Godina 1918. – sto godina od znakovitog vijorenja hrvatskih zastava u Puli i Istri

 

 

U pravu su svi oni koji ističu kako je 20. stoljeće u povijesti čovječanstva po svojim razmjerima ljudskog i materijalnog stradanja i svakojakih nepravdi jedno od najkrvavijih i mržnjom zadojenih razdoblja ljudske povijesti. U pravu su i svi oni koji tvrde kako je to stoljeće velikog napretka i razvoja čovječanstva, no i stoljeće u kojem su nastale mnoge suvremene države i njihova demokratska društva, tako i Republika Hrvatska. Svakako dvadeseto stoljeće je stoljeće u kojem su se razvili i bili poraženi totalitarni ideološki sustavi i njihovi represivni modeli koje je država organizirala (fašizam, nacizam, militarizam i komunizam). Recimo, u tom je stoljeću i zemljopisna Istra razriješila svoje najsloženije pitanje: pitanje državnopravne pripadnosti. Pripadnosti suverenim nacionalnim državama i demokratskim društvima – Republici Hrvatskoj, Republici Sloveniji i Republici Italiji – za što se osobito od sredine 19. stoljeća pa do nedavno vodila borba između triju autohtonih kršćanskih naroda u tom prostoru – Hrvata, Slovenaca i Talijana – dok ih danas povezuju ne samo dobrosusjedski odnosi nego i zapadnoeuropsko civilizacijsko zajedništvo te članstvo u Europskoj uniji i NATO savezu.¹

Doista, tu europsku i hrvatsku stvarnost zrcali i završetak Prvoga svjetskoga rata. Tada su mnogi narodi težili svojoj slobodi i samostalnosti kao i Hrvati, koji su kroz dugo 19. stoljeće izgradili hrvatsku političku misao i težnju za svehrvatsko narodno i teritorijalno ujedinjenje, zapravo težnju za vlastitim jedinstvom i državom. Kao dio hrvatskoga narodnoga korpusa, dio hrvatske nacije, istarski su Hrvati prirodno težili sjedinjenju i zajedničkom životu s ostalim Hrvatima, što je tada bilo još uvijek u suprotnosti s imperijalističkim i osvajačkim težnjama Kraljevine Italije. Ona se na svaki način željela proširiti na istočni Jadran, ne samo hrvatski nacionalni prostor nego i slovenski, crnogorski i albanski nacionalni prostor.

 

 

A.M.1918. Pulska luka

Godina 1918. – prvo sjedinjenje sveukupnoga hrvatskoga prostora

U duhu hrvatskoga nacionalnointegracijskog procesa prvo sjedinjenje sveukupnoga hrvatskoga prostora oživotvoreno je 29. listopada 1918., kada je Hrvatski sabor u Zagrebu na svojoj izvanredno i prešno sazvanoj sjednici donio Odluku o prekidu svih dotadašnjih međusobnih državnopravnih veza s Austrijom i Ugaskom, proglasio osnutak samostalne države, koja stupa u, tim danom osnovanu, Državu Slovenaca, Hrvata i Srba i izjavio da u toj zajedničkoj južnoslavenskoj državi (na prostoru dotadašnje Austro-Ugarske) priznaje Narodno vijeće SHS kao vrhovnu vlast.² Predsjedništvo Narodnog vijeća SHS, čije se sjedište nalazilo u Zagrebu, preuzelo je funkciju Središnje vlade Države SHS, a Zagreb postao glavni grad te republikanske države. Ta je Središnja vlada odmah, tijekom svoje prve radne sjednice, održane u noći između 29. i 30. listopada 1918., imenovala četiri zemaljske vlade: u banskoj Hrvatskoj sa sjedištem u Zagrebu i Dalmaciji sa sjedištem u Splitu; u Sloveniji sa sjedištem u Ljubljani, u Bosni i Hercegovini sa sjedištem u Sarajevu. Za Istru je, umjesto pokrajinske vlade, imenovalo svog povjerenika povjerivši tu dužnost Matku Laginji.³ Država SHS bila je plod političkog promišljanja u duhu Zagrebačke rezolucije iz proljeća 1918. stvaranja neovisne, demokratske južnoslavenske države. Za Istru je to zajedništvo kratko trajalo, tek nekoliko dana.

Danas je poznat rasplet oko 1918. godine i sudbine Hrvatske. U tim previranjima nakon 33 dana svoga postojanja, međunarodno nepriznata, Država Slovenaca, Hrvata i Srba na temelju odluke Narodnoga vijeća od 24. studenog 1918. o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom, bez odluke Hrvatskoga sabora, našla se 1. prosinca 1918. u novoj državnoj zajednici kada je u Beogradu srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i novu državu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ne smijemo zaboraviti da su se tada na tlu Hrvatske već nalazile dvije vojske. Vojska Kraljevine Italije i vojska Kraljevine Srbije.

Danas je poznat rasplet oko okupiranih, a zatim anektiranih hrvatskih krajeva Istre, Rijeke, Zadra i otoka Kraljevini Italiji kao i kasniji povijesni tijek kroz antifašističku, narodnooslobodilačku, te demokratsku, nacionalnu domovinsku borbu za neovisnost i samostalnost kada je u ranim devedesetim ostvarena samostalna hrvatska država (1991.–1995.–1998.) Republika Hrvatska. Riječ je o vrlo složenim zbivanjima u političkom i društvenom smislu te državnopravnom kontekstu kao i u kontekstu širega hrvatskog položaja i težnji u monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji, što je u konačnici rezultiralo više od osamdeset godina poslije samostalnom, demokratskom i europskom Hrvatskom.

Godina 1918. – okupacija hrvatskoga nacionalnog područja

Nema dvojbe, 1918. godine osnova hrvatskoga pitanja bila je kako postići sjedinjenje na vlastitom nacionalnom prostoru ili u okviru šire južnoslavenske zajednice? To se pitanje postavljalo i u duhu 14 točaka predsjednika SAD-a, Thomasa Woodrowa Wilsona, koje je u svojoj poslanici, kao uvjete mira Velikoga rata, uputio američkom Kongresu 8. siječnja 1918. U tom političkom dokumentu za narode višenacionalne Austro-Ugarske navedeno je da svakom od tih naroda treba omogućiti puni autonomni razvitak. U tom kontekstu već je 15. siječnja 1918. pisao pulski dnevnik Hrvatski list u uvodniku pod naslovom Za narodno ujedinjenje kako je potreba da »svo seljaštvo, radništvo i inteligencija« digne »svoj glas« i »izrazi čvrstu volju za oslobođenjem ispod tuđinskog jarma i ujedinjenjem s ostalom našom istokrvnom braćom«. (…) »Hrvatska, digni svoj glas pred svijetom da hoćeš slobodu i ujedinjenje…«. Očito te su misli napisane u duhu Deklaracije zastupnika Jugoslavenskoga kuba Zastupničkog doma državnog parlamenta Carevinskog vijeća u Beču.⁴

Kao što je već rečeno prvo sjedinjenje sveukupnoga hrvatskoga prostora oživotvoreno je 29. listopada 1918., koje je za Istru, Rijeku, Zadar i otoke kratko trajalo, tek nekoliko dana. Naime, u Kraljevini Italiji se još od njezina ujedinjenja 1861. i stvaranja moderne države javio iredentistički pokret, koji je poticao tu državu na širenje prema istočnoj obali Jadrana. Ona je kao članica Trojnoga saveza bila u tom savezu, upravo zbog tih njezinih osvajačkih preokupacija, koje su je sučeljavale s interesima Austro-Ugarske, trajno nepouzdan saveznik. Vojni je vrh austrougarske vojske, u razdoblju od 1906. do 1912., čak predlagao caru Franji Josipu I. dopuštenje preventivnog rata protiv Kraljevine Italije, kako bi je se riješili kao nepouzdanog saveznika i mogućeg i opasnog neprijatelja. Kad su se 1914. Austro-
-Ugarska i Njemačka upustile u rat sa silama Antante, Italija je odustala od svoje savezničke obveze i proglasila neutralnost u ratu. Učinila je to s jasnim ciljem: izvidjeti cijenu svoje neutralnosti i moguće ratne angažiranosti. Nije trebalo dugo čekati, tajnim Londonskim ugovorom od 26. travnja 1915. sile su joj Antante, za ulazak u rat kao njihovoj novoj saveznici, obećale slovenska i hrvatska istočnojadranska područja. Iako je Londonski ugovor do završetka rata trebao ostati tajna, za njega se pravodobno saznalo putem kontakata s ruskim i srbijanskim diplomatima. Prvi su s njime bili upoznati hrvatski i slovenski članovi emigrantskoga Jugoslavenskog odbora, koje je to saznanje razočaralo i nametnulo im razmišljanje o sudbini brojčano malih naroda, kakvi su i hrvatski i slovenski narod. Mali su bili u sjeni velikih, a Londonski ugovor bio je tada najnoviji primjer slika odnosa brojčano velikih naroda prema brojčano malim narodima. Hrvati i Slovenci izgubili su dio svoga nacionalnoga područja i postali još manji, a veliki su, na štetu manjih, postali još veći.

Odmah nakon prestanka tog, za članice Antante pobjedonosnoga svjetskog rata Kraljevina Italija je već početkom studenog 1918. krenula u zauzimanje teritorija obećanih joj Londonskim ugovorom. Zauzela je i više nego joj je bilo obećano. Rapalskim ugovorom (1920) reducirani su njeni osvajački zahvati, ali je ipak dobila velik dio hrvatskih prostora – dobila je mnogo: čitavu Istru, otoke Cres, Lošinj, Palagružu i Lastovo te grad Zadar s njegovom užom okolicom. Nešto kasnije, Rimskim ugovorom (1924), stekla je i Rijeku s njenom bližom okolicom. S obzirom na to da sam o posljedicama Prvoga svjetskoga rata u Istri pisao u Hrvatskoj reviji br. 3/2014. u okviru teme broja: Prvi svjetski rat, ovdje želim upozoriti na neke druge dimenzije hrvatskoga pitanja, zapravo hrvatske samobitnosti te 1918. godine idealistički pokušaj hrvatskih rodoljuba da ostvare samostalnost i toga djela hrvatskoga nacionalnoga prostore. Bio je to trenutni hrvatski nacionalni bljesak ispunjen radošću i visokim nacionalnim osjećajem i sviješću, bljesak slobode, o čemu najbolje svjedoči vijorenje mnogih hrvatskih trobojnica crven-bijel i plav u pulskoj luci, što je na svojoj mladenačkoj slici ovjekovječio 1918. hrvatski slikar Anton Motika! Vijorile su tih dana hrvatske zastave i u drugim dijelovima Istre.

Godina 1918. – hrvatske zastave
u pulskoj luci i Istri

Na osnovi odluke posljednjeg austrougarskog cara i kralja Karla I. (IV.). od 30. listopada 1918. da se austrougarska ratna flota, utvrde i luke predaju Narodnom vijeću Države Srba, Hrvata i Slovenaca, predstavnici flote i tog vijeća obavili su primopredaju 31. listopada 1918. u Puli, Šibeniku i Kotoru. Najvažniji čin te primopredaje zbio se u Puli, glavnoj ratnoj luci austrougarske ratne mornarice, gdje se nalazio admiral Miklós Horthy, posljednji zapovjednik austrougarske ratne mornarice. Primopredaja se obavila na admiralskom brodu Viribus Unitis. U činu ovdašnje primopredaje sudjelovali su s hrvatske strane, uz izaslanike Narodnog vijeća: Antu Tresića Pavičića, Ivana Marije Čoka i Vilima Bukšega, još i predstavnici lokalnog odbora iz Pule: Lovro Škaljer, Mirko Vratović, Lacko Križ i Mario Krmpotić, a sa strane austrougarske ratne mornarice, osim admirala Horthyja, još i visoki mornarički časnici: Franz Lauffer, Adolf Schmidt, Emil Konek i Franz Morin. Nakon primopredaje, na svim su ratnim brodovima u pulskoj luci spuštene austrougarske i izvješene hrvatske zastave. Nešto kasnije stigao je na admiralski brod Viribus Unitis Janko Vuković – Podkapelski, dotadašnji kapetan bojnog broda, kojega je Predsjedništvo Narodnog vijeća Države Slovenaca Hrvata i Srba promaknulo u čin kontraadmirala i imenovalo zapovjednikom ratne flote te države. Tog istog dana 31. listopada 1918. Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba uputilo je notu svim članicama Antante, kojom ih je obavijestila da se ni sa jednom od njih ne nalazi u ratnom stanju. No, stvari su krenule u drugom smjeru u duhu tajnoga Londonskog sporazuma i pretenzije Kraljevine Italije na hrvatsko područje. Tijekom noći između 31. listopada i 1. studenog 1918., dok su se Janko Vuković – Podkapelski i brojna posada Viribus Unitisa od više od 300 mornara nalazili na počinku, dva su se diverzanta talijanske ratne mornarice kriomice probila do broda i uz njegov bok postavili tempiranu minu velike razorne moći. Mina je u ranim jutarnjim satima, 1. studenog 1918., eksplodirala, minirani Viribus Unitis je potonuo, a s njim i njegova posada zajedno s Jankom Vukovićem – Podkapelskim.⁵ Figurativno govoreći, potopljene su tako i hrvatske zastave i težnje u Puli, Istri, Rijeci, kvarnerskim otocima i dijelu Dalmacije. Kraljevina Italija započela je okupaciju toga područja!

U procesu hrvatske nacionalne integracije i stvaranja moderne i suvremene hrvatske države ta dramatična zbivanja 1918., kratki bljesak hrvatskoga nacionalnog ushita, ali tragičnosti i bola, puna znakovite simbolike, nisu samo historiografska tema. Toj istini svjedoči i umjetničko i književno stvaralaštvo. Hrvatski slikar Anton Motika naslikao je poznato svoje djelo Hrvatske zastave u pulskoj luci 1918., koje više nego toliko riječi govori o hrvatskom znakovitom ushitu u pulskoj luci kada su sa brodova austrougarske mornarice skinute carske, a podignute hrvatske zastave. O tome najbolje svjedoči i nedavno objavljeni roman Admiral hrvatskoga književnika i uglednoga pulskoga sveučilišnoga redovitog profesora u miru Stjepana Vukušića, koji Janka Vukovića – Podkapelskog, Ličanina i Hrvata, opisuje kao prvoga hrvatskog admirala koji je »potonuo bojnim brodom Viribus Unitis s hrvatskom zastavom na jarbolu 1. studenog 1918.«⁶ Iako je Janko Vuković pl. Podkapelski samo 14 sati bio admiral, koliko se i vijorila u pulskoj luci hrvatska zastava, na admiralskom brodu Viribus Unitis, taj je čin jasno upozorio na pravednu težnju hrvatskog naroda da bude svoj na svome, što je poslije i ostvario. To iznimno djelo Stjepana Vukušića – povijesni roman – ima ne samo književne vrijednosti nego je i važan historiografski doprinos suvremenoj hrvatskoj povijesti.

Janko Vuković pl. Podkapelski prvi hrvatski admiral u romanu Stjepana Vukušića

Roman Stjepana Vukušića, Admiral, uz proslov i zaglavak čine još dva osnovna dijela. Jezik i stil pisanja vrlo je kultiviran, prava poslastica za ljubitelje lijepe riječi. A povijesne činjenice autor je briljantno prostudirao i utkao u ovo štivo, tako da se pouzdano dobiva uvid u ishodište i životni put Janka Vukovića pl. Podkapelskog kao i njegovu važnu ulogu u dramatičnim danima završetka Velikog rata i preuzimanja u ime Države SHS brodovlja, utvrda i luka u Puli. S posebnom pažnjom i osjećajem za hrvatsku samobitnost opisane su prilike i okolnosti njegova 14-satnog zapovijedanja na admiralskom brodu s hrvatskom zastavom na jarbolu… dao je izniman doprinos u mozaiku procesa hrvatske nacionalne integracije u Istri….

U ovoj prigodi čini mi se vrlo zanimljivim iznijeti nekoliko naglaska iz tog romana:

» – Janko Vuković, zapovjednik admiralskog broda – reče Podkapelski salutiravši.

– Ante Tresić Pavičić, član Narodnog vijeća SHS u Zagrebu – odgovori pjesnik Hvaranin i stisne čvrsto ruku Ličanina koja mu je pošla ususret.

Od tog trenutka živa uspostavljena veza između dva čovjeka ostat će do kraja njihovih života: jednoga što će trajati još tridesetak godina i drugoga što će se ugasiti za nepuni dan.

Tresić je sada znao da je obavio glavni posao. U duhu je stasitoga časnika Janka Vukovića već promaknuo u čin admirala i postavio ga na čelo nove mornarice, premda nije znao niti je mogao znati, jer je izravno stigao na brod, da su ga već drugi promaknuli i imenovali u taj čin i na taj položaj.

Tako je Janko Vuković pl. Podkapelski, prije no što je potpisao protokol o preuzimanju brodovlja, dakle prije jedanaest sati 31. X. 1918., već po treći put izabran za glavnoga zapovjednika flote, sada posve legalno od strane nove države. Ovaj treći i glavni Jankov izbor potvrdit će poslije podne u mornaričkom Kasinu.«

»…Najuočljiviji je i sve nadmašuje odnos boja: crven-bijel i plav. Masa narasta odasvud kao tonivoda iz nevidljivih pritoka, izbijajući potom kao živa vrulja iz dubina podmorja… I kao tonivoda na svjetlost sunca izbija oslobođena etnička supstancija sa svotom svoga potisnutog etničkog iskustva što se sada uobličuje u pjesmi, govoru i gestama…

Prava svečanost počinje oko podneva kad s broda na obalu silazi Ante Tresić Pavičić, narodni mučenik i borac, uznik carskih tamnica. Iz mase tad se izdvoji naočit mladić u sokolskoj odori i prilazi Tresiću, visoko držeći zastavu: crven-bijel i plav. Pjesnik joj pristupa, ljubi njezin obrub, pa, spustivši se na zemlju ljubi bijeli obalni kamen. Onda raširenih ruku kao da će sad poletjeti progovori: ‘Ljubim ovaj sveti znak, koji je opet zavijao na ovim obalama našim, da se nikad više na njima ne zaplete i ne zamota.’ Dignut na rukama, taj živi glas nazočnih, odjednom postaje do bijeloga sjaja užareni vršak i masa ga nosi na rukama gotova za njim poći u život i smrt…

Povorka mornara i sokola, vojnika i radnika s Tresićem na rukama kreće se kao probuđeni život, kao stečena sloboda prvi put nakon duga vremena bez ičije prevlasti – njemačke, mađarske, talijanske. Kreće se dalje put Narodnog doma – Drvoreda – Salvijina slavoluka – Gradske kuće – Arsenalskih vrata… i to sve dvaput uokrug.

Nikad prije nije ovdje i za ove ljude bilo takve povorke, takva vala oslobođenja od svih zapreka. Zato: što god bilo poslije, ma što se drugo poslije mislilo, ta punina sebe u nezaprečnom unutarnjem širenju ostaje u ovim ljudima neizbrisiv događaj za sva buduća vremena.« (…)

»Radiostanice s velikih brodova u puljskoj luci 31. listopada 1918. od zore do mraka s najvećom snagom odašilju u svijet vijest da su Pula i sveukupno ratno brodovlje Austro-Ugarske u rukama nove Države SHS. Po zapisu talijanskog kontraadmirala Silvija Salza tu je vijest primila talijanska mornarica istog dana u devet sati navečer. Prema navedenom zapisu Talijani su također 31. listopada već u devet sati i pedeset i dvije minute ujutro uhvatili i vijest da će se na admiralskom brodu Viribus Unitis podignuti hrvatska zastava.

Uslijedila je hitna reakcija talijanske mornarice: »Alle ore 13 del 31 ottobre, la Torpedinera 65 P.N. salpa le ancore da Venezia, diretta a Pola. Sono con noi a bordo il comandante Constanzo Ciano, l’ organizatore della spedizione, il poeta Sem Benelli ed altre tre comandanti.⁷«

Taj pohod na suprotne obale počinje, dakle, baš u ono vrijeme kad razdragana povorka u Puli, rušeći duh ustanova austrougarskog carstva, nosi na rukama svoga pjesnika. (…)

Smrt je s dvojicom diverzanata krenula iz Mletaka na valu kasnog odsjaja Risorgimenta što se već prometao u iredentu, pa i predvečerje fašizma. Takva je, naime, pozadina i dubina zbivanja, bez obzira na časne vojničke pobude pojedinaca koji plivaju na svijetloj površini. S druge obale smrt je krenula na istok na valu osobnih svijesti dvojice hrabrih da se s gorućim domoljubljem ide protiv sjevernog zavojevačkoga carstva, za vječnu i slobodnu Italiju, a išlo se zapravo na valu novog imperijalizma s okupatorskim težnjama prema tuđim zemljama, jer je to sjeverno carstvo tad već bilo mrtvo.

I tako, dok se u Puli razgara slavlje jednog preporoda, svojevrsna risorgimenta na ovoj strani Jadrana, njegova negacija dolazi sa suprotne obale. Pa ipak: ono što je iznutra pokretalo puljsku povorku s hrvatskim pjesnikom na čelu i oba Raffaela s pridruženim talijanskim pjesnikom na drugoj strani, raslo je iz istovjetne vrijednosti: u zaboravu na se biti spreman na potpunu žrtvu.«⁸ (…)

» – Gospodine Vukoviću, u ime Narodnog vijeća SHS danas ću vas, upravo za vrijeme ovog našeg objeda, imenovati zapovjednikom cijele preuzete flote. Osobno vam čestitam već sad premda će službeno imenovanje uslijediti pred gospodom izaslanicima i časnicima što su danas s nama.

Dok je još trajao čvrsti stisak ruke, Vuković spremno odgovori: – Gospodine Tresiću, ne znam koliko to može vrijediti za našu novu vlast, no takvo je imenovanje već izvršio prijašnji zapovjednik Horthy a neovisno o njemu i zbor slavenskih mornara na brodu. To vam napominjem samo radi vaše potpune obaviještenosti s obzirom na vašu visoku dužnost.

Tresić se nato zamisli i pomiješanim osjećajima: to što veli Vuković potvrđuje njegove naume i postupke, ali donekle oduzimlje i novoću ovom činu njegovu.

– Dobro, dragi Janko, što su to drugi učinili, ali samo izaslanstvo iz Zagreba ovdje predstavlja novu državu. Nju je proglasio Hrvatski sabor, pa samo njegova odluka može biti posve valjana. Tu odluku ovdje zastupamo i izričemo mi.« ⁹ (…)

U jednom trenutku kad se objed primicao kraju, diže se za stolom Ante Tresić Pavičić te sabravši svu pozornost nazočnih razgovijetno i svečano priopći.

– U ovoj zgradi naše nove mornarice, u ime Narodnog vijeća Države SHS proglašujem odluku našeg izaslanstva da se gospodin Janko Vuković pl. Podkapelski, dosadašnji kapetan bojnog broda i komandant admiralskog broda Viribus Unitis, postavi za glavnog zapovjednika naše nove flote.

Na Valušnigov, samo na tren izdvojeni pljesak, svi zdušno udare dlanima o dlanove. Tek se nešto uznemiri Metoda Koch, oduljivši lice, no tad Tresić nastavi:

- Gospodina Metoda Kocha, kapetana fregate, u ime narodnog vijeća postavljamo na mjesto lučkog admirala.

Ponovi se pljesak odobravanja.

Tresić je i dalje stajao s vidljivom namjerom da nastavi:

– U ime narodnog vijeća SHS gospoda Vuković i Koch promiču se u čin kontraadmirala.

U Marine-Kasinu sad se prolomi pojačano odobravanje, stišavajući se postupno u veseo žamor.

Tad ustane Janko Vuković i, počekavši trenutak pozornosti, reče poslovno i mirnim glasom, koji je bio u zamjetnoj opreci sa svečanim Tresićevim tonom:

– Trebalo bi postaviti šefa zapovjednog stožera, a držim da bi za to najbolje odgovarao gospodin Valušnig.

Nitko na to nije pljeskao, ali je taj Vukovićev drugačiji glas ostavio i novi, drugačiji dojam.

Sad je trebalo pravodobno stići na glavnu svečanost što je dogovorena za sedamnaest sati na admiralskom brodu Viribus Unitis.¹⁰ (…)

Janko Vuković, u svečanoj admiralskoj odori, digne desnu ruku te njezinim naglim spuštanjem dade znak mornarima, koji sad počinju s admiralskog stijega na jarbolu spuštati austrijsku zastavu. Dohvativši je, mornar smota višebojnu tkaninu i, prišavši skupini najviših časnika, uručuje bivšu zastavu bivšem komandantu Horthyju. On se istog trena udaljuje, nestajući u sutonu.

Plane bijela svjetlost na usidrenom brodovlju i sumrak ustukne otkrivši metalne kolose kao noćne gradove na vodi. Sad Vuković opet digne desnicu te je kretnjom pomakne još naviše, a mornar ukipljen stade uzdizati na admiralski stijeg zastavu crven-bijel i plav. Uto zagruvaju topovi i zaore zvuci Lijepe naše.

Nakon osam stotina godina našla se velika pomorska sila pod hrvatskom zastavom.

Na sredini palube u prvome redu s trncima po tijelu… stoje: pjesnik Ante Tresić Pavičić, vođa izaslanstva SHS iz Zagreba, admiral Janko Vuković pl. Podkapelski, novi zapovjednik cijele flote, novi lučki admiral Metoda Koch i načelnik glavnog stožera Dragutin Valušnig.

Kao bajkovita biljka zakratko je izrastala nada, zapravo iluzija kako evo kao narod s mora napokon imamo svoju plovnu silu, kako više ne ćemo služiti nikomu, nego punom snagom ploviti po morima i oceanima i braniti svoje obale.

Iz prvog reda korak naprijed istupi Tresić Pavičić te progovori:

– Gospodo i draga braćo mornari i časnici! Evo nakon osamsto godina vi ste prvi koji svojim očima vide svoju ratnu mornaricu pod svojom zastavom. Nek vas to nadahne za domoljubni čin, za plemenitu obranu svoga mora i obale, cijele ove zemlje Hrvatske, koju netom utihla himna zove Lijepom našom.

Širokom gestom podignutih ruku Tresić obuhvati obzor na sve strane svijeta.

– Hu-ra! Hu-ra! Hu-ra! – zaori se iz stotine grla i to se kao umnožena jeka vrati s drugih brodova širom puljskog zaljeva.¹¹ (…)

Dok se u Šišanskoj ulici broj 24 te kritične noći rasplamsavala nekorisna rasprava između Mirka Vratovića, potpredsjednika puljskog Mjesnog odbora Narodnog vijeća, i Ante Tresića Pavičića, vođe izaslanstva iz Zagreba, komandosi Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci već su sa svojom smrtonosnom mignatom, pijavicom, pred samim vratima puljskog zaljeva.¹²

(…)

»I tog ranog jutra, toga crnog petka 11. studenog 1918. Janko je kao obično bio čvrst i odlučan, samo su mu, kako je poslije govorio Valušnig, u dubini očiju ležali tuga i umor. No taj mladić pred njim, nakon osmosatnog napora u hladnoj morskoj vodi, bio je u još gorem stanju od njega, ali je opet sačuvao nešto od prave otmjenosti u držanju, koju je Janko razumio i koja je u njemu budila neku vrstu sklonosti. (…)

– Što je u stvari? – upita Janko te kao usput kucne u jedan znak na stijeni kraj sebe.

– Vaš je brod u izravnoj i velikoj opasnosti – reče na talijanskom čovjek u skafanderu.

Uto se na vratima pojavi Valušnig i stane postrance ne miješajući se ni riječju u razgovor.

– Objasnite tu opasnost pobliže – nastavi Vuković ispitivanje kao da je s tim čovjekom još sam.

– Ne mogu više ništa izjaviti o toj opasnosti koja prijeti brodu.

– Nalaze li se i drugi brodovi u sličnoj opasnosti?

– Ne samo ovaj vaš, admiralski brod.

Vuković je časak motrio mladićevu ronilačku odjeću, te nasluti da je opasnost broda u izravnoj vezi s tim čovjekom, da je taj zacijelo učinio ono što bi i on, Janko, učinio njegovu brodu, samo da su prilike drugačije. No kad ovaj shvati što je zapravo učinio, ne će biti sretan. Jer, ovdje nema više onoga za kog je taj brusio oružje. – Tardi! Es ist zu spät! Prekasno je, momče! – izgovori glasno, ne mareći hoće li ga razumje ti zakrabuljeni komandos.

Nakon kraćeg ispitivanja, za kojega je mladić u skafanderu stalno pogledao na sat što mu je visio o vratu, postade jasno da su na brodu dvojica talijanskih specijalaca: Raffaele Rossetti, ovaj ovdje, i imenjak mu Paolucci, tamo pred vratima, i da se vrijeme do katastrofe admiralskog broda broji u minutama.

– Ma čovječe, to su ludosti! Rat je ovdje završen. Tu više nema Austro-Ugarske. Na brodu je naša zastava. O tome smo obavijestili naše saveznike. To znade i vaša mornarica. Sve je to Janko rekao na talijanskom, a Rossetti se čudom čudio da stvari mogu stajati kako taj govori. Napokon reče:

– Zapovijed ja ne mogu mijenjati, a propast je na pomolu.

Sve je to izvrsno znao i sam Vuković. Zato dohvati pojas za spasavanje kao jasan simbol svima što sada treba činiti. I, ušavši u susjednu kabinu, gdje je bilo nekoliko časnika, poviče na njemačkom da se odmah napusti admiralski brod. (…) Tu ga Rossetti zamoli da s Paoluccijem može napustiti brod. Janko mu to odmah i odobri. Dade i znak jednom čamcu na vesla da uzme i tu dvojicu, pokazavši u hodu na njih rukom. Potpuno svjestan da tu više nikakvo dobro nije moguće, gledao je samo da se smanji nesreća. Posve je usput smirivao mornare koji su napadali uzrujane diverzante na odlasku.¹³

Po muklome prasku brod se s jakim trzajem nagne udesno i tromo se za tim zanjiše, dok mu s desna uvis šikne zapjenušeni stupac morske vode. (…)

– Svi su izašli. Skačimo, Janko, i mi, ja ću ovdje desno. Skači i ti, kumim te Bogom – reče Valušnig i brada mu se naježi u jesenjem dahu.

– Samo ću malo naprijed – odgovori Janko kao da je sam, idući put prove samo koji korak, jedva čuvši što veli taj čovjek. (…)

Valušnig se osvrne.

 

 

Ivo Friščić, Divlje ruže

 

U golemu, blistavu zraku – zelena kobilica izvrnuta broda. Jasnoćom kristala kao čista olikovljena ideja propasti u trenu između živoga i mrtvoga vremena, brod se likom uruši i more se, uzavrevši, nad njim sklopilo. I ne zna je li to vidio ili samo sanjao: u nagnuću prije, kad se krmom brod popeo uvis, Janko postavši gore kao dodirnica neba, udaren otkinutom gredom po tjemenu, stropošta se u grotlo brodske rupe ili u otvoreno more izvan broda.«¹⁴

***

Nije potrebno posebno isticati koliko je godina 1918. bila prijelomna u hrvatskoj, europskoj i svjetskoj povijesti. Uostalom povjesničari se slažu da ona danas čini granicu epoha, granicu moderne i suvremene povijesti. Njom završava dugo 19. stoljeće, a započinje kratko 20. stoljeće. U Hrvatskoj nije riješila ono temeljno, hrvatsko nacionalno pitanje, nego je otrgnula taj prostor iz srednjoeuropskog prostora i uključila ga u jugoistočnoeuropski prostor pruživši novo iskustvo hrvatskom narodu uz izravnu okupaciju dijela njezina teritorija – Istre, Rijeke, Zadra i otoka i najavom nedemokratskih autoritarnih i totalitarnih režima.

Naravno da je 1918. na putu prema samostalnoj hrvatski državi prijelomna godina i u Istri. Hrvatske zastave koje su zavijorile u Puli i Istri bile su dio hrvatske nacionalne integracijske žudnje što se ostvarila 13. rujna 1943., odnosno u ranim devedesetim kada je na razvalinama socijalističke Jugoslavije osamostaljena suvremena hrvatska država – Republika Hrvatska. Kratka epizoda te hrvatske stvarnosti u Puli i Istri 1918. jasno je zabilježena i objašnjena u hrvatskoj povijesnoj znanosti ali i u umjetnosti. Cilj nam je bio upozoriti i približiti 100. godina poslije ta prijelomna zbivanja za naš narod. Roman Stjepana Vukušića, Admiral, s glavnim likom Jankom Vukovićem pl. Podkapelskim, sjajno je s puno stila i osjećaja izrazio samu srž tih prijelomnih vremena. Isto tako, slika Antuna Motike, Hrvatske zastave u pulskoj luci iz 1918. upozorava da se je zbilo nešto važno... govori više od riječi o tom uzvišenom, posebno važnom trenutku i doživljaju, nešto poput ciklusa crven-bijel i plav hrvatskog slikara Ive Friščića 1991. godine, kada je taj simbol i znak hrvatske trobojnice stavljao na svoje slike upućujući na svoj nepogrešivi unutarnji osjećaj prijelomnog trenutka za hrvatski narod!

Literatura

Krizman, Bogdan, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb, 1977.

1918. u hrvatskoj povijesti, ur. Željko Horvat, Matica hrvatska, Zagreb, 2012.

Šetić, Nevio, Istra za talijanske uprave. O istarskoj emigraciji i njenom tisku u Zagrebu 1918.–1941., Dom i svijet, Zagreb, 2008.

Bilješke

1  Nevio Šetić, Prvi svjetski rat: civilno stanovništvo i društvo na području Istre, u tisku.

2  Ivo Perić, Hrvatski državni sabor 1848.–2000., Drugi svezak: 1868.–1918., Zagreb, 2000., 412–413.

3  Nevio Šetić, Istra za talijanske uprave. O istarskoj emigraciji i njenom tisku u Zagrebu 1918.–1941., Zagreb, 2008., 29–30.

4  Hrvatski list, br. 907, Pula, 1918., 1.

5  Nevio Šetić, Istra za talijanske uprave. O istarskoj emigraciji i njenom tisku u Zagrebu 1918.–1941., Zagreb, 2008., 58–59.

6  Stjepan Vukušić, Admiral. Roman o Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, prvom hrvatskom admiralu, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2004.

7  U trinaest sati 31. listopada, torpiljarka 65 P. N. diže sidra u Veneciji krećući izravno u Pulu. Na boku lađe s nama su zapovjednik Constanzo Ciano, organizator ekspedicije, pjesnik Sem Benelli i još trojica zapovjednika.

8  S. Vukušić, n. dj., 35–39.

9  Isto, 41–42.

10            Isto, 44–45.

11            Isto, 46–47.

12            Isto, 54.

13            Zanimljivo da je talijanski diverzant Raffaele Rossetti puno godina kasnije pišući o tim događajima i svom pothvatu zajedno s Raffaelom Paoluccijem, u knjizi »»Contro la ‘Viribus Unitis’« tekst posvetio svom protivniku u ratu, bivšem protivniku Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, očito svjestan kako im je poklonio život. Posveta glasi: »Dedico queste note alla memoria del Capitano di Vascello Ianko Vukovic de Podkapelski della I. e R. Marina Austro-Ungarica, ultimo Comandante della ‘Viribus Unitis’, avversario di guerra che mi lasciò, morendo, esempio indementicabile di generosa umanità. Valga il ricordo a far non indegne di Lui queste pagine di verità e di amarezza.« (Posvećujem ove stranice uspomeni Janka Vukovića pl. Podkapelskoga, kapetana bojnog broda Carske i kraljevske austrougarske mornarice posljednjeg zapovjednika broda ‘Viribus Unitis’, ratnog protivnika koji mi umirući, ostavi nezaboravan primjer plemenite ljudskosti. Neka vrijedi spomen da se napišu nedostojne Njega ove stranice istine i gorčine). S. Vukušić, n. dj., 147–148.

14               Isto, 133–138.