Nacrt za povijest europske kulture

Znanstveni i publicistički opus akademika Viktora Žmegača valja sagledati u kontekstu Zagrebačke književnoznanstvene škole i još širem kontekstu međunarodnog razvoja kulturologije u posljednjih stotinjak godina. Upravo tako opus je sagledala Dubravka Oraić Tolić u tekstu Viktor Žmegač und die Zagreber Schule: Von Immanentismus bis zur Kulturologie (u zborniku Kultur in Reflektion, ur. E. Kulcsar-Szabo i D. Oraić Tolić, Beč, 2008). Do kraja 1980-ih godina u radu Viktora Žmegača prevladavaju književnoznanstveni i književnopovijesni interesi, s implicitnom teorijom kulture koja se krije iza paradigme sociologije književnosti. Vrhunci toga razdoblja su urednički pothvat Geschichte der deutschen Literatur vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, kompendij po kojem su ispite spremale generacije germanista u mnogim europskim zemljama (prvo izdanje 1978–1984), i Povijesna poetika romana, nezaobilazan priručnik o razvoju stožernoga književnog žanra »građanske epohe« (hrvatska inačica 1987., njemačka inačica 1990).

Od 1990-ih godina naovamo Žmegač intenzivno širi područje svojih zahvata u transdisciplinarnoj perspektivi. Njegovi intermedijalni interesi nisu novost (već se u disertaciji iz 1959. godine bavio Glazbom u stvaralaštvu Thomasa Manna), ali je nova njegova sustavna »kulturna arheologija« (D. Oraić Tolić) koja u sve većim zahvatima rekonstruira mrežu kulture shvaćene kao totalitet – prije svega u funkcionalnom, ali i u kvantitativnom smislu. U impozantnom ritmu nastaju mnogobrojne, u svakom pogledu reprezentativne monografije, mahom u izdanju Matice hrvatske, od kojih navodimo samo neke: od knjige Književnost i glazba: intermedijalne studije (2003), preko izdanja koje nisu samo germanisti doživjeli kao autorov »opus magnum«: Od Bacha do Bauhausa:povijest njemačke kulture (2006), sve do monografije Strast i konstruktivizam duha: temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća (2014).

U razvojnoj liniji autorove »kulturne arheologije«, knjiga Četiri europska grada vrhunac je kad je riječ o panoramskome pregledu. Riječ je o svojevrsnoj komparativnoj povijesti europske kulture s četiri reprezentativna žarišta, a zahvaća razvoj od osnutka pojedinoga grada pa do naših dana, uzimajući u obzir dominantne silnice pojedinog razdoblja, u rasponu od političke i ekonomske povijesti, arhitekture i urbanizma, glazbe, književnosti i likovnosti, pa sve do povijesti ideja i povijesti mentaliteta. Teško je zamisliti daljnji korak u širenju autorova obzora, osim možda u smjeru dosljedne popkulturne ili pak globalne perspektive – no to nisu ambicije autora duboko nesklona svakom diletantizmu. Ne bi od Žmegačevih panorama zastajao dah kad bi počivale na svaštarenju; njegova širina počiva na istinskoj erudiciji, usmjerenoj na europske vizure i s težištem na tzv. elitnoj kulturi, no ujedno bez elitističkog pristupa: autor s istom elegancijom zahvaća u predjele popularne kulture, ako je po njegovu sudu u nekom razdoblju obilježila život grada.

Kojem tipu literature, kojem žanru pripada knjiga o Četiri europska grada? Knjiga je uglavnom neupotrebljiva kao turistički vodič, napominje autor u predgovoru, pa ipak knjigu možemo preporučiti svakome tko se sprema na dulji boravak u jednoj od četiriju metropola. Ako pretpostavimo da je takozvani prosječni turist čovjek čiste sinkronije i fotogeničnih fasada – onaj koji nepoznate gradove osvaja u dva-tri dana, sa »selfie štapom« u ruci, onda je Žmegačeva knjiga sjajan uvod u dubinski kulturni turizam – onaj koji iza fasada otkriva stoljetni razvoj i gustu mrežu silnica, kulturu u širokom smislu riječi. Riječ je o povijesnom putovanju kroz četiri metropole i njihove odnose, o svojevrsnoj »poredbenoj metropologiji« – koja krije autorov dalekosežni metodološki trik. S obzirom na to da su Pariz, Beč, Prag i Berlin stoljećima bili sjedišta političke moći i žarišta razvoja pojedinog imperija, kraljevstva, kneževine ili republike, pa time i okupljališta društvenih elita, »poredbena metropologija« otvara pogled u povijest Francuske, Habsburške Monarhije i Pruske odnosno njihovih sljednica; iz kulturne povijesti četiriju metropola izrasta nacrt za egzemplarnu povijest europske kulture. Poenta ovoga pristupa (osobito izražena, primjerice, kad je riječ o odnosu kulturnih slojeva u Beču i Pragu kao gradovima s bogatom tradicijom etničkoga višeglasja) leži u implicitnu zaključku da su monokulturne i mononacionalne perspektive u pisanju europske kulturne povijesti metodološki promašene, ne samo kad je riječ o vremenima prije nacionalne emancipacije. Nameće se – ne po konkretnim postupcima, nego po načelnom stavu – paralela s novijom historiografskom metodom ›histoire croisée‹ (ukrštena, isprepletena povijest), nastalom na tragu spoznaje da ni starija komparativna metoda, ni metodologija »bilateralnih« kulturnih transfera, a kamoli »monolateralne« perspektive, ne zahvaćaju složenu povijesnu zbilju na primjeren način.

Tekstovi Viktora Žmegača i knjige Matice hrvatske pripadaju u prvu ligu međunarodne znanosti i knjižarstva, ligu u kojoj nema objektivnog odmjeravanja snaga bez upućivanja na nedostatke i propuste. Elegancija autorova stila dodatno bi dobila na snazi da izdavač nije odlučio ispuniti autorovu želju: da u ime lakše prohodnosti, a zbog velikog broja spomenutih likovnih, muzičkih i književnih naslova, zanemari pravopisno pravilo po kojem naslove valja grafički diferencirati od ostatka teksta – čime je barem kod potpisnika ovih redaka postigao učinak suprotan željenomu.

A čitljivost je važno obilježje autorskog stila koji vrhunsku erudiciju otvara širokom krugu čitatelja. Tečna »profesorska« diseminacija očituje se i u stilskom obilježju »uzdignuta kažiprsta«: u retorici pouke koja s užitkom upućuje, podsjeća i upozorava, a koja sadrži, čini mi se, važnu komunikacijsku poentu. Pouku inače asociramo s autoritetom, autoritet s hijerarhijskim odnosom, a hijerarhiju s krutim sustavom društvenih normi. No kažiprst Viktora Žmegača retorički je instrument koji se koristi gestom autoriteta kako bi upozorio upravo na suštinski antiautoritarne i antinormativne spoznajne obzore: na povijesnu uvjetovanost i vječitu mijenu društvenih i umjetničkih normi. Retoriku pouke stoga ovdje možemo shvatiti šire: kao postupak koji u vremenima digitalne omniprezentnosti fakata i artefakata, dakle svedostupnosti prvoloptaškog znanja, podsjeća na sve akutniju potrebu za pomnom selekcijom i mudrim poretkom u tumačenju kulturne zbilje i rekonstrukciji njezine povijesti. U »likvidnim« vremenima i »fragmentiranom« svijetu gesta »sveznajućeg« naratora djeluje antikvarno, ali duboko umirujuće: još uvijek postoje puti i kažiputi.