Dr. Juričić, L. von Südland, Florian Lichtträger Hrvatski lučonoša Ivo Pilar

Dr. Ivo Pilar, hrvatski pravnik, publicist i geopolitičar, rođen je u Zagrebu 19. lipnja 1874. Završio je studij prava u Beču, a neka predavanja slušao je i u Parizu. Od početka 20. stoljeća živio je i radio kao odvjetnik u Bosni i Hercegovini, a od 1920. do smrti u Zagrebu. Kao promotor hrvatske moderne napisao je studiju o secesiji, a kao angažirani intelektualac sudjelovao je i u političkom životu. Bio je jedan od osnivača Hrvatske narodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Blisko je surađivao i s prvim vrhbosanskim nadbiskupom dr. Josipom Stadlerom. U Austro-Ugarskoj se na rubu pravaštva borio za afirmaciju hrvatstva i djelovao kao protivnik ideje jugoslavenstva, a u južnoslavenskoj državi nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske približio se politici Hrvatske seljačke stranke, koja je tada bila na čelu nacionalnog pokreta.

Znanstvenik i publicist širokih interesa (umjetnost, povijest, sociologija, filozofija, povijest religije, psihologija, demografija, politička geografija i dr.), dr. Ivo Pilar je pisao knjige i rasprave o političkom zemljopisu hrvatskih zemalja, slavenskom individualizmu i vrijednosti svoga »ja«, bosanskom bogumilstvu kao religiozno-povijesnom i socijalno-političkom problemu, dualizmu u vjeri starih Slavena i drugim temama. Bio je osnivač i predsjednik Sociološkog društva u Zagrebu, a neke svoje studije tiskao je pod pseudonimima Dr. Juričić, L. von Südland i Florian Lichtträger. Njemačka riječ »Lichtträger«, koja znači »lučonoša«, slikovito portretira Pilara, koji se za života afirmirao kao pisac »opasne« knjige o južnoslavenskom pitanju, pionir povijesne sociologije i političkoga zemljopisa (geopolitike) u Hrvatskoj, teoretičar hrvatske građanske modernizacije i političar. Uz to se bavio književnom publicistikom, a na mjesto koje je zauzeo u hrvatskoj tradiciji političke geografije s obzirom na geopolitičko značenje hrvatskoga okruženja upućuje raščlamba njegova djela Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Važan je njegov mladenački interes za književnost, značajna su njegova raznovrsna stručna i znanstvena postignuća, a bitan je i njegov politički angažman. Zanimao se i za gospodarstvo, posebice bankarstvo.

Potkraj 19. stoljeća, kada je Ivo Pilar tek ulazio u javni život, razvio se novi stil u arhitekturi i primijenjenim umjetnostima (umjetnički obrt, grafička umjetnost itd.). U različitim europskim zemljama dobio je različite nazive koji se mogu obuhvatiti pojmom »stil 1900«. Prepoznatljiv je po izrazito dekorativnim obilježjima s naglašenim vijugavim i valovitim linijama cvjetnog ili geometrijskog podrijetla. Stil je došao do izražaja i u hrvatskim zemljama u sklopu Austro-Ugarske, gdje je nazvan secesijom. Iako je bio negdje između protivnika i simpatizera novoga stila u Hrvatskoj, o čemu govore njegova pisma Dušanu Plavšiću, Pilar je bio bliži pristašama nego protivnicima novih smjerova, o čemu svjedoči njegova polemika s Franjom Ksaverom Kuhačem. Svoj idejni doprinos hrvatskoj moderni u europskim okvirima dao je 1898. programskom studijom Secesija.

Iskaznica dr. Ive Pilara za vrijeme službe u Bosni i Hercegovini

Iako su unutarnji poticaji i strani utjecaji za Pilarov idejni doprinos modernizaciji bili značajni, zov politike bio je neodoljiv. Na početku 20. stoljeća u Ugarskoj je porastao utjecaj oporbe koja se protivila austrougarskom dualizmu i kompromisnoj podjeli vlasti s Bečom. Tražila je samostalnu carinsku, trgovačku i vanjsku politiku te posebnu mađarsku vojsku. Istodobno se u austrijskoj polovici oblikovao krug ljudi okupljenih oko nasljednika prijestolja Franje Ferdinanda, koji je nastojao oslabiti dualizam i preustrojiti Austro-Ugarsku. Nakon narodnoga pokreta 1903. i odlaska Khuena Héderváryja s banske stolice došlo je do promjena i u hrvatskoj politici: pojavio se seljački pokret braće Radić, a oblikovana je i Hrvatsko-srpska koalicija s politikom »novoga kursa« ili politikom hrvatsko-srpske suradnje. »Hrvati i Srbi jedan su narod sa dva ravnopravna narodna imena«, tvrdile su pojedine hrvatske političke stranke i skupine.

Politika hrvatsko-srpske suradnje nije impresionirala Ivu Pilara, koji je bio protivnik hrvatsko-srpskoga nastojanja oko jedinstva. Smatrao je da je svesrpstvo, a ne južnoslavenstvo kao hrvatski idejni proizvod, autentična misao vodilja srpske državne politike. Političke prilike tadašnje »nagodbene« Hrvatske doživljavao je kao iskvareni smisao dualizma, a njegov odnos prema državotvornim mislima i djelu oca pravaštva dr. Ante Starčevića bio je također kritičan: »On je učio hrvatski narod da treba da ima svoju državu, ali je duboka tragika da je negirao praktički problem vlasti jer nikad nije išao na vlast. Nije razumio da su Hrvati kroz 800 godina, pošto nisu imali svoje države, izgubili smisao za problem vlasti, te da onaj koji ih je učio politici, morao ih je učiti i vlasti. A Starčević je radio upravo protivno, on je Hrvate odgojio za negaciju vlasti«.

U pogledima na južnoslavensko pitanje dr. Ivo Pilar se razilazio s Robertom W. Seton-Watsonom. Britanski je politički aktivist i povjesničar, koji je pisao o politici u banskoj Hrvatskoj u doba banovanja Pavla Raucha kao o apsolutizmu, sa simpatijama gledao na težnje čiji je krajnji politički cilj bio stvoriti »nezavisnu i slobodnu, narodnu i državnu zajednicu Jugoslavensku«, kako je predviđao program Narodne stranke iz 1874. Istodobno je hrvatski pravnik, publicist i geopolitičar gajio nadu u mogućnost preustroja habsburškoga carstva u trojnu državu. Treća jedinica bila bi hrvatska jer je Hrvatska jedina od slavenskih zemalja u Austro-Ugarskoj imala državnopravnu autonomiju.

Ivo Pilar u austrougarskoj odori za vrijeme Prvoga svjetskog rata

Kao odvjetnik u Tuzli od 1905. do 1920., dr. Ivo Pilar je djelovao u austrougarskom pravnom sustavu. Recepcija austrijskog Općega građanskog zakonika kao i opće političke i društvene prilike u Bosni i Hercegovini utjecali su na oblikovanje njegovih političkih pogleda. Kad je Franjo Josip 5. listopada 1908. proglasio pripojenje Bosne i Hercegovine, prema kojoj je i Srbija imala pretenzija, vlada u Beogradu je oštro prigovorila tom činu. Neko vrijeme je izgledalo da će doći do rata, ali je kriza prevladana jer Rusija, zaštitnica Srbije, nije još bila spremna za oružani obračun. Vlada u Sankt Peterburgu je 25. ožujka 1909. priznala Austro-Ugarskoj pravo na Bosnu i Hercegovinu, a zatim je prisilila i srbijansku vladu da učini isto. Pilar je za to vrijeme imao zapaženu ulogu u hrvatskom organiziranju u Bosni i Hercegovini, posebno se ističući među osnivačima, prvacima i ideolozima Hrvatske narodne zajednice. Boreći se za hrvatstvo u Bosni i Hercegovini, surađivao je i s bosanskim franjevcima, a nakon rascjepa kod bosanskohercegovačkih katolika zbog različitih koncepcija rješavanja crkvenih prijepora i hrvatskoga pitanja razvio se odnos između Ive Pilara i vrhbosanskoga nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Pilar je imao važnu ulogu u nastanku Stadlerove promemorije ili apela papi Benediktu XV. u prvoj polovici 1915. s ciljem da se pokuša osigurati neutralnost Italije u europskom i svjetskom sukobu zvanom Prvi svjetski rat.

Osim što je žitelje hrvatskih zemalja odveo na udaljena bojišta, s kojih se mnogi nisu vratili ili su se vratili kao invalidi, Prvi svjetski rat suočio ih je i sa sudbonosnim političkim izborom. Ratna pobjeda Austro-Ugarske značila je za Hrvate ostanak pod višestoljetnom vlašću Beča i Budimpešte. U slučaju poraza i sloma Austro-Ugarske prijetila je opasnost od podjele rubnih dijelova hrvatskoga teritorija između Srbije i Italije. U Londonu je 1915. sklopljen tajni ugovor kojim je Antanta prepustila Italiji znatan dio Dalmacije s Istrom i većinom otoka u istočnom Jadranu. Kako bi privukla na svoju stranu neutralnu Bugarsku, Antanta je Bugarima ponudila povardarsku Makedoniju. Zauzvrat je Kraljevini Srbiji obećala proširenje na Bosnu i Hercegovinu, Srijem, Bačku, istočnu Slavoniju i Dalmaciju. Izuzeti su samo oni dijelovi Dalmacije koji su Londonskim ugovorom bili namijenjeni Italiji. »Uspjeh trojnog sporazuma značio bi diobu Monarhije, dioba Monarhije značila bi diobu hrvatskih zemalja, značila bi ne samo ‘finis Croatiae’, konac Hrvatske kao političke oline, stare sada već dvanajest stotina godina, nego ‘finis Croatorum’ značio bi konačnu propast i zator jednog historičkog slovjenskog plemena«, upozorio je Ivo Pilar 1915. u raspravi Svjetski rat i Hrvati, koju je u uvjetima austrougarske ratne cenzure objavio pod pseudonimom Dr. Juričić.

Svjestan opasnosti od moguće podjele hrvatskih zemalja u vrtlogu Prvoga svjetskog rata, dr. Ivo Pilar se zauzimao za očuvanje višenarodne i multikulturne Austro-Ugarske, ali pod uvjetom da se postojeća dvojna (austro-mađarska) monarhija reformira primjenom načela trijalizma, tj. uspostavom treće jedinice koja bi obuhvatila južnoslavenske zemlje pod političkim vodstvom Hrvata u sklopu habsburške države. Nakon što je u Beču 21. studenoga 1916. umro austrougarski car i kralj Franjo Josip, novi vladar Karlo I. (ili Karlo IV. kao hrvatski kralj) ublažio je ratnu cenzuru i pokušavao sklopiti mir. Sazvao je Carevinsko vijeće u kojem je osnovan Jugoslavenski klub. U njemu su sjedili hrvatski narodni zastupnici iz Dalmacije i Istre, zajedno sa zastupnicima iz slovenskih pokrajina. Oni su 30. svibnja 1917. objavili Svibanjsku deklaraciju: izjasnili su se za ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba na temelju »narodnoga načela i hrvatskoga državnoga prava« pod žezlom Habsburgovaca. Bio je to pokušaj trijalizma, tj. očuvanja i preustrojstva Austro-Ugarske u trojnu državu.

Budući da je tijekom »Velikog rata« nastupao kao otvoreni protivnik jugoslavenstva i jugoslavenske države kakvu je zagovarao Jugoslavenski odbor u Londonu, koji je radio na rušenju Austro-Ugarske i ujedinjenju hrvatskih i ostalih južnoslavenskih zemalja sa Srbijom, dr. Ivo Pilar je opravdavao opstanak Austro-Ugarske geopolitičkim razlozima pa je u kolovozu 1917. napisao promemoriju caru Karlu. Zauzimao se za stvaranje hrvatske države kao političke jedinice u sklopu preustrojene Austro-Ugarske. Državnopravne koncepcije Ive Pilara došle su do izražaja i u Izjavi klerikalne grupe bosansko-hercegovačkih katolika u drugoj polovici 1917., jer je upravo Pilar bio autor te Izjave. Sastavio je i nacrt programa za novu hrvatsku političku stranku koja bi se osnovala nakon rata i spomenicu o južnoslavenskom pitanju. Njegovo političko djelovanje svodilo se na pokušaje rješavanja južnoslavenskoga pitanja u Austro-Ugarskoj, a svojim političkim aktivizmom išao je prema ostvarenju zacrtanih idejnih ciljeva. Uz to su na koncepcije Pilarova kruga o državnopravnom preuređenju Austro-Ugarske utjecali i mađarski planovi o preustrojstvu Dvojne Monarhije kao i mađarska posezanja za Bosnom i Hercegovinom.

Naslovna stranica Južnoslavenskog pitanja (1918)

Južnoslavensko pitanje u izdanju Matice hrvatske (1943)

Expose glede pitanja izlaska Hrvata iz Kraljevine S.H.S. (strojopis)

Nakon što se američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson u siječnju 1918. izjasnio za »autonoman razvi­tak naroda Austro-Ugarske«, Pilar je predložio da se južno­slavensko pitanje praktično riješi provedbom ujedinjenja Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine u hrvatsku državu unutar Austro-Ugarske. No, razvoj događaja krenuo je drugim smjerom. Ubrzo su Jugoslavenski klub i Češki savez u Carevinskom vijeću u Beču istupili protiv austrijske vlade, a opća nestašica, skupoća i lihvarenje potaknuli su vrenje u zemlji i osnivanje narodnih vijeća. Stoga su se i suzdržani političari poput Stjepana Radića, koji je prvobitno bio za preustrojstvo Austro-Ugarske u podunavsku federaciju, okrenuli prema južnoslavenskom ujedinjenju. »Mi možda možemo propasti, ali prije nego što propadnemo mi možemo sve one koji teže takvim ciljevima da zgnječimo«, uzalud je prijetio bivši predsjednik ugarske vlade, grof István Tisza, kojem je Pilar u rujnu 1918. napisao jedan spomen-spis.

U Zagrebu je 6. listopada 1918. osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. U to je tijelo ušla i Hrvatsko-srpska koalicija, koja je imala većinu u Hrvatskom saboru. Dr. Ivo Pilar je 12. listopada 1918. održao predavanje u Austrijskom političkom društvu u kontekstu svojih koncepcija državnopravnog preustrojstva Austro-Ugarske. Za to je, međutim, bilo kasno. Narodno vijeće SHS proglasilo se 19. listopada 1918. političkim predstavnikom Južnih Slavena u Austro-Ugarskoj i zatražilo njihovo ujedinjenje u jedinstvenu i potpuno suverenu državu. U Zagrebu se 29. listopada 1918. sastao Hrvatski sabor i prekinuo sve državnopravne odnose s Austro-Ugarskom proglasivši Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom neovisnom državom koja je ušla u privremenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Austro-Ugarska se kaotično raspala, a Hrvatsko-srpska koalicija i Središnji odbor Narodnoga vijeća proveli su žurno ujedinjenje sa Srbijom, iako je Stjepan Radić poslovično upozorio: »Ne srljajte kao guske u maglu!« Zbog talijanskog iredentizma ujedinjenje je podupro i hrvatski katolički episkopat na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom dr. Antunom Bauerom pa je u Beogradu 1. prosinca 1918. proglašeno ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

»Moje izvode moram započeti kategoričkom tvrdnjom, da Monarhija mora neminovno bez svakog spasa izgubiti južnoslavenske pokrajine, bude li na jugu i dalje vodila istu politiku«, napisao je dr. Ivo Pilar u knjizi Die südslawische Frage und der Weltkrieg, koju je 1918. objavio pod pseudonimom L. v. Südland. U vrhu Austro-Ugarske dugo nije bilo prave svijesti o potrebi političkih promjena niti spremnosti za njih, a kad je dio hrvatskih političara 21. listopada 1918. dobio načelnu suglasnost cara i kralja Karla za proglašenje trijalističke austro-ugarsko-hrvatske monarhije pod žezlom Habsburgovaca bilo je prekasno. Pilarova knjiga o južnoslavenskom pitanju pojavila se u dva bečka izdanja ili dva uveza, pri čemu nije poznato je li se radilo o cenzuri ili pljenidbi, a 1928. pojavilo se fragment-izdanje kako bi se autor zaštitio u južnoslavenskoj državi protiv čijeg je nastanka u knjizi pisao. Poteškoće pri objavi hrvatskoga prijevoda Južnoslavenskoga pitanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1943. opet upućuju na cenzuru. Postoji izdanje iz 1944., pretisak iz 1990. i njemačko izdanje iz 1995. Stanoviti podatci i tvrdnje o autoru i djelu upućuju na otvorena pitanja i probleme, npr. tvrdnje o kompetenciji autora ili prijepori o tome je li Južnoslavensko pitanje publicistika ili znanost. Postoje nedoumice i oko toga je li prva objava iz 1918. tajno »nestala s tržišta«. Danas je to Pilarovo djelo, čija neprolazna aktualnost s obzirom na proročanske raščlambe u njemu privlači pozornost, prava bibliofilska rijetkost. Zato su u pravu oni koji smatraju da je potrebno ponovno prevesti izvornik i kao kritičko izdanje objaviti Južnoslavensko pitanje.

Pišući o Južnoslavenskom pitanju u jednom svojem eseju o hrvatskim političarima, akademik Dubravko Jelčić istaknuo je sljedeće: »U dugom nizu godina Pilarova knjiga bila je doista jedina sustavna i pregledna, povijesno objektivna raščlamba velikosrpske imperijalne ideje, njezine geneze, njezinih ciljeva, njezine metode, knjiga prave udžbeničke vrijednosti u najpozitivnijem smislu te riječi, i oni koji su imali sreću da su svoja prva temeljita znanja o tome, i o hrvatsko-srpskim odnosima uopće tijekom zadnjih 140–150 godina, crpili iz nje, i svoju orijentaciju temeljili na spoznajama koje im je ona pružila, bili su pošteđeni mnogih zabluda i lutanja, na koje su bili osuđeni oni drugi, kojima su misli i uvjerenja formirali pisci jugoslavensko-srbofilske orijentacije, koji su u prvoj, kraljevskoj Jugoslaviji bili protežirani a u drugoj, titovsko-komunističkoj, čak i jedino mogući. U vrijeme prvoga svjetskoga rata, kad se uz ostalo odlučivala i sudbina hrvatskoga naroda, Pilar alias Südland zastupao je zrele političke koncepcije bitno suprotne tragičnom defetizmu Trumbićevih i Supilovih pogleda. Pilar je unaprijed, dalekovidno, znao i ono što Supilo nije dokučio nikada, a Trumbić je uvidio tek poslije osobno stečenog iskustva, da je hrvatsko-srpska državna zajednica moguća samo na štetu Hrvata i da ona, u krajnjem cilju, može dovesti, i mora dovesti, samo do njihova nestanka pred agresivnom mitomanskom najezdom velikosrpskog barbarstva. Pilar je ne samo dubokom, iskrenom hrvatskom sviješću nego i senzibilitetom humanistički naobraženog i umjerenog intelektualca, doslovno osvijestio i otrijeznio od jugoslavenskog pijanstva brojne Hrvate, koji su bilo kada, tijekom zadnjih sedamdesetak godina, došli u priliku da upoznaju njegovo Južnoslavensko pitanje, fundamentalno naše djelo epohalnog značenja, kojemu ni danas ne znamo boljeg i temeljitijeg premca o predmetnoj temi; djelo za koje možemo reći da ga je vrijeme, od njegova nastanka pa sve do danas, brojnim događajima, doslovno potvrdilo, ne osporivši ga ni u jednoj jedinoj pojedinosti. Danas bismo mogli navesti stotine ako ne i tisuće novih dokaza u prilog Pilarovih teza, a to znači da njegove spoznaje nisu bile plod intelektualističko-političarske kombinatorike niti apriornih animoziteta, nego su naprotiv bile duboko utemeljene u samoj prirodi stvari o kojima govori Pilarovo djelo. Suvremenom čitatelju Pilarova knjiga posebno je zanimljiva zato jer hrvatsko-srpske odnose prelama kroz optiku Bosne i Hercegovine. Iz nje se razabire na koji način je Srbija širila svoj utjecaj iskorištavajući s jedne strane svoj položaj države koja raspolaže svim sredstvima kojima raspolaže svaka država, a s druge strane nemoć Hrvatske da se srpskoj penetraciji suprotstavi odgovarajućim sredstvima i metodama«.

Prvi svjetski rat je u hrvatskoj i svjetskoj povijesti međa dviju epoha, moderne i suvremene. U ratu je ozbiljno uzdrmana stoljetna politička i gospodarska prevlast Europe u svijetu, a počelo je jačanje utjecaja Sjedinjenih Američkih Država na svjetska zbivanja. I politička karta Europe danas je potpuno različita od one od prije stotinu godina, pri čemu se osobito zapaža kako je oblikovanje modernih nacija vodilo prema stvaranju nacionalnih država. Prije stotinu godina Europom su se još prostirali moćni imperiji, npr. Austro-Ugarska, a danas su u Europi rijetke države koje nemaju nacionalni predznak. Austro-Ugarska nije propala 1918. zato što je bila uređena i uljuđena država, nego zato što nije bila nacionalna država ni jednoga naroda koji je u njoj živio, uključujući i one narode (austrijske Nijemce i Mađare) čije su elite u njoj imale vodeću ulogu. Promjene koje su se zbile u zanemarenom i zaboravljenom Prvom svjetskom ratu u Europi i Hrvatskoj korjenitije su u mnogo čemu od promjena do kojih je došlo završetkom znatno razornijeg i poznatijega Drugoga svjetskog rata. Nadmetanje između demokratskih standarda i totalitarnih (fašističkih i komunističkih) kušnji, koje je tako dramatično obilježilo »kratko« 20. stoljeće (1918–1990), započelo je upravo nakon Prvoga svjetskog rata, a nakon Drugoga svjetskog rata to je nadmetanje samo dodatno produbljeno. U hrvatskom slučaju stvaranjem jugoslavenske države 1918. došlo do promjene geopolitičkoga predznaka (jugoistočnoeuropski ili balkanski umjesto makar i rubnoga srednjoeuropskoga), a 1945. taj je novi geopolitički predznak samo redizajniran tako da je ispunjen novim (ideološkim) sadržajem. Tek su državnim osamostaljenjem ranih 1990-ih stvorene okvirne pretpostavke za kreiranje hrvatske budućnosti na novim osnovama. Stoga se može reći da je prijelomna 1918., kada je središnje Pilarovo djelo Južnoslavensko pitanje ugledalo svjetlo dana, pravi ključ razumijevanja hrvatske povijesti 20. stoljeća.

Nova jugoslavenska država poslije 1918. donijela je nove probleme. Ona nije zaživjela kao ravnopravna zajednica južnoslavenskih naroda, nego kao proširena Srbija, koja se između dvaju svjetskih ratova kolebala između lažnog parlamentarizma i monarhističke diktature. Prvi izrazi narodnoga nezadovoljstva na hrvatskom tlu odmah nakon uključivanja Hrvatske u Kraljevstvo SHS javili su se zbog batinanja, poreznih opterećenja, markiranja novčanica, nepovoljne zamjene krune za dinar i zbog obilježavanja stoke. Kao protivnik ujedinjenja sa Srbijom, dr. Ivo Pilar je u novoj državi politički proganjan i s margina političkoga života 1921. izveden na optuženičku klupu Sudbenoga stola u Zagrebu pod optužbom za veleizdaju. Poslije je sâm napisao historijat svoje »veleizdajničke« parnice, a 1924. pisao je njemačkom konzulu u Zagrebu.

Neriješeno nacionalno pitanje u prvoj Jugoslaviji i neravnopravan položaj Hrvata, politika centralizacije beogradske vlade i projekt kulturne integracije, gospodarski pritisak, financijske prijevare, agrarna reforma, kolonizacija Srba i politički progoni hrvatskih muževa poput dr. Ive Pilara naišli su na politički otpor hrvatskoga naroda. Nakon što je Vidovdanski ustav 1921. ozakonio postojeće stanje, koje je bilo nepovoljno za Hrvate, došlo je do uspona Hrvatske (republikanske) seljačke stranke, koja je zahvaljujući uvođenju općeg prava glasa za muškarce izrasla u najveću hrvatsku političku stranku s obzirom na to da je većina stanovnika tada živjela na selu i bavila se poljoprivredom. Boreći se za ravnopravnost Hrvata i za preustroj postojeće države Južnih Slavena u uvjetima lažnog parlamentarizma, stranački vođa Stjepan Radić postao je nacionalni tribun. Stoga se i Ivo Pilar približio HSS-u, za što su postojali realpolitički razlozi i što je pokazala njegova praktična djelatnost u tome smjeru.

Vijest o smrti dr. Ive Pilara u glasilu Svojina

Uvid u Pilarovo djelo Borba za vrijednost svoga »Ja« iz 1922. pokazuje da je ono uvod u njegovu psihosocijalnu teoriju, što se može potkrijepiti dvama primjerima u kontekstu suvremene psihologije: utjecaj nasljeđa i okoline na razvoj ličnosti i socijalizaciju s jedne te nacionalni, socijalni i individualni identitet s druge strane. Osim što je dao poticaj zasnivanju hrvatskog individualizma, dr. Ivo Pilar je dao doprinos građevinskoj izgradnji grada Zagreba, a preko Društva kućevlasnika vodio je akciju za povratak punog vlasništva kućevlasnicima nad njihovim nekretninama. Prešao je put od političkog osuđenika do javne afirmacije pa je bio prvi predsjednik Vegetarskog društva na samim početcima organiziranja vegetarijanskog pokreta u Hrvatskoj. Bavio se problemom Crkve bosanske, tj. bogumilstvom, a pisao je i o dualizmu u vjeri starih Slavena, potaknut istraživanjima dr. Jana Peiskera, profesora Karlova sveučilišta u Pragu. U Sociološkom društvu u Zagrebu, na čijem je čelu bio kao osnivač i predsjednik, održao je 10. veljače i 10. ožujka 1927. dva predavanja o bogumilstvu kao religiozno-povijesnom i kao socijalnom i političkom problemu.

Atentat na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS u Beogradu 20. lipnja 1928. u kombinaciji sa zamislima o »amputaciji« Hrvatske i stvaranju Velike Srbije produbio je političku krizu u zemlji pa je dr. Ivo Pilar među prvima razmišljao o izlasku Hrvatske iz Kraljevine SHS. Na takvo njegovo stajalište upućuju koncept neodaslanog pisma dr. Jurju Krnjeviću i dr. Anti Trumbiću kao i pismo uredništvu zagrebačkoga federalističkog lista Hrvat, a potvrđuje ga Pilarov »Expose glede pitanja izlaska Hrvata iz Kraljevine SHS«. Suočen s političkim vrenjem u zemlji, kralj Aleksandar Karađorđević je državnim udarom 6. siječnja 1929. raspustio Narodnu skupštinu, ukinuo Vidovdanski ustav, zabranio političke stranke i uveo otvorenu diktaturu. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala je Kraljevina Jugoslavija, a podjelu na 33 oblasti iz vidovdanskog razdoblja, koja je raskomadala hrvatske povijesne prostore, zamijenila je podjela na devet banovina s ciljem novoga razbijanja tih prostora.

Zalažući se za put prema neovisnoj Hrvatskoj, ali ne revolucijom nego evolucijom, dr. Pilar je u Sociološkom društvu u Zagrebu 27. veljače 1930. održao predavanje o francuskom socijalnom filozofu Georgesu Sorelu kao duhovnom ocu fašizma i boljševizma. U pučkom sveučilištu u Zagrebu održao je kao predsjednik Sociološkoga društva 28. listopada 1931. predavanje o krizi kapitalizma kao spoznajnom i socijalno-političkom problemu. Unitaristička represija i stvaranje »jugoslavenskog naroda« podudarili su se sa svjetskom gospodarskom krizom i slomom hrvatskoga financijskoga kapitala, a Oktroiranim ustavom 3. rujna 1931. kraljev je apsolutizam samo prikriven. Zabranjene su »plemenske, vjerske i pokrajinske stranke«, a najjača lista na javnom glasovanju dobivala je za »nagradu« 3/5 mandata. Sve se to zbivalo u vrijeme kada su se međunarodni odnosi zbog jačanja totalitarnih koncepcija poput fašizma i komunizma na račun građanske demokracije sve više pogoršavali.

Nakon što je napisao spomenicu o zadaćama HSS-a nakon donošenja Oktroiranog ustava, dr. Ivo Pilar je zajedno s ing. Radoslavom Lorkovićem 25. srpnja 1932. razgovarao s dr. Vladkom Mačekom, predsjednikom Hrvatske seljačke stranke, a u rujnu iste godine napisao je pisaćim strojem nacrt novih pravila HSS-a. Time je dao doprinos trasiranju puta prema Zagrebačkim punktacijama kao hrvatskom nacionalnom programu od 7. studenoga 1932. o Hrvatskoj u okviru Jugoslavije sa zaključkom da se kod preuređenja države treba »vratiti na 1918. kao ishodišnu točku«.

Dr. Ivo Pilar je 3. rujna 1933. nađen mrtav, prostrijeljene glave, u svome zagrebačkom stanu. Budući da je pola godine prije pod pseudonimom Florian Lichtträger objavio oštru kritiku velikosrpske prevlasti u knjizi Uvijek iznova Srbija s uvodom Friedricha Thimmea na njemačkome jeziku, što je bio dosljedni nastavak autentične Pilarove političke misli, ostalo je nerazjašnjeno je li počinio samo­ubojstvo ili je umoren kao žrtva dobro prikrivenog atentata. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. U Ljetopisu JAZU za 1934./1935. objavljen je popis publikacija iz Pilarove znanstvene donacije Akademijinoj knjižnici. Pilarovo ime od 1997. nosi Institut društvenih znanosti na Marulićevu trgu u Zagrebu, a Pilarove objavljene i neobjavljene ili nedovršene dokumente i ostale tekstove od 2001. objavljuje institutski časopis, koji također nosi njegovo ime.