Ljubav Antuna Gustava Matoša i Olge Herak

 

Početci ljubavi Matoša i Olge

Za početak ljubavne veze Matoša i Olge zaslužna je, ili kriva, neprilika u kojoj se Matoš našao. Slučajnost je spojila dvoje ljudi koji se tomu, zbog svojih životnih situacija, nisu nimalo nadali. Matoš je tada, ne prvi put otkako je pobjegao iz Hrvatske, u Parizu živio u velikoj oskudici i neimaštini. Borio se svaki dan da pronađe nešto što bi ga prehranilo, a često je lijegao u hladan krevet gladan do iznemoglosti. Njegovi su prijatelji i suradnici znali pokretati akcije skupljanja pomoći za svoga prijatelja, pa je tako 8. travnja 1903. godine u Agramer Tagblattu Otto Kraus objavio apel za pomoć ovomu našemu velikom književniku. Među mnogim pismima i novčanim prilozima koje je dobio na navedenu parišku adresu stigao je 10. svibnja iste godine prilog od 20 kruna koji su skupile učenice VII. razreda (danas treći razred srednje škole) ženskog liceja u Zagrebu, a na kraju kratkog teksta potpisale su se učenice Olga Herak i Zlata Havliček. Ta je gesta očito jako obradovala Matoša, a tada nije ni sanjao da će mu promijeniti i životni put i na njega donijeti novu ljubav. Matoš im odmah isti dan piše pismo zahvale:

 

Štovane gospodjice!

Od svih darova, primljenih iz domovine, najdraži mi je Vaš gđice O. i Z. ... Rijetko, promjenljivo drago sunce ovog mog Maja primilo je staru dragu sanljivu toplinu mojih zagrebačkih proljeća. Kada godjer sam pisao, pisao sam za Hrvatsku – nježnu, sjetnu, nesrećnu, siromašnu – ženu, i kad mi evo cvijet te drage Hrvatske pruža milosrdje svog majskog srca, ja nemam riječi da zahvalim.

Bilo bi mi milo, da Vas vidim, jer na Vašim mladim očima mora da plove moje stare čežnje i tuge. Kolika plaća za moje samotne boli! Najnježnija, najdelikatnija Hrvatska jamačno nalazi jeku svoje duše u mojoj veseloj i tužnoj bijedi.

Od jutros sam vitez, chevalier errant, – vitez i mjesto Vaših rukavica ću metnuti za kapu Vašu uputnicu. Pišite! Hvala!

A. G. Matoš

 

Pozdrav VII. razredu!

Pazite da ne dobijete drugi red, kao i ja u VII. razredu, najludjem mojem razredu!

 

Bio je to početak njihova dopisivanja u kojem će se pobliže upoznati i preko redaka pisama zavoljeti jedno drugo. Sudbina će na kraju spojiti te mlade oči i stare tuge, ali do njihova prvog susreta proći će čak dvije godine u kojima se njihova veza temelji isključivo na pismima, a ta će ga ljubav privlačiti sve bliže povratku kući. Iz Pariza će se, ne bi li bio bliže Olgi, poslije preseliti u Beograd, otkuda će nekoliko puta potajno ulaziti u Hrvatsku, a na kraju i konačno vratiti u domovinu nakon mnogo godina lutanja. U odgovoru učenicama ženskog liceja duhovito dodaje napomenu neka paze da ne dobiju drugi red u VII. razredu, koji je i za njega bio koban jer je taj razred pao, a među predmetima koje nije položio bio je i hrvatski jezik!

Olga Herak, jedanaest godina mlađa od Matoša, učenica VII. razreda ženskog liceja u Zagrebu, donijela je u život našega velikoga književnika novi početak i njihova će veza potrajati, uz mnoge uspone i padove, sve do njegovih posljednjih trenutaka na bolesničkoj postelji kada će upravo njoj napisati posljednje rečenice.

Tko je Olga Herak?

Olga Herak rođena je u Bjelovaru 29. studenoga 1884. godine i jedanaest je godina mlađa od Matoša. Njezin otac Ivan bio je kraljevski i carski austrijski major i nikada nije prihvatio vezu svoje kćeri s književnim boemom koji joj ne može pružiti sigurnost. Štoviše, nastojat će i poslije utjecati na to da ta veza ne uspije.

 

 

 

Izvor: Hrvatski državni arhiv

 

 

 

Olga je u Bjelovaru završila četiri niža gimnazijska razreda (danas je to 5–8. razred osnovne škole), a četiri viša gimnazijska razreda završila je u ženskom liceju u Zagrebu, gdje se obitelj seli 1900. godine. U obitelji Herak vladao je strog odgoj oca Ivana, Olga je imala i više starije braće i sestara, a jedna od sestara živjet će u Ogulinu, otkuda će poslije Matošu i napisati jedno pismo. Pri kraju svoga školovanja, u VII. razredu ženskog liceja, djevojke iz razreda prikupile su pomoć za poznatoga književnika Matoša, što je označilo početak njihova dopisivanja. Nakon Olgina položenoga završnog ispita, u srpnju 1904. godine, Matoš je primio zabrinuto pismo Olgina oca, na njemačkom jeziku, u kojem ga njezin otac očito moli da se okani te ljubavi i daljnjeg dopisivanja jer loše utječe na školski uspjeh i učenje njegove kćeri. On je to pismo poslao Olgi, koja je tada boravila kod sestre u Ogulinu, te mu ona, uznemirena i razočarana, odgovara:

 

Dragi, mili Gustave,

Što da Vam pišem, kad ne mogu pera da držim u ruci od uzrujanosti! Neću da ispričavam oca, jer bi bilo izlišno. Ono njegovo pismo može da Vam pruža mali dokaz zagušljive atmosfere, u kojoj kod kuće živim. Nijesam Vam pisala o tome, jer čemu da Vas žalostim? Dosta, da ja trpim. – Najviše me ogorčuje, što meni ni slova nije rekao ili pisao, te misli, da se s menom može postupati svojevoljno, kao da sam ja stvar, bez čuvstva, bez volje – - – Njegov strah, kakogod on to mislio, da naša korespondencija na moje studije »hemmend wirkt«, je smiješan, jer baš protivno dokazuju moje svjedodžbe.

Ali ako hoće da uzdrži moju djetinju ljubav, morat ću ga umoliti, da promijeni svoje postupanje. Ne obazirite se dalje na to, dragi Gustav! To je prvo kušanje, prvi dodir sa grubošću života.

Zbog dalje naše korespondencije u Ogulinu možete biti bez brige, jer mi je ova sestra dobra i mila, najmilija od sve moje braće. Pišite mi, molim Vas, jer ću inače zdvajati, poluditi.

Nadasve Vas ljubi

Vaša Olga

U Olginu se odgovoru može vidjeti nekoliko bitnih stvari. Najvažnija je njezina odlučnost i ustrajnost na nečemu do čega joj je stalo, što će se pokazivati i poslije u vezi. Iako mlađa od njega, uvijek se znala boriti za svoje stajalište i ne odstupati. Matoš će u jednom pismu Olginoj prijateljici priznati kako je u toj vezi Olga bila dominantna. Uočava se i zrelost djevojke koja je tada završila svoje gimnazijsko školovanje i koja već jasno prepoznaje prve dodire s »grubošću života«. Iduće godine, 1905., Olga je položila ispit zrelosti u donjogradskoj gimnaziji.

Prvi susreti

Budući da je Matoš vojni bjegunac (dezertirao je iz vojske), njegov je život obilježilo lutanje, a zbog želje da Olgi i Hrvatskoj bude bliže, dolazi živjeti iz Pariza opet u Beograd. U Beogradu je smišljao kako bi mogao potajno prijeći granicu i doći u svoju domovinu. Adela Milčinović u pismu iz 1904. godine duhovito zadirkuje Matoša i pita ga misli li skočiti u Zagreb noću dok svi spavaju?

U veljači 1905. godine Matoša će u Beogradu posjetiti njegov brat Leon te će s njim dugo pričati o Olgi, a u sitne sate, drhtavom rukom od umora i alkohola, piše svojoj Olgici pismo. Vrlo intimno pismo, napisano u okrilju zimske noći u Beogradu, otkriva veliko Matoševo iščekivanje prvog susreta. I njemu je, kao i Olgi, već pomalo dosta da se njihov odnos temelji samo na zapisanim riječima. Vidimo i njegovu nevjericu kako je ona, mlada djevojka, mogla odabrati baš njega za svog odabranika i strpljivo čeka svako iduće pismo kao i dugo očekivani susret.

Matošev prvi tajni dolazak u Zagreb dogodit će se od 27. lipnja do 15. srpnja 1905. godine. Tom će prilikom, osim u Zagrebu, boraviti i u Zlataru i Brezovici. Tada je u Hrvatsku došao s lažnom putovnicom na ime srpskog političara Dragiše Lapčevića. U lipnju 1905. godine dogodio se, konačno, i prvi susret Olge i Matoša. Nakon dvije godine komuniciranja isključivo pismima, nakon razvijanja osjećaja i mašte na temelju ispisanih stranica i redaka, došao je i trenutak koji su toliko dugo čekali. Matošev drugi tajni dolazak u Zagreb dogodit će se od 18. listopada do 2. studenoga 1905. godine. Olga je u to vrijeme studentica slavistike i germanistike na Filozofskom fakultetu. Tih 15-ak dana proveli su šećući zagrebačkim ulicama, razgovarajući i koristeći svaki trenutak da se pobliže upoznaju. U svojoj bilježnici zapisuje da se tada susreo i s Olginim prijateljicama.

Nakon drugoga Matoševa posjeta Zagrebu u pismima su prešli na »ti«, što dokazuje da se njihova veza razvijala onako kako su i planirali u godinama dopisivanja i pripreme za prvi susret. Pokazuje to i ton kojim je Matoš zapisivao u bilježnice Olgino ime i događaje vezane uz nju, kao i njegova razmišljanja o zajedničkom životu o kojem su maštali, a o čemu saznajemo iz njegovih pisama svojim prijateljima.

Nejasno je za kojeg je od prvih posjeta Zagrebu Matoš upoznao Olgu sa svojom majkom. Nakon tog upoznavanja smatrao ju je zaručnicom. Upoznale su se, prema Žeželju, u njihovoj kući u Jurjevskoj 10, gdje je Olga Matoševoj majci potrčala u zagrljaj dok je ona, zbog bolesne noge, sjedila u naslonjaču.

Idući Matošev posjet Hrvatskoj trajao je više od dva mjeseca. Dolazi 7. srpnja 1906. godine i ostaje do 15. rujna iste godine. Iz Hrvatske je morao bježati jer mu je policija bila za vratom.

Na razglednici poslanoj 8. siječnja 1907. godine, na francuskom jeziku, Matoš se svojoj Olgi ispričava jer ne piše češće, a kao razlog navodi česta pozivanja u goste i društvo u to blagdansko vrijeme:

Ovih božićnih praznika toliko sam pozivan da ni tebi, draga, nisam mogao pisati. Sav tvoj. Gustav

U Zagrebu će opet boraviti, potajno, od 15. travnja do 27. svibnja 1907. godine. U svojim bilježnicama zapisao je i druženje s Olginim bratom u Zagrebu (»kod dobre mamice«). Veza Matoša i Olge, iako prekidana njegovim odlascima u Beograd, nastavljala se razvijati prema nečemu dubljem i ozbiljnijem. Pokazuje nam to i pismo koje Matoš 1907. godine piše prijatelju Milanu Ogrizoviću nakon što saznaje da su opet odbili njegovo pomilovanje, koje bi mu omogućilo stalni povratak u Zagreb:

 

...da sam sam, ne bih mario, ali sada kad sam dvoje, kada prosto vidim kako vrijeme teče i juri,

zubi se krnje i kosa ispada, kada bih u domovini mogao naći kruha i zaslužiti ga, oženiti se i biti

normalan, možda srećan sit sam svega...

 

Formulacija sada kad sam dvoje govori iznimno puno o njihovim osjećajima, povezanosti koja se razvijala i velikoj želji da što više trenutaka provede uz Olgu jer vrijeme teče i odvojenost ga boli više nego ikada prije.

Ljubavne svađe i napetosti

Nakon više od tri godine boravka u Beogradu, sa stalnim prelascima granice i tajnim ulascima u Hrvatsku, Matoš se, napokon, za stalno vraća 28. siječnja 1908. godine. Bit će pomilovan, iako dolazi prije stavljenog potpisa na pomilovanje, te će Zagrebom konačno moći slobodno šetati u društvu svoje Olge. Međutim, dok su teška vremena povremenih susreta i iščekivanja prolazila pomalo idilično i skladno, a oboje kao da nisu svoje susrete htjeli upropastiti negativnostima, razdoblje koje slijedi, i u kojem će moći biti stalno zajedno, donijet će i prve svađe, napetosti, prekid i previranja.

Olgini roditelji poslali su Olgu da šesti semestar slavistike i germanistike sluša u Beču. Razlog je, očito, bila njihova želja da što manje vremena provede s Matošem i da ih ta ponovna odvojenost nanovo udalji. Olga je imala još jedan razlog za odlazak u Beč. Naime, to je bilo vrijeme kada su zagrebački studenti odlazili studirati izvan domovine nezadovoljni velikim otpuštanjima profesora i zamjenjivanjem novima, što se događalo u vrijeme dok je ban bio Pavao Rauch.

Prvi veliki potresi u ljubavnoj vezi Olge i Matoša dogodili su se zbog jedne nemile scene u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, 21. studenoga 1908. godine, kada je Matoš vidio Olgu kako šeće s drugim. O tome što se dogodilo i kako se osjećao piše već nakon dva dana, 23. studenoga, zajedničkoj prijateljici Olgi Dolovčak:

...Bijah lud, od jada nisam znao što bih, pa kada me razapinjaše onaj bogom prokleti smiješni i žalosni prizor, kako se moja draga, idući sa nekakvim kretenom pravi nevješta, »ne opaža me« na pustoj ulici zajedno s njim: uh, i sad vidim crveno, jer me ta prokleta slika već treći dan prati infamijom karikaturske sjene. Da strah od ulične komike ne bijaše jači od mene, ja bih bio onda napravio scenu, skandal, nesreću, ali žuč je ostala u meni, otrovala mi dušu i srce, izgubih svijest, pa sam o svojoj drugarici mogao govoriti samo kao luda, sa pjenom na ustima, što sam propatio, što patim – ne, nemam riječi, da ti to reknem, ni posao, ni društvo, ni alkohol ni zabava ne mogu me oporaviti. Ah, oni ubrzani koraci zatečenih prema fijakeru, da se zaklone, ono skrivanje nečega, čega je bilo, jer se inače ne bi skrivalo, pa onda udarac koji osjetih po srcu i mozgu, krik odvratnosti i prezira, koji nije mogao na vulgarnoj cesti iz grla: nješto puče i prepuče u meni i gledao sam crveno, krv mi dođe u oči, padoh kao bedak i za nos vučeni dobričina na stolicu prve kafane! Tek u tom prokletom času sam vidio, koliko sam volio i koliko sam tim prorečenim, smiješnim, kukavnim i jadnim uličnim prizorom izgubio!...

Matoša je iznenadilo što je vidio Olgu u šetnji s drugim, ali još više što se ona, kako on tumači, pravila da ga ne vidi i što su ona i pratitelj brzo otišli u fijaker da mu pobjegnu s očiju. On u tome vidi neku njihovu krivnju koja mu daje opravdanje za bijes i ljutnju. Tražio je od Olge natrag sva svoja pisma. Utjehu je pokušao pronaći u mnogim stvarima, a najviše u alkoholu, ali danima mu se scena njegove Olgice i nekoga »kretena« nije micala iz misli. Matoš piše Olgi Dolovčak kako je tek tada uvidio koliko je zapravo volio Olgu i koliko mu bolno pada gubitak Olgine ljubavi. Opisuje i svoje srce koje je jednim udarcem postalo staro, a čak je razmišljao i o samoubojstvu. Zanimljivo je i priznanje iz pisma kako Olgi nikada nije priznao koliko je voli iz straha od njene dominacije! Djevojka jedanaest godina mlađa od njega u toj je vezi, prema Matoševu priznanju, ipak imala dominantnu ulogu i glavnu riječ. Olga će ga tražiti ispriku za scenu koju je učinio i za ljubomoru koja, po njezinu mišljenju, nema razumske osnove i pretjerana je. On se odbija ispričati, što njihov sukob i svađu još više produbljuje. Zanimljivo je iščitati iz tog pisma ljutitog i ljubomornog Matoša. Ljubomora je bila, vjerojatno, jedan od razloga njihovih povremenih napetosti u vezi, a proizlazila je iz stalnog straha da će Olga, puno mlađa od njega, pronaći nekoga tko je bolji. Nevjerojatna je Matoševa nesigurnost u sebe i strah od gubitka ljubavi koji dovodi i do ove nemile scene.

Dva dana nakon prvog pisma zajedničkoj prijateljici Olgi Dolovčak piše joj još jedno, puno kraće, u kojem vraća Olgi neke dokumente koji nisu njegovi, a našli su se među pismima koje mu je Olga vratila, te moli Olgu da mu vrati i pisma iz Pariza koja mu nije vratila. Najljepša Matoševa pisma iz Pariza, puna iskrene ljubavi i one prve zaljubljenosti, Olga je ipak sačuvala, a Matošu je tada rekla da ih je izgubila. To pokazuje da, iako je svađa ozbiljno narušila njihove odnose, u Olgi postoji i dalje ona iskra koja vjeruje da će se ljubav, možda, ipak obnoviti.

Već idućeg dana, 26. studenoga, Matoš prijateljici Olgi Dolovčak piše novo pismo šokiran događajem koji joj prepričava. Poslao je, naime, nekog mladića da zovne Olgu na trenutak iz kuće, gdje ju je on čekao da joj čestita rođendan, ali su ga njezine sestre otjerale nazvavši Matoša lopovom. Matoša je to jako povrijedilo. Olgine sestre cijelo su je vrijeme nagovarale da prekine tu vezu jer u njoj nisu vidjele budućnost koja bi njihovoj sestri donijela sreću. Nakon što je postupio vrlo burno i ljubomorno, Matoš je očito razmislio o svojim postupcima i pokušao ispraviti pogrešku. Bio je spreman na njen rođendan poslati nekog mladića na njena vrata dok je on čekao malo dalje sakriven, poput kakva uplašena djeteta! Vidimo i u zadnjem pismu kako je svako poslijepodne spreman za razgovor s Olgom, ali na taj će razgovor pomirenja morati još pričekati neko vrijeme. Olga je i dalje inzistirala na njegovoj isprici, a on je htio razgovarati, ali očito je očekivao od nje prvi korak. Budući da se situacija nije razvijala prema sretnom ishodu, Matoš je razočaran i ljut otišao u Samobor. Ondje je dobio pismo svog prijatelja Dolovčaka u kojem ga nagovara da se pomiri s Olgom, na što mu Matoš odgovara 25. siječnja 1909. godine pismom u kojem otkriva da je pisao Olgi tri pisma na koja ona nije htjela odgovoriti. Duhovito zaključuje da od njega želi napraviti »ordinarnu papuču« i kako se »sekirati ne da«. Raskid njihove veze i zaruka dogodio se 3. veljače 1909. godine, kada je primio Olgino pismo u kojem mu ona »vraća slobodu i želi sreću«. U knjizi Proklete Hrvatice Milana Vuković Runjić promišlja koji bi mogli biti razlozi njihove svađe i sve veće napetosti te zaključuje da bi uzroci mogli biti u tome što je Olga, možda, požurivala njihovu svadbu, na koju Matoš nimalo nije bio spreman zbog financijskih razloga, ali i brige za svoju slobodu. Ostali razlozi mogli su biti namjerna izazivanja ljubomore kod Matoša, što je njega osjetljivca posebno smetalo, ili velika Olgina želja za školovanjem, samostalnošću, ambicijama. Tko zna kakav se trag sumnji i smetnji ljubavi uvukao tada u njihova srca, ali ljubavna priča Matoša i Olge više nikada neće, pa ni kada se pomire, biti onakva kakva je bila u početku temeljena na dopisivanju i onda začinjena povremenim susretima u Zagrebu.

Pomirenje i nastavak ljubavne priče

Prvi sljedeći podatak iz veze Matoša i Olge njegov je kratki zapis u bilježnici 29. kolovoza 1909. godine: »Scena s O. na Prilazu«. Očito je tada došlo do prvoga, vjerojatno slučajnoga, susreta nakon onog u Frankopanskoj. O kakvoj se sceni radilo nije poznato, ali svakako da je dovela do razgovora u kojem su riješili nesporazume, otklonili sumnje i odlučili nastaviti vezu. U sljedećim bilješkama u bilježnici ne bismo mogli ni prepoznati da je između njih bilo svađe jer Matoš spominje Olgu kao da se ništa nije dogodilo. Tako 16. rujna piše: »Olga dobila mjesto u Opatiji«, a dva dana poslije stavlja napomenu da je Olga otišla u Opatiju. Olga nije dobila stalni posao, nego je privremeno zaposlena u privatnoj školi u Opatiji, a ondje će biti smještena u Villi Ottenfeld. Nakon samo mjesec dana Matoš će 16. listopada 1909. godine otići svojoj zaručnici u Opatiju jer mu je nedostajala sada kada su riješili razmirice. U Ogulinu će kratko svratiti kod svog prijatelja odvjetnika Sokolića dok čeka noćni vlak za Rijeku. Na kraju bilješke u kojoj spominje svoj put u Opatiju i svraćanje u Ogulin stoji i napomena: »Vječni zaručnik kao Krist. Vredna je smrtnog greha«. Prva kratka rečenica otkriva ironiju, ali i stanje njihove veze. Osjeća se kao vječni zaručnik koji nikada neće dočekati brak. Prije je on tomu bio krivac, a sada, nakon odlaska u Opatiju, kao da ni Olga više ne požuruje njihov zajednički život. Druga kratka rečenica potvrđuje da su se njegovi osjećaji prema Olgi možda i pojačali nakon razdoblja kušnje. Matoš je u Opatiji s Olgom proveo jedan dan (17. listopada), a već 18. listopada vraća se u Rijeku, gdje je ostao još tjedan dana i gdje ga Olga dolazi posjećivati. Koji je razlog da ona putuje u Rijeku, a ne on u Opatiju nepoznato je, ali možda se odgovor krije i u njegovu vrlo negativnom i razočaranom dojmu o Opatiji koji je zapisao i u svojem putopisu. Olga je potpisana i na razglednicama koje Matoš šalje majci iz Opatije. Njihova veza ušla je u novu fazu. Mnogi Matoševi biografi smatraju kako je ta faza više bila na prijateljskoj razini. Osobno mislim kako su Matoševi osjećaji, možda potaknuti raskidom veze i mogućnošću da izgubi Olgu zauvijek, postajali još jači, dok je kod Olge nastupila svojevrsna distanciranost, možda i oprez od novog razočaranja.

U prosincu (15. prosinca 1909. godine) ponovno piše Hildi Fürstenberg (rođenoj Juvančić), podrijetlom iz Zagreba, koja je u Grazu prevodila Matoševe priče na njemački te se među njima razvilo prijateljstvo i s njom razmjenjuje nekoliko iskrenih pisama od veljače 1909. do siječnja 1910. godine:

...Moja zaručnica, apsolvirana sveučilištarka, traži namještenje, a kao profesorka (učiteljica) ne smije se udavati, a ja nisam u materijalnoj mogućnosti, da je oženim, tim manje što su njene životne potrebe srazmjerno velike, kao i moje...

Olga i Matoš našli su se na mjestu u vezi, na svojevrsnom raskrižju, gdje je trebalo odlučiti hoće li se ta veza pretvoriti u nešto ozbiljnije poput braka ili ostati na prijateljskoj razini. Odluku nisu imali snage donijeti, a to odgađanje samo je donosilo dodatnu bol. Matoš u navedenom pismu iznosi dvije vrlo važne zapreke njihovu bračnu povezivanju. Prva zapreka Olgina je želja da postane profesorica i dobije stalan posao. Razlog zašto je ta, naizgled posve opravdana želja, bila u to vrijeme problem takozvani je Drugi školski zakon iz listopada 1888. godine, koji je zakonski nalagao celibat učiteljicama u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Navedeni će zakon biti ukinut 1918. godine, kada dolazi do sloma Austro-Ugarske, što je rezultat pojačane borbe žena za svoja prava uoči Prvoga svjetskog rata. Izrazito nepravedan zakon onemogućavao je udaju zaposlenim učiteljicama i profesoricama te bi i Olga udajom izgubila posao. S današnjega gledišta nevjerojatna je zabrana ženama da istodobno budu supruge i majke i da se ostvaruju i u profesorskim vodama. Olga je bila spremna žrtvovati svoj posao zbog udaje, ali očito su postojali još neki razlozi da do udaje nije došlo. Možda je to njezina želja da se ostvari i u profesionalnom svijetu, a ljubav prema Matošu sve više se pretvarala kod nje u prijateljsku i nedovoljno veliku za riskiranje karijere. S druge strane, Matoš navodi i drugu zapreku, a to je nedostatak novca da se za Olgu pobrine. Je li stvarno u njemu postojao strah kako će se brinuti za njihovu obitelj ili mu je financijska situacija bila samo izgovor za nečinjenje?

Olga je 15. rujna 1910. godine dobila posao u djevojačkom Zavodu sv. Demetrija u Zadru, kamo je otputovala. Tada je, prije odlaska u Zadar, nastala poznata fotografija Olge i Matoša u Opatiji. Sljedeća bilješka o Olgi je iz 1911. godine, kada spominje da boravi, nakon svog puta u Firencu i Veneciju, u gostima kod Đure, Vere i Stanka Kopač u Draganiću i da im se 14. srpnja pridružila i Olga.

Početkom 1912. godine, 4. siječnja, u Matoševoj bilježnici nalazimo kratku bilješku: »otputovala Olga u Vinicu«. U ljeto iste godine Matoš je zapisao: »Žena ubija kad ne ljubi, još više kad ljubi«, a pored toga 31. kolovoza piše: »Otputovala Olga za Sušak, a Leo kod kuće u tifusu«. Te se godine u Olginu životu dogodila nova promjena jer je postala pomoćna učiteljica u Privremenom višem ženskom liceju na Sušaku s 1200 kruna učiteljske pristojbe godišnje te odlazi tamo početi novu školsku godinu. Tako se vratila iz Zadra bliže Matošu te će on već 17. rujna 1912. godine otići k njoj. Razlog je, osim sve težeg podnošenja odvojenosti i samoće, bila i bolest. Naime, Matoš ima sve veće probleme s grlom te odlazi na more i zbog morskog zraka koji može popraviti njegovo slabije zdravstveno stanje. Iz bilježnice saznajemo da je u Rijeku stigao 17. rujna: »17. IX. stigao na Rijeku i ostao u Kraljevici do 3.X., a 4. X. otputovao u Zagreb«. U Kraljevicu su Olga i Matoš otišli na izlet i Kraljevica mu se svidjela više od Rijeke te ondje ostaje do svoga povratka u Zagreb. Olga i Matoš šeću uz more, razgovaraju, a Slavko Cihlar opisao je Matošev boravak u Kraljevici u sjećanju Žižak idealu (Hrvat, 31. prosinca 1925). Opisuje Matoša zamotanog u debeli vuneni šal, s palicom i knjižurinom ispod pazuha, kako svako jutro izlazi na hridi gdje su najjače lupali valovi. Znao se u takvom moru i kupati i prkositi valovima, što se može uzeti i kao slika koja opisuje čitav njegov život. Cijelo ljeto, a i ranu jesen, proveli su zajedno te ga ona u idućem pismu, nakon njegova povratka u Zagreb, počinje oslovljavati s Gustl, a ne više Gustav, što pokazuje određenu novu razinu intimnosti u njihovu odnosu koja je zaslužila uporabu tog imena.

Posljednje godine

U listopadu 1913. godine Olga je u Zagrebu polagala ispit osposobljavanja iz njemačkoga jezika. Matošu je tada bilo jako loše. Iako je s nestrpljenjem čekao da Olgin ispit završi, zbog zdravstvenog stanja krenuo je prije završetka ispita na liječenje u Rim. Matoševo stanje nije bilo dobro. Sve je više fizički propadao. Na putu u Rim zastao je u Rijeci, gdje se našao s Nikolom Polićem, koji je, prema Žeželju, opisao Matoša na sljedeći način:

...Na tom ugasnulom liku počivala je već bogomračna ruka Smrti osloboditeljice i to je grlo još imalo samo to da kaže u hropcu bolnice milosrdnih sestara – Sit sam svega!

Smrt se već nastanila u njemu iako on tada nije ni slutio da će se njegov odlazak dogoditi tako brzo. Na povratku iz Italije, kada se brodom vratio iz Ancone u Rijeku, 14. prosinca, ostao je dva dana s Olgom na Sušaku. To je bio posljednji susret Matoša i Olge, zadnje njihovo druženje i razgovori. Tko zna o čemu su tada razmišljali i kakve su planove kovali, nesvjesni da se više neće vidjeti? Jesu li imalo slutili da će smrt tako rano odnijeti njihovu ljubav u vječnost ili su vjerovali u liječničke snage i oporavak? Početak njihove veze temeljio se na pismima i udaljenosti, a i kraj je obilježila njihova odvojenost te informacije o njegovu zdravstvenu stanju ona saznaje sporo i preko drugih, kojima će nakon njegove smrti očito zamjerati neke postupke iz tog razdoblja. Sačuvano je Olgino pismo Matoševoj majci od 8. veljače 1914. godine:

 

Draga moja mil. gđo,

Od srca Vam hvala za vijesti o mome Gustlu. Nama svima je teško, a njemu siromaku je najgore. Kad je bio najzdraviji bio je nervozan i nestrpljiv, a nekmo li sad – ovako nemoćan i prikovan uz postelju! Sve je to razlog da mi je silno teško pisati mu od same bojazni, da ga i moja pisma ne uzrujavaju i ne dosađuju. Ja ga samo neprestano molim, da bude strpljiv, jer ako su zbilja liječnici zadovoljni i ako bolest faktično kreće na bolje, onda je potpuno ozdravljenje samo pitanje vremena. Da Vi znate, draga mil. gđo, kako bih ja rado mjesto njega sve to trpjela – ali što mu mogu ja – što mu možemo svi mi pomoći?! I Vi ste jamačno već vrlo umorni i izmučeni, pa Vam i ja hvalim za svu tu ljubav i brigu, kao da ju meni iskazujete. Samo mati može toliko propatiti i tako nesebično voliti! Ali da ni meni nije ništa lakše, da se mučim i bojim, da s tjeskobom očekujem sve vijesti – o tome možete biti, draga mil. gđo, uvjereni. Meni život nikad nije pružio mnogo dobra, pa sad je došlo još i ovo najgore.

Recite, molim Vas, Gustlu, da ga lijepo pozdravljam i zaklinjem, neka strpljivo snosi. Pa da traje još i mjesec dana, sve to, još ne bi bilo tako grozno. Ta valja sad prepatiti, a on sebi još sve pogoršava, ako se vječno uzrujava. To će mu sve još više škoditi. Recite da mu ne pišem više tako često, samo da mu ne dosađujem, jer znam, da ga već i utjehe bole. Moje iskreno poštovanje g. suprugu, pozdrav Milanu, a Vama ljubi ruke Vaša zahvalna Olga

 

Vrlo nježno i iskreno pismo Olga je napisala Matoševoj majci, kojoj zahvaljuje za svu ljubav koju je, kao majka, utkala u brigu za sina, a samo majka može toliko voljeti. Osjeća se u pismu Olgina vjera kako je to teško razdoblje prolazno i kako mu treba strpljenja, kojeg nije imao ni kada je bio zdrav, i kako će uskoro sve biti kao i prije. Ona je iskreno vjerovala u njegov oporavak i nije ni slutila da će joj ga za mjesec dana sudbina istrgnuti iz ruku. Poslije operacije, nakon koje više nije mogao govoriti, a za koju će mnogi poslije reći da je bila rezultat pogrešne dijagnoze i tijekom koje se probudio iz narkoze, Matoš je pisao ceduljice s porukama majci, ocu i bratu Milanu, koji su stalno bili uz njega. Tada je i Olga, očito pomalo svjesna težine situacije i mogućih posljedica, doputovala iz Opatije u Zagreb, otišla k njegovim roditeljima na čaj, ali u bolnicu joj nisu dali dok se ne oporavi. Možda će upravo to poslije zamjeriti Matoševoj obitelji, što nije imala priliku oprostiti se od njega, ali njihova odluka temeljila se na njegovoj želji koju je napisao na jednoj od ceduljica i dao roditeljima: »Nek dođe kad mi bude bolje. Ovako jadan se ne mogu pokazati«. Nije htio da ga Olga vidi u stanju u kojem je bio, na bolničkom krevetu, propao i s ožiljcima od operacije, bez mogućnosti da joj izgovori i jednu riječ.

 

 

 

Antun Gustav Matoš sa zaručnicom Olgom Herak 1910. u Opatiji

 

 

Ožujak je Matoš već i prije označio kao opasan i nezdrav mjesec, a sudbina će upravo ožujak odrediti kao mjesec njegove smrti. U noći svoje smrti, 16/17. ožujka 1914. godine, Matoš piše Olgi dopisnicu u kojoj kaže kako osjeća da mu se približava kraj. Svojoj ljubavi posvetio je posljednje retke ispisane vlastitom rukom. Do kraja života ostao je u razmišljanju o Olgi, možda i o propuštenoj prilici za brak, možda i o svim njihovim zajedničkim susretima. Život je ispisao drugačije ono što su oni zamislili na svoj način. Drhtavom je rukom s unutrašnje strane korica knjige Pod starim krovovima, Gjalskoga, pokušao još nešto napisati, ali nije uspio. Majka je pala u nesvijest od napetosti te ju je brat Milan odveo kući i vratio se sam. Bio je uz brata, a zatim su im se priključile čuvarica i milosrdnica. Matoš je izdahnuo nakon 2 sata u noći, 17. ožujka 1914. godine. Otišao je jedan od najvećih književnika, otišao je Olgin Gustl. Sprovod je bio organiziran 19. ožujka u 16 sati na Mirogoju, a od Matoša se došlo oprostiti jako puno njegovih sugrađana.

Mnogo je sažalnica i pisama njegova obitelj dobila nakon Matoševe smrti, od mnogih poznatih ljudi, uglednika, običnih ljudi, ali među njima nije bilo Olgine sažalnice ni pisma. Ne spominje se ni da je bila na Matoševu sprovodu. Nije bilo ni vijenca s njezinim imenom. Što je to moglo Olgu toliko povrijediti da ne dođe? Možda je mislila da joj nisu dali da mu bude blizu, da pomogne koliko može? Možda je smatrala da su joj dugo prešućivali informacije o njegovu zdravstvenom stanju i da je mogla prije doći i oprostiti se? Nevjerojatan je takav rasplet događaja s Olgom. Je li moguće da bilo koji od navedenih razloga bude toliko jak da ne dođe voljenoj osobi na pogreb? Je li bila emocionalno slomljena pa nije mogla doći na posljednji ispraćaj? Možda, jednostavno, nije htjela prihvatiti da ga više nema.

Poslije je od Matoševa brata Milana tražila ostatak svoje korespondencije s Matošem te prekinula veze s njegovom obitelji. Kada dosta godina kasnije kći Matoševa brata Leona, Mira Matoš, bude tražila posao u III. realnoj ženskoj gimnaziji u Zagrebu, tadašnja ravnateljica Olga nije ju primila zbog »obiteljskih razloga«. Ostat će velika nepoznanica i tajna koji je razlog takvog zahladnjenja odnosa s Matoševima nakon njegove smrti.

Na veliku žalost velika korespondencija Matoša i njegove Olge nije sačuvana. Ona je trajala još od prvog pisma u Parizu do posljednje dopisnice u noći smrti. Književna vrijednost tih pisama bila bi iznimna, ali povijesna još veća jer bismo puno lakše mogli proniknuti u tajnu jednog odnosa koji je obilježio život našega poznatoga književnika. Koliko bismo samo još zanimljivih detalja mogli saznati u tim pismima? Koliko bismo sliku Matoša mogli izoštriti zahvaljujući pismima koja nedostaju? Već je nakon njihove svađe 1908. godine veći broj pisama uništen. Olga je sačuvala neka pisma iz Pariza, iako mu je rekla da ih je izgubila. Nakon Matoševe smrti od njegova brata Milana tražila je i dobila ostatak sačuvane kasnije korespondencije. Sva pisma uništio je, prema izjavi Olgine prijateljice Olge Dolovčak, Olgin kasniji muž Stjepan, ljubomoran na prošlost svoje supruge. Samo je nekoliko pisama ostalo sačuvano. Milana Vuković Runjić zaključila je u knjizi Proklete Hrvatice, gdje predstavlja Olgu, sljedeće:

...Matoš je i mrtav očito bio opasan suparnik. Pitanje je samo je li ga suprug mogao ukloniti s jedinog mjesta na kojem ga je Olga do kraja čuvala – iz njezina srca.

U godini kada Matoš umire počeo je Prvi svjetski rat. Olga je za vrijeme rata na istom radnom mjestu na Sušaku, gdje je dobila stalno namještenje. Odluka o tome stigla joj je dva tjedna prije nego joj umire zaručnik (3. ožujka 1914). Nakon rata, točnije 11. rujna 1918. godine, Olga se udaje za Stjepana Ostermana, koji je kao profesor radio na sušačkoj gimnaziji. Kraj rata donio je i nestanak onoga strogog zakona o celibatu učiteljica tako da je Olga ušla u brak bez brige za gubitak svog posla. Tko zna što bi se dogodilo da je Matoš doživio taj trenutak?

Literatura

Dorkin, Mladen. »Na tragu života i stvaralaštva A. G. Matoša«.
U: Zadarska smotra, broj 52 (99–119), Zadar: Ogranak Matice hrvatske, 2003.

Galić, Maja. Domovini iz tuđine. Zagreb: AGM, 1999.

Galić, Maja. Matoševa probrana pisma. Omiš: Tiskara Franjo Kluz, 1997.

Häusler, Karlo. Uspomene na A. G. Matoša. Križevci: Gradska knjižnica »Franjo Marković« i Veda, 2002.

Hofman, Igor i Tomislav Šakić, ur. Leksikon Antuna Gustava Matoša. Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 2015.

Jelčić, Dubravko. Matoš. Zagreb: Globus, 1984.

Kapetanović, Davor, ur. Bilježnice. U: A. G. Matoš, Sabrana djela. Zagreb: JAZU, 1973.

Kapetanović, Davor, ur. Pisma. U: A. G. Matoš: Sabrana djela. Zagreb: JAZU, 1973.

Lukežić, Irvin. »Primorske skitnje Antuna Gustava Matoša«. U: Sušačka revija, br.13 (93–108). Rijeka: Klub Sušačana, 2005.

Oraić Tolić, Dubravka. Čitanja Matoša. Zagreb: Ljevak, 2013.

Pranjić, Krunoslav. »Antun Gustav Matoš«. U: 15 dana, broj 46 (6–19). Zagreb: Centar za kulturu i obrazovanje »Zagreb«, 2002.

Pranjić, Krunoslav. »Antun Gustav Matoš«. U: Most (4–27). Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2002.

Vuković Runjić, Milana. Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima. Zagreb: Vuković & Runjić, 2013.

Vuković Runjić, Milana. »Proklete Hrvatice 2«. Zagreb: 24 sata, 2012.

Žeželj, Mirko. Tragajući za Matošem. Zagreb: Matica hrvatska, 1970.