Spomenik banu Jelačiću krivo protumačen, i ne samo to

Njemački klasik Matthias Claudius jednom je poučno napisao »Onaj tko putuje taj može nešto pričati«, što bi se moglo shvatiti kao da treba pažljivo putovati kako bi se o tome moglo točno izvještavati. Toga se nije posve držao austrijski književnik Karl-Markus Gauß u svojem putopisu Zwanzig Lewa oder tot (Dvadeset leva ili sam mrtav, naklada Zsolnay, Beč, 2017), što je nastojao objasniti u intervjuu Vijencu (8. lipnja 2017) riječima: »Ja sam čvrsto nastanjen putnik«. Htio je reći: znam odakle sam da bih o tome nakon putovanja mogao pričati. Poglavlje njegove knjige o boravku u Zagrebu objavljeno je u hrvatskom, njemačkom i engleskom prijevodu u povodu Zagreb Book Festivala prošle godine. Šteta, jer su ostala tri poglavlja djelomično zanim­ljivija i dobro bi poslužila kao usporedba s hrvatskim dijelom knjige pod naslovom »Oči Zagreba«. Tri na hrvatskom još neprevedena poglavlja naslovljena su »Moja moldovska čežnja«, »Mrtva djevojka iz Futoga« i »Bugarska, u muzeju odbačene budućnosti«. Posebno je zanimljivo poglavlje o Moldovi, maloj državi na rubu europske civilizacije, o kojoj vrlo malo znamo.

Karl-Markus Gauß rođen je 1954. u Salzburgu, a potječe iz obitelji podunavskih Švaba iz Vojvodine. Piše uglavnom eseje, kao publicist objavljuje u nizu austrijskih, njemačkih i švicarskih novina, glavni je urednik književnog časopisa Literatur und Kritik i dobitnik brojnih literarnih nagrada. Pokazuje posebnu sklonost spram nacionalnih manjina kao što su Aromuni, kočevljevski Nijemci, Romi, sarajevski Sefardi i njemački Lužički Srbi, koji sebe nazivaju Sorbima. Gauß piše ponešto zakučastim stilom, ali strpljiv čitatelj može unatoč tomu sadržajno mnogo profitirati čitajući njegove putopise, premda tu i tamo zna činjenično zabrazditi, o čemu će biti riječi u ovom osvrtu. U intervjuu Vijencu autor se posebno osvrnuo na svoja česta putovanja u Zagreb, pri čemu primjećuje: »Za mene kao turista koji rado i često posjećuje Zagreb grad se jako promijenio u pozitivnom smjeru«. Na konstataciju Lidije Lacko Vidulić, koja ga je intervjuirala, kako se u Njemačkoj ne zna mnogo o Hrvatskoj (što nije baš tako jer se u usporedbi s drugim narodima bivšega komunističkoga svijeta, kao o Slovencima, Slovacima, Makedoncima, Bošnjacima i Crnogorcima, o Hrvatima zna mnogo više, a turističkih vodiča o Lijepoj Našoj ima mnogo i u novije vrijeme sve boljih) austrijski književnik odgovara: »Turistički pogled uglavnom je površan (samo djelomično istina, op. a.)... S druge strane, istina je da se Hrvati, prije svega u Njemačkoj, ali bilo je toga i u Austriji, poistovjećuju s fašistima. A Srbi s dobrim socijalistima koji ne čine loše stvari. To je vrlo površno stajalište koje nikad nisam dijelio«. Autorica intervjua ovdje mu se morala usprotiviti jer stvari stoje posve obratno. Hrvati u Njemačkoj uživaju velik ugled upravo zahvaljujući nizu izvrsnih njemačkih novinara i publicista kao što su bili Johan Georg Reissmüller, Carl Gustaf Ströhm, Viktor Maier, Hans Peter Rullmann itd., ali bilo je i onih koji su klevetali Hrvate, no oni su bili u manjini, dok se danas o Hrvatskoj u njemačkim publikacijama gotovo ništa ne piše, što i nije baš tako loše jer novine uglavnom pune svoje stranice crnim sadržajima. Nasuprot tomu imidž Srba strašno je negativan, katkad i s nepravom, pa je njihov veliki obožavatelj i vrstan književnik Peter Handke morao napisati nekoliko propagandističkih knjižica u korist njemu drage Srbije i Miloševićeva režima, ali ostalo je to bez trajnijeg utjecaja. Očito naš austrijski putopisac nije pročitao većinu knjiga o Hrvatima i Hrvatskoj na njemačkom jeziku, posebice knjiga poznatih povjesničara kao što su Rudolf Kiszling, Alexander Korb, Tvrtko P. Sojčić, Ludwig Steindorf i još nekih drugih koji nam nisu skloni, primjerice jugonostalgičar Holm Sundhaussen, da bi mogao dati objektivniju sliku o suvremenoj Hrvatskoj, kao što se i u Zagrebu vjerojatno družio s nekima koji ne vole svoju domovinu pa je prisvojio neke njihove zlonamjerne »crne mrlje« pretvarajući ih u svoje dojmove. Međutim, oni su prije bili tuđe a ne njegove tvrdnje, što je primijetila i autorica intervjua kad ga je upozorila da novopostavljeni spomenik bana Josipa Jelačića, kako piše, nije okrenut protiv Beograda, na što je on zdvojno rekao: »A joj. Sigurno mi se potkrala još koja pogreška u knjizi«. O tome poslije više.

Dolazak u Zagreb na pečeno janjeće oko

Moramo reći da autor nije zlonamjeran. On jednostavno ne može izbjeći svoj »viši položaj« čovjeka iz nešto civiliziranije zemlje pa, padajući na tobože simpatičnu »balkansku egzotiku«, otkriva svoj ponešto »kolonijalni mentalitet« spram domorodaca. A Zagreb je sve drugo nego Balkan. Naravno, u vrijeme socijalizma bio je izvanjski »siv« kao i mnogi drugi gradovi s istočne strane željezne zavjese, koja je u Hrvatskoj ipak imala brojna otvorena vrata prema Zapadu pa se, što se tiče zabavljačke industrije i kulturne ponude u ozbiljnoj glazbi, kazalištu i književnosti, nije baš previše razlikovao od Graza, Innsbrucka i Linza na Dunavu, naravno bio je mnogo u tome siromašniji od Beča i Salzburga, ali to je druga priča koja će ostati do daljnjega takva kakva je sad.

Autor prvi put dolazi u Zagreb davno prije sumraka Jugoslavije jedne tamne kišne noći i odsjeda u nekoj vlažnoj sobi u samom središtu grada, da bi idućega dana bio primljen u Društvu hrvatskih književnika na Jelačić placu, gdje ga je dočekala starinski ozbiljna skupina znanstvenika koji su od njega očekivali ono što nije mogao ispuniti, naime da se upusti u avanturu promicanja gigantskog djela Miroslava Krleže na golemom njemačkom izdavačkom području. On je tada bio, kako piše, dečkić od nekih tridesetak godina, doduše u svojim člancima himnički hvaleći hrvatskoga Goethea, ali ništa više ne mogavši postići. Veliki Krleža imao je peh sa svojim izdavačima u Austriji i Njemačkoj (vidi moj članak »Kako je Miroslav Krleža ušao na velika vrata stomilijunskoga njemačkoga govornog područja« u ovom časopisu br. 2 / 2017) pa su se učena gospoda u Zagrebu nadala da će im u ispravljanju toga pomoći mlađahni austrijski recenzent njegovih djela. Nakon ozbiljnog razgovora otišli su na večeru, gdje je Austrijanac doživio svoje balkansko kulinarsko krštenje: Krležin intimus Enes Čengić ponudio mu je kao izraz velike časti pečeno janjeće oko! Za tankoćutnoga književnika iz profinjenog Salzburga gadljiv doživljaj, ali nije bilo druge, morao je progutati oko. Nije znao za taj orijentalni običaj koji je Bosanac Čengić donio u srednjoeuropski Agram. Arapi daju oko deve onima koje posebno poštuju. U Hrvatskoj općenito nema takvih čudnih čašćenja.

Malaparteova laž o košarici ljudskih očiju kod poglavnika

I onda nekoliko godina kasnije to »zagrebačko oko« autor susreće u množini kao oči, ali u knjizi talijanskog pisca Curzia Malapartea, kojega naziva reporterom, ratnim herojem, fašistom, antifašistom, komunistom i dendijem. Malaparte je u svojoj knjizi ratnih reportaža Kaputt opisao susret s Antom Pavelićem, koji mu je pokazao košaricu ljudskih očiju kao »dar svojih ustaša«. Ta strašna slika očiju na stolu kod vođe hrvatskih ustaša obišla je svijet i ušla čak u neke ozbiljne knjige, premda je bila samo senzacionalistička prijevara. Naš austrijski autor upušta se u ocjenjivanje Pavelića, ustaša i NDH preuzimajući propagandističke klišeje njihovih protivnika, primjerice da su »ustaše bili ubojnička garda koja je uspostavila hrvatsku državu po milosti Hitlera god. 1941.« Međutim, on ne zna da je njegov sunarodnjak iz Braunaua, Adolf Hitler, Hrvatsku najprije nagurivao Hortyjevim Mađarima, koji su to odbili, da bi potom izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesenmeyer vlast u Hrvatskoj nudio vođi HSS-a Vladku Mačeku, koji je to također odbio, da bi onda u političkom vakuumu kao zrela kruška pala sa stabla propale Kraljevine Jugoslavije u ruke domaćih ustaša (Pavelić na to uopće nije imao utjecaja) predvođenih austrougarskim pukovnikom Slavkom Kvaternikom, koji je 10. travnja 1941. preko Radio Zagreba proklamirao NDH. Znači, što se tiče Njemačkoga Reicha ustaše su bili tek treća opcija, ali ipak valja naglasiti da su u euforiji tih prvih tjedana i mjeseci njezina postojanja vjerojatno imali iza sebe većinu aktivnih političkih snaga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (ne zaboravimo da su muslimani u to vrijeme prema riječima Ante Starčevića bili shvaćani kao »cvijet naroda hrvatskoga«). Pavelićev dug prema fašističkoj Italiji bio je katastrofalan za Hrvatsku, morao je Rimu predati veći dio Mletačke Dalmacije, što je bio početak srozavanja NDH, navodno, kako su tvrdili ustaše, predaja dijela Dalmacije bila je u interesu države obnovljene nakon jednog milenija.

Mussolinijev zemljak Malaparte poslije se sam ispravio glede »košarice ljudskih očiju«, bili su to ribizli, ali to nije smatrao svojom sramotom, nego pravom na licentiu poeticu. Tu Malaparteovu prijevaru, koju je talijanski prevrtljivac (sette bandiere) priznao u intervjuu argentinskim novinama La Razon, i to je nekoliko puta bilo potvrđeno u Nikolićevoj Hrvatskoj Reviji, Gauß ovako ocjenjuje: »Bez obzira na to kako stvari okrenemo padaju nam na pamet samo dva odgovora: kako bi zasjenio svoju prošlost ili samo efekta radi ovaj je književnik bio toliko korumpiran da je svaku stvar besramno krivotvorio kako mu se sviđalo, ili je kao kroničar onoga strašnog vremena bio toliko oguglao da ga i najgori zločini više nisu mogli potresti, te se bojao kako s pravim opisom zločina ne može potresti svoju publiku, pa je odustao od njihova otkrivanja u njihovoj monstruoznoj banalnosti izmišljajući originalnija zlodjela«. Austrijski pisac sve to zna ali ipak pokazuje nekakvo čudno razumijevanje za Malaparteovu izmišljotinu jer da je time dao svoj obol otkrivanju ustaških zločina prije nego što su počinitelji općenito bili poznati i osuđivani. To je politički salto mortale nedostojan jednog intelektualca, ali to je tek prošlost koju autor katkad prebacuje u današnjicu, primjerice krivo ocjenjujući politiku prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Marx, Engels i Gauß nisu shvatili djelovanje bana Jelačića

Autor se najprije čudi promjenama naziva ulica i trgova, kao da se to nije stalno događalo pri svakom preokretu država i režima diljem Europe, a takvih je u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća bilo pet. Trg žrtava fašizma bio je promijenjen u Trg hrvatskih velikana, ali ponovno je vraćeno staro partizansko ime, i to na pritisak lijevih demonstranata. Zar mu nije poznato da Zagrepčani taj trg i danas kolokvijalno nazivaju »Kod džamije« jer je Ante Pavelić, koji se dao slikati s fesom na glavi, naredio da se Meštrovićev Umjetnički paviljon pretvori u muslimansku bogomolju s tri minareta, koje su komunisti srušili. To je Herr Gauß ipak trebao zabilježiti. I bivši Trg Republike odavno se prije komunističkog preuzimanja vlasti nazivao Trgom bana Josipa Jelačića, pri čemu autor prilično subjektivno opisuje ulogu bana u burnoj god. 1848., kad je sa svojim vojnicima spašavao Habsburge, koji su mu se poslije »odužili« time što su Podunavsku monarhiju pretvorili u Austro-Ugarsku u kojoj su hrvatske zemlje (Trojednica plus Istra) bile podijeljene između Beča i Budimpešte. Jelačić se borio za interese maloga hrvatskoga naroda, ali to nije naišlo na razumijevanje očeva »znanstvenog socijalizma« Karla Marxa i Friedricha Engelsa, koji su ga u maniri najgorih njemačkih nacionalista psovali proklinjući Hrvate i ostale južnoslavenske narode kao »ostatke nacija osuđene na propast«. Njihovi sljedbenici u komunističkoj Hrvatskoj držeći se toga uklonili su Jelačićev spomenik sa središnjega zagrebačkoga trga, davši mnogim drugim ulicama i trgovima imena svojih narodnih heroja i mučenika, a da građani na to nisu imali nikakva utjecaja. Tuđman nije bio taj koji je naredio uklanjanje brojnih partizanskih imena u hrvatskim gradovima, sve je bilo u mjerodavnosti lokalnih vlasti, a to gosp. Gauß ne zna ili ne želi znati. Trebalo je proći 26 godina da najljepši zagrebački trg, nazvan imenom maršala Josipa Broza Tita, bude preimenovan u Trg Republike Hrvatske. Tuđman to vjerojatno ne bi dopustio jer je imao stanoviti sentimentalni odnos prema maršalu. I postavljanje Tuđmanovih fotki na sva moguća i nemoguća mjesta, čemu se ruga Gauß, bilo je spontano u režiji njegovih pristaša koji su »kult Titove ličnosti« prebacili na Tuđmana, naravno s valjanim objašnjenjem da je bio najzaslužniji za uspostavljanje neovisne Republike Hrvatske, što mu u posljednje vrijeme priznaju i njegovi postkomunistički kritičari. Zašto to austrijski književnik ignorira, ostaje njegova tajna.

Herr Gauß čak vidi nekakav zaborav koji je naređen Zagrebu, »zaborav da je ovdje bjesnio genuin hrvatski fašizam« (str. 118). Genuin znači prirođen, naravan, izvoran, autohton, što je glede ustaštva svakako neznanstvena tvrdnja, jer se ono nikako ne može poistovjetiti s nacifašizmom jedan prema jedan (vidi studiju Ernsta Noltea Die faschistische Bewegungen, München, 1966), kako ideološki tako i politički, potonje najuočljivije nakon što je Hitlerova Njemačka poslije ubojstva kralja diktatora Aleksandra Karađorđevića zabranila tamošnjim ustašama djelovanje, a fašistička Italija ih internirala, zanimljivo sa svojim antifašistima, na Liparskim otocima. Povjesničari vrlo neskloni Pavelićevu režimu, kao Ladislaus Hory i Martin Broszat, ovako pišu o ustašama u svojoj knjizi Der kroatische Ustascha-Staat (Hrvatska ustaška država): »Ako u potpuno oblikovani fašizam pripadaju apstraktno ideološko definiranje i opravdanje izgleda stoga potrebnim da se hrvatske ustaše označi prefašističkim ili polufašističkim, bez obzira na to koliko su ovi pojmovi nezadovoljavajući« (str. 177). I komunisti su prije Drugoga svjetskoga rata katkad iskazivali simpatije prema nekim ustaškim pothvatima (Lički ustanak) jer je, kako su s pravom tvrdili, hrvatski narod bio ugnjetavan. Mislimo da bi upravo austrijski autori trebali biti vrlo skromni u nazivanju drugih nacifašistima s obzirom na to da je u njihovoj zemlji bjesnio originalni austrofašizam prije Hitlera (kancelar Engelbert Dollfuß) i da je Adolf imao u Austriji, proporcionalno po glavi stanovništva, više pristaša nego u Njemačkom Reichu. Austrijanci bi se glede »svladavanja prošlosti« morali ugledati na Nijemce i ne tvrditi kako su bili »prve žrtve« njemačkoga ekspanzionizma, kad su ga od srca priželjkivali.

Nevjerojatno je ali istinito da Herr Gauß vidi kako na novopostavljenu Jelačićevu spomeniku ban »prijeti sabljom... prokletom Beogradu« (str. 119). Spomenik je bio prije okrenut prema sjeveru, prema Mađarskoj, a sad je usmjeren prema jugu, dok je Srbija na istoku, osim ona zamišljena »Velika Srbija« s granicom na crti Karlobag–Karlovac–Virovitica, a mi se nadamo da gosp. Gauß ne misli na tu Srbiju, koja u Beogradu, nažalost, još nije zaboravljena. Gauß brani bana od hrvatskoga nacionalizma, navodi da je svoje pjesme pisao na njemačkom jeziku (njihov prvi prijevod na hrvatski objavio je u emigrantskoj Hrvatskoj Reviji autor ovoga članka), što nije potrebno naglašavati, svatko zna da je Josip Jelačić nacionalno i vjerski bio vrlo širokogrudan pa ga je svečano ustoličio za bana Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije nitko drugi nego srpski patrijarh i metropolit Josif Rajačić. Stvar je bila sasvim formalne naravi jer zagrebački biskup Josip Haulik u to doba nije bio u Zagrebu, nego u Beču, ali ipak to je bila velika banova poruka da sve stanovnike Hrvatske smatra ravnopravnima. S banom su u vojni na Mađarsku bili i mnogi Krajišnici, srpski i vlaški pravoslavci, braneći interese svoje hrvatske domovine (vidi studiju Nikolausa von Preradovicha Des Kaisers Grenzer / Carski graničari, naklada Molden, Beč, 1970).

Čudna mješavina shvaćanja
i neshvaćanja zbilje

Dirljivo je kad naš autor opisuje susrete s preživjelima holokausta kao što je Ina Jun-Broda, koja se istaknula kongenijalnim prijevodom na njemački Krležinih Balada Petrice Kerempuha, ali i drugih tekstova jer je bila kod kuće u oba jezika. No nije u redu kad Gauß podiže broj jasenovačkih žrtava na sto tisuća kad je problematičan i sadašnji od oko osamdeset tisuća. Zašto se nije sjetio Stepinčeve ocjene Jasenovca kao »tamne mrlje« u hrvatskoj povijesti? Da je samo i jedan jedini nedužan čovjek izgubio život u logoru Jasenovac trebalo bi to zlo osuditi, no umnožavanje kao i smanjivanje broja žrtava zamagljuje istinu. Isto su tako neshvatljive autorove riječi kad na Zrinjevcu u razgovoru s jednim čudakom nastoji »opravdati« postupak cara Leopolda s urotnicima zrinsko-frankopanskim koje je dao pogubiti u Bečkom Novom Mjestu jer da su tada bili takvi »običaji«. Hrvati imaju o tome posve drukčije mišljenje pa je to trebao zabilježiti. Nakon pohvalnih riječi o đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru autor ovlaš spominje da je vidio natpis »Ne ćirilici u Vukovaru!« dodavši kako je Hrvatska vojska tri godine nakon pada Vukovara »... protjerala iz Krajine i Slavonije na tisuće Srba koji su tu živjeli od pamtivijeka...«, pa u njemu »još jednom raste gorak gnjev radi toga kako upravo nacionalisti malo znaju o povijesti svojih nacija«. Nije mu poznato da su krajinski Srbi samoorganizirali svoje prebacivanje iz stare postojbine u Srbiju i Bosnu (vidi knjigu Nikice Barića Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990–1995, Zagreb, 2005) te da ćirilica mnoge stanovnike Vukovara podsjeća na kalvariju koju su doživjeli nakon što su ga zauzeli pripadnici JNA i četnici. Čak griješi i u naoko sitnicama kad bivše zagrebačko »Kino Balkan« naziva »Kinom Jugoslavija« koje je preimenovano u »Kino Europa«, u kojem nije uspio sudjelovati u nekoj diskusiji jer se ne snalazi u engleskom jeziku, a njemački malo tko govori, pa je onda otišao na još jedan simpozij u Hrvatsko narodno kazalište, u kojem se divi zahodu rezerviranu samo za cara Franju Josipa, čiju su ekskluzivnost poslije preuzeli Tito i Tuđman. Je li baš tako bilo ono o Tuđmanu?

Gauß se potom susreće s nizom hrvatskih intelektual­aca, navedimo najprije ravnateljicu Krležina Gvozda Vesnu Vabić, pri čemu posjetitelj iz Austrije naveliko hvali enciklopedijsko znanje tog velikana hrvatske kulture koji je prijateljevao s Titom i, kako naglašava, to koristio u svome zauzimanju za nepoćudne autore, zaključujući: »To manje govori u korist sloboština sustava koliko protiv njegova autokratskoga karaktera«. To možemo pohvaliti, jer Tita to nije ništa koštalo. Potom se divi prevoditeljskom geniju Seada Muhamedagića, koji se osmjelio i na tako težak tekst kao Posljednje dane čovječanstva Karla Krausa, velikog austrijskog polemičara i izdavača časopisa, u koje se ugledao naš Krleža. Muhamedagićev učitelj u prevođenju, piše dalje, bio je nenadmašivi Andy Jelčić, koji se također odlikovao kao prevoditelj vrhunskih djela austrijske literature. Na redu je bio isto tako vrstan prevoditelj s njemačkoga Boris Perić, koji se osmjelio na pohrvaćenje Heideggerovih i Wittgensteinovih tekstova, tih temeljnih djela njemačke filozofije. Jedno od Gaußovih putovanja u Zagreb završilo je uz pratnju Borisa Petrića posjetom Mirogoju, gdje je razmišljao o ilircima, u koje, začudo, osim Hrvata Ljudevita Gaja i Slovenca Stanka Vraza (poslije pohrvaćena) ubraja i Srbina Vuka Karadžića, koji je bio sve drugo a ne ilirac, bio je osnivač srpskoga nacionalističkoga jezikoslovlja, što naš autor žali jer da su ilirci mogli iz tri jezika stvoriti jedan zajednički. Kakva iluzija tada, a još više sada! Šetnja Mirogojem pripada u bolje dijelove ovog putošestvija austrijskog pisca Karl-Markusa Gaußa u Zagreb, ali i tu se brecnuo na Tuđmana opisujući njegov grob kao »dvije predimenzionirane crne mramorne ploče, u pretjeranom pokretu boli kao da tu ne leži čovjek nego gorostas, a na gornjoj ploči stajalo je zlatnim slovima napisano kako tu počiva dr. Franjo Tuđman, predsjednik i vrhovni akademik nacije«. Vrhovni akademik nacije? Na grobu piše »Dr. Franjo Tuđman (1922–1999) prvi Predsjednik Republike Hrvatske« i ništa više. Ipak ovdje se Herr Gauß ne smije pozivati na licentiu poeticu kao nekad Curzio Malaparte jer Tuđmanovo posljednje počivalište posjećuje na tisuće Hrvata, pa i brojni njegovi prijašnji ljuti neprijatelji, tako da se već sad počinju ostvarivati riječi američkog političara Henryja Kissingera: »Gospodine predsjedniče, Vi ste zaslužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenutcima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali i kao svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kad ocjene budu donesene hladnom glavom«. Netko bi te proročke rečenice trebao prevesti Karl-Markusu Gaußu.