Ozana Kotorska i Barbarossa

Želio bih u ovom kratkom priopćenju osvijetliti jedan trenutak povijesti Kotora koji govori ne samo o potpunoj idejnoj i spiritualnoj povezanosti kotorske svetice blažene Ozane nego i o stvarnoj utkanosti njezina bića u sve pore i tokove života ovoga grada.

Venecija je tijekom prvih stotinu godina svoje vladavine nad Kotorom uporno provodila program pretvaranja toga razvijenoga pomorskoga grada u snažni bastion za obranu svojih posjeda na istočnoj obali Jadrana od nadiruće turske opasnosti. Turci su sredinom 15. stoljeća zauzeli Carigrad i razlili se poput plimnog vala na Balkanski poluotok, da bi 1464. srušili srednjovjekovnu državu Bosnu pod dinastijom Kotromanića i njihovih nasljednika, pa dvadesetak godina poslije i Hercegovinu, čiji je grad Sveti Stefan, današnji Herceg Novi, sa cijelom sjevernom obalom Boke kotorske do Risna postao turski posjed i baza za pomorske operacije protiv Venecije. Pred sam kraj 15. stoljeća pala je pod nominalnu tursku vlast i posljednja samostalna slavenska država na Balkanu, Zeta kneza Ivana Crnojevića, pa je zaprijetila neposredna opasnost za tadašnje mletačke posjede na Crnogorskom primorju, prije svega za Kotor. Ilustracije radi potrebno je navesti da je razmještaj snaga bio veoma izmiješan, pa se turska vlast protezala na Orahovac, zatim su Perast i njegovi otoci bili pod Mlečanima, Risan pod Turcima, Strp i Lipci su bili mletački, a Morinj i pola Kostanjice turski, dok je od Turskog rta na sjevernoj strani Veriga do Herceg Novoga cijela obala bila pod vlašću Turaka.

Mlečani su sve svoje snage i golema sredstva ulagali u ojačavanje bedema moćne kotorske tvrđave, posebno sjevernog trakta bedema uz rijeku Škurdu, na čijem je ušću bila polusamostalna tvrđava zvana Citadela. Ta utvrda bila je ključ obrane Kotora od sjevera i od prodora neprijateljske flote kroz Zaljev, ali njezini relativno tanki vertikalni zidovi nisu bili dovoljno snažni da izdrže udare vatrenoga brodskog oružja, pa su ih Mlečani nastojali pojačati dodavanjem još jednoga kosoga škarpiranoga prednjeg zida i izgradnjom okrugle kule Kampana na samom vrhu trokuta kotorskih bedema prema moru. Koliko su ti radovi bili skupi govori suvremena mletačka poslovica o cijeni nekog posla: »To će koštati koliko i bedemi Kotora!«.

Da bi spriječila nadolazeću opasnost i osigurala sebi pravo slobodne plovidbe kroz Zaljev, Venecija je pripremila ambiciozan pothvat izbacivanja Turaka iz Herceg Novog, pa je u tom cilju bila skupljena golema armada sastavljena od galija mletačke, španjolske, genovske i papinske flote, takozvane Svete lige, koja je pod komandom proslavljenog admirala Andree Dorije 1538. napala, zauzela i oslobodila Herceg Novi, a preživjele Turke protjerala u hercegovačko zaleđe. Združena je armada isplovila iz Zaljeva ostavivši u Herceg Novom španjolsku posadu, koja je odmah počela popravljati gradske bedeme te iznad hercegnovske citadele Kanli-kule stala graditi samostalnu tvrđavu, nazvanu poslije Španjola.

Na tursku odmazdu nije trebalo dugo čekati. Turski vicekralj Alžira i ozloglašeni gusar, kapudan-paša (admiral) Hajredin Barbarossa je u tom 16. stoljeću bio strah i trepet Mediterana, sijući smrt, pljačkajući i odvodeći brojno roblje iz neturskih, pretežno mletačkih priobalnih gradova. Armada Svete lige pod komandom Andree Dorije na povratku s osvajanja Herceg Novoga pokušala je potkraj rujna 1538. godine blokirati Barbarossinu flotu u Korintskom kanalu kraj grada Preveze, ali joj manevar nije uspio zbog potpunog nestanka vjetra (calma bonazza), pa se iskusni korsar ovoga puta izvukao. No zato je već sljedeće godine prikupio flotu od oko 200 galija i pomoćnih brodova te krenuo na sjever, u slabo branjeni Jadran. Osnovni je cilj bio ponovno osvajanje Herceg Novoga, što je postignuto potkraj srpnja 1539. uz teški poraz i potpunu pogibiju španjolske posade pod komandom hidalga Gonzage, koja je sahranjena u maloj crkvici sv. Ane u Savinskoj dubravi. Ali Barbarossini apetiti nisu se na tome zaustavili, on je na čelu svojih galija krenuo prema do tada neosvojenom gradu na kraju Zaljeva – prema Kotoru.

Mletački providur Kotora, Gian’Matteo Bembo, član glasovite venecijanske patricijske obitelji, bio je na vrijeme obaviješten o Barbarossinim namjerama, pa je svim silama nastojao dovršiti izgradnju velikoga peterokutnog bastiona s desne strane Sjevernih vrata (od Fjumere) kao pandan nešto prije podignutom bastionu Riva, ključnim položajima za obranu toga vrlo osjetljivog ulaza u Grad, branjenog poluutvrđenim kamenim mostom s drvenim lančanim mostom preko Škurde, koja je činila neprelaznu zapreku ispred sjevernog bedema Kotora. Da se Turci nakon iskrcavanja ne bi koristili zidovima crkve i dominikanskog samostana sv. Nikole na samom izvorištu Škurde, zadužbini kotorskog magnata i diplomata Nikole Buće iz 1344., dan je nalog da se cijeli taj kompleks sruši, a poslije su dominikanci dobili u Gradu prostor za gradnju nove crkve i samostana s klaustrom.

Barbarossina armada se polako približila gradu, bio je to veličanstven i zastrašujući prizor šume jarbola i galijskih jedara. Turci su se iskrcali na položaju Mišulić kraj sadašnjega ljetnog bazena, nekadašnjem kotorskom brodogradilištu, izvukli dio topova i počeli se primicati Sjevernim vratima, pokušavajući koncentriranom vatrom napraviti brešu i prodrijeti u grad. Napad je pratila zaglušujuća vika i halakanje askera i bašibozuka, ali je i odgovor na to bio kiša topovskih kugli i hitaca musketa s bastiona Riva i Bembo, što je na čas primirilo i pokolebalo napadače, ali su se napadi ipak nastavili. Jedna je turska galija pokušala obuhvatnim manevrom nasrnuti na Južna vrata, ali je bila dočekana žestokom vatrom topova s bastiona Gurdić.

I kad se bitka za Kotor bližila vrhuncu, došlo je do ključnog momenta, dogodilo se čudo. Čuvši da je Grad u teškoj situaciji, dominikanska redovnica Ozana izišla je iz svoje stroge klauzure u samostanu sv. Pavla i izišla na sjeverni bedem. Njezina pojava, onako naizgled sitna i krhka, označila je preokret, donijela je prijeko potrebnu snagu i samopouzdanje – obrambena je vatra postala snažnija i gromkija, valovi napadača su se počeli kolebati i povijati, a onda je Barbarossa morao narediti uzmak i povlačenje topova i svoje vojske na brodove i isplovljenje iz Zaljeva. Tako je mala kotorska dominikanka Ozana snagom svoga duha i pozvanja pobijedila zloglasnoga gusara i sačuvala svoj Grad od tužne sudbine koja mu se spremala.

Providur Bembo, možda i nesvjestan te nenadane pomoći, naredio je da se poprave Sjeverna vrata i da se na njih ukleše memorija toga događaja:

DIE XV AVGVSTI MDXXXIX TVRCHARVM CLASSIS REPVLSA FVIT

Možda bi se ovdje moralo dodati:

GRATIAS TIBI AGO, OSANNA BEATA, AD AVXILIVM TVVM

Jer tko zna šta bi se dogodilo s ovim gradom da naša Blaženica, nekadašnja crnogorska pastirica Katarina Kosić, nije izišla na bedeme Kotora.