Oda Lici i Velebitu

Oj ti, vilo, vilo Velebita, ti našeg roda diko! Tvoja slava jeste nama sveta, tebi Hrvat viko’o! Stihovi su to popularne hrvatske domoljubne pjesme koja se i danas rado pjeva, a koja (u različitim inačicama) opisuje ljepote Like i velebitskoga kraja. Dakako, u nju je utkana i univerzalna ljubav prema Hrvatskoj, stoga ona nadilazi zavičajne okvire. Autorstvo pjesme do danas nije razjašnjeno, a prvi je put javno izvedena 1882. godine prilikom proslave dvadesete obljetnice Hrvatskoga pjevačkog društva »Kolo«. Njezin je notni zapis prvi objavio Vjekoslav Klaić u zbirci Hrvatska pjesmarica: sbirka popjevaka za skupno pjevanje, prema verziji koju je dobio od književnika Vjenceslava Novaka, a koju je 1893. godine objavila Matica hrvatska. Notni se zapis nalazi na stranicama 66 i 67, a dostupan je u sklopu Digitalne zbirke Knjižnica Grada Zagreba.

Stihove iz ove pjesme u svome imenu nosi Udruga Ličana »Vila Velebita« iz Zagreba, koja je u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske iz Gospića objavila impozantno djelo, pod naslovom Lika i velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti. Priredile su je Ana Lemić, profesorica i predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Gospiću i Jasminka Brala-Mudrovčić, docentica na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću i članica Matice hrvatske. Autori recenzija jesu dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, znanstvena suradnica u trajnom zvanju, i prof. dr. sc. Tihomil Maštrović. Velebit, hrvatsko mitsko mjesto koje spaja Liku i Hrvatsko primorje, koje istodobno predstavlja i slavu i muku hrvatskoga naroda, nadahnuo je priređivačice da posegnu za tekstovima iz škrinje hrvatske književnosti u kojima se spominje ovaj kraj. Poprište je to brojnih junačkih bitaka, poput Krbavske bitke, o kojoj pop Martinac potreseno piše: Tagda že gospoda hrvacka i bani hrvacki dvigoše vojsku protivu njim, boj zastupnii v polji velijem Krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju. Tagda že pobježdena bisi čest krstjanska. Tagda že uhitiše bana hrvackoga ošće živuća. Tagda že ubiše bana Ivana Frankopana. Tagda otpeljaše kneza Mikulu Frankopana (Lemić, Brala-Mudrovčić, 2017: 34). Petar Zoranić u liku Zorana, svoga alter ega, traži pravi put, te u Planinama (Venecija, 1569) dobiva ovakav odgovor: Sinko moj, put tvoj pravo pram istoku jest, vazda na desnu tvoju goru ostavljajući, i mimošad Velebil, ki sada Velebić zove se, i pram njemu jedan od gradov didine tvojih Tetačić jest od kih kolina ti jesi (Lemić, Brala-Mudrovčić, 2017: 42). Još je jedan pjesnik zadarskoga kraja, poput Zoranića, pjevao o velebitskom kraju – Juraj Baraković u epu Vila slovinka (Venecija, 1614) pjeva: Od pustošne Like, od Jelova luga do gore velike Velebića kruga, a vladan’ja druga reći se ne more zač pripovist druga dogrustiti more. Svi luzi, sve gore, svi bistri potoci, sve rike, sve more, svi morski otoci, od svih strani vile vrh ovih naših gor bihu se skupile slišati dogovor (Lemić, Brala-Mudrovčić, 2017: 48). Pop Martinac, Petar Zoranić i Juraj Baraković samo su trojica od ukupno 250 pisaca čija su djela zastupljena u ovoj knjizi, velebnoj poput samog Velebita. Na ukupno 716 stranica kronološki su poredana djela više od 250 autora koji su se nadahnjivali Likom i velebitskim primorjem, a sve započinje »hrvatskim dragim kamenom«, odnosno Bašćanskom pločom (oko 1100. godine), koja je pisana glagoljičnim slovima, a govori o darivanju posjeda hrvatskoga kralja Zvonimira samostanu sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške. U njoj se, među ostalim, ističe: I svjedoče mi Desimir, župan u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineg zastupnik u Vinodolu i Jakov na otoku (Lemić, Brala-Mudrovčić, 2017: 27). Odu rodnom gradu Senju odao je Pavao Ritter Vitezović u pjesmi Senjčica aliti djačka od senjskoga na učinjenoga v misecu sičnju leta tekućega 1704.: Zapunilo se biše ljeto Od svetoga narojenja Zvrh sedamnaest stotin treto: A od građe grada Senja Zvrh dvi tisuć dvisto više I dvajst i šest, kot se piše (Lemić, Brala-Mudrovčić, 2017: 52). Vitezović je i utemeljitelj Hrvatske zemaljske tiskare u Zagrebu (1694. godine) koja se nalazila na Griču, a ondje se danas nalazi i spomen-ploča Vitezoviću u čast. Vitezović je svojim pravopisnim rješenjima utjecao na Ljudevita Gaja, vođu hrvatskoga narodnoga preporoda. Ljudevit Gaj autor je prve hrvatske budnice, Horvatov sloga i zjedinjenje (1835), koju je uglazbio Ferdo Livadić pod naslovom Još Hrvatska ni propala. Pjevajući o jedinstvenoj i snažnoj Hrvatskoj, Gaj se osvrće i na Liku i Krbavu: V kolu jesu vsi Horvati Stare Države: Staroj Slavi vjerni svati Z Like, Krbave, Krajnci, Štajer, Gorotanci I Slavonija, Bosna, Serblji, Istrijanci Ter Dalmacija (Lemić, Brala-Mudrovčić, 2017: 84).

Svakako valja spomenuti Petra Preradovića i Augusta Šenou, kojima se u ovoj godini navršavaju »okrugle« obljetnice rođenja – Preradoviću dvjestota, a Šenoi sto­osamdeseta. Petar Preradović je 1844. godine u Zori dalmatinskoj objavio pjesmu pod naslovom Dalmatin caru svome na dan 19. travnja 1844. kao dan čestitoga narođenja nj. c. i kr. veličanstva, a u Vijencu je 1870. godine objavio pjesmu posvećenu generalu Gedeonu Zastavnikoviću^[1] – Milim pokojnikom. Iz opusa Augusta Šenoe odabrana je pjesma Pozdrav Dubrovniku te ulomci iz povjestice Vinko Hreljanović koja tematizira Senj. Ante Starčević, osnivač Stranke prava, rođen je u Žitniku kraj Gospića, a priređivačice su za ovo izdanje odabrale njegovu dramu Selski prorok: predstava u tri čina iz hervatskog života (1853), koja je bila u rukopisu sve do 1923. godine, a objavio ju je Ljubomir Maštrović, povodom 100. obljetnice autorova rođenja. Svakako valja istaknuti pjesmu Velebit Ivana Zahara, koju je uglazbio Ivan pl. Zajc, a prvi je put izvedena 16. svibnja 1875. godine u Sisku, kao himna novoosnovanoga Hrvatskoga pjevačkog saveza.

Među piscima 20. stoljeća zastupljeni su autori poput Gustava Krkleca, Branka Fučića, Ante Stamaća, Tonka Maroevića, Zvonimira Baloga i dr.

Posebno je zanimljivo poglavlje po naslovom Otočki dekameron, u kojem se nalaze djela deset autora: Jelene Benčić (Djevojčica iz šume), Darija Erora (Ja živim i u tvom gradu), Kristine Gomerčić-Dasović (Biti voljen od onoga kojeg se voli), Jasne Ilić (Neumjerenost u jelu i piću), Anđelka Kaćunka (Ček svetog Jakova), Manje Kostelac-Gomerčić (NLO iznad Otočca), Milana Kranjčevića (Daće Bog), Dragice Rogić (Vili s Velebita), Valentine Rubčić (Oče, budi volja tvoja!) i Maje Žubrinić (Za neke preobražaj, a za neke samo djevojčica sa žigicama).

Narodne pjesme poglavlje je koje sadrži pjesme poput Junakova poruka, Dančilovica, Lov Sibinjanin Janka, Zapjevala hrvatska krajina i Sva se Učka u crno zavila.

Na kraju knjige nalaze se biografije pisaca, što je iznimno važno za cjelokupnu književnopovijesnu sliku, a posebnu vrijednost čine mnogobrojni slikovni prilozi koji su dragocjen izvor podataka. Urednica Ana Lemić je u završnom dijelu uvodne riječi istaknula: Štiva iz ove knjige naučit će čitatelja o prošlim vremenima, teškom životu i borbi da se opstane na kršnoj ličkoj grudi, da se ognjišta ne ugase i vrata uvijek budu malo otškrinuta kad netko naiđe. I opstalo se onda kad je bilo najteže. Novija vremena, koja su trebala biti lakša, donijela su Lici raseljavanje. Jer, nisu bila naklonjena opstanku čovjeka na svojoj grudi. Ali povijesni izvori, mnogi pisani dokumenti i književna djela ne će dozvoliti da se sve to zaboravi. Između ostalih i Matica hrvatska skrbi o tome. Zato je i nastala ova knjiga (Lemić, Brala-Mudrovčić, 2017: 7).

Vrijednost ovoga grandioznog djela prepoznala je i središnjica Matice hrvatske te ga nagradila srebrnom poveljom. Ovom će se publikacijom zasigurno služiti mnogobrojni znanstvenici, poput povjesničara, etnologa i filologa, ali i studenti i učenici te svi koji žele saznati nešto više o dvama opjevanima biserima Lijepe Naše – Lici i velebitskom primorju.

^[1]   Gedeon Zastavniković (1825–1869), služio je u habsburškoj vojsci, djelovao je i kao zapovjednik 4. slunjske graničarske pukovnije. Zauzimao se za reforme u Vojnoj krajini te za njezino unapređenje, a zahvaljujući njegovu zauzimanju u Lici su otvorene 22 škole.