Baštinik slavonskosrijemskih hrvatskih prozaika

Književnik i nakladnik Martin Grgurovac poznato je ime na polju tradicijske i suvremene umjetnosti i kulture slavonskoga i širega hrvatskog prostora. Od 1980. godine prošloga stoljeća na čelu je nakladničke kuće »Privlačica« u Vinkovcima, otkuda se od lokalnoga prometnuo u nacionalno relevantnoga izdavača. Mnogobrojna, često monografska i zbornička izdanja, slijedile su zavičajno orijentirane edicije »Dukat«, »Mali dukat« i »Djedovo slovo«, potom domovinskoratni nakladnički projekt u 100 knjiga »Slavonica«, na koji se nastavlja stoknjižje »Croatica« te četrdeset knjiga hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća pod naslovom »Carmen Croaticum«. Sad se pak upustio u novi stoknjižni nakladnički niz »Hrvatski velikani«, objavivši ove godine deset knjiga prvoga kola i pripremajući za tisak drugo i treće kolo. Uloživši u nakladničku djelatnost silan osobni angažman, usporedno je u predratnim i poratnim Vinkovcima razvijao i druge korisne projekte, te bi i sâm jedva nabrojio koliko je izložaba priredio i koliko je književnih i kulturnih priredaba organizirao, neumorno ustrajavajući na revitalizaciji raznovrsna slavonskoga naslijeđa.

Zanesen baštinjenim etnografskim i kulturnim dobrima Slavonije ubrzo se latio pera, potvrdivši u knjigama Privlačani (1982) i Život i djelo Josipa Lovretića (1983) živo zanimanje za dokumentarne sadržaje iz prošlosti rodnoga kraja i za narodno stvaralaštvo, iz kojega je izabrao i za tisak priredio opsežne zbornike Pučko stvaralaštvo Slavonije i Baranje (1987), Zgode i nezgode naroda slavonskoga (2004) i Slavonske pismice (2005). A kad je devedesetih godina započeo Domovinski rat, zapisivanje i dokumentiranje prošlosti i tradicije nije ga spriječilo da se svim srcem angažira u kriznom stožeru bombardiranih i raketiranih Vinkovaca. Dnevno prateći i bilježeći učinke i posljedice srpske agresije na istočnu Hrvatsku, objavio je Vinkovački ratni dnevnik (1992), Dnevnik drugi put (1994), Dnevnik jednog pravoužitnika (1996) i Dnevnik, još jednom (1998).

Martin Grgurovac

Neumoran u otkrivanju svojih talenata, autobiografskom se prozom Grgurova loza i zbirkom humorističkih priča Zanovijetanja okušao naposljetku i u beletrističkim vodama, pokazavši da se u svestranom skupljaču i promicatelju narodnih umotvorina i kulturnoga blaga krije darovit i zanimljiv pripovjedač. Potvrdile su to i sljedeće knjige o višestruko inspirativnim Trbušančanima.

Pronicljiv promatrač društvene zbilje, gradi Grgurovac svoje proze na anegdotalnim sadržajima lokalne zajednice te na zgodama i dogodovštinama običnih ljudi koje portretira u neobičnim, češće smiješnim nego tužnim situacijama, otkrivajući da mu je stalo do njih i do okolnosti u kojima ostvaruju svoje živote. Vješt u odabiru tema, sumornu je zbilju začinjao humorom, odricao se narativnih suvišaka, usmjeren na portretiranje ljudskih sudbina i efektan završetak priče. Intrigantna je narativna posebnost kad se autor u nekim pričama maskira u dvojnika Baću (stariji brat u Šokaca), s kojim dijeli potrebu za književnim oblikovanjem vlastitog iskustva, pa sve ono što ne želi sâm reći, bez dlake na jeziku kazuje njegov iskonski pučki pripovjedač Baća. Obojici je tradicija temelj osobnosti, no autor je uspješan poslovni čovjek, a Baća jednostavan narodski tip, pa je u skladu s pripovjedačima i jezik Zanovijetanja spoj zavičajne ikavice i standardnoga hrvatskoga jezika urbanih Slavonaca.

Najzad nam iz Martinove književne radionice stigoše najprije Trbušančani I. (2014) pa Trbušančani II. (2016), a uskoro će i Trbušančani III. Svake dvije godine nova – bijenalna knjiga o žiteljima šokačke enklave Trbušanci u blizini Vinkova, odnosno Vinkovaca, u kojima autor živi i radi.

Usredotočen dijelom na graničarsku prošlost širega prostora, a u većoj mjeri na suvremeni trenutak slavončadi (!) svojega doba, pokazuje Grgurovac specifičan dar za slikovito prikazivanje prozaične svagdašnjice, oživljene crkvenim i pučkim običajima, folklorom i čuvenim slavonskim gozbama. Inzistirajući na prepoznatljivosti lokaliteta, a nerijetko i aktera svojih proza, izričito napominje da je svaka sličnost sa stvarnošću »namjerna i ni slučajno nije slučajna«.

Vraćajući nas u početnoj priči u 18. stoljeće i graničarsku, marijaterezijansku prošlost, portretira pisac trbušanačkog pretka Markusa, caričina časnika i Trenkova pandura, od kojega potekoše svi trbušanački potomci – među kojima i srcu mu prirasli protagonisti: raspikuća i bećar Žava, kojemu je sav život užitak i dosjetka, i sličnoga mu soja zet – kicoš Đurica. Osim njih, nosivi su stupovi Martinovih priča prakatur (zvonar!) Tunja, folkloristica Kata, domišljata Tera, seoski načelnik i šumar te neizbježni i dokoni djedovi na klupčicama pred svojim sve zapuštenijim kućama. Zaključivši knjigu gorkom pričom Kaža ili kako umire moj narod, prepustio se autor nostalgiji za boljom prošlosti svojih Šokaca, koji u nesklonoj današnjici jedva opstaju na prostoru gdje su tri stoljeća bezbrižno živjeli od rada na plodnim poljima, ponosni na svoju graničarsku prošlost. A bez toga povijesnoga iskustva i junačke tradicije oni ne bi bili to što jesu – zavičajnici neupitna nadzavičajnoga hrvatstva.

Međutim su autorovoj pripovjedačkoj imaginaciji šokački osobenjaci servirali nove i još nenapisane zgode i nezgode, koje dokolici skloni sumještani s užitkom prepričavaju, a Martin ih ukoričuje u Trbušančane II. Ispredajući životne sudbine manama i slabostima obilježenih ljudi, ili pak one iz zaboravljenih polica sjećanja, pronosi autor autentičnu sliku o Šokadiji danas, kad se starinski život pred očima neutješna Šokca nepovratno urbanizira i mijenja, postajući sve složeniji i teži. Neke od likova iz prethodne knjige dovodi autor u nove situacije i smješta u nove priče. Takvi su neizostavni Žavo i Đurica, a takvi su i ženski likovi u nizu priča. Izvrgnute naklapanjima znatiželjnih sumještana sanjaju Trbušančanke udaju, obiteljski život i vlastitu djecu – strpljive i šutljive ili pak samosvjesne, odlučne i dominantne.

Stvaralački imaginarij Martina Grgurovca usložnjavaju kritički i ironijski viđene teme – politika s naprasno umnoženim i nesposobnim političarima kojima zdušno sekundiraju lopovski obogaćeni tajkuni, a širenjem pripovjednih sadržaja na bolne društvene pojave, siromašenje, nezaposlenost i iseljavanje ovdašnjega življa, upozorava autor na bespomoćnost, fatalizam i tvrdoglavost domaćih Šokaca, kriveći ih što su dopustili da drugi prisvoje njihova materijalna i duhovna dobra, postavši gospodari vlasti i njihovih sudbina. Ne skrivajući tu razliku, ublažavat će ju autor blagotvornim humorom za preživljavanje, pa čak i aluzivnim imenom omiljena mu Đurice Bjegovića, koji više nije robusni Kozarčev Đuka, a nije ni Begović (jer negdašnje beg asocira sada na bijeg i bježanje), i to nije igra riječi nego značenjski signal razlike između nepovratne prošlosti i problematične sadašnjosti u kojoj se sve trivijalizira i relativizira, a briga za opće dobro, solidarnost i zajedništvo manja je i sve tanja. Takva su razmišljanja i refleksije poopćile i uozbiljile poruke Martinovih šaljivih priča, gdje su svi likovi obični ljudi – antijunaci zapravo.

Najavljena knjiga Trbušančani III. otkriva da su životni sadržaji inspirativno neiscrpna i vječna književna tema, iskoristiva upravo toliko kolika je inventivnost i nadarenost autorova. Isto mjesto radnje i isti protagonisti jezgra su i nove knjige, koja se od prethodnih razlikuje maštovitijim sadržajima, strožom organizacijom fabule i cjelovitijom kompozicijom. U svojoj zaokupljenosti Šokcima i njihovom sudbinom na istome povijesnome tlu u bitno promijenjenim okolnostima, autor kritički promišlja komociju i inertnost zavičajnih ljudi, a kako ne može zatomiti svoj sentiment prema njima, iz knjige u knjigu dopunjuje im i mijenja biografije, dajući im nove uloge i složenije zadaće u zajednici, koje sežu i izvan njezinih uskih granica, pa će »nestašni« Martinovi protagonisti Žavo i Đurica preuzeti odgovornu nebesku misiju spašavanja čestitih Trbušančana od propasti svijeta, dok će povijesna misija prijenosa banovih kostiju (Šokčevićevih!) iz Beča u rodno Vinkovo pripasti autobiografskom naratoru koji se prometnuo u aktera Marcu.

Autorsku Martinovu maštu i inspiraciju pokreće snažan motor – intenzivna naraštajna ukorijenjenost u slavonskoj ravnici i snažna pripadnost šokačkomu rodu i tradiciji. Treba se u prilog tomu osvrnuti i na posvetu trima knjigama Trbušančana, koja se odnosi na mamu i dadu, pokojnoga brata te kćer i sina, da znaju svoje korijene, jer su iz pradjedovske stare kuće od zemlje i blata ostala samo sjećanja. Duboka je Martinova žalost što nestajemo, a još dublja potreba da se taj svijet sačuva ondje gdje ga se još može sačuvati – u književnoj riječi. On snažno osjeća da je svojim predcima dužan kao posljednji od Grgurovčeve loze koja će ili izumrijeti ili se pomiješati s drugima i drukčijima, s pridošlim nešokačkim svijetom. Nudeći nam autentičnu sliku svoga zavičaja nastanjena osebujnim likovima domaćih i pridošlih, autor nas želi zabaviti, ali nas to ne smije zavarati, jer i naoko bezazleni njegov humor potiče na razmišljanje o društvenim anomalijama i nimalo lakim egzistencijalnim brigama, kakvima danomice svjedočimo posvuda oko nas.

Trbušanačke tragikomedije napisao je Martin Grgurovac sebi svojstvenom jezičnom novotvorinom, stapajući frazeologiju i vokabular šokačkoga govora s književnom štokavštinom. U nepretencioznoj fabuli, razigranoj naraciji i bujnim opisima, a pogotovo u humorističnim dijalozima i monolozima, ključ je njegove autorske retorike, slikovite i domišljate, pune znakovita nabrajanja i pretjerivanja kojima postiže duhovitost i lepršavost teksta. Zbog tih svojstava njegov je prozni izraz blizak velikoj tradiciji slavonskosrijemskih realista i modernista – Jozi Ivakiću, Isi Velikanoviću i Nikoli Andriću – te smo posve sigurni da je suvremena Slavonija u Grgurovcu dobila vrsnoga pripovjedača. Raduje nas što dolazi iz književno poznatih i prepoznatljivih Vinkovaca.