Bogatstvo duha i poezije

U ovoj zbirci pjesama jednog od naših ponajboljih pjesnika Dražena Katunarića vidljiv je njegov kozmopolitski duh te se gotovo mogu osjetiti mirisi borova na Sutivanu, predočiti sebi svjetlo, boju mora Mediterana, oceana, sve to poput safira koji lebdi u njegovim stihovima.

Čujemo zvuk škura kako se ujutro otvaraju, a navečer zatvaraju, a u njihovu su vidokrugu kamene kuće, brodovi, jedrilice, jezik otoka, groblje s vječnim čempresima i razgovor s mrtvima koji žive u sjećanju i tišini, zauvijek onakvi kakvi su bili sa svojim karakterima, jezikom, lokalizmima, primjedbama. Ali pjesnik se ne ograničava jednim prostorom i s Katunarićevim stihovima putujemo Južnom Amerikom, slušamo s njim glazbu, plešemo, uživamo u starim pročeljima, kotrljamo španjolski izgovor kao što se sunce kotrlja nebom, ali ni to nije to dovoljno, jer Pariz ima svoju privlačnost i francuski jezik koji potiče na pričanje, na smijanje, na čavrljanje, na ljubav, filozofiju i vino. Kultura i politika ostaju trajan izazov. A riječi pjesnika očaravajuće, meke, nikad ni u najmanjem detalju banalne. Upravo Katunarić jest pjesnik detalja, onaj koji svojim vanjskim i unutarnjim pogledom sve vidi, analizira, kao primjerice za posjeta očevini: »Ne isplati se otvoriti kuću na tri dana/ i staviti mobitel na punjenje./ Valja ostati bar dva mjeseca/...sroditi se s postojanjem zemlje, borova šišarki / maslina/starozavjetnih modrih planina/ koje gledaš svaki dan kroz škure sanjive i blage, iznad pučine.«

Tu se mora prijeći i preko vatre koja čisti, oslobađa, daje čovjeku priliku da sve vidi jasnije, staro sagori da bi dalo mjesto nekim novim rođenjima. Ništa nije tako krhko kao srce pjesnika, tako nježno, jer u njemu svaki zarez, urez, svaki doživljaj trajno ostaje i zato se pjesnik i sam pita kako bi to bilo »uramit svoju sjenu u pozlatama jesenja lišća«. Srce pjesnika je i slikarsko platno na kojem svoje mjesto nalazi prošlost dok se sadašnjost bori za prvenstvo, a budućnost tek naslućuje. Nemoguće je ne vidjeti onu Indrinu mrežu na kojoj je istodobno sve, samo treba znati vidjeti, umjeti odabrati. Pa tako na neki način shvaćamo bolje uz ove Katunarićeve stihove i misli proroka Izaije, koji nam kaže da ako je sve u jednom dahu stvoreno da se stalno zapravo s kraja vraćamo na početak: »Spojeno je vrijeme drevnog ‘nekad’ s onim ‘sada’ što jest / kao kad se sjene palmina lista na mjesečini / priljube uz rub palmine sjene /na suncu.«

Je li čovjeku moguće živjeti bez sjećanja, jer po njemu on jest? Samo katkad kradu san, jer tu su ljubavi i tu su prijevare, ushiti i razočaranja, radosti i tugovanja, čovjek u prolazu i mijenjanju te u predivno nadahnutoj pjesmi autor poetske knjige Znak u sjeni postavlja sebi pitanje bez imalo izgovora ili milosti: »Tko sam ja da sam zaboravio i ono za što sam govorio da nikad neću zaboraviti.«

Pjesme Dražena Katunarića imaju čudesnu moć da čitatelja vežu uz sebe i da ih uvijek ponovno doživi drukčije ovisno o količini svjetlosti koju tog trenutka nosi u sebi.

Te su pjesme doista znak u sjeni baš kao stihovi u antologijskoj pjesmi Jednoga dana bila je noć »Moja sjena pala na grob gdje ću biti pokopan«.

Ostaje tek pitanje, vječno pitanje, je li smrt noć ili možda nije.

Katunarićeva poezija zaustavljeni je trenutak u protoku vremena i dio nečeg mnogo važnijeg nego što slutimo. Pjesnik je samo izvršitelj misije koja mu je namijenjena, jer on mora biti ono što jest, baš kao i Dražen Katunarić, koji o svojem pozivu pjesnika i poeziji piše: »tvoje postojanje/ bilo je mađioničarski trik / kao kad nagneš čašu vode / iz koje ne iscuri nijedna kap/rodila si se kao noćni leptir/ privučen noćnim suncem/ kroz zatvoren prozor rodila si se bez bolova/ bez krvi/i bez plača/ ni iz čega«.

A Znak u sjeni ostaje svjedočenje o ljepoti ljudskog duha, o bogatstvu koje je neizmjerno i koje jest sol i mudrost Zemlje.