u tvojoj Panoniji. Preživjet će samo pravedni i pošteni, a među njima i desetak tvojih Trbušanaca. Ti ćeš biti glasnik riječi i djela Njegovih, glavni i odgovorni za provedbu ovog naloga. Razumiješ? Malo teže, ali ima kad, shvatit ćeš. A sad se upoznaj s čovjekom tvoga roda i poroda, s barunom i hrvatskim banom Josom Šokčevim^[1] iz Vinkova grada, u čijim si zatvorima znao češće noćiti. Upoznaj i majku njegovu Elzu i dične mu ujake^[2] generale Markusa, Pavla ili Pavu, kako ti draže, Alberta – Albu, Nikolu i Ferdinanda – Ferdu i dogovori se s njima o prijenosu Josinih zemnih ostataka iz Beča u Vinkovo. Sveti ti Petar udjeljuje odgovornu zadaću koju ne smiješ upropastiti i nju ćeš prenijeti svojim varošanima, a kako loše pamtiš, evo ti i pismenih uputa. Riječ je Petrova!

Češkao se po leđima i šetkao po sobi.

Od Čolića prvi, najstariji Marko, Domovine svoje sunce žarko, Feldzeugmeister Cara svog bijaše, Slavonijom on zapovijedaše. A i drugi svi, Alba, Pava, Mika i Ferda, što generali, što časnici štabni postajali[3] potvrđuju Petrove riječi. Ti nekadašnji slavni krajišnici i odreda generali i baruni sa starim ugarskim plemstvom prije Propasti svijeta imaju samo jedan cilj – vratiti sinovčeve zemne ostatke u rodno Vinkovo, a Žavo bi trebao to i provesti.

Tako želi i banova majka Elza Šokčeva.

Kakav je i red, obrazi joj se rumene poput crvene jabuke.

– A, joj, bilo bi lipo da ga sa’rane u Vinkovu, na svojoj grudi. Ondje, među austrijskim tuđincima, di sad samotno leži, više ne triba biti – kazuje.

Žavo ukipljeno i ponizno stoji, načulio klempave uši i kima glavom kao da je sve razumio što mu je pisar govorio, u svetog Petra i ne gleda, ne usuđuje se. To što je imenovan, ako je dobro razumio, njegovim ambasadorom riječi i djela ništa mu ne znači. Samo da mu je poći kući, tamo gdje je njemu najljepše.

A o tom Der kroatische banu i zapovjedajućem generalu u Hrvatskoj i Slavoniji, predsjedniku Banskog stola u Zagrebu i zaštitniku nacionalnog jezika saznat će sve kad bude trebalo.

– Budi volja njegova, kako na Nebu tako i na Zemlji. Vazdan mu na usluzi! – drhtavim glasom, i kao iznenađen naredbom, izusti Žavo Trbušanac s pogledom prema svetom Petru – ali, molio bi’ povesti i svoju grupu anđela čuvara, pobočnike svoje, nek’ me tamo čuvaju u toj misiji. Eto, to bih molio! Sȃm to ne mogu. Nisam više tol’ko jak da se sa svima ’rvem kao prije.

’Ajd’, ’ajd’, manje pričaj! – sad se umiješa i sveti Petar, i gle čuda, pristaje na Žavinu igru. Takvog, pomalo bizarnog tipa i ćaknutog ađutanta, on i treba. Bog mu dao više sreće već pameti. Trošiti nekoga drugoga nebeskog anđela bilo bi prava šteta.

– Tko te ne zna, skupo bi te platio pa briši mi s očiju. Umoran sam od takvih poput tebe. I nisi ovdje jedini. Evo ti mog pročelnika, on će ti reći sve potanko o Propasti svijeta i o svojim brigama – odbrusi mu i nastavi audijenciju s drugim glasnicima zaduženim za ostale kontinente.

Kako je Žavo brzo ušao, još brže je izašao u pratnji trojice namrgođenih nebeskih čuvara. Samo što nije dobio šup-
-kartu. Kako je izašao, tako su zamrznuti potok i vrijeme opet nastavili teći, srne pasti, a Vrata paklena, široka kao široki šor, opet proključala. Nešto dalje, iz tame crnje od najtamnijeg mraka, iz provalije i ponora bez dna, osjetio je odvratan smrad. To su vražji sljedbenici zapomagali za pomoć.

– Žavo, daaaj i nas poooovedi!

Ispred vreloga grotla stajao je anđeo Aurilio i vitlao mačem iznad njihovih glava.

− Nisam ja za vas Žavo. Ja sam gospodin Žavo, budale jedne nedokazane. Nebeski izaslanik! – ljutito će i umišljeno Žavo, spreman i za fizički obračun ako zatreba. − Malo više poštovanja ne bi vam škodilo… Jasno?

– Žavo, adrenjače i obješenjače stari, e, nećeš sad praviti gluposti – zaprijeti mu krilati anđeo Aurilio – inače ćeš i ti u ovu rupčagu na službu Gospodaru Tame. Ili bar u Čistilište na koju godinu.

***

OVDAŠNJE DOLJANSKO GROBLJE na kraju varoši nije tako veličanstveno kao bečko, ali je ovdašnjem svijetu lijepo i sveto.

Pokapalište je to i počivalište silnih trubušanačkih predaka različitih zanimanja, interesa, vjera, prosjaka i siromaha, vojnika iz raznih ratova i bolesnika opakih bolesti i depresija, od gladi, debelih i mršavih, mladih i starih, dobrih i zlih, u vječnoj tišini već silnim stoljećima. Još od dvanaestog stoljeća kad je Papin legat ovdje navratio ubrati poreze crkvene i prvi put mu zapisao ime.

Otad se ono širilo i množilo i na njemu je sad toliko mrtvih da im sva imena ne bi stala ni u najveću i najdeblju knjižurinu koja postoji.

Da su živi, bila bi to vojska nad vojskama, moćna i brojna, ni Sulejman joj Veličanstveni pera ne bi odbio i tu bi, u panonskoj crnici, svoje kosti ostavio.

Općenito, Žavi je ovo groblje tako ljupko i privlačno da mu je najbolja turistička destinacija ovoga kraja.

Izletište i odmaralište.

Pogotovo u proljetnu večer kad prvi mračak prekrije sve aleje i brojne humke s drvenim ili kamenim križevima i vjetrić lagano zapuhne s Berave, poveže i razigra sve plamičke i svijećnjake silnih grobljanskih svijeća u jedno veličanstveno i ponosno kolo u kojem se ne trucka ili zbrda-zdola drumusa kako koji hoće, nego koreografirano u pratnji nevidljivog i ljupkog anđeoskog zbora, na čelu sa zborovođom fanfara nebeskih Gabrijelom.

U kojem i Žavo veselo poigra.

A ovih je dana upravo tako, kao da su blagdani Svih svetih i Dušni dan kad se ljudi posebno sjećaju svojih pokojnih.

Jasno, svi varošani ne vole odlaske na groblje.

Takvi bježe od njih, ni na sahrane ne idu.

Jedan od njih, liječnik, iz Vinkova pokorno kaže:

– Ma ja ti više ne idem na groblja. Što ću tamo? Gledati grobove onih koje nisam izliječio? E, neću! A ima ih, ima! Eno onome u trećem redu malo sam više capnio debelog crijeva, a onom u petom amputirao nogu, a oni umrli. Onom kod kapelice sam… Jesam ja tome kriv? Nisam! ’Ajd’ ’fala Bogu, sad mi je lakše. Tko radi, taj i griješi.

Kad Žavo ovdje dođe, a malo-malo evo ga, prvo zapali stotinjak svijeća kod Raspela, podigao ga Andrija Filić 1911. godine, kbr. 145, za sve one koji su umrli kao siromašci i kao beskućnici, bez ikog svoga, na onaj svijet ispraćeni i svima im za smiraj duše izmoli po jedan Očenaš i jednu Zdravomariju.

I uvijek je kod njega tako: obredno, skrušeno, obzirno, padalo – sijevalo, grijalo – sniježilo, sve istim redom i s istom nakanom. Prema bliskosti i simpatijama.

Kad Žavo moli, groblje svijetli kao da je Dušni dan.

Ni na bečkom groblju nije sjajnije.

Dok svijeće polako gore, plamičci im se razliježu na sve strane i kako koji vjetrić pirne, dodiruju se, miluju, dragaju i griju jedan drugoga pa mu se svi ti derutni i kišom isprani i zapušteni nadgrobni spomenici doimlju kao najveće svjetske galerije u Rimu ili Parizu. Skromno i tko zna kad iskopane zemljane rake njemu su najljepše rame i paspartui, a izblijedjele fotografije na naherenim spomenicima najljepši su mu portreti nezaboravnih posveta. Razlupane staze i olinjalo drveće znamenitije mu je od parkova i aleja Tuškanca ili Maksimira.

Njemu, bivšem ljubitelju parapsihološke levitacije, telepatije, spiritizma i reinkarnacije, groblje je sad najdivnije mjesto na svijetu bez kojeg ne može.

Ondje Gore groblja nema pa ga se silno poželio.

A ovo trbušanačko, kao i svako drugo, malo-malo, iz dana u dan sve više raste i stalni se postav uvijek dopunjuje i osvježava, jer smrti su stalne, neizbježne, neodgodive.

To je Žavo shvatio kad su i njegovi svi poumirali.

Zato voli groblja i u njima uživa, najviše u ovakvo predvečerje kad se mračak razlijegne i spusti po dolinama i pašnjacima Panonije do uzavrelog tla i s njim spava do novog jutra.

Svaki ovaj grob Žavo gladi i čuva kao majka svoje dijete.

– O, kako je tužno biti sȃm i bez ikoga svoga da ti dođe i da te voli! – govori svim ovim zaboravljenim i napuštenim stanarima po vlastitom iskustvu. Njega je rijetko tko volio.

S najvećim poštovanjem, s velikom ljubavlju, emotivno, dirljivo, bez tugovanja, žalovanja, bez gorčine u sebi.

On stvarno voli groblja i njima je fasciniran i očaran.

To su njemu mitska mjesta života, jedina mjesta na svijetu u kojima su svi ljudi ravnopravni. I oni stradali u ratovima, poplavama, potresima, i oni iz izbjeglištva, i oni veliki, bogati, sretni i zadovoljni.

Zato je i večeras opet tu.

Još će jednom obići sve svoje najbliže, prijatelje i bezimene.

Tek sad zna – žive treba za života voljeti, a mrtve navijek poštivati?

U jednom grobu počivaju zemni ostaci Ane N., poštanske činovnice, žena je umrla u travnju 1924., u trideset i četvrtoj godini života, a Žavo joj je bio na sahrani. Grobni joj humak velik i uvijek uređen. Tu je cvijeća više već u svim cvjećarnicama Vinkova, a žena s uzglavog kamena oproštajno govori: Otišla sam prije Tebe, drugi će iza Tebe.

Žavo je pamti još i danas, kako ne bi, bila mu je susjeda, mila, draga, tko zna, možda i više od toga.

Njemu je malo koja pobjegla.

Do nje su zemni ostaci učitelja Franje i Marije Pingetzer. Sin im Franjo umro je 1908., i njemu je Žavo bio na sahrani, pamti i taj dan s najjačim pljuskom u životu, ljetna je kiša potukla sav urod u ataru, svi su se razbježali kao miševi pred poplavom, a majka Marija umrla je u zimu 1915. godine kad je bila zima onakva kakve Žavo voli, duga i hladna.

Grobno im je mjesto lijepo uređeno sa stiliziranim golubom pismonošom i pismom u zubima.

Samo što ne poleti do nekih udaljenih prozora i odaja.

Do njih, u miru Božjem, počiva drug Ilija Matić, poginuo je u ratu na Dedinju, u lipnju 1941. godine. Poživio je malo, tek do trideset i pete. Nije se stigao ni oženiti. Spomenik u neorenesansnom stilu podigli su tužna mati i brat. Grobnica je lijepo sagrađena, prostrana je, po mjeri te bogate obitelji, a kamenorezac je bio posebno vješt majstor.

I tako redom, od aleje do aleje, od Ane Neferanović umrle u 16. godini života, Marice Slošić, umrle u 42., do Ane Šafarik, umrle u 21. godini i Martinke Matić, umrle u 33. godini, neka im Bog dragi sačuva dušu u životu vječnome, po cijelu noć obilazi koje poznaje, sjedi i s njima dugo razgovara.

– Spavajte mirno vječni san, sjedinit će nas Sudnji dan! – svakoj isto govori.

Onima s otrulim križevima pali svijeće, a sutradan ih mijenja novima.

Na kamenim i kovanim uzglavljima čisti i glanca fotografije iz onih davnih godina kad se nije fotografirala baš svaka šuša. Nisu im ni kiša ni snijeg poružnili mladenačku ljepotu.

Potom sjedi kod groba žene Ljube, umrle u najljepšoj mladosti u dvadeset i osmoj, i obiđe majku koju i ne pamti i sve svoje didove i bake, pradidove i čukundide, ujakove i babaujnine koje je za života volio ili mrzio, kako već koga, sad mu je već svejedno koji su koji bili.

Osjetno više već svog oca, s njim se u maločemu bio slagao.

Najdraže mu je sjesti kod pokojne unuke Ivke Neferanov, koja je tu došla vlastitom voljom otprije trideset godina, one godine kad se izgradila i nova mrtvačnica, i kad joj se život učinio neizdržljivim za njezino krhko i boležljivo tijelo i suvišnim za življenje s čovjekom kojem je poremećen redoslijed životnih važnosti. Kod nje se uvijek i najduže zadrži.

Nedavno, kad se Žavo ovdje vratio, htio se nastaniti na istoj strani gdje je njezin grob.

Učinio mu se to fajn zgodnim mjestašcem za dodijeljenu mu misiju, ali kad je uvidio da k Ivki stalno dolazi i suzama tuge spomenik zalijeva muž Tunjo Neferanov, odlučio se za crkveni toranj kao sigurnije mjesto od javnosti i znatiželjnika koje bi taj smotanko sigurno za sobom ovamo doveo.

Ta mu se spoznaja učinila razboritom odlukom, pogotovo kad je iz susjednog groba čič’ Ilja Mišin škrgućući zubima prigovorio:

– Sad dolaziš, a? A di si bio kad je tribalo! Sreća tvoja da si mrtav čovik, sad bi svoje fasov’o.

A, uzvraga, baš je tako bilo!

– Ma kako ti kažeš, časna starino – miroljubiv je bio Žavo i odselio se na crkveni toranj gdje mu nitko više ne bronda.

Obišao bi i grob bać’ Adama Jurića, ali kako njega ovdje nema, eno ga na Đuričinu stanu, među živopokojnicima, i raka je prazna, samo nakratko. Kao i kod svih drugih s te fotografije.

A po njemu, mrtav čovjek bez groba isto je što i živi čovjek bez djece. Jalov život i jalov grob njemu su jedno te isto.

To je ono što ga muči i zbog čega je i večeras došao u ovaj rajon. Da sȃm sebi, za vremena, podigne spomenik i štogod si na njemu napiše.

Kako je zamislio, malo će dotjerati obiteljsku grobnicu Ignjata Slomovića, ionako je pedeset godina prazna i napuštena.

A dobra je.

Treba ju malo očistiti i dotjerati, solidno je građena, dolje su betonske armature i zidine pola metra široke, dobra je betonska ploča s nakićenim mramorom. Izgleda kao egipatska, faraonska, moćna. Sigurno tridesetak kvadrata. Gore su ukrasni stupčići s lancima i željeznom ogradom da po njemu nitko ne tumara, a oko grobnice su razgranati asparagusi, živa ograda i tri debla kestena koji se pružaju u visine i prave debelu hladovinu.

U cijelom Doljanskom groblju nema boljeg humka.

– Dobro, nije baš nešto posebna, onako, taman kakvu i zaslužujem – neskroman je Žavo, ali možda je čovjek i u pravu. Ipak je on visoki nebeski izaslanik, a ne neki smuto.

Plan mu je dan prije Sudnjeg dana, uoči odlaska u sklonište, postaviti mramornu ploču: Tu gdje jedino ptice pjevaju, počivam u miru sam, a bilo je mjesta za – dvjesta. Ne sudite mi, samo je jedan Sudac! Mir mi vječni! Ožalošćen i sȃm sebi od ušteđevine za života podigao Žaverij Žavo T.

Moglo bi i bez slova, jer riječi su ionako nužno zlo, kakav je u prvom životu bio, dovoljno bi bilo samo ime i prezime, i točka, ni slova više. Ali… to ne bi bio on – Žavo. I kad bolje razmisli, da tu ostane za nauvijek!

Gore se više ne bi ni vraćao.

Večer je topla, prava ljetna, cvrčci pjevaju, u obližnjoj bari žabe veselo krekeću, negdje u daljini čuju se i tambure, to momci curama pjevaju, pa je poželio zauvijek zaspati s buketima cvijeća i zelenim vijencima pod glavom.

Htio bi, ali na Slomovićevoj grobnici već stoji ploča s takvim tekstom, što ga zbuni i ustraši. Uto ugleda Tunju Neferanova kako dolazi na Ivkin grob i nekog čudnog konjanika s vagom u ruci pa brže-bolje pokupi svoje stvari i transportira se na stari crkveni toranj svetog Martina Biskupa, u svoju sigurnu bazu.

Ondje gdje je sve po njegovu.

^[1]   Josip Šokčević (1860–1867), hrvatski ban od 1860. do 1867., kad je, protiveći se tvorbi dualističke Austro-Ugarske Monarhije, podnio ostavku. Umirovljen je i pokopan u Beču 1896. godine i u Vinkovce je prenesen 2002. godine.

 

^[2]   Plemićka obitelj Čolić i ujaci banovi iz obližnje Privlake: Marko Čolić (1766–1841) – maršal, zapovjednik tvrđave Petrovaradin, Pavao Čolić (1768–1838) – podmaršal i utemeljitelj Prve matematičke škole u Vojnoj krajini, Albert Čolić (?–1853) – od 1930. zapovjednik 9. vojno-petrovaradinske graničarske pukovnije, Nikola Čolić (oko 1778 –1846) – pukovnik i autor djela iz tadašnjih bojnih znanosti, Ferdinand Čolić (1785–?) – pukovnik od 35. godine života… Eliza Čolić Šokčević (1782–1863. ili 1865) – njihova sestra i banova majka, donatorica uređenja kapelice na vinkovačkom groblju.

 

^[3]   Nepoznati autor: Dio Dobrodošlice banu Šokčeviću pri njegovu dočeku u Vinkovcima 1860. godine.