Književno susjedstvo

Tijekom stoljeća hrvatska je književnost, višekratno je isticano, razvila brojne oblike svoga postojanja. U dijalogu sa susjednim kulturama i civilizacijskim zadanostima te u složenim procesima uzimanja i davanja gradila je svoju prepoznatljivost. Uz narodni jezik i njegove izvode te pisma kojima je pisana hrvatska književnost tako ‘živi’ i u drugim jezicima kojima su tijekom stoljeća komunicirali na svojem povijesnom prostoru.

Živeći i razvijajući se u produktivnom dijalogu s drugim kulturama i književnostima, hrvatska je književnost u njima često nalazila poticaje vlastitoj književnoj emancipaciji. I dok je na taj aspekt tradicionalna komparatistika gledala iz ‘kolonijalne perspektive’ i pojave/fenomene naše književne slike doživljavala kao nekritičko oponašanje i shodno tomu nedovoljno vrijedne, novija čitanja i interpretacije u tome vide zalog autonomnog rasta i književnog razvoja po mjeri autentičnih estetskih atribucija i referencija.

Osim u europskom kulturnom i civilizacijskom obzoru, hrvatska se književnost zbog svojih posebnih društvenih okolnosti razvijala i u bližem, susjedskom dijalogu. Tim više jer, osim u nacionalnoj državi, značajan korpus hrvatskoga naroda živi i u susjednim zemljama te ondje gradi oblike svojega identiteta. Odvjetke hrvatske književnosti tako nalazimo u ozračju drugih jezika i kultura, bilo da je riječ o sredinama nastalima raspadom bivše državne zajednice, bilo pak u enklavama zemalja drukčijega ambijenta.

U želji da se upozori na kompleksne dimenzije hrvatske književnosti u susjedstvu, poglavito u složenim i teško dokučivim globalizacijskim procesima, časopis Nova Istra održao je skup/kolokvij pod naslovom Hrvatska književnost u susjedstvu, a rezultate objavio u ovom nadasve vrijednom zborniku. Svjestan da je posrijedi zanimljiva i složena tema, kako u teorijskom tako i u književnom definiranju sadržaja i opsega samoga pojma, Vinko Brešić se u proslovu pita ‘što je to književno susjedstvo’? Uvažavajući geografsku i kulturnu dimenziju prostora, kao aspekte koje tema uzdrži u svojem značenjskom polju, ističe da među navedenim pojmovima postoji visok stupanj međuzavisnosti, što ne znači da se ‘nužno moraju preklapati’. Štoviše, navodi kako »kulturni (prostor) može uvelike nadilaziti geografski, pa i politički i administrativni prostor, može biti premrežen dvjema kulturama i više njih, što se najčešće ‘pokriva’ pojmom multikulturanizma«. U objašnjavanju navedenih pojmova Brešić, nadalje, ističe da je hrvatska književnost od svojih ranih početaka upućena na svoje europsko susjedstvo, te da se priroda tih odnosa mijenjala »ne samo prema oblicima, nego i prema intenzitetu«, što je, s pravom navodi, odredilo i karakter same književnosti.

Pod pojmom susjedstvo Brešić ne predmnijeva (samo) sličnost, nego prije razliku, budući da upravo razlika omogućuje da se ‘entiteti prepoznaju kao identiteti’; riječju, susjedstvo je »ono što nas omogućuje i što nas ovjerava«. Posve je razvidno da u razumijevanje teme Brešić priziva posljednjih godina razvijanu disciplinu u okviru književne znanosti – imagologiju. Baveći se naime vlastitom slikom u ogledalu Drugog/Drugih, imagologija otkriva naš doživljaj i sliku u očima Drugog/Drugih kao bitnu identitetsku/identifikacijsku odrednicu. Drugi, može se reći, nije više protivnik – kakvim je percipiran u starijoj književnoj praksi i razmišljanjima – nego ogledalo nas samih, poglavito što se više ne govori o identitetu nego identitetima, odnosno identitetu kao slojevitoj i dinamičnoj kategoriji a ne jednoj i zasvagda definiranoj društvenoj strukturi. K tome, jer u konstituiranju identiteta ne sudjeluju samo elementi koji ga opisuju nego i oni koji ga dovode u pitanje. Ili, kako veli Brešić u uvodnoj riječi, »na svijet drugoga potrebno se ne samo navikavati, nego ga posvajati i napokon doživljavati dijelom vlastita identiteta«.

Prihvaćajući dakle činjenicu da se hrvatska književnost razvijala u složenim i u još uvijek i do kraja nedovoljno osviještenim odnosima šireg, europskog i bližeg, susjedskog života, hrvatska je književna praksa pred književnu historiografiju postavila i pitanje našeg odnosa prema toj pojavi i oblicima. Jedno od nadasve aktualnih pitanja svakako je i pitanje kakav je odnos hrvatske književnosti u susjedstvu s hrvatskom književnom maticom, ali i kakav je odnos nacionalne književne historiografije prema prinosima hrvatske književne riječi u susjedstvu. Prihvatimo li činjenicu da se naša književna historiografija uglavnom ne može pohvaliti značajnijom integracijom navedenih činjenica u nacionalni književni korpus, nije li primjereno govoriti o našoj književnosti kao književnosti ‘nerealizirana identiteta’ ili su pak posrijedi kompleksniji procesi koje naša književna znanost još nije osvijestila. Naime, u književnoj znanosti već je odavno prihvaćena činjenica da naša književnost pripada književnostima ‘necjelovita korpusa i poremećena kontinuiteta’. Uz nepostojanje svoje samostalne države te česte i dramatične političke lomove i pokrete u nacionalnoj povijesti, kao razlozi tomu navode se i jezici kojima je pisana, podjela na stariju i noviju, na književnost nastalu u domovinskom i izvan/domovinskom prostoru te mnoštvo neriješenih prijepora koji uvećavaju ionako kompleksno izražen njezin književni identitet. Mislim da odgovor na ta i druga otvorena pitanja nije nimalo ohrabrujući, a nažalost, ne bi bio drugačiji ni kada bismo razmatranje proširili i na kategorije imenâ koje književna znanost kolokvijalno podvodi pod pojam ‘sedam smrtnih grijeha’. Jer, kako kritički i sarkastično primjećuje Žigmanov, »promatrano s motrišta hrvatskog iseljeništva i dijaspore, hrvatsku nacionalnu književnost karakterizira tek sporadična integriranost regionalnih hrvatskih književnosti koje postoje izvan domovine. To uzorito vrijedi za književnost nastalu među Hrvatima u ugarskome Podunavlju, među Hrvatima koji danas žive u Mađarskoj i u Vojvodini« (ali podjednako i za druge prostore ‘isključenosti’). Ne od danas, naime, neznatni su sadržaji iz njihove književnosti u prikazima povijesti hrvatske književnosti, kontinuirano zatim nedostaje kritička recepcija njihovih književnih sadržaja, uvelike su isključeni iz prostora nagrađivanja, mali je broj njihovih objavljenih knjiga u Hrvatskoj, izostaje suradnja u časopisima, postoji nevidljivost u prostoru javnosti… Drugim riječima, ova regionalna hrvatska književnost pulsira na hrvatskome istočnom rubu bez čvrstih, trajnijih i strukturalnih navezanosti na književnost naroda u matici, napose onoga u središtu, »odnosno (…) možda je usmjerenost na borbu za vlastito postojanje, dugostoljetna bezdržavnost te odsutnost imperijalnih kodova u vlastitoj kulturnoj praksi uvjetovalo da skučenost u okviru državnih granica bude mjera hrvatstva« (str. 293).

Sve to, gotovo imperativno, govori u prilog aktualnosti teme kojoj je svoja mišljenja kao moguće argumente za rješenje podastrlo sedamnaest književnika, književnih teoretičara, povjesničara, esejista i kritičara. Podsjećamo na neke naglaske.

Jedan od aspekata razumijevanja i upoznavanja ‘književnog susjedstva’ svakako je prevođenje, kako sa stranoga jezika na hrvatski tako i s hrvatskoga jezika na strani jezik. S obzirom na to da je riječ o zahtjevnoj zadaći, a na temelju Krležina eseja Evropa danas, Lj. Avirović – koja je zadužila i hrvatsku i talijansku književnost prijevodima mnogih djela – apostrofira neke od praktičnih poteškoća s kojima se prevodioci susreću, a koje se moraju uvažavati kako bi prijevod ispunio svoju svrhu, a prevođeni pisac dobio recepciju primjerenu vrijednosti i značenju djela. Pri tome ističe nužnu potrebu (dodatnog) školovanja (književnih) prevoditelja i njihovo permanentno književno i prevoditeljsko usavršavanje.

Iako je po svojim literarnim svojstvima upitne vrijednosti, pisanje gotovo nepoznatog fra Joze Župića ima svoju publiku i svoje značenje. Posrijedi je, kako ističe Milan Bošnjak, dobar poznavatelj hrvatske književnosti nastale u njemačkim prilikama i među hrvatskim iseljeništvom, pisanje čije je najveće značenje u »relevantnom faktografskom i dokumentarističkom opisivanju svega onoga važnog za naše sunarodnjake koji žive (ili su živjeli) u Njemačkoj: od odlaska na prekovremeni rad 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, na koji su ih natjerale loše političke i društveno-
-ekonomske okolnosti, preko lakšeg ili težeg snalaženja u novim životnim okolnostima, velikog značenja rada i djelovanja hrvatskih katoličkih zajednica, trajne vezanosti za rodnu grudu, specifičnih životnih vrijednosti, kao i njihovim pogledima na najvažnije fenomene suvremenoga svijeta«. U njegovoj, ali i u književnosti njemu sličnih imena, u prvom planu je »unaprijed zadana poruka koja se želi prenijeti«, dok su likovi/junaci, čija su imena posve konkretna, »posve nebitni za život i za priču; tek služe kao primjer za davanje kršćanske pouke koju većina priča sadrži«. Iz Bošnjakove je interpretacije posve razvidno kako Župićeve priče – a oknjižene su u: Priče iz tuđine, 2003., Čarli, 2006., Bauštelac, 2008., Pijetao u duši, 2009. – svoju publiku imaju uglavnom među (hrvatskim) iseljeničkim pukom kojemu, osim razonode, žele biti i uzdarje i savjet i ohrabrenje u životu za koji drže da je privremen, premda se nerijetko protegne na cijeli radni vijek i šire. U toj književnosti, u kojoj je prepoznati brojne stereotipe karakteristične za pučki i popularni medij, laka čitljivost, bliskost i prisni odnos sa čitateljem te popularan pripovjedački/propovjedački ton sastavni su dio literarne kulture kojoj, naglašava autor, »zasigurno ne nedostaje maštovitih i domišljenih zamisli, dobre volje i plemenitih namjera, koje često bivaju zasjenjene nevještim strukturiranjem priče i neizbrušenim stilom pisanja«. U navedenom pripovijedanju autor otkriva i bliskosti s narodnim duhom, a uz biblijske citate/i citate autora kršćanske provenijencije, nalazi i obilje narodnih poslovica i mudrosti, pa čak i pokoji deseterački ton. Štoviše, nerijetko ga propovjednički glas pripovjedača/kazivača podsjeća na glas pučkoga/narodnoga mudraca u kojega, baš zato što je svećenik!, oni koji ga slušaju ili čitaju imaju neograničeno povjerenje. Vjeruju mu bez iznimke; on je drugi glas njihovih razmišljanja i osjećanja! Tome u prilog svakako je i uporaba jezičnih stilskih osobina, od ikavskih lokalizama i regionalizama do germanizama, arhaizama, posuđenica, turcizama i slično, koje pričama osiguravaju poseban jezični kolorit i atmosferu. Interpretirajući književnost tog, izvan njemačke iseljeničke publike nepoznatog imena, Bošnjak ga uvodi i u svijet naše književnosti legitimirajući ga »stožernim narodnim, pučkim piscem, koji zasigurno ima utjecaja na oblikovanje javnog mišljenja i životnih vrijednosti Hrvata koji žive u Njemačkoj«, a čije priče, napisane u tuđini, zrcale jednu ‘toplu dušu’.

Premda je tijekom povijesti hrvatska književnost imala neprekinut i produktivan dijalog s književnošću druge jadranske obale, interpretacijom ’talijanskih čitanja hrvatske ranonovovjekovne književnosti’ V. Delbianco iznova krijepi Mascionijevu misao da je hrvatska ‘književnost uvijek bila otvorena prema talijanskoj, no talijanska joj kultura nikad nije primjereno uzvratila’. Premda navedena ocjena i u našem vremenu nije izgubila na težini, slavističke katedre, instituti i lektorati trebaju po autorici još predanije i ustrajnije raditi kako naznake danas promijenjenog odnosa prema našoj književnosti u Italiji ne bi bile više izdvojeni slučajevi nego stalna praksa.

U svojem prilogu o hrvatskoj književnosti u BiH Željko Ivanković piše o složenim odnosima što ih tema skupa uzdrži u svojem opsegu, od odnosa hrvatske književnosti u BiH s hrvatskom književnosti u cjelini do odnosa hrvatske književnosti u BiH prema ostaloj književnosti u BiH, oprostorujući navedenu složenost tematiziranjem aktualnih edicija, izbora, panoramskih pregleda, antologija i dr. Koliko je riječ o složenom problemu vidi se, prema autoru, i u različitim pogledima na njegovo rješenje, pa nije čudno da ga »primjerice, Hrvati iz Zagreba vide na jedan način, Hrvati iz Sarajeva na drugi, ali nije drukčije (drukčije po tipu različitosti!) ni kad se na cijeli problem gleda iz perspektive Splita, Osijeka, Rijeke ili, pak, Mostara. Bit će da mnogi taj problem, dakako, s različitim odčitavanjima, vide ili doživljavaju kao zagrebački, i to, dakako, karikiramo, u okviru granica, tj. krajnjih odredišta zagrebačkog tramvajskog prometa (ZET-a)«. I dok ‘službeni književni Zagreb’ ne vidi i ne prepoznaje hrvatsku književnost izvan zagrebačkih granica, pisci izvan Zagreba, u pravu je Ivanković, to vide kao »diskriminaciju prouzročenu bahato uzgajanom neinformiranošću, nezainteresiranošću, dakle nečitanjem«. Da se navedeni problem sagleda i kritički osvijesti, a u novije vrijeme je i dodatno usložen, traži potrebu zrelog suočavanja s pitanjima što ih je stavio na red hrvatske književnosti, ali i zajednice u cjelini.

Na podlozi Antologije sodobne manjšinske in preseljenske književnosti v Sloveniji Z. Kovač piše o ‘međukulturnoj književnosti’ i književnom dijalogu, apostrofirajući da ‘sinergija jezika i kultura’ te međusobna ‘empatija i otvorenost’ mogu ostvariti dragocjene rezultate kako prema ishodišnom tako i prema novom kulturnom kontekstu, a Ž. Lovrenčić, apostrofirajući hrvatske pjesnikinje u inozemstvu, progovara o pjesništvu gradišćanskohrvatske pjesnikinje Doroteje Zeichmann Lipković, u čijoj osjećajnosti, uz emocije ljubavi, prijateljstva i ljepote, otkriva i rodoljubne glasove i raspoloženja.

U razmišljanjima o književnoj baštini A. Lučić otkriva njezine brojne manifestacije i oblike prizivajući u razmišljanja imena nacionalnoga pjesničkog i književnog imaginarija. I dok J. Lužina, posvećujući svoj tekst Gani Todorovskom, govori o dugoj tradiciji hrvatsko-makedonskih književnih odnosa, Z. Medve nudi pregled recepcije suvremene hrvatske proze u Mađarskoj, naglašavajući kako je posrijedi ipak ‘fragmentarna slika’, Milorad Nikčević nudi ‘panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književno-
-kulturnih veza’ spominjući književnost Boke i F. Alfirevića, V. Vide, ali i odjeke Domovinskog rata u književnosti J. Brkovića, Koprivice, u slikama D. Popovića i V. Stanića te drugih autora crnogorskih korijena, udruga i sl.

Svoj prilog temi Stojević vezuje uz pjesništvo Franca Rottera i njegovu poemu Croatia liberata s podrobnom interpretacijom njezinih sadržaja, a Đ. Strsoglavec podastire prijevode značajnih hrvatskih djela na slovenski od 2000. do 2014. godine.

Posebno opsežan članak na temu književnosti u susjedstvu piše Đ. Vidmarović o književnosti Hrvata u Boki kotorskoj, podastirući brojne činjenice koje rječito govore o hrvatskom karakteru Boke. Podsjećajući na knjige i naslove napisane posljednjih godina, Vidmarović ističe kako se o hrvatskoj književnosti u Boki ne može govoriti kao o književnosti u dijaspori jer »bokeljski Hrvati nisu dijaspora«, nego su »domicilno pučanstvo« i »(danas) autohtona nacionalna manjina«, »malena i k tome arhipelaški locirana nacionalna manjina« koja je stvorila »blistavu kulturu i civilizaciju koja je integralni dio kulture cijeloga hrvatskoga naroda«, a zbog »političke stvarnosti pripada Državi Crnoj Gori«, da (bokeljski) Hrvati »spadaju u red vrlo ugroženih etničkih manjinskih kolektiviteta« izvrgnutih procesima asimilacije. Pri tome posebno ističe odgovornost Republike Hrvatske da »kao država matičnoga naroda, ima moralnu obvezu učiniti maksimalan napor kako ne bi došlo do nestajanja bokeljskih Hrvata kao manjinske zajednice, odnosno njihova svođenja na nekoliko desetaka koji bi služili za razne manipulacije«. Tomu rječito u prilog govore i nedavni prijepori oko ‘bokeljske mornarice’.

U zborniku dva nadasve opsežna i poticajna članka iz pera su Sanje Vulić. U prvom piše o književnosti Hrvata u Mađarskoj, u drugome o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj, a implicitna im je poruka da treba nastojati, više nego što je to slučaj do sada, na cjelovitom popisu i opisu te integriranju i u matični nacionalni korpus kojemu su prinos i kulturno i književno obogaćenje.

Posljednji prilog o temi jest onaj Tomislava Žigmanova. Premda skromno označen crticama, u njemu su – na podlozi hrvatske književnosti u Vojvodini – tematizirane ključne odrednice što ih tema književnosti u susjedstvu sadrži u svojem opsegu i u svojem sadržaju. Poruka da »hrvatska književnost još uvijek u samorazumijevanju vlastitoga prostora, određenju strukturnih činitelja te situiranju i interpretiranju sadržaja uvelike i u brojnim područjima ne uračunava po pravilu one svoje sastavnice koje postoje izvan državnih granica Hrvatske«, držimo, gotovo imperativno traži sustavnu i cjelovitu promjenu navedenog odnosa. Umjesto mazohističke samodostatnosti i uživanja u statusu žrtve, čega smo svjedoci, nužno je kreativne energije hrvatskoga književnoga bića usmjeriti na integriranje svih književnih činjenica u korpus nacionalne književnosti i kulture. Hrvatska književnost, ali i njezina književna historiografija, treba i mora biti mjesto okupljanja i legitimiranja svih njezinih, književnim i književno-povijesnim jezikom osnaženih sadržaja, a ne ekskluzivan prostor na koji jedni polažu pravo, a drugi su nužno isključeni. Hrvatska književnost u susjedstvu u tom smislu mora biti integrirana u hrvatsku književnu zbilju kojoj su, iskustvom drugoga ili drugačijega, i proširenje i obogaćenje. Zadaća je to svih čimbenika – i pojedinaca i institucija – koji hrvatsku književnost i kulturu drže svojom obvezom ili sadržajem vlastita legitimiranja.

A upravo je to prava dimenzija zbornika i kulturološko opravdanje njegova tiskanja!