Hrvatski jezik između dvaju svjetskih ratova

Prva dva desetljeća XX. stoljeća jedno su od najslabije istraženih razdoblja u hrvatskoj književnojezičnoj povijesti. Jezična praksa u njem bila je šarolika i obilježena različitim jezikoslovno-normativnim načelima. Teorijsko-lingvistički gledano to je razdoblje bilo natkriveno dominirajućim stavom da su hrvatski i srpski jedan jezik koji u književnojezičnoj normi treba ujediniti. U tu su svrhu hrvatski vukovci izdali Hrvatski pravopis Ivana Broza 1892. godine, Rječnik hrvatskoga jezika Ivana Broza i Franje Ivekovića 1901. godine i 1899. dvije gramatike iz pera Tome Maretića, od kojih ona školska nosi naslov Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola (¹1899., ²1901), i koja je od svojega drugoga izdanja zahvaljujući Arminu Paviću (1844–1914) postala obvezatnim školskim udžbenikom. Na hrvatskom kulturnom prostoru unutar Habsburške Monarhije ta su izdanja imala integrirajuću ulogu, no nikada nisu bila prihvaćena u Srbiji.

Utjecaj hrvatskih vukovaca na hrvatsku književnojezičnu uporabu u prva dva desetljeća XX. stoljeća najviše je vidljiv na pravopisnoj razini potiskivanjem morfoloških (»etimoloških«, »korijenskih«) pravopisnih načela zagrebačke filološke škole i uvođenjem fonetsko-fonološkoga pravopisanja, koje je u hrvatskom školstvu kao obvezatno uvedeno Hrvatskim pravopisom Ivana Broza (¹1892). Na fonološkoj je razini reforma hrvatskih vukovaca najuočljivija u potiskivanju »dubrovačkih« složenih priloga i zamjenica tipa njekada, njetko, nješto... suoblicima na ne- (nekada, netko, nešto itd.) koji su u govornom jeziku vjerojatno bili prošireniji. Na morfološkoj razini najuočljivije je napuštanje nesinkretiziranih imeničnih množinskih nastavaka u dativu, lokativu i instrumentalu, u korist sinkretiziranih nastavaka koji su dijalektalno gledano bili novoštokavski: k ženam, k stvarim, k jelenom, k selom →k ženama, k stvarima, k jelenima, k selima (dativ); u ženah, u stvarih, u jelenih, u selih →u ženama, u stvarima, u jelenima, u selima (lokativ); sa ženami, sa stvarmi, s jeleni, sa seli→sa ženama, sa stvarima, s jelenima, sa selima (instrumental). Nesinkretizirane padežne nastavke napustili su već početkom 90-ih godina XIX. stoljeća i oni autori koji nisu usvajali nova fonetsko-fonološka pravopisna načela. To je bilo tako zato što su novoštokavski nastavci u govornom jeziku bili prošireniji, a nenovoštokavski teži za svladavanje. Na njihovo napuštanje bitno je utjecalo i to što nikada nisu u cjelini bili usvojeni na jugu hrvatskoga kulturnoga prostora, posebice u Dubrovniku. Ondje je u drugoj polovici XIX. stoljeća u uporabi dominirao i fonetsko-fonološki pravopis koji se naslanjao na stariju dubrovačku pravopisnu praksu.

Ivan Broz (1852–1893)

Hrvatski vukovci nisu imali u svemu podudarne stavove ni zajedničke odgovore na pojedine normativne dvojbe. Primjerice, slovo »đ«, koje je Ivan Broz preuzeo iz Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika, u koji ga je uveo Đuro Daničić, Franjo Iveković (1834–1912) odbacuje 1901. u predgovoru Rječnika hrvatskoga jezika tvrdeći da ga nitko »ne upotrebljava osim njekolicine akademika i školske djece«.

Tomo Maretić (1854–1938)

Već u osvit Prvoga svjetskoga rata u redovima hrvatskih pisaca oformila se je poveća skupina mlađih hrvatskih književnika koja je kritizirala hrvatske vukovce predvođene Tomom Maretićem i koja je željeno hrvatsko-srpsko književnojezično ujedinjenje pokušala postići pre­uzimanjem srbijanske ekavštine. Iako su hrvatski vukovci normativne zamisli tih književnika uglavnom osporavali, njihove su zamisli znatno pridonijele širenju upravo vukovskih pravopisno-jezičnih načela. Nastanak te nove normativne struje u Hrvata bio je vezan uz Anketu o južnom ili istočnom narječju u srpsko-hrvatskoj književnosti srpskoga književnika Jovana Skerlića (1877–1914) iz 1914. godine. Skerlić je u anketi pozvao intelektualce da se izjasne o književnojezičnom ujedinjenju Hrvata i Srba (u skoroj budućnosti i Slovenaca) u kojem bi Srbi prihvatili latinicu, a Hrvati »istočno narječje«, tj. srpsku ekavicu. Brojni, uglavnom mlađi hrvatski književnici – nezadovoljni političkim statusom hrvatskoga naroda u Austro-Ugarskoj Monarhiji i vjerujući da će se on trajno riješiti u južnoslavenskom zajedništvu koje nesebično treba izgrađivati i njegovati – počeli su na poticaj Skerlićeve ankete pisati ekavicom, koja se je u Srbiji profilirala kao odlika srpskoga književnoga jezika i posve potisnula (i)jekavicu. Jedan od tih hrvatskih književnika bio je Antun Branko Šimić, koji je tim povodom 1918. godine objavio programatski članak sa znakovitim naslovom »E«. U njem polemizira s hrvatskim vukovcima i zalaže se za uvođenje ekavice u Hrvata i latinice u Srba. Završava ga riječima: »Za filologe imamo samo jedan pucanj u njihove filološke mozgove i / Idemo dalje.« U skladu s njim August Cesarec (1893–1941) u svojim Stihovima tiskanim latinicom 1919. u Zagrebu pjeva ekavski i rabi srpske riječi poput sundžer, veštački, vazduh, kanap: Jesi li videla krvave zenice carskih očiju, bela carice? To sam ti ja dve kapi krvi svoje doneo... .

Franjo Iveković (1834–1912)

Brojnost i ideološki zanos hrvatskih »ekavskih« pisaca bio je najizraženiji u doba stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) (1918). Djelomice im se pridružio čak i vodeći hrvatski vukovac Tomo Maretić time što je 1924. godine ekavicom napisao predgovor svojega jezičnoga Savjetnika, a 1925. godine svoj prilog za Daničićev zbornik.

Bizarnost pokušaja da se iz hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika napravi jedan književni jezik uvođenjem zajedničkoga pisma i zajedničkoga refleksa staroslavenskoga jata, razvidna je u zamislima jednoga od njezinih najistaknutijih zagovaratelja, predsjednika društva hrvatskih književnika Nikole Andrića (1867–1942). On je u svojem izlaganju iz 1919. godine pod naslovom Jedan narod treba i jednu književnost da ima ustvrdio da je ono što je u Skerlićevoj anketi

»Maretić zatražio – ne izjavljujući se izrijekom proti ekavštini – da se naime u tom pitanju najprije imaju ujediniti sami Srbi, danas je izvršen posao, a jedan dio hrvatskih pisaca, odazivljući se unutrašnjem svom jezičnom osjećaju, spontano je poletio za njima. Što dakle da se radi? Još samo jedan korak s hrvatske strane – i bit ćemo u književnom jeziku jedno, definitivno jedno!«¹

Na prvi pogled Andrić u cijelosti prihvaća Skerlićeve zamisli. Međutim, Andrić predlaže da »Hrvati – odlučujući se za svoj ekavski dijalekat [tj. za »slavonski, kajkavski, primorski i istarski«] ne moraju i ne bi trebali da preuzmu u jezik i sve arhaizme i provincijalizme, koji se među istočnim Srbima bez pravoga razloga zadržavaju u književnosti« (Stoljeća 2001: 447). Osim toga što Andrić nikada nije počeo pisati na »hrvatskoj ekavici«, a kamoli na srpskoj, on je srpske jezične posebnosti prije i poslije 1919. doživljavao i predstavljao kao »kvarenje jezika« pa je 1923. godine objavio niz članaka pod naslovom Beograd nam kvari jezik. Ucjelovio ih je i proširio 1927. u članku Koje nam beogradske riječi ne trebaju. Vidljivo je da Andrić na praktičnoj i vrijednosnoj razini hrvatski i srpski književni jezik doživljava posebnim sustavima, no da to zbog ideoloških razloga i zbog njihove korpusnolingvističke bliskosti jezičnoteorijski ne razumije, pa ono što je specifično u srpskom, proglašava jezično »pogrješnim«.

Jovan Skerlić (1877–1914)

Već u Andrićevu Braniču... iz 1911. uočljivo je da se purizam hrvatskih vukovaca sustavno okreće i protiv srbizama. Glede jezika Jovana Skerlića, beogradskoga sve­učilišnoga profesora novije srpske i hrvatske književnosti, Andrić tvrdi: »Glavno je, da bude – pogrešno. Za kopiranje pogrešaka ima nesumnjiv dar« (Stoljeća 2001: 70). Do istoga zaključka dolazi Andrić i onda kada govori o književnojezičnoj porabi u Srbiji u cjelini.

Do hrvatskih vukovaca hrvatski je purizam bio okrenut uglavnom protiv utjecaja iz neslavenskih jezika, a vukovci su ga usmjerili i protiv utjecaja iz slavenskih jezika, posebice ruskoga. Maretić se u odnosu na riječi češkoga i ruskoga podrijetla 1892. pribojavao da će kad se prošire »u narodnom govoru biti doduše više duha evropskoga, ali mańe hrvatskoga«.² Tridesetak godina poslije promijenio je paradigmu. U svojem Savjetniku iz godine 1924., kojemu je predgovor napisao ekavicom, traži s obrazloženjem »mi hoćemo da budemo Evropljani« uklanjanje (i danas u općem leksiku uobičajenih) hrvatskih »kovanica« glazba, isusovac, redarstvo, slovnica, stožer i stožernik, tvornica, učionica, časnik, povijest, knjižnica, proračun, tvrtka.³ Da je Maretić mnoge takve riječi iz hrvatskoga jezika pokušao izbaciti ne zato što je htio biti »Evropljanin«, nego samo zato što ih nisu rabili Srbi, vidi se kada 1924. godine govori o potrebi izbacivanja pojedinih kajkavizama: »Svatko vrlo lako uviđa, da bi takve reči književnom jedinstvu Hrvata i Srba vrlo smetale, jer ih Srbi ne bi hteli primiti, kao što Hrvati ne bi nikad primili kojekakvih provincijalizama iz južnih srpskih narečja« (Savjetnik 1924: XXIII.).

Za razliku od većine Maretićevih savjeta koji se odnose na hrvatske »kovanice« i kajkavizme, u Hrvata su se u jezičnoj porabi dobro prihvaćali njegovi savjeti u kojima traži uklanjanje posuđenica iz ruskoga i crkvenoslavenskoga, npr. armija, bodriti, dejstvovati, dozvola, dozvoliti, odjeljenje, snabditi, ubijediti, ubjeđenje, uslov, učesnik, učestvovati, izvinjavati, itd.

Prikazujući sa svojih unitarističkih pozicija u Ljetopisu JAZU br. 42. za 1928/29. godinu (str. 100–122) Ristić–Kangrgin Rečnik srpskohrvatskog i nemačkog jezika iz 1928. godine, Maretić osuđuje recenzirano djelo i zamjera autorima da »nijesu svestrano i temeljito izučili oba jezika, kojima su htjeli napisati rječnik«. Maretić uočava da su autori »uzeli podosta riječi, koje su načinili zagrebački književnici (osobito Šulek), a Srbi ih nijesu ili nikako upotrebljavali ili sasma slabo« (nav. djelo, 100). Takve je riječi Maretić iz hrvatskoga izgonio kako bi se književni jezik u Hrvata i Srba mogao ujediniti, ne računajući s tim da će ih Srbi prigrliti. Svetomir Ristić Maretiću je uzvratio, među ostalim, da »uvaženi gospodin akademik jednostavno ne zna srpski« te da mu »nedostaje razumevanje srpskoga jezika, jer mu nedostaje osećanje za srpski jezik«. Ristić kaže da Maretić ne zna kako Srbi u Beogradu govore i da ne zna da se od Vuka jezik promijenio. Prema Ristiću, Maretić nema pravo srpskomu narodu određivati uporabu i značenje pojedinih riječi. Maretićeva je srpskohrvatska unitaristička jezična koncepcija Ristićevim proglašenjem da Maretić ne zna srpski i da ne zna kako Srbi govore, bila posve poražena.

Maretić se u anketi beogradske Pravde 25. XI. 1931. suprotstavio ponudi o preuzimanju književnoga jezika kakav se rabio u Srbiji. Obrazložio je, posve u skladu sa svojim već prije iznesenim idejama, da Beograd u jeziku ne može biti uzorom »jer jedan čisti i izgrađeni beogradski dijalekt u stvari i ne postoji, nego je on smjesa jako različnih jezičnih elemenata«. Maretić je time ostao 1931. na starim pozicijama te je kao »uzorit« zajednički jezik Srbima nudio onaj koji je iste godine predočio i u drugom izdanju svoje gramatike, iako je tada već bilo jasno da je njegovu normativnu koncepciju vrijeme pregazilo i odbacilo.

Na političkoj razini gledano zanimljivo je i slabo poznato da je Maretić već 1926. izrazio duboko nezadovoljstvo jugoslavenskom jezičnom politikom i državom. Jugoslavensku ideju Josipa Jurja Strossmayera (1815–1915) razočarano je proglasio klicom »koja nikada nije proklijala, a nekmoli ploda donijela«.⁴ »Danas« je (1926) ta ideja za Maretića »od svoga oživotvorenja isto onako daleko, kako je bila u ono vrijeme, kad ju je slavni vladika djakovački proglasio i počeo oko nje raditi«. Srpskoj strani Maretić ne zamjera to što nije prihvatila Strossmayera, nego zlosilje i zlorabu političke prevlasti u novoj zajedničkoj državi, kojima Hrvate nepovratno odvraća od jugoslavenstva.

Iako se u Hrvata Maretić i njegova filološka škola uzmogla nametnuti kao normativni autoritet i bitno utjecati na hrvatski književnojezični razvoj, stvarni je njihov utjecaj na hrvatski jezik ipak ostao dosta ograničen. To je vidljivo iz velikoga broja raznovrsnih normativnih preporuka Maretićeve filološke škole koje Hrvati nikada nisu prihvatili, jer nisu bile u skladu s hrvatskom tradicijom ni s onim što će 1940. godine Petar Guberina i Kruno Krstić nazvati »hrvatskim jezičnim osjećajem«, a što je Antun Radić 1899. nazvao »duhom hrvatskoga jezika«.

Posebice negativan rezultat za hrvatski jezik u djelovanju hrvatskih vukovaca u prvoj polovici XX. stoljeća bilo je razilaženje između filologa s jedne strane i hrvatskih književnika i kulturne javnosti s druge strane. Hrvatski vukovci stvarali su dojam, među njima prije svega Tomo Maretić, o beznačajnosti starije hrvatske književnojezične tradicije, dok su ujedno promicali misao da glede jezika uglavnom sve bitno i vrijedno počinje s Vukom Stefanovićem Karadžićem. To je potaknulo najpoznatijega hrvatskoga književnika XX. stoljeća Miroslava Krležu da se 1937. godine, prigodom proslave stopedesetgodišnjice Karadžićeva rođenja, na Karadžića ironično osvrne ovim riječima:

»Slavi se Vukova stopedesetogodišnjica, a prešućuje se da su glagoljaši, trista-četirista godina prije Vuka, već pisali narodnim govorom. Utvrđeno je naučno da je već Vetranić prepisivao hrvatske narodne psaltire iz četrnaestoga stoljeća. Od Marulića do Kačića-Miošića napisana je nekoliko stoljeća prije Vuka Karadžića čitava jedna književnost čistim narodnim govorom; od Primoža Trubara, Dalmatina, Vramca, Škrinjarića, preko Jambrešića i Belostenca do Katančića nikada taj kontinuitet narodnoga govora nije bio prekinut, tako da se Vuk javlja u nizu tih napora tek u devetnaestome stoljeću, te prema tome nikako nije prvi koji je došao na tu misao da treba pisati tako kako narod govori. Svi koji danas slave Vuka zaboravljaju na socijalnu uslovljenost onoga značenja koje je narodna pjesma imala u Vukovo vrijeme. Vukova narodna pjesma je negacija turskoga zuluma. Vukov deseterac primijenjen na današnjicu, izazvao bi protivu sebe sve visoko odnjegovane književne ukuse današnjih gromovnika naše jezične kulture, i dokazao bi samo to kako je ovo nametljivo blebetanje oko podnožja Vukova spomenika isprazno mlaćenje prazne slame.«⁵

Državna jezična politika koja se je vodila u Beogradu nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. XII. 1918. godine (od 1921.: Kraljevina...) od samoga je početka bila usmjerena na širenje srpske uporabne norme u cijeloj državi i na potiskivanje hrvatskih posebnosti. Tomu su pogodovale neprirodne granice administrativnih jedinica od 1921. godine, centralističko uređenje države u kojem su se sve bitne odluke donosile u Beogradu, redarstveno-vojni i administrativni ustroj u kojem se rabio isključivo ili primarno srpski, središnja državna informativna agencija Avala koja je vijesti širila samo na srpskom, itd.

Bitnim je unitarističkim jezičnopolitičkim instrumentom bila odredba Kraljevine SHS iz 1921. godine o fiktivnom »srpsko-hrvatsko-slovenačkom jeziku« kao njezinu službenom jeziku. Istovjetna odredba ušla je i u Ustav Kraljevine Jugoslavije od 3. IX. 1931. Njome se fiktivno prikazivala jezična ravnopravnost priznatih naroda, a zapravo je bila paravan za širenje srpskoga jezika. Beograd se je uporabom toga glotonima izravno nadovezao na češko-slovačku jezičnu politiku zvanu čehoslovakizam i na ustavno zakonodavstvo Čehoslovačke Republike u kojem je 1920. godine (također) nepostojeći »čeho(-)slovački jezik« bio proglašen državnim i službenim jezikom.

Kako u hrvatskoj, tako ni u srpskoj jezičnoj praksi glotonim »srpsko-hrvatsko-slovenački jezik« nije ušao u uporabu. Srpski jezikoslovac Aleksandar Belić (1876–1960) izdao je 1923. na ćirilici svoj Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika koji je bio koncipiran za »istočni« (ekavski) i »južni« (jekavski) »izgovor u književnoj upotrebi«. U predgovoru najavljuje da je njegovu pravopisu zadatak ukloniti nejednakost koja vlada u pisanju riječi u »našem jeziku«. U skladu s tom najavom 1927. godine beogradske vlasti osnivaju odbor za ujednačivanje pravopisne norme. Odbor je radio slijedeći smjernice koje je zadao Belić. U odbor su s hrvatske strane imenovani T. Maretić, D. Boranić i Milan Rešetar (1860–1942) te S. Ivšić kao zamjena Rešetaru nakon njegova odlaska u Italiju. Ostali su članovi povjerenstva bili A. Belić, Ljubomir Stojanović, Stjepan Kuljbakin i Fran Ramovš. Ministarstvo prosvjete izdalo je u Prosvetnom glasniku na temelju njihovih zaključaka 1929. godine Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S.H.S. Uputstvo se u ključnim točkama pridržavalo Belićeva pravopisa te je propisivalo pisanje pretsjednik, otcijepiti, potčiniti, otšetati, bekstvo (ali Beogradski), neću, pisaću i pašću (umjesto pisat ću, past ću), brijeg – bregovi, zamjenice: ko, svako, neko, iko itd., pisanje svih tuđih riječi prema izgovoru. U kojoj su mjeri ta pravopisna rješenja bila »dogovorna«, vidi se po tom da ih se Ivšić ni Maretić (u glavnini) nisu pridržavali, a da ih je Boranić, čim je uzmogao, u svojim pravopisima odbacio.

Uputstvo je napisano za »srpskohrvatski književni jezik« u kojem su ravnopravne »obe azbuke, ćirilica i latinica«. Zagrebačko je izdanje Uputstva objavljeno latinicom, no na srpskom jeziku i ekavici. U Uputstvu ministar prosvjete Božidar Maksimović propisuje da »nijedan udžbenik, bilo da pretstavlja novo izdanje ranije izdate knjige, bilo da se sada prvi put izdaje, ne može biti odobren za školsku knjigu, ako nije izrađen po ovim pravilima«. Najavljuje se i ujednačivanje nazivlja, i to tako »da se od dva oblika koji postoje u našem književnom jeziku uzme onaj koji je pravilniji«. Tijekom 30-ih godina prema tim su načelima objavljene srednjoškolske »terminologije«: gramatička (1932), zoološka (1932), književna (1933), botanička (1934) i higijenska (1934). Skupa s Belićem akcentuirao ih je Ivšić, koji je osim toga i na drugim razinama sudjelovao u pripremi gramatičkoga nazivlja.

Ubrzo nakon izravnoga sučeljavanja sa srpskim jezikom i sa srpskom jezičnom politikom u zajedničkoj Kraljevini SHS (1921), hrvatski »ekavski« pisci postaju sve malobrojniji, a sasvim nestaju 1928. godine nakon što su u beogradskoj skupštini ubijeni i ranjeni politički prvaci Hrvatske seljačke stranke, među njima i njezin predsjednik Stjepan Radić. Jedan od ubijenih, Pavle Radić, u Skupštini je u godini umorstva tumačio da hrvatski jezik nije dijalekt te je tražio da zapisnike Skupštine treba voditi i na hrvatskom jeziku, ijekavštinom.

Osim do sada opisanih dviju hrvatskih normativnih struja – s jedne strane satkanih mahom od hrvatskih vukovaca, a s druge strane mahom od mlađih književnika ekavaca –, postojala je i treća normativna struja koja je, najočitije u pravopisu, nasljedovala zasade zagrebačke filološke škole. Međutim, i za tu je struju ispočetka bilo više-manje karakteristično da hrvatski književni jezik – u mjeri u kojoj su o njem njezini predstavnici pisali i razmišljali – nisu sagledavali niti ga profilirali kao isključivo hrvatski nacionalni entitet, nego su i oni njegov razvoj sagledavali u okviru južnoslavenskih prožimanja i kao sredstvo za postizanje društveno-političkoga jedinstva u južnoslavenskim okvirima. Tomu je odličan primjer odgovor Antuna Radića na kritiku koju mu je uputio Vatroslav Jagić, jedan od najvažnijih hrvatskih jezikoslovaca uopće, 1902. godine u ocjeni Radićeva prijevoda Puškinova romana Kapetanova kći.

Jagić zamjerava Radiću da neki pisci, osobito mlađi, »nastoje svim silama, da stvore svoj posebni ‘hrvatski’ književni jezik«. To je prema Jagiću »separatistička težnja« »poradi nesrećnih nesporazuma političkih«. Ona se prema Jagiću ostvaruje kao nastavak djelovanja tzv. zagrebačke škole. Jagić obrazlaže (ovdje u prijevodu Antuna Radića s ruskoga):

Antun Radić (1868–1919)

»Jezik g. Radića spada k proizvodima t. zv. Zagrebačke škole, u kojoj se u novije vrieme, poradi nesrećnih ne­sporazuma političkih, opaža separatistička težnja. Njekoji pisci, osobito od mladjih, nastoje svim silama, da stvore posebni ‘hrvatski’ književni jezik. Ova malo promišljena namjera podržava se za sada pravopisnom razlikom i tendencioznom sklonošću pokrajinskim riečima. Mjesto podpunoga književnoga jedinstva sa Srbima, koje se je nama predstavnicima pokoljenja, koje već doživljuju svoj viek, činilo njegda gotovo već postignutim – stupa sada na pozornicu stranka mladih pisaca, koja propovieda sbliženje Hrvatâ sa Slovencima. A meni se čini, kad bi se izpunilo podpuno i pouzdano, posve razumno i svrsi shodno jedinstvo srbsko-hrvatsko ne samo u književnom jeziku, gdje doista malone postoji, nego takodjer i u duhu i smjeru, u uzajamnoj podpori i širenju ukupnoga književnoga djelovanja po svim krajevima, gdje ima Srbâ i Hrvatâ, da bi tada i Slovenci, uz svoju malobrojnost, stali kud i kamo jače težiti prema tomu jedinstvu srbsko-hrvatskomu, nego što to danas pokazuju.«⁶ (Stoljeća 2001: 399–400)

Jagić smatra da Antun Radić pripada skupini hrvatskih pisaca koja nastoji stvoriti poseban hrvatski književni jezik. Radić kaže da je povod Vatroslavu Jagiću za tu pretpostavku mogla biti samo njegova raspravica pod naslovom Hrvatski književni jezik, u kojoj je kritički prikazao Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića (1899). Radić, koji je izvrsno razumio i cijenio hrvatsku književnojezičnu povijest i hrvatski književni jezik, i koji je bio razočaran hrvatskim vukovcima i ponajviše Tomom Maretićem među njima, poriče, odgovarajući Jagiću, da bi se »u nas opažala u mlađega pokoljenja ona težnja za posebnim ‘hrvatskim’ književnim jezikom, o kojoj govori g. V. Jagić«. Radić uzvraća: »Ja držim, da se takva težnja u mlađem pokoljenju ne opaža. Naprotiv je istina, da je takva težnja vodila, barem dielom, t. zv. Zagrebačku školu« (Stoljeća 2001: 400). Radić niječe da bi on bio za hrvatski jezični separatizam, tj. za posebni hrvatski književni jezik (Stoljeća 2001: 399ff). U nastavku svojega odgovora obrazlaže zašto je Jagić uopće mogao doći na ideju da bi mlađe književničko pokoljenje željelo stvoriti posebni hrvatski književni jezik. Riječ je o pojedinim hrvatskim publikacijama u kojima su se osim na hrvatskom objavljivali članci i na slovenskom. Radić tumači da je upravo to odraz jugoslavenske orijentacije tih publikacija, a ne nekakva separatizma. To što u tim publikacijama nisu sudjelovali Srbi, nego Slovenci, Radić komentira ovako: »Ta poznato je dovoljno, da su se Srbi vazda podalje držali od svake zajednice Južnih Slavena, radilo se za nju pod kojim mu drago imenom osim srbskoga. A onda treba osobito držati na umu to, da su Hrvatima Slovenci bliže ne samo po prostoru, nego i po idejama.«

Dok je u Srbiji otpor prema novim fonetsko-fonološkim pravopisnim načelima bio slomljen već početkom 70-ih, u Hrvatskoj se to nije dogodilo još ni za vrijeme Prvoga svjetskoga rata i upitno je kakav bi ishod hrvatske pravopisne dvojnosti bio da nije bilo Prvoga svjetskoga rata i nastanka Države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Tijekom prva dva desetljeća XX. stoljeća Brozov je pravopis prevladavao u književnosti i djelima visoke estetske i kulturno-
-političke vrijednosti, no teško se je probijao u novinama i časopisima, zakonskim tekstovima i u publikacijama bliskima svakodnevici. Ondje su se morfološka pravopisna načela, iako nedosljedna i u mijenama, žilavo držala. Slično vrijedi i za hrvatske publikacije u Bosni i Hercegovini, iako su Hrvati u uredništvima tamošnjih tiskovina koje su pisane fonetsko-fonološkim pravopisom imali natprosječan utjecaj. U Zagrebu je Matičin časopis Vienac objavljivao tekstove na pravopisu prema izboru autora, no njegovo uredništvo piše u redakcijskoj opremi tekstova tek 1897. godine »siječanj«, a 1899. to opet napušta i vraća se na »siečanj«. Zbrka je razvidna i u broju Vienca od 14. srpnja 1900. u kojem se objavljuje »dopisnica uredničtva« u kojoj se autori pozivaju da rukopise pišu »fonetskim pravopisom«, no koja je sama napisana morfološkim pravopisom.

Unatoč obveznoj uporabi Brozova pravopisa u školstvu, Sbornik zakona i naredaba valjanih za Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju kao temeljna državna publikacija još 1912. godine izlazi na pravopisu zagrebačke filološke škole i donosi tekstove u kojima se piše ovako: siečanj – uvjeti, ustrojeno redarstveno povjereničtvo, družtvo, sbornik, nesgoda, izprava, podpora, obćina, priobćiti, uredjenje, magjarski. Nakon Prvoga svjetskoga rata i nakon ustrojavanja zajedničke Države Srba, Hrvata i Slovenaca, posljednji svezak Zbornika izlazi s ćiriličnim naslovom (Zbornik zakona i naredaba valjanih za Hrvatsku i Slavoniju). Sami tekstovi u njemu otisnuti su latinicom, pravopis je striktno fonetsko-fonološki, a jezik tekstova mješovit, s mnogo ekavizama i srbizama na više jezičnih razina (usp. Zbornik... za god. 1920).

Aleksandar Belić (1876–1960)

Srpski književni povjesničar, političar i diplomat Stojan Novaković uočio je na prijelomu stoljeća u hrvatskoj pravopisnoj dvojnoj praksi određenu sustavnost i popratio ju komentarom da u Hrvata ima onih koji »dvostruko rade: u vrhovnoj književnosti unionistički a u prostonarodnoj – separatistički. Može li se tako opšta stvar unaprediti?«⁷. Novaković misli da tu nije riječ o slučajnosti, nego o ciljanoj hrvatskoj jezičnoj politici. Vjeruje da kad se glede ekavsko-ijekavskoga dvojstva izvrši stvarno i potpuno ujedinjenje srpske čitalačke publike, »čim se ovaj šamac osvoji i na njemu pobode zastava potpuna uspeha, hrvatski separatistički opkopi neće se već moći dugo držati. Mi to proročki jemčimo, a videće ko živ dočeka« (str. 93). U podrubnici nadodaje da »ne treba smetnuti s uma da je svakolika hrvatska publika isprobijana srpskom, dokle se srpska drži u kompaktnim masama«.

Zastupnici velikosrpske ideologije u sagledavanju srpsko-hrvatskih jezičnih i pravopisnih odnosa svojim najozbiljnijim protivnicima u Hrvata smatrali su mahom hrvatske vukovce, koji su tijekom vremena u hrvatskoj nacionalnoj povijesti, neki više, a neki manje, stekli status izdajica hrvatskih nacionalnih interesa. Najgore je među njima, nezasluženo, prošao Armin Pavić, kojega su velikosrbi za života (ne posve bez razloga) optuživali za velikohrvatski šovinizam, a koji je u kroatističkom povijesnom pamćenju postao »prosrpski« profiliranim »mađaronom« koji je omogućio i potaknuo »zatiranje« hrvatskoga pravopisa zagrebačke filološke škole.

Iz gore citiranog Jagićeva i Radićeva teksta, od kojih je potonji napisan morfološkim pravopisom zagrebačke filološke škole, može se iščitati da Hrvatima na prijelomu stoljeća pravopis nije bio simbol nacionalne identifikacije na onaj način na koji je to postao poslije i da hrvatski filolozi tada svoj jezik nisu smatrali entitetom koji treba razgraničiti prema susjednim bliskim jezicima i kao takva ga normirati. Svijest o toj potrebi sazrijet će tek za nekoliko desetljeća, nakon stjecanja gorkih iskustava u toliko priželjkivanoj južnoslavenskoj državi.

Sve do 20. godina XX. stoljeća u Hrvata odnos prema morfološkomu i fonetsko-fonološkomu pravopisu nije ovisio o nacionalno-ideološkoj orijentaciji autora. To pokazuju, među ostalim, dvije knjižice tiskane u Zagrebu 1923. godine: prva ima naslov Seljački pokret u Hrvatskoj i napisao ju je Rudolf Herceg (1887–1951), istaknuti član Hrvatske seljačke stranke. Herceg piše dosljednim morfološkim pravopisom i rabi dvoslov »ie« na mjestu dugoga refleksa jata, a ne rabi nesinkretizirane imenične padežne nastavke u DLI množine.

Druga je knjiga iz 1923. Stožeri hrvatske politike Ante Starčevića (1823–1896), koju je, kako kaže podnaslov, »prigodom stogodišnjice njegova rodjendana izdala i uvodom popratila hrvatska omladina«. U toj je knjizi objavljen jedan Starčevićev tekst onako kako ga je on bio objavio u XIX. stoljeću, morfološkim pravopisom, no s upadljivom razlikom da je na mjestu dugoga refleksa staroga jata Starčeviću uvršten troslov »ije« kojim se on nije služio. (Starčević se je osobno zalagao za ekavski refleks namjesto jekavskoga diftonga koji se u njegovo doba zapisivao kao »ie«.) Svoj uvodni tekst sljedbenici Ante Starčevića napisali su fonetsko-fonološkim pravopisom, koji Starčević osobno nije prihvaćao, a iz čega se može iščitati da taj pravopis starčevićanci-pravaši 20-ih godina XX. stoljeća nisu osjećali manje hrvatskim nego morfološki pravopis kojim je pisao A. Starčević.

U skladu s morfološkim pravopisnim načelima izlazile­ su 20-ih i 30-ih godina publikacije udruge Seljačka sloga (1925–1929., 1935–1941). Vodio ju je spomenuti Rudolf Herceg. Jedna od glavnih aktivnosti udruge bili su tečajevi za nepismene. Od jeseni 1939. godine Seljačku je slogu podupirala vlada Banovine Hrvatske u kojoj je Odjel za prosvjetu vodio Izidor Škorjač, uz Rudolfa Hercega jedan od vodećih ljudi u Seljačkoj slozi. Najpopularniji priručnici za opismenjivanje puka bile su vježbenice Hercegova abecedarka za poučavanje odraslih nepismenjaka (¹1937., ²1940., Zagreb) i Hercegova računica i čitanka za samouke (¹1938., ²1939., Zagreb). Vježbenice su tiskane u vrlo velikim nakladama i širene su i izvan današnjih hrvatskih granica. Bosanskohercegovačko društvo Napredak samo je u ljeto 1937. godine kupilo 20 000 primjeraka Hercegove abecedarke. Hercegova Nova Abecedarka za poučavanje odraslih nepismenjaka iz 1926. godine (Zagreb), u kojoj je usvojeno pisanje »ije« za tzv. dugi jat i slovo »đ«, slijedi morfološka pravopisna pravila (družtvo, štedne uložke, izseljenici, vrijednostni papiri, vinogradarske potrebštine, pismeno i ustmeno, vlastničtvo). Hercegova abecedarka... u izdanju iz 1940. tiskana je također morfološkim pravopisom i »ijekavicom«, a dva teksta u njoj »iekavicom«. Hercegova računica... (prema izdanju iz 1939) napisana je morfološkim pravopisom, no sustavno »iekavicom«: riedko, dvie stotine dvjesta i deset, šestdeset, petdeset, sbrajati, odtkati, izvezti, itd.

Sabrana djela Antuna Radića, koja su od 1936. godine izdavali Rudolf Herceg i Vladko Maček, tiskana su također morfološkim pravopisom i »iekavicom«. U sklopu Sabranih djela tiskan je nanovo i časopis Dom, koji je morfološkim pravopisom izdavao Antun Radić (1868–1919) od 1900. godine, te niz drugih tekstova Antuna i Stjepana Radića (1871–1928) pisanih morfološkim pravopisom i »iekavicom«. Utjecaji morfološkoga pravopisa dolaze do izražaja i u nizu drugih tekstova koji su pisani krajem 30-ih godina prema Brozovu odnosno Boranićevu pravopisu, npr. u knjižici Pokret za pismenost – Klub ABC (1938., Zagreb), u kojoj se pored podaci i općina piše podatci i obćina.

Političke prilike u Kraljevini Jugoslaviji počele su se mijenjati nakon atentata 1934. u Marseillesu, čime je omogućeno da se u Zagrebu 1936/1937. godine osnuje Društvo »Hrvatski jezik«. Osnivanje toga društva odvijalo se pod utjecajem Praškoga lingvističkoga kruga, koji je kultiviranje književnoga jezika sagledavao kao jedan od jezikoslovnih zadataka. Kako se on provodio u Čeha, Slovaka i Poljaka, hrvatsku je publiku u osnovnim crtama upoznao Ivan Esih već 1931/1932. godine. Predložio je »da se i u nas osnuje Društvo za hrvatski jezik i književnost po analogiji društava u drugih naroda«.⁸

Društvu »Hrvatski jezik« bila je svrha »njegovanje hrvatskoga jezika, t. j. njegovo unapređivanje, čuvanje njegova duha i nastojanje oko pravilne njegove upotrebe na svim područjima govora i pisanja«. Radi ostvarenja tih ciljeva Društvo je pokrenulo 1938. godine časopis Hrvatski jezik. Uređivao ga je Stjepan Ivšić. Časopis je izlazio samo godinu dana (1938–1939), no u njemu je objavljen niz vrlo bitnih i kvalitetnih kroatističkih radova. Glede određivanja pojma hrvatski jezik u Ivšićevu se časopisu ne uočavaju bitniji pomaci, iako su književnojezični i jezičnopolitički razvoji 20-ih i 30-ih godina doveli do širenja svijesti i spoznaje da hrvatski jezik na književnojezičnoj razini postoji kao poseban sustav koji kao takav treba njegovati. Stjepan Ivšić, nedvojbeno jedan od najznamenitijih hrvatskih jezikoslovaca i ponajbolji hrvatski akcentolog, koji je 1936. argumentirano srušio teze o slovenskom podrijetlu hrvatske kajkavštine i koji je znao i govorio da je hrvatski književni jezik stariji od V. S. Karadžića i da se je Karadžić u nj ugledao i Srbima ga nudio kao uzor, kao mladogramatičar Maretićeve orijentacije uzore hrvatskoga književnoga jezika predlagao je 30-ih godina tražiti »u živom govoru naših sela koji treba braniti unoseći ga, koliko se može, u sve grane našega gradskoga jezika«. U citiranom tekstu koji nosi naslov Tužbe zbog kvarenja jezika, i koji je Ivšić kanio objaviti kao uvodni tekst u novopokrenutom časopisu Hrvatski jezik, Ivšić miješa i ne razlikuje pojmove književni jezik i gradski jezik, kojima bi, prema njegovu mišljenju, uzor trebao biti »jezik sela«.⁹

Braneći stavove T. Maretića (u tekstu Hrvatski književni jezik u broju 2–3 časopisa Hrvatski jezik), Ivšić pokazuje pojedinim pomno izabranim citatima i interpretacijama V. Jagića i A. Radića da on (Ivšić) ne pripada krugu jezikoslovaca koji pitanju hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika pristupaju, kako prenosi, na »separatistički« način. Nezadovoljstvo takvim Ivšićevim pristupom i Društvom »Hrvatski jezik« bilo je razlogom zbog kojega je nedugo nakon osnivanja Društva njegov suutemeljitelj i član Blaž Jurišić 1938. godine osnovao Pokret za hrvatski književni jezik (isticanje moje, M. G.). Među istaknutijim članovima Pokreta... bio je Kruno Krstić, a Petar Guberina priključio mu se je nakon što je 1939. doktorirao na Sorboni u Parizu. Kao rezultat rada Pokreta... izišla je u izdanju Matice hrvatske 1940. godine knjiga Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (isticanje moje, M. G.) koju potpisuju Petar Guberina i Kruno Krstić. Blaž Jurišić o njoj je objavio 1941. pohvalan prikaz u kojem napominje da ta knjiga ne stvara, nego samo popisuje postojeće srpsko-hrvatske jezične razlike, te da

»nemaju nikakva prava srditi se na tu knjigu oni isti koji su kroz dvadeset i tri godine uklanjali ustrajno i nemilo na svim područjima narodnoga života naše domaće izraze i zamjenjivali ih svojima i koji su u svojoj jezičnoj ofenzivi pribili i na zadnju hrvatsku općinsku zgradu na Sutli tablicu s natpisom ‘Opština’ kao vidni simbol svoje jezične hegemonije.« (Stoljeća 2011: 109)

U Guberina–Krstićevoj knjizi tiskana je rasprava Petra Guberine Zašto možemo govoriti o posebnom hrvatskom književnom jeziku? u kojoj se na temelju novih strukturalističkih jezikoslovnih pristupa besprijekorno određuje pojam hrvatski književni jezik. Petar Guberina u svojem je opisu primijenio pojmovlje desaussureovske lingvistike i Ballyjeve stilistike, što je u ono doba u južnoslavistici bila novost.

Budući da je službena jugoslavenska jezična politika hrvatski jezik sagledavala kao neotuđivi dio srpskohrvatskoga (odnosno »srpskohrvatskoslovenačkoga«), Guberina je dobar dio svoje rasprave posvetio opisu hrvatsko-srpskih književnojezičnih odnosa. Predstavivši tezu da »u jeziku nema sinonima«, odbacio je dosjetku beogradske jezične politike po kojoj hrvatske i srpske istovrijednice »obogaćuju« »naš« jezik. Guberina pokazuje da ono što je u hrvatskom jezičnom izričaju dijalektalno, u srpskom može biti književnojezično i suprotno, te da obje razine treba sustavno razlikovati. Ujedno je bitnim čimbenikom za sinkronijsko određivanje hrvatskoga književnoga jezika uveo hrvatsku jezičnu praksu i jezični osjećaj hrvatske jezične zajednice. Izrijekom i potkrijepljeno primjerima na više razina odbacio je mjerila koja su pokušavali nametnuti vukovci: »Maretić nam je na primjer savjetovao, da ne upotrebljavamo riječ latica, jer joj ne znamo etimologiju. Kakvu ulogu ima etimologija u današnjem književnom jeziku, najbolje nam pokazuje baš ta riječ, koju svi Hrvati osjećaju pravom hrvatskom riječju.« (nav. djelo, 22).

Koristeći se prijašnjim raspravama Krune Krstića i Marijana Stojkovića, Guberina je dao i pregled nastanka hrvatskoga književnoga jezika. Ponovio je dva Krstićeva bitna zaključka: »prvo, da je razvoj hrvatskoga književnog jezika išao vlastitim putem, na kojem je novije utjecanje Vukova jezičnog kodeksa istina važno, ali nipošto revolucionarno ili za dotadašnju književnu tradiciju sudbonosno; drugo, da je ono, što je Vuk učinio, mogao učiniti jedino na temelju tristogodišnjeg hrvatskog napora, da se narodni govor osposobi za književni jezik, te da su zato Gaj i drugovi mogli u njemu vidjeti čovjeka, koji se – iako Srbin – identificirao s hrvatskom težnjom, da se kodificira književni jezik.«¹⁰ Guberina je podastro i temeljit popis razlika između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika (glasovne, morfološke, sintaktičke i stilističke razlike). Za razlike u naglasku kaže da su brojne, no samo ih načelno spominje jer su slabo istražene zbog dogmatski nametane Daničićeve norme, a koju nitko od hrvatskih govornika u zbilji ne poštuje. Iza Guberinine rasprave slijedi hrvatsko-srpski razlikovni rječnik što ga je sastavio Kruno Krstić u suautorstvu s P. Guberinom, a koji sadržava oko četiri tisuće riječi. U uvodu drugoga dijela knjige (Rječnik razlika...) autori na pomoći zahvaljuju Blažu Jurišiću, Franji Cipri i književniku Mili Budaku. Guberina i Krstić svoju su knjigu napisali vjerojatno na poticaj Blaža Jurišića, iako je Guberina 1989. godine tvrdio da je ključni utjecaj na njezinu koncepciju dao Otokar Keršovani (1902–1941), istaknuti hrvatski komunist strijeljan od ustaša 1941. godine.

Guberina–Krstićeva knjiga bila je dobro primljena od većega dijela hrvatske javnosti u Banovini Hrvatskoj, ne samo na političkoj desnici i centru nego i na hrvatskoj ljevici. Prema svjedočanstvu P. Guberine Stjepanu Babiću, u rukopisu ju je čitao i Vladimir Bakarić (1912–1983), koji je 1948. postao predsjednikom Saveza komunista Hrvatske, i bio za to da se objavi. Hrvatska je javnost kroz tu knjigu dobila lingvistički utemeljenu potvrdu onoga što je intuitivno osjećala. Knjiga je ujedno za potrebe novinstva i školstva predstavljala praktičan hrvatsko-srpski razlikovnik. Iako je nakon Drugoga svjetskoga rata desetljećima bila tabuizirana i samo kriomice čitana, malo je koje drugo pojedino djelo tako snažno utjecalo na hrvatski književnojezični razvitak i u njegovoj povijesti ostavilo tako dubok i dugotrajan trag.

Guberina–Krstićeve Razlike... nisu bile prvo djelo svoje vrste. Postojanje dvaju različitih književnojezičnih sustava na hrvatskoj i srpskoj strani (s procijenjenih 3000 do 4000 razlika) počeo je opisivati 1935. godine crnogorski jezikoslovac Radosav Bošković u tekstu O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnog jezika. Taj tekst u kojem autor proriče nestanak hrvatskih posebnosti u korist srpskih, objavljen je u srpskom časopisu Naš jezik. Njegov najavljeni nastavak nikada nije izišao – očigledno zbog političkih razloga koji su nalagali da se o temi »razlika« ne govori. Kao svojevrstan odgovor Boškoviću i njegovim istomišljenicima Guberina i Krstić napominju u svojoj knjizi da ih je pri sastavljanju njihova rječnika vodila želja »da uklonimo iz hrvatskoga književnog jezika njemu tuđe riječi, koje su posljednjih godina raznim putovima počele prodirati s istočnih strana u naše škole, urede, knjige, novine, a po njima i u svakidašnji govor.«¹¹ Nakon Boškovića izdaje Julije Benešić 1937. godine kao prilog rječniku unutar knjige Gramatyka języka chorwackiego czyli serbskiego (Varšava, 1937) za potrebe poljskih prevoditelja popis s oko 1300 hrvatsko-srpskih jezičnih razlika. Zatim izdaje Jozo Dujmušić svoj popis hrvatsko-srpskih razlika koji se temelji uglavnom na Boškovićevu i Benešićevu popisu.

Izuzev Akademijin rječnik, na kojem je ustrajno i samozatajno radio Maretić, Benešićev je hrvatsko-poljski rječnik jedno od razmjerno malobrojnih hrvatskih leksikografskih dostignuća koje je bilo moguće napisati i tiskati u razdoblju 1918–1937. Međutim, ni Benešićev Rječnik nije nastao ni izišao u Jugoslaviji, nego u Poljskoj. Situacija se na tom polju počela mijenjati nakon osnutka Banovine Hrvatske 1939. godine.

Tijekom ustrojavanja Banovine Hrvatske (1939–1941) hrvatski politički prvaci pokušali su u hrvatsku službenu uporabu vratiti morfološka pravopisna načela zagrebačke filološke škole. Budući da »etimološki« pravopis kao knjiga nije postojao, potpredsjednik beogradske vlade i predsjednik najjače hrvatske stranke Vladko Maček obratio se je radi pisanja novoga hrvatskoga pravopisa hrvatskim jezikoslovcima. Stjepan Bosanac svjedoči o tom: »Nakon osnutka bivše banovine Hrvatske poslao je Dr. Maček k meni svog izaslanika, koji mi je saopćio njegovu želju, da bih sastavio etimološki pravopis. Ja sam se tome usprotivio«.¹²

Stjepan Ivšić svjedoči o istim nastojanjima koja se djelomice odvijaju već prije ustrojavanja Banovine: »Kod nas se u zadnje vrijeme za etimološki pravopis zauzimala radićevska grupa (Dr. Maček, Rudolf Herceg, Milica Vande­kar-Devčić-Radić i t.d.). Rudolf Herceg dolazio je k meni, da bi pregovarao o suradnji s društvom »Hrvatski jezik« na temelju uvođenja etimološkog pravopisa. Dolazio je k meni i Dr. S. Čajkovac s time, da Dr. Maček traži uvođenje etimološkog pravopisa. Ja sam sve te pokušaje energički odbio, tražeći da ostanemo na starom pravopisu Matice Hrvatske, koja je zacijelo posljednjih godina dovoljno dokazala svoj hrvatski karakter i patriotizam. Za razliku od ostalih slavenskih jezika, glasovna građa hrvatskog jezika neumoljivo traži u temelju fonetski pravopis.«¹³

Zbog pritiska da se uvede »korijenski« pravopis Ivšić je u prvom broju novopokrenutoga časopisa Hrvatski jezik umjesto predviđena uvodna članka objavio članak Etimologija i fonetika u hrvatskom pravopisu. U njem kaže da »glasovi protiv fonetike javljaju se već i u našoj štampi« te da »neki već i pišu etimološki«. Spominje zalaganja za »etimološki« pravopis kćeri Stjepana Radića Milice Vandekar-Radić. Ona je napisala članak Fonetika ili etimologija, koji je u dva navrata objavila u časopisu Evolucija (1933., II: 1, 1936., IV: 6–8), u kojem su i drugi prilozi tiskani morfološkim pravopisom (predplata, nadpis, seljačtvo, itd.), s posebnosti da se dugi refleks staroslavenskoga jata kao u Hercegovim vježbenicama ne piše »ie«, nego »ije«.

Zahvaljujući hrvatskim jezikoslovcima, Maretićevim sljedbenicima, u Banovini Hrvatskoj nije u službenu uporabu uveden neki tip morfološkoga pravopisa, nego je vraćen onaj Boranićev pravopis koji je bio na snazi do 1929. godine. Banovinske su vlasti kompromisno propisale da se učenici trebaju upoznati s pravopisom kakav se rabi izvan Banovine, a da se trebaju uputiti i u »etimološki pravopis«.¹⁴

Godine 1940. tiskan je Boranićev Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika u izdanju i nakladi Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora uz Odobrenje banske vlasti od 31. VII. 1940. U pravopisu piše da je riječ o četvrtom izdanju (onomu iz 1928), čime se Boranić simbolično odrekao novijih izdanja koje je priređivao prema Pravopisnomu uputstvu iz 1929. godine. Godine 1941., još za vrijeme Banovine, izlazi novo izdanje njegova pravopisa u kojem piše da je osmo. To je izdanje odobreno odlukom »Bana banovine Hrvatske« 5. XII. 1940., a izdao ga je »Nakladni zavod banovine Hrvatske«. U novim izdanjima Boranić je uklonio inovacije iz 1929. pa je slijedom toga vratio i rastavljeno pisanje negacije s enklitičnim prezentskim oblicima pomoćnoga glagola htjeti (ne ću). U skladu s Boranićevom normom objavio je Ivan Esih godine 1940. svoj Hrvatski pravopisni rječnik za pravilnost i čistoću hrvatskoga jezika.

U isto vrijeme dio javnosti i dalje traži uvođenje morfološkoga pravopisa. Jozo Dujmušić (1874–1942) svoja je očekivanja formulirao ovim riječima: »Sada nema na vlasti ni Khuena ni madžarona, a ipak se mi Hrvati ne možemo ni nakon sporazuma od 26. kolovoza 1939. odvažiti na posao, da uvedemo iekavštinu i etimologijski pravopis, bojeći se da će nam prigovarati g. Moskovljević, g. dr Trivunac, g. dr Belić i drugi«.¹⁵

U osvit stvaranja Nezavisne Države Hrvatske zamjetno je da se morfološki pravopis sve više širi te da ga rabe i priopćajnice pravaške orijentacije. Priklonio mu se i budući poglavnik Nezavisne Države Hrvatske (1941–1945) Ante Pavelić (1889–1959), koji je na njemu, vrativši se iz emigracije, u Zagrebu 1941. godine objavio svoju knjigu Strahote zabluda.

Gore spomenuti Mile Budak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postao je ministrom za bogoštovlje i nastavu, a Blaž je Jurišić preuzeo vodstvo novoosnovanoga Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, u kojem je neko vrijeme, osim Franje Cipre i Krune Krstića, radio i Petar Guberina, prije nego što je postao konzulom Nezavisne Države Hrvatske u Italiji.

Dok su hrvatske intelektualne elite u monarhističku Jugoslaviju ušle s vizijom o zajedničkom književnom jeziku sa Srbima i drugim južnim Slavenima, i o tom da svoju jezičnu samosvojnost treba žrtvovati zbog viših ciljeva, iz monarhističke Jugoslavije izišle su s izgrađenom vizijom o potrebi očuvanja izgradnje hrvatskoga kao posebnoga jezičnoga entiteta.

Recipročnom snagom kojom se jezična politika prve Jugoslavije (1918–1941) suprotstavljala hrvatskoj autonomnoj književnojezičnoj standardizaciji, jezična ju je politika u ratnom vihoru nastale Nezavisne Države Hrvatske (1941–1945) unaprjeđivala i ustoličavala. Njezina se jezična politika u teorijsko-lingvističkom okviru temeljila na knjizi Petra Guberine i Krune Krstića. Na teorijskim temeljima te knjige vodila se je i u komunističkoj Jugoslaviji hrvatska suverenistička jezična politika, što zorno pokazuju radovi Stjepana Babića i 1967. godine donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Iako se Petar Guberina u javnim i privatnim izjavama odricao svoje knjižice iz 1940., on je upravo njome u povijesti hrvatskoga književnoga jezika i povijesti hrvatskoga jezikoslovlja povukao duboku brazdu i iza sebe ostavio neizbrisiv trag.

Bilješke

1   Jezikoslovne rasprave i članci. Franjo Iveković, I. Broz, T. Maretić, V. Rožić, M. Rešetar, A. Radić, N. Andrić, D. Boranić. Priredio Marko Samardžija. Matica hrvatska, Zagreb, 2001. (Stoljeća hrvatske književnosti), str. 446. U daljnjem navođenju: Stoljeća 2001.2   T. Maretić, Ruske i češke riječi u kńiževnom hrvatskom jeziku. Rad JAZU XXXIV, 1892., str. 68–98, 69.3   T. Maretić, Hrvatski ili srpski jezični savjetnik... Dopuna Broz–Ivekovićevu »Rječniku hrvatskoga jezika«. Zagreb, 1924., str. XIV. Dalje: Savjetnik 1924.4   T. Maretić, Štrosmajer i jugoslavenska idea, Novosti XX: 309 (Zagreb, 7. XI. 1926), str. 3–4.5   M. Krleža, Uz Vukovu stopedesetgodišnjicu. Novi list 1: 6 (14. XI. 1937), str. 4.6   Prijevod Antuna Radića s ruskoga.7   Stojan Novaković, Srpska knjiga njeni prodavci i čitaoci u XIX veku : pred osvitak XX veka. Beograd, 1900., str. 92.8   Samardžija, Marko (ur.). 1999. Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika. Matica hrvatska, Zagreb, str. 42.9   Stjepan Ivšić, Tužbe zbog kvarenja jezika. Hrvatski jezik 4–5, 1938., 73–78, str. 78.10 Kruno Krstić, Hrvatski književni jezik. U: Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika. Priredio Marko Samardžija, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 49–55.11 Petar Guberina, Kruno Krstić. 1940. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Matica hrvatska: Zagreb, str. 77.12 Usp. časopis Jezik 38: 1, 1990., str. 6.13 Usp. nav. djelo i Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, str. 56.14 Marko Samardžija, Hrvatski kao povijesni jezik. Zaprešić, 2006., str. 73–74.15               Jozo Dujmušić, Antibarbarus hrvatskoga jezika. Priredila Tatjana Pišković, Zagreb, 2008., str. 385–386.