Posljednja epidemija kuge u Europi poharala je i Makarsku

U izdanju Gradskoga muzeja Makarska objavljen je zbornik s opsežnim verzijama priloga sa znanstvenoga skupa održanog u Makarskoj u prosincu 2015. godine, o 200. obljetnici te pošasti na makarskom području.

U zborniku su objavljeni sljedeći radovi: Marinko Tomasović, »Makarska kuga 1815. kroz mentalnu i stvarnu topografiju: groblja, vjerski i memorijalni objekti, zavjeti, predaja i njena folkloristička razrada, motiv u umjetnosti i književnosti« (str. 17–117), Smiljana Šunde, »Dvije podgorske kuge – crna i bijela« (str. 119–184), Nikola Anušić, »Kombinirana kriza 1815. i njene posljedice na razvoj makarskog stanovništva« (str. 185–209), Slavko Kovačić, »Makarska i njezino primorje u godinama pomora od gladi i kuge (1814. – 1816.)« (str. 211–242), Robert Skenderović, »Epidemija kuge u Jasenovcu i Hrvatskoj Dubici 1815./1816. godine« (str. 243–251), Robert Jolić, »Zarazne bolesti u Hercegovini u doba turske vladavine« (str. 253–285), Zlata Blažina-Tomić i Vesna Blažina, »Zašto je Dubrovnik tako rano provodio zdravstvene mjere protiv kuge?« (str. 287–316), Antonija Zaradija Kiš, »Danse macabre i važnost zapisa Šimuna Grebla iz 1512. godine« (str. 317–337), Josip Vrandečić, »Makarska kuga i Antun Anđeo Frari« (str. 339–347), Antonia Vodanović, »Liječnik Luigi Tonoli i gradsko-ladanjski sklop Ivičević iz 18. stoljeća« (str. 349–375), Ivan Pederin, »Carsko-kraljevska policija u stvaranju novog doba u Dalmaciji« (str. 377–385), Milica Mihaljević, »O jeziku i slovopisu djela Uspomena povistna o kugi makarskoj godine 1815 Luigja Cesara Pavišića« (str. 387–402), Marko Dragić, »Fakcija i fikcija o kugi u predajama Hrvata« (str. 403–435), Velimir Urlić, »Obilježavanje stogodišnjice makarske kuge (1815. – 1915.)« (str. 437–446), Hrvatin Gabrijel Jurišić, »Kuga izazov društvu i Crkvi« (str. 447–461), Ivan Vekić i Ivan Volarević, »Materijalna svjedočanstva o zaraznim bolestima i epidemijama u dolini Neretve« (str. 463–497), Stella Fatović-Ferenčić, »Konceptualizacije i istraživački potencijal kuge« (str. 499–514), Nora Kuluz, »Kako se sjećamo kuge u Makarskoj« (str. 515–547), Domagoj Vidović, »Toponimija makarskoga primorja« (str. 549–609).

Knjiga se zaključuje iscrpnim, informativnim kazalima (na gotovo pedesetak stranica, npr. kazalo osobnih imena, hagionima i blagdana, građevina i nepokretnih spomenika, kazalo vrela te institucija i odjela). Svaki rad ima i opsežniji sažetak na engleskom, talijanskom ili njemačkom jeziku, čime će tematika biti dostupna i stranim čitateljima. Budući da je riječ o bitno interdisciplinarnoj knjizi, bit će zanimljiva širokom krugu čitatelja, od stručnjaka do zainteresiranih laika.

O rijetko kojoj bolesti ispisano je toliko stranica kao o kugi. Možda je najviše pozornosti posvećeno srednjovjekovnoj »crnoj smrti« koja je pokosila stanovnike velikoga dijela Europe i ostavila znatne posljedice u demografiji, gospodarstvu, ali i kolektivnom pamćenju, a ostavila je trag i u umjetnosti i duhovnosti. Kad se u Europi kuga pojavila sredinom 14. stoljeća (premda je zabilježena pošast i prije, u doba bizantskoga cara Justinijana) i nezaustavno se širila, bila je novum pred kojim su ljudi bili nemoćni. Njezin se postanak i uzrok pokušalo tumačiti s tada uvriježenih polazišta i nazora, a najčešće se dovodila u vezu s raznim »vrućicama« koje su, smatralo se stoljećima, uzrokovale razne tegobe i bolesti. Simptomi su kuge bili jasno prepoznatljivi (jer je bila riječ većinom o bubonskoj kugi, s pojavom karakterističnih zatamnjenih čvorova, »bubona«, a u mnogo su manjoj mjeri bile prisutne plućna i septična kuga – premda je i kod bubonske kuge uzrok smrti zapravo sepsa), inkubacija kratka, a smrtnost izrazito velika. Gotovo 300 rukopisa koji sadrže »razmatranja o kugi« i upute kako se s njom nositi sačuvano je diljem Europe – no, još uvijek se ona nije promatrala kao zaseban nozološki entitet. Držalo se da je to Božja kazna, a u pokušaju obuzdavanja epidemija primjenjivale su se metode s »iskustvenim utemeljenjem«. Naime, iz svojih iskustava i promatranja ljudi su zaključili kako se valja čuvati od oboljelih, izbjegavati kontakt s njima ili s njihovim stvarima, stalno prozračivati kuće i prostorije, treba ih kaditi ljekovitim biljem: jer, smatralo se, bolesti se šire otrovnim, nezdravim zrakom, mijazmama. Imućniji su ljudi napuštali naselja u kojima se pojavila kuga; o tome pripovijeda i Boccacciov Dekameron. Prevencije dakako nije bilo, a nisu koristile ni dijetetske upute ni razna astrološka tumačenja. Ta je strašna bolest pokosila i do trećine stanovništva Europe. Uzročnik kuge otkriven je 1894.; to je bacil Yersinia pestis, a tek u 20. stoljeću počela je terapija antibioticima koja dovodi i do izlječenja. Ipak, smrtnost i danas može biti veća od 50%, a i dandanas na svijetu postoje mjesta gdje kuga tinja i ne može se sasvim iskorijeniti (npr. na Madagaskaru).

Kuga o kojoj je riječ u ovom zborniku bila je bubonska kuga (otuda joj i ime »crna smrt«) i harala je Europom od 1347., kad je (vjerojatno) došla s Krima u Italiju, a otuda se proširila diljem cijele Europe. Sve do 18. stoljeća endemijski je tinjala i pojavljivala se u izbijanjima epidemija u raznim područjima, pa tako i na području Hrvatske. Uz glad i ratove i kuga je pridonijela rađanju nezaustavljivih i prijelomnih društvenih promjena u kasnom srednjem vijeku.

Ona je dugo vremena bila pojam za strašnu smrtonosnu zaraznu bolest koja se duboko usadila u kolektivnu svijest Europe, a sama je ta riječ dobila i šire metaforičko značenje. Tako je »kuga 20. stoljeća« čest izraz za ovisnost o drogama, a osobito za pojavu AIDS-a. I lepra, tj. guba, dugo je vremena imala simboličan status, odnosno šire metaforičko značenje, ali je ona poimana kao druga vrsta užasa. Rekla bih, dok je lepra nalik magli koja sve obavija i iz nje nema izlaza, dotle je kuga vijavica koja udara iznenada i naglo kosi sve pred sobom. To je starogrčki loimós, to je plaga o kojoj piše Izidor Seviljski.

Od stotina primjera iz drugih jezika može se navesti i to da je riječ pest od 16. stoljeća preuzeta u engleski jezik da označi kugu i druge veće epidemije, ali je već u 17. st. prenesena i na svaki odbojan i neugodan osjećaj, događaj ili osobu, te na štetočine. Međutim, takvih primjera u latinskom jeziku ima već mnogo prije: njemačka mističarka Hildegarda iz Bingena (11–12. st.) u svojem djelu Causae et curae ovako piše o guti: »de peste que dicitur gutta« (o zlu koje se naziva gutta) – dakle, bolest guta nije nužno bila »morija«, ali je bila pestis, nešto strašno, neko veliko zlo koje je mučilo bolesnika.

Zapisi o kugi ispunjavaju tisuće stranica povijesnih, medicinskih, socioloških, kulturoloških, pa i književnih radova. Pogledamo li hrvatsku baštinu, razaznajemo kako je riječ kuga nerijetko pars pro toto za pošast, za s njom povezanu patnju i tjeskobu, za smrt. Vrijedi to od najmanjega zapisa poznatoga tek uskom krugu znalaca, kao što je glagoljski grafit u crkvici sv. Marije u istarskom Bermu, na kojem je uz prikaz nekakva zastrašujućeg lika zapisano to e kuga ‒ pa sve do svjetski poznatih djela kao što je primjerice roman Kuga Alberta Camusa (to je ne samo opis života u zaraženom naselju nego i alegorija ljudskoga života uopće). Prvi spomenuti primjer pokazuje kako su dugo vremena ljudi, mali i prestrašeni, izloženi na milost i nemilost strašnoj zarazi, kugu doživljavali često kao čudovište, kao neki antropomorfni ili zoomorfni lik. U zborniku pak o kugi na makarskom području Marko Dragić donosi mnogobrojne primjere demonoloških, antropomorfnih i zoomorfnih opisa kuga iz raznih dijelova Hrvatske, pa i drugdje gdje žive Hrvati. Fakcija i fikcija o kugi se u usmenoj predaji prepleću, jedna se drugom hrani: činjenica je da je kuga zastrašujuća, dobrim dijelom smrtonosna i ne postoji sigurna zaštita od nje, pa joj se pokušava dati neko obličje. Narod ju je doživljavao kao zastrašujuće čudovište, te se od nje nastojao zaštititi ili izbaviti molitvama, zaklinjanjima, gradnjom zavjetnih građevina i sl. I ti primjeri, kao i glagoljski grafit iz Berma pripadaju sličnoj duhovnoj domovini.

U zborniku o kugi na makarskom području objavljeni su radovi koji s polazišta raznih struka (povijesti, povijesti medicine, demografije, antropologije, etnologije, filologije, povijesti književnosti, povijesti umjetnosti i arheologije) bacaju svjetlo na pojavu kuge, ali su dotaknute i druge zarazne bolesti (boginje, dizenterija, kolera, a napose malarija na neretvanskom području, koja se kadšto nazivala »neretvanskom bolešću«, te u Hercegovini; na području uz Neretvu do 20. stoljeća djelovao je i posljednji leprozorij u Europi). Prisutni su i prilozi koji se tek rubno dotiču fenomena kuge, ali svojom tematikom pridonose smještanju te zaraze i njezinih posljedica u širi kulturni i povijesno-
-politički kontekst. U tom je smislu razvidan trud urednika Marinka Tomasovića da osvijetli ne samo konkretnu pošast koja je u mnogome obilježila cijelo jedno razdoblje nego i da prikaže kako se sve to odvijalo u kraju s bogatom kulturno-povijesnom i gospodarskom baštinom, koji danas možda s nepravom više doživljavamo kao dio Hrvatske što asocira na turizam i prirodne ljepote, a kao da zanemarujemo njegovu duhovnu baštinu. Većina se radova odnosi na zemljopisno i kulturno područje spomenuto u naslovu knjige, ali ima i radova koji tematiziraju pojavu kuge i zaraznih bolesti u drugim krajevima (Dubrovnik, Banovina, Hercegovina i neretvansko područje, Istra), razmatraju se izazovi za Crkvu i društvo, iskustva pojedinih liječnika (npr. Antun Anđeo Frari i sam se bio zarazio), odrazi kuge u folkloru, sakralnim građevinama, likovnim i (manjim dijelom) književnim spomenicima. Skupljeni su prilozi koji osvjetljuju raznorodne (u)spomene na jednu epidemiju, daju odgovore na mnoga pitanja i otvaraju nove putove istraživanja.

Veći broj autora (npr. Marinko Tomasović, Nikola Anušić, Smiljana Šunde) zaključuje kako je kuga, koja se »nadovezala« na glad koja je u Dalmaciji vladala od 1811. do 1816., bila najveća »demografska trauma« za Makarsku i za Podgoru u njihovoj povijesti jer je u kratkom vremenu uzrokovala smrt čak trećine stanovništva. Oko 1200 stanovnika je stradalo, od toga čak do 600 u Makarskoj. Iz suvremenih zapisa svećenika V. C. Pavišića i liječnika A. A. Frarija (koji se i sam bio zarazio) sačuvana je uspomena na zarazu čije se »poimanje učinilo prezahtjevnim, uzaludnim i tim što su joj sadržaj ispunjavale brojne nedoumice, uostalom slično kao i objektivnom, znanstvenom aparaturom oboružanom promatraču dva stoljeća nakon njene posljednje pohare«, kako piše urednik Tomasović u nadahnutom predgovoru zborniku. Iz objavljenih se studija pokazuje kako narod često ima pravo kad kaže da jedno zlo nikad ne dolazi samo: na godine gladi i pothranjenosti nadovezala se epidemija kuge, pa je smrtnost bila povećana, a samim time i demografska trauma veća.

Već je iz navedenih naslova razvidno kako je riječ o multidisciplinarnom pristupu kugi ne samo kao povijesnom događaju nego i kao antropološkom, pa i kulturološkom fenomenu. Rad Domagoja Vidovića o toponimiji vrijedan je jezikoslovni, pa onda i kulturološki prilog. U dovidu interesa zbornika zanimljiv je zaključak da se kuga nije odrazila na lokalne toponime, a autor naglašava kako njihov izostanak može upućivati na neku vrstu tabua.

I u ovako letimičnom prikazu valja istaknuti prilog Marinka Tomasovića na početku zbornika: to je zapravo trans­disciplinaran panoramski pogled na kugu i njezine odraze u raznim sferama materijalne i duhovne tradicije, te na neki način sažimlje – ili bolje rečeno, najavljuje – sadržaje koji se obrađuju u prilozima što slijede. Kaleidoskop razmišljanja o kugi zatvara prilog Stelle Fatović-Ferenčić koji s povijesnomedicinskoga gledišta naznačuje kako je kuga čak ostavila trag i u ljudskom genskom materijalu. Kuga gotovo kao da se »upisuje« i u genetski kod, pa se otvaraju mogućnosti za nove putove znanstvenoga pristupa ne samo kugi nego i drugim zaraznim bolestima. Djela veće ili manje umjetničke vrijednosti, pa čak i liturgijske knjige (npr. hrvatskoglagoljski Novakov misal iz 1368. godine), ostaju i povijesnim svjedokom – prijenosnikom ne samo indikacije o postojanju neke pošasti nego i emocionalnoga i duhovnoga odgovora na patnju i strah.

U ovoj knjizi riječ je, ponovimo, o posljednjoj velikoj epidemiji kuge u Europi (koja je trajala od 1814. do 1818. godine), pa je to činjenica koju ne valja smetnuti s uma kad se piše povijest kuge uopće, a ne samo u Hrvatskoj. Osim toga, sjetimo se da živimo u vremenu kad se na razvijen i medicinski osviješten Zapad vraćaju bolesti za koje se smatralo da su dobrim dijelom iskorijenjene, npr. ospice. Pojavljuju se čak tuberkuloza i gonoreja otporne na antibiotike! Ipak, tomu se ne treba čuditi: bakterije imaju tako kratak životni tijek da moraju stalno mijenjati svoj kod kako bi uspjele »preživjeti« i opstati unatoč našim pokušajima da ih istrijebimo cjepivima i antibioticima. A znanost tvrdi kako su bakterije zato i postale zarazne jer su nehotice ubijale svoje domaćine. Pa onda, kako će preživjeti i nastaviti vrstu? Upravo tako da s jednoga domaćina prijeđu na drugoga – i eto zaraze!

Stilska raznolikost koja se prepoznaje u zborniku Kuga u Makarskoj i Primorju 1815. očekivana je kad se problem kuge i zaraznih bolesti obrađuje sa zrenika različitih struka. To nije nedostatak, nego pokazatelj kako je jedna dramatična i tragična pojava – izbijanje kuge na širem makarskom području 1815. godine – poticaj da se osvijetli bolest s različitih stajališta, od medicine i povijesti do antropologije i arheologije. Svaki je prilog cjelina koja nadograđuje mozaik dosadašnjih spoznaja i činjenica u hrvatskoj historiografiji. U tom smislu treba pohvaliti urednika ne samo u vezi s opremom zbornika nego i promišljanjem kako da zbornik radova bude cjelina koja priča zajedničku priču. Umjesto zaključka: kolikogod ova knjiga bila sjajna slika i analiza jedne konkretne povijesne pojave, toliko nam može i osvijestiti svevremensku izloženost bolesti i patnji te pokazati potencijale koje kao pojedinci i kao zajednica imamo i primjenjujemo u borbi s različitim teškim bolestima i nedaćama.