Nostalgični prilog panonističkoj književnosti

Nakon osam zbirki pjesama Franjo Džakula objavio je svoju prvu zbirku pripovjednih tekstova. Prema autorovoj izjavi nastajali su u dužem razdoblju. Vjerojatno su stoga i žanrovski raznorodni – od crtica, preko novela do pripovjedaka. Međutim, ta činjenica ne umanjuje njihovu relativnu koherentnost, koja je ponajviše stilska. Tekstove objedinjuje manje-više jedinstven autorski stil, koji je katkad hipertrofirano liričan, a katkad je više realističan, ali uvijek s jasnim naznakama poetičnosti.

Kao što naslov govori, sve tekstove povezuje i život na ravnici, točnije u ravničarskoj provinciji, u selu ili gradiću. Džakula je i u svojoj poeziji osvjedočeni panonist hamvaševskog tipa pa u tome duhu nastavlja djelovati i u proznim tekstovima. Inspirira ga neiscrpno panonska priroda, zemlja, šuma, voda, općenito naturalni svijet. Poetični opisi prirode katkad postaju žanrovski rubni s pjesmom u prozi. Očituje se jezično obilje autorskog rukopisa. Ravničarska priroda promatra se sa svim svojim specifičnostima, u mijenama godišnjih doba. Autor dočarava specifične panonske ugođaje koji su u ponuđenim tekstovima vrlo funkcionalni i podtekst su samom zbivanju, kao u glasovitoj Matoševoj izjavi o ljudima koji su krajevi i krajevima koji su ljudi.

Naglašena liričnost ne umanjuje vrijednost i čistoću ovih tekstova, koji uvijek u potki imaju neko zbivanje ili lik ili, rjeđe, ugođaj. U središtu autorova interesa često je impresija, koja se oprimjeruje u bogatstvu doživljaja. Osobito je u toj impresiji naglašena raskoš boja. Interferiranje s likovnim umjetnostima ove tekstove djelomično čini i intermedijalnima.

Život na ravnici je iz autorskog obzorja duboko zagonetan i pun ontoloških pitanja. Ljudska egzistencija promatra se u odnosu prema temporalnom i esencijalnom. Odgovori se traže često u prirodi. Priroda se predstavlja kao tajanstvena i duboka sila, kojoj se može diviti i koju treba poštovati, iako ljudi to uvijek ne čine. Priroda je veličanstvena, ali nije uvijek podložna jasnim gnoseološkim odgovorima. U ravničarskoj prirodi ljudi si postavljaju pitanja o naravi svoje egzistencije i o svojoj temporalnosti.

Odlika ovih tekstova je refleksivnost. Osobito je refleksivan tekst »O životu na ravnici«, koji je svojevrsni dijalog subjekta s Bogom o samoj tajni života.

Autor razmišlja i o suživotu ljudi i ravnice, koji se razvija kroz niz priča o iznimnim likovima, o likovima koji su svojom neobičnošću privukli autorsku pažnju. Autora privlače poetične osobnosti. Osobito je poetičan lik dječaka siročeta Sibe u »Priči o anđelu«, priči za djecu. Još je cijeli niz toplih, dobrohotnih i humanih likova, koji često žive na razmeđu sna i jave, mašte i stvarnosti. Likovi koji uzgajaju šarene vrtove pune ljubavi na provincijskim balkonima, odgonetavaju zvijezde i usvajaju ratnu siročad i čitaju oblake suprotstavljeni su likovima koji ilustriraju grubost života. Ljudska nehumanost, hladnoća i bezobzirnost progovara u noveli »Zalogaj«, a »Žablja zemlja« je alegorija nagonskog i grubog u čovjeku. Autor uočava čak i nijanse surovog i sirovog kao što je npr. čudnovati, boemski i zapušteni život čovjeka koji je u mladosti činio zlodjela ili grubost mladića koji nisu osjetili ljubav u djetinjstvu te ispraznost jednog braka u kojem suprug vikendom radije lovi kukce nego da bude sa svojom suprugom.

Osim grubosti i dobrohotnosti, autora zanimaju i krhki, slabi likovi koji su izopćeni iz društva i izloženi podsmjehivanju. Takva je nježna i psihički labilna Majorica iz istoimene novele, a takav je i Đago, seoski »oriđinal«. I najopsežnija pripovijetka »Djevojčica i vrtuljak« posvećena je ranjivom liku slijepe djevojčice. Hendikepirani likovi su, paradoksalno, nositelji ljudske dobrote, osjećajnosti i nježnosti.

Sudar grubog, ružnog, čak i okrutnog i nježnog, nezaštićenog i ranjivog postavlja se kao specifikum života na ravnici, ali i života uopće. Džakula demistificira i razotkriva život koji se odvija nezaustavljivo u svom temporalnom bitku ekvilibrirajući između tako uočljivih polova. Svi ti provincijalni portreti ilustriraju razmišljanje o odnosu čovjeka sa samim sobom, čovjeka i zajednice, čovjeka i vremena te čovjeka i prostora.

Posebnu temu čine evokacije života kakvog u ravnici više nema. Oživljuje se atmosfera provincijskih i željezničkih postaja sa scenama kolektivnih gibanja, mitska i legendarna svijest iz usmenopredajnih priča, svijet gostionica i plesnjaka, svijet dječjih igara. Rekonstrukcija prošlog života vjerna je i plastična te priziva katkad i nostalgičnu svijest.

Život na ravnici Franje Džakule složeno je tekstualno tkivo koje pokušava dočarati duh jednog prostora, oživiti život prošlosti s njegovim detaljima, sudbinama ljudi ocrtati ontološka i gnoseološka, univerzalna pitanja.

Rekonstrukcija života na ravnici zbog svega toga još je jedan prilog panonističkoj književnosti.