Miroslav Miro Montani

Miroslav Montani rođen je u Splitu 21. rujna 1904. godine, od majke Korčulanke Kate Kondenar i Peraštanina Vicka Montanija. Diplomirao je 1930. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu i neko je vrijeme radio u pravničkoj struci. Bio je oženjen prof. Klarom Kassovicz. Afinitet prema umjetnosti pokazao je prvo amaterskim bavljenjem kiparstvom. Jedno je vrijeme vještinu učio kod kipara Iva Kerdića i radio u istom atelijeru s Gabrielom Stupicom. Svoje je kiparske radove izlagao na IV. izložbi hrvatskih umjetnika 1948. godine, kao i na drugim izložbama. Među nekoliko Montanijevih sačuvanih skulptura je i njegov veoma dobar autoportret.

Usporedno s bavljenjem kiparstvom završava studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i zapošljava se 1947. kao kustos Gliptoteke u Zagrebu. Na mjesto ravnatelja Gliptoteke izabran je 1952. i tu je kulturnu ustanovu vodio do smrti 10. ožujka 1973. godine.

Zaslužnik zagrebačke Gliptoteke

Gliptoteku je osnovao 1937. godine glasoviti muzeolog i kolekcionar prof. dr. Antun Bauer sa svrhom prezentiranja gipsanih odljeva arhitektonske plastike nepokretnih spomenika hrvatske kulturne baštine. Prostor u kojem je smještena zagrebačka Gliptoteka ujedno je i jedan od najranijih i avangardnih primjera prenamjene industrijskoga graditeljskog nasljeđa. Taj industrijski kompleks koji je nastajao od 1869. do 1940. godine, a sastoji se od nekoliko građevina, desetljećima se sanirao i uobličavao u reprezentativni muzej, uz primjenu svih konzervatorskih uvjeta i očuvanje izvornosti industrijske arhitekture. Cijeli je kompleks oplemenjen hortikulturom, a od 2000. godine uređen je Park skulptura, gdje se na otvorenom izlažu reprezentativna kiparska djela. Gliptoteka je od 1950. godine sastavni dio JAZU, danas HAZU. Miroslav Montani ima velike zasluge kroz više od dva desetljeća za razvoj i afirmaciju te kulturne institucije, specijaliziranog umjetničkog muzeja, gdje se čuva i izlaže najveća zbirka originalnih djela kiparstva 19. i 20. stoljeća i gipsanih odljeva.

Miro Montani

Za vrijeme dva desetljeća vođenja te, u tadašnjoj Jugoslaviji jedine tako specijalizirane muzejske ustanove, Miroslav Montani je pridonosio unapređenju muzejske službe, proširenju i adaptaciji i prenamjeni graditeljskoga kompleksa, a posebno velikih projekata kojima se putem izložbi u prostoru Gliptoteke afirmirala umjetnost kiparstva raznih epoha i znanstveno valorizirala imena poznatih.

Montani je bio autor izložbi posvećenih poznatim hrvatskim skulptorima. To su 1958. godine retrospektivne izložbe Ive Kerdića (1881–1953), kod koga je i sam učio. Godinu dana kasnije u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu priredio je retrospektivu Roberta Frangeša Mihanovića.

Muzeološki rad

Interes i afinitet prema umjetnosti skulpture potvrđuje se u njegovu muzeološkom radu: obradi muzealija, autorstvu izložbi i pisanju tekstova kataloga i drugih izdanja matične kuće. Montani piše tekst o Antičkoj skulpturi, 1958. godine, uvodni tekst koji prati izložbu Skulptura i arhitektonska ornamentika Hrvatske i Dalmacije od IX do XV stoljeća, 1960. godine u sklopu obilježavanja velikog jubileja 100. godišnjice JAZU. Svakako je kruna Montanijeva stručnog i istraživačkog rada vezana uz ime najpoznatijeg arhitekta i kipara kasne gotike i rane renesanse Jurja Dalmatinca. Nekoliko godina trajale su pripreme za antologijsku izložbu Juraj Dalmatinac i njegov krug (1967), koja je uključivala terenski rad u Šibeniku i drugim dalmatinskim gradovima u kojima je taj veliki umjetnik radio. U domeni slikarstva posebno je vrijedno spomenuti njegovo autorstvo retrospektivne izložbe znamenitoga splitskog slikara Emanuela Vidovića, 1952. godine, te tekstualne priloge o Vjekoslavu Paraču i Vlahu Bukovcu.

Neumorni istraživač, Miroslav Montani je poticaje i izazove nalazio u mnogim povijesno-umjetničkim temama a svestranost izanimanja pokazao u dragocjenim izvještajima o kulturnoj i povijesnoj baštini Senja, Korčule, Orebića i Dubrovnika, Perasta publiciranim u Ljetopisu JAZU, 1955. i 1958. godine.

Miro Montani, 1942.

Sve rečeno uvjerava nas u Montanijev plodan i respektabilan istraživački i znanstveni angažman, a retrospektive stvaralaštva velikanima hrvatske moderne, ostvarene pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća u Zagrebu, pripadaju značajnim kulturnim događanjima u široj umjetničkoj sceni.

Djelovanje Miroslava Montanija je kompleksno i objedinjava: umjetnika-kipara, povjesničara umjetnosti koji se bavio velikim temama i značajnim autorima hrvatske likovne umjetnosti, muzeologa i konzervatora te voditelja važne institucije kulture. Međutim ono što je neposredno potaknulo naš interes za Montanija njegov je doprinos poznavanju i valorizaciji kulturnoga nasljeđa Perasta. Miro Montani je rado provodio odmore u Perastu, u kući koju je 1936. godine naslijedio nakon smrti tetke Emilije Montani. Ta kamena jednokatnica pripada velikom graditeljskom kompleksu u centru Perasta, koji je pripadao glasovitoj pomorskoj obitelji Marković-Martinović. Prema tradiciji to je bila i rodna kuća baroknoga slikara Tripa Kokolje, pa je 1961. godine dobila status spomenika kulture.

Zavičajni Perast

U Perastu su živjeli njegovi predci, pa ga je Montani doživljavao i kao svoj zavičaj, čiju je kulturnu povijest poštovao i izučavao. Rezultati njegove posvećenosti istraživanju kulturne baštine Perasta veliki su i za znanost značajni. Zato Miroslavu Montaniju pripada mjesto među istraživačima kulturne baštine Boke kotorske. On generacijski pripada plejadi poznatih istraživača bokeljske prošlosti: don Niku Lukoviću, don Graciji Brajkoviću, Slavku Mijuškoviću... Sa svima je i surađivao i prijateljevao, osobito s nešto mlađim Milošem Miloševićem. Ta su imena nezaobilazna u historiografiji Boke, a činjenica da su živjeli i radili u Boki učinila ih je poznatim široj javnosti, što se na žalost ne može kazati i za Miroslava Montanija.

Perast iz vremena kada ga je pohodio Miro Montani imao je drugačije lice, ugođaj i atmosferu od onoga koga danas ima. Bilo je to vrijeme kada su Perastom dominirale ruševne palače i kamene kuće, a ako su se popravljale to je bilo s puno poštovanja autentičnosti. Kuća Montanijevih je sve do devedesetih godina prošloga stoljeća (kada su pokidane posljednje veze te obitelji s Perastom) bila primjer čuvanja izvornosti. Drugačije nije ni moglo biti. Za čovjeka koji je živio umjetnost, njegovao tradiciju i poštovao nasljeđe, bilo je normalno da svaki kamen i svaka greda, prozor i puškarnica ostanu ondje gdje ih je stari graditelj postavio. Godine 1956. Montani svjedoči: »Kuća Tripa Kokolje, koja je u posjedu obitelji Montaldi-Montani, nalazi se u starom dijelu Perasta u liniji biskupije Zmajevića, a u blizini kule Martinovića u staroj Veljoj ulici: Zadržala je svoj stari izgled iz Kokoljina doba, s nekim manjim pre­inakama u unutrašnjosti stepeništa. Frontalno je ograđena zidom, ima svoje puškarnice i ugrađen bunar, a krov joj je zidan na jednu vodu«. Rodna kuća Tripa Kokolje upisana je u Registar nepokretnih spomenika kulture 1961. godine.

Montani je nesumnjivo zadužio Perast i Boku svojom privrženošću njihovoj pomorskoj i kulturnoj baštini, koju je kao stručnjak i erudit pretočio u niz vrijednih priloga, objavljenih u stručnim časopisima u Splitu, ljetopisima i zbornicima JAZU, u Zagrebu, Zborniku historijskog instituta u Zadru, francuskom pomorskom časopisu »Neptunia«, Godišnjaku Pomorskog muzeja u Kotoru, Monografiji 12. vjekova Bokeljske mornarice. Pisao je o Kokolji i njegovu slikarstvu u crkvi Gospe od Škrpjela, o Rossiju, restauratoru Kokoljih slika, iz njegova je pera izvanredan sintetski prikaz povijesnih prilika, istaknutih osoba i barokne arhitekture i slikarstva, ex vota i epigrafskih spomenika pod naslovom U sjenci zbivanja zlatne epohe Perasta. Ostavio je dragocjena svjedočanstva o portretima Peraštana i marino slikarstvu: peraškim jedrenjacima i pomorskim bitkama. Montani je u likovnu pomorsku tematiku uveo izraz portret broda, kako bi istaknuo mnogoznačnu dimenziju: povijesnu, ekonomsku, kulturološku tih likovnih prikaza.

Kokoljina rodna kuća, fotografija iz 50-ih godina XX. stoljeća

Ipak u Montanijevoj je bibliografiji najkompletnija studija o otoku pred Perastom objavljena 1963. godine pod nazivom Uz kamene spomenike sv. Đorđa. Sadrži točan plan i raspored svih grobnica znamenitih peraških plemićkih i pomorskih obitelji koje se nalaze u unutrašnjosti crkve na otoku pred Perastom, zajedno s deskripcijom, identifikacijom, čitanjem epigrafskih zapisa i tumačenjima heraldike.

Svi su Montanijevi tekstovi o Perastu važna svjedočanstva o kulturnoj baštini, urađeni na temelju arhivskih podataka i starije literature. Ipak, potrebno je naglasiti, najviše osobnim saznanjima do kojih je došao u neposrednom kontaktu sa spomenicima putem terenskih istraživanja. Montanijevi tekstovi sadrže kataloške podatke, opise, tumačenja i ocjene estetskih, umjetničkih i povijesnih komponenti. Ti stručni tekstovi posjeduju prepoznatljivu akribiju i jasnoću izrečenog, što ih čini štivom interesantnim ne samo za one koji se bave kulturnim nasljeđem nego i za sve koji žele da ga bolje upoznaju. On zapisuje detalje načina i tijeka terenskih nalaza, unoseći osobnu notu povezanosti i privrženosti Perastu i ljudima koji su mu pomagali. A veliku asistenciju je trebao imati prilikom rada na čitanju zapisa u kamenu na gornjim zonama fasada palača, crkava, zvonika. Posebno je zahtjevan bio rad uzimanja gipsanih odljeva zavjetnih pločica u crkvi Gospe od Škrpjela, šezdesetih godina 20. stoljeća. Tom su mu prilikom u radu na skelama pomagali Peraštani i sin Đorđe. Nosilac tog projekta bio je Odjel za likovnu umjetnost JAZU, čiji je Montani bio član. Uradio je odabir četrdesetak karakterističnih srebrnih ex vota, čije se kopije čuvaju u fundusu Gliptoteke, kao zasebna zbirka.

Miroslav Montani je bio i sudionik još nekoliko pothvata koji su tada »budili« drevni grad Perast. Godine 1957. bio je jedan od inicijatora utemeljenja Društva prijatelja grada Perasta i postavljanja spomen-obilježja trojici peraških istaknutih osoba: Matiji Zmajeviću, Tripu Kokolji i Marku Martinoviću, koje je uradio poznati kipar Vanja Radauš.

Koliko je bio cijenjen u ondašnjim znanstvenim krugovima saznajemo iz riječi Ignja Zlokovića, kada je do njegovih kolega i prijatelja u Kotoru stigla tužna vijest o smrti prof. Miroslava Montanija: »Smatramo da ćemo se bar u nekoliko odužiti uspomeni Mira Montana kada pomenemo koliko je uradio za Boku – njegov voljeni zavičaj – i njeno kulturno-istorijsko nasljeđe koje nam je došlo preko pomorstva... Miroslav Montani nas je mnogo pomogao u decenijama kada je njegova pomoć bila najpotrebnija, tj. kada smo podizali i stvarali naše muzejske ustanove i kulturno-umjetničke zbirke«.

Ipak, djelo Miroslava Montanija nije zasluženo vrednovano i to ne samo kad je riječ o njegovu sudjelovanju u kulturnoj i pomorskoj historiografiji Boke kotorske nego i ukupnom doprinosu povijesti umjetnosti. Jer kako objasniti da je njegovo ime izostalo u likovnim enciklopedijama i leksikonima, a bibliografija njegovih radova do danas nije kompletirana.

Ovaj prilog uradila sam sa željom da čitatelje podsjetim, a većini njih i otkrijem, zaboravljeno ime Miroslava Montanija. Detaljnije istraživanje o njegovu sudjelovanju u čuvanju i promociji kulturnog nasljeđa Perasta i Boke kotorske uz kompletiranu bibliografiju radova bit će naknadno objavljeno. Zahvalnost za pruženu potporu i pomoć u pisanju ovog priloga, kao i kompletnog istraživanja posvećenog Miroslavu Montaniju dugujem gospođi Iris Montani iz Zagreba i Magdaleni Getaldić, višoj dokumentaristici Gliptoteke HAZU.