Kneginja Maruša. Žene, supruge, vladarice u ranom srednjem vijeku

Kad je devedesetih godina devetnaestog stoljeća fra Lujo Marun, »otac starohrvatske arheologije«, istraživao lokalitet Crkvinu u selu Biskupija oko 7 kilometara jugo­istočno od Knina, kao najprestižniji nalaz na tom do danas možemo reći najznačajnijem i najbogatijem ranosrednjovjekovnom nalazištu u Hrvatskoj, pokazali su se ukopi u trodijelnom prostoru predvorja bazilike iz devetog stoljeća. U tri sarkofaga sahranjeni su muškarac i žena u zrelim godinama života i jedan mladić, a u još dvije poznate grobnice dva dječaka. Po bogatim nalazima još od fra Marunovih vremena prevladava mišljenje da je riječ o članovima kneževske obitelji. Posebno je spektakularan bio nalaz kostura iz sarkofaga u sjevernom dijelu – muškarca srednjih godina koji je prema Marunovim bilješkama bio u potpuno sačuvanoj odjeći i obući, te pripadajućim ukrasima, od kojih su danas ostale sačuvane samo pozlaćene brončane ostruge i dijelovi kopči remena kojima su bile pričvršćene na obuću. Slične su ostruge nađene i u grobu dječaka na istom mjestu. Ti sjajni nalazi te položaj ukopa naveli su historiografiju na zaključak da je riječ o grobovima kneževske obitelji iz devetog stoljeća. Fra Marun je smatrao da je riječ o grobu kneza Branimira i njegove obitelji, a takvo mišljenje još uvijek ima sljedbenika u uglednim stručnim krugovima i danas iako se u međuvremenu javila i teza da je riječ možda i o Trpimiru, odnosno nekom iz tog vremena. Naravno, sve to ostaje samo u sferi nagađanja.

Pomalo u sjeni tih sjajnih ratničkih nalaza ostali su nalazi povezani s pokojnicom. Njezin sarkofag u kojem je izvorno pokopana nije sačuvan, kosti, danas izgubljene, nađene su ispod sarkofaga, a jedini trag koji je ostao su dvije srebrne pozlaćene naušnice s umetcima, danas izgubljenim, od staklene paste ili možda i od dragoga kamenja, visine 6,8, a širine 6 centimetara – sljepoočničarke (tzv. tip sljepoočničarki s jednom jagodom) koje se nisu nosile na uhu, nego ovješene o vrpcu oko čela ili upletene u kosu. Danas se čuvaju s drugim nalazima s lokaliteta u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Možda je to jedini materijalni trag kneginje Maruše.

Hrvatske vladarice

Ovo je možda ilustrativan primjer omjera količine ostataka – materijalnih, a i pisanih, koji su ostali iza člana i članice vladarskog para, ali i pozornosti koja im se donedavno u historiografiji posvećivala. Doista, ono što znamo o suprugama hrvatskih vladara jako je malo. Otprilike je poznato po jedno ime po stoljeću – Maruša, Branimirova supruga u 9. stoljeću, Jelena, supruga Mihovila (Mihajla, Mihaela) Krešimira II. i majka Stjepana Držislava u 10. stoljeću, te Jelena Lijepa (Lepa) iz dinastije Arpadović, supruga kralja Zvonimira u 11. stoljeću. Uvjetno njima možemo možda pridružiti i Ventescelu, suprugu panonskoga kneza Braslava, koji je kao franački vazal vladao i između Drave i Save prije dolaska Mađara. Osim njih u izvorima se referira i na Muncimirovu suprugu odnosno ljude u njezinoj službi te na hrvatsku patricisssu zarobljenu od Normana za koju se smatra da je bila najvjerojatnije supruga Krešimira III. Pozornost je prije nekoliko godina pobudio i fragmentarni natpis s Klisa prema kojem je identificirana i kraljica Domaslava, ali o tome su u historiografiji još uvijek podijeljena mišljenja i natpis još čeka svoju valorizaciju. Unatoč tim malobrojnim podatcima, zanimljivo je da je jedini sačuvani epitaf pripadnika vladarske obitelji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj glasoviti epitaf kraljice Jelene iz Solina iz 976. godine koji je našao don Frano Bulić po podatcima iz djela splitskoga srednjovjekovnoga kroničara Tome Arhiđakona. Taj je epitaf pomogao riješiti jedan važan genealoški problem i povezivanje imena hrvatskih vladara, ali, kako ćemo iznijeti malo poslije, baca svjetlo i na ulogu vladarice u tadašnjem društvu.

Evangeliarium, f. 102v, Cividale del Friuli, Museo Archeologico Nazionale, Archivi e Biblioteca, Cod. CXXXVIII, uz dopuštenje Soprintendenza per i beni storici, artistici ed etnoantropologici del Friuli Venezia Giulia - MiBACT

Za Marušu znamo također po jednom vrlo značajnom nalazu, ona je spomenuta u tzv. Čedadskom evangelijaru. Riječ je o knjizi u kojoj su tekstovi četiriju evanđelja, a koja se štovala u ranom srednjem vijeku kao relikvija, jer se vjerovalo da ju je, ili barem ono svoje evanđelje, napisao osobno sveti Marko, evangelizator sjevernog Jadrana. Čuva se u Cividaleu (Čedadu), zbog toga i ime, a danas prevladava mišljenje da se u 9. i 10. stoljeću nalazila u samostanu San Canzio d’Isonzo. U to vrijeme najvećeg štovanja u nju su upisivali imena najuglednijih hodočasnika pa je tako u njoj zapisano i ime kneza Trpimira i njegova sina Petra, spomenutoga panonskoga kneza Braslava, njegove supruge Ventescele i njihove pratnje, te kneza Branimira s vladarskom titulom comes (knez, princ) i njegove supruge Mariose cometisse, u kroatiziranoj verziji Maruša. Akademik Lujo Margetić smatrao je da se na temelju drugih izvora može zaključiti da se Branimirovo hodočašće dogodilo 880. godine, kada je i ninski biskup Teodozije otišao na posvećenje akvilejskom patrijarhu.

Vladareva supruga i partnerica u vlasti

Možda je razumljivo da je podataka o ženama u vladarskoj obitelji malo u odnosu na muškarce. Monarhija je uvijek i svuda privilegirala mušku vlast i žene su ostvarivale vlast obično uvijek u nekom odnosu prema muškarcu i uz privolu muškarca ili grupe muškaraca. Kralj je onaj koji vlada i svoju vlast ostvaruje osvajanjem – oružanom silom, odnosno nasilnim putem. I sam je Branimir došao na vlast pošto je Zdeslav, Trpimirov sin, bio ubijen, a da to nije bio jedini takav slučaj u tom razdoblju upućuje jedan od zaključaka splitskoga koncila iz 925. u kojem se upućuje da ako u narodnoj buni bude ubijen vladar zemlje, moraju oni koji se osjećaju krivima zaštićivati njegovu ženu i djecu. Vladar je primarno vojskovođa, predvodnik svojih ratnika na bojnom polju. Osim osvajanjem/vojevanjem, kralj ili knez (vladar) može to doduše postati i nasljeđem oca ili brata. Identitet vladarice uvijek je pak povezan s njezinim položajem u obitelji, osobito u odnosu na muške članove obitelji – ona je supruga vladara ili njegova udovica, majka budućeg ili sadašnjeg vladara. Može kao takva u toj ulozi imati i ulogu regenta te vladati barem neko vrijeme u punom smislu riječi pa i sprečavajući katkad onoga koga zamjenjuje da preuzme odgovornost. Kao kći vladara, žena može i naslijediti zemlju iako joj ta uloga može biti osporena od muških srodnika. Međutim, njezina se uloga ne svodi samo na ulogu u obitelji. Upravo zato što je monarhijski oblik vladavine uvijek obiteljski, uloga vladareve supruge, udovice ili majke jako je bitna i promjene koje u društvu doživljava institucija braka, nasljeđivanja, majčinstva uvijek utječu i na njezin položaj i ulogu u državi. U vrijeme kad se vlast u kršćanskoj Europi polako stabilizira i uspostavljaju vladarske dinastije, uloga legitimnog prijenosa vlasti na nasljednike u istoj obitelji, osobito s oca na sina, postaje ključna, pa je zato uloga žene u mirnom prijenosu vlasti unutar iste obitelji nezamjenjiva.

Upravo tijekom devetog stoljeća Crkva još jače počinje naglašavati instituciju kršćanskog braka. Poznato je da su u prvim stoljećima kristijanizacije europski novopokršteni vladari – npr. Merovinzi, prakticirali katkad i poligamiju ili serijsku monogamiju, a u germanskom je pravu postojalo više vrsta bračnih, ili bolje rečeno, partnerskih zajednica, od kojih su se neke mogle lakše razvrgnuti nego druge. Mnogim se budućim vladarima tolerirala u mladenačkim godinama takva vrsta veze iz koje su se mogli roditi i potomci (primjer brak Karla Velikog i Himiltrude, iz kojeg je potekao Pipin Grbavi), ali koja je poslije mogla biti lako zamijenjena prikladnijom koja im je donosila značajnije obiteljske veze, bogatstvo i utjecaj (pa je tako Karlo zamijenio Himiltrudu kćeri langobardskoga kralja, a nju poslije Hildegardom). Politički razlozi ili nerađanje nasljednika mogli su dovesti do relativno lake zamjene žene drugom. Upravo tijekom devetog stoljeća Crkva počinje jače inzistirati na elementima kršćanskog braka kao što su monogamija, nerazrješivost (doživotno trajanje braka bez obzira na to ima li u njemu djece ili ne), te također i na zabrani brakova među srodnicima. Tako pozicija legitimne vladareve supruge postaje jača i njezin položaj sigurniji iako, kako neki povijesni primjeri pokazuju, nikad baš potpuno siguran. U drugoj polovici 9. stoljeća veliku je buru u Europi pobudio pokušaj kralja Lotara II., kralja Lotaringije, da se riješi supruge Theutberge kako bi se oženio ljubavnicom Waldradom, s kojom je imao djecu. Papa Nikola I. to nije htio dopustiti i slučaj je doveo do opsade Rima, ekskomunikacije kralja i smjene više biskupa, a u njega su se uključili susjedni vladari Karlo Ćelavi i car Ludovik. U konačnici je doveo do podjele Lotaringije (zemlje koja je obuhvaćala današnje Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg te dijelove Porajnja i Alzasa i Lorene) nakon Lotarove smrti, jer njegova djeca s Waldradom nisu bila priznata kao zakonita. Sretan ili nesretan brak mogao je promijeniti kartu i povijest Europe. Ipak,u načelu je jasna definicija legitimnog braka zapravo pogodovala miru u državi i mirnom prijenosu vlasti, jer postaje jasnija i pozicija vladareva nasljednika – to može biti samo potomak iz zakonitog, nesumnjivo u Crkvi priznatog braka. Sprečavaju se kaotične situacije u kojima se braća ili polubraća iz raznih veza i njihove majke bore za vlast i utjecaj nad vladarom. Kraljica tako legitimizira kraljevu vlast koja će se nasljednim putem prenijeti na sina kojeg će roditi. S obzirom na to da nema više mogućnosti lake zamjene, izbor vladareve supruge i majke budućeg vladara postaje još bitniji i njezine obiteljske veze, odnosno bogatstvo i utjecaj njezine obitelji postaju sve važniji. Njezin status kao kraljeve jedine zakonite partnerice u braku i vladanju (consors regis u izvorima) potvrđuje se i adekvatnim ceremonijalom. Upravo u drugoj polovici 9. stoljeća javit će se i praksa svečane krunidbe vladarice uz mazanje posvećenim uljem kao i kralja, prvi put na krunidbi supruge Karla Ćelavog Ermentrude 866. Od tog vremena kraljica nosi i kraljevske simbole vlasti i očekuje se njezina prisutnost uz kralja u javnim ceremonijalnim dužnostima i skupovima pa čak i takvim kao što su crkveni koncili. Kraljica mijenja kao regent kralja u njegovoj odsutnosti, prisutna je i odobrava njegove odluke. Zanimljivo je da je izraz consors regis koji se poslije isključivo veže uz vladarice izvorno bila titula koju su nosili suvladari muškarci, partneri u vlasti.

Uloga kraljice na dvoru

Kako je monarhija funkcionirala po obiteljskom modelu, a u domaćinstvu je žena imala najznačajniju ulogu, tako je i kraljica bila zadužena za materijalno funkcioniranje vladarskog dvora, za honestas palatii. Brine se o kraljevskom ruhu i nakitu i regalijama, nadzire dvor te se brine da je sve spremno za kraljevske posjete i gozbe. Kraljica je imala i vlastite službenike i dostojanstvenike u tom smislu. Tako se u Muncimirovoj ispravi iz 895. spominje i nekoliko dvorskih dostojanstvenika u kraljičinoj službi – kneginjin župan (zupano comitisse) i kneginjin mačonoša (macerario comitissae). S razvojem administracije kraljičina se uloga kao nositeljice neposredne odgovornosti kroz stoljeća u tom smislu donekle smanjuje, ali još uvijek je ona kao zamjena kralja u nekim slučajevima najzastupljenija (primjer Bele IV. i kraljice Marije).

Kraljica kao posrednica i mirotvorka

Kraljica je kao osoba intimno najbliskija kralju imala tradicionalno važnu ulogu i kao posrednica između kralja i podanika. Nije se radilo samo o neformalnom utjecaju na kralja nego o nečemu što se smatralo kraljičinom vrlo važnom, čak i službenom ulogom i zadaćom koja se od nje očekivala. U tome je kraljica imala i duhovne modele, u prvom redu Djevicu Mariju kao zagovornicu vjernika pred Kristom, te svjetovniji biblijski uzor kraljicu Esteru kao zagovornicu židovskog naroda pred perzijskim vladarom Ahasverom. U tom smislu je kraljičino posredovanje i mol­ba za milost u nečiju korist zapravo služila i da kralj može preispitati svoju odluku i promijeniti mišljenje, a da ne izgubi na vlastitom autoritetu i ne pokaže se slab. Radilo se zapravo o muško-ženskoj podjeli posla kralja i kraljice kao oca i majke kraljevstva – kralj je bio autoritativan lik koji dijeli pravdu i kažnjava krivce, kraljica je u ulozi molitelja omogućavala kralju da pokaže milost, a da ne izgubi pred podanicima na ugledu i strahopoštovanju. Njegova je riječ kao muškarca i kralja bila zadnja. Jedna od interpretacija teksta na nadgrobnoj ploči kraljice Jelene navodi da je ona donijela mir kraljevstvu. U tome se možda može vidjeti uloga kraljice kao posrednice i mirotvorke, a neki interpretiraju i da je riječ o posredništvu između njezina muža Mihovila Krešimira i sina Stjepana Držislava. Naravno, postojala je i mogućnost da promatrači neprijateljski raspoloženi prema kralju ili kraljici tumače kraljicu kao manipulativnu i podmuklu u svojem utjecaju na kralja slabića, u čemu su također mogli naći biblijski uzor u zloj Jezabeli.

Časoslov opatice Čike – Liber horarum Cichae, abbatissae Monasterii Sanctae Mariae monialium de Iadra (Bodleian Library, Oxford)

Hrvatska kraljica Jelena se na svom epitafu navodi i kao majka siročadi i zaštitnica udovica. O tome je posebno pisao Željko Rapanić, koji termine mater pupillorum i tutor viduarum nije smatrao njezinom osobnom vrlinom ni općim mjestom retoričke pohvale, nego gotovo službenim nazivom koji svoje podrijetlo vuče još od kasnoantičkoga rimskog prava kodificiranog u Justinijanovu zakoniku (Codex Iustinianus), a koji bi preko dalmatinskih gradova dospio i u pravni sustav hrvatske države. Dužnost je kraljice da kao vladarica i majka zaštićuje ugrožene i bespomoćne kategorije stanovništva – udovice i siročad koji nemaju muške članove obitelji koji se za njih brinu. Kralj i kraljica su svojem narodu, a posebno ugroženim kategorijama stanovništva, roditelji i zaštitnici sa zadaćom da se za njih brinu i da ih štite. Takva uloga vladara spominje se i u zavjernici kralja Zvonimira papi Grguru VII., gdje obećaje da će štititi siromahe, udovice i siročad.

Kraljica kao podupirateljica kršćanstva. Sveta kraljica

U ranom srednjem vijeku posrednička uloga kraljica vidljiva je posebno u kristijanizaciji Europe, u kojoj su imale važnu ulogu. Poznat je primjer Klotilde u preobraćenju muža kralja Klovisa i na taj način i u kristijanizaciji Franaka. U slavenskom svijetu sličan je primjer Dubravke i Mieszka I. u Poljskoj. Kao inspiracija takvog djelovanja često se citirao stih iz poslanice svetog Pavla Korinćanima (7,14): »Jer muž nevjernik posvećen je ženom«. Razvila se idealna slika/uzor pobožne vladarice koja preobraćuje muža ili ga učvršćuje u vjeri. Mnoge su vladarice osnivale i financirale samostane, u koje bi se nekad i same povukle kao udovice ili bi u njih smještale svoju djecu, brinule su o relikvijama i svetištima. Uzor im je bila sveta Helena, majka cara Konstantina, koja je pronašla relikviju Svetoga Križa. Kraljice koje su živjele pobožno na glasu svetosti čineći dobra djela i pomažući Crkvu činile su još jednu dopunu i nadoknadu za muško vladanje koje je često bilo povezano s ratom i nasilnom svakodnevicom u ranom srednjovjekovlju iako ne baš kompatibilnom s kršćanskim idealima. Naravno, radilo se o idealnoj slici u koju se i neke supruge vladara nisu uklapale. Poznat je primjer Šarolt, supruge mađarskoga kneza Geze potkraj 10. stoljeća, majke svetog Stjepana, za koju se u kronikama navodi da je puno pila, jahala kao muškarac i čak imala reputaciju da je osobno ubila čovjeka.

Podizanje crkava i samostana imalo je vezu i s još jednom važnom ženskom ulogom – čuvarica obiteljske memorije, sjećanja, osobito liturgijskog sjećanja na pokojnike u obitelji. One su o tome podučavale i djecu. Ti spomenuti elementi prisutni su na već spomenutoj ploči kraljice Jelene, za koju se zna prema svjedočanstvu Tome Arhiđakona da je podigla crkve sv. Marije i Stjepana u Solinu, u kojima su za sahranjene hrvatske vladare molili benediktinci.

Žene i pismenost u srednjem vijeku

Na kraju može se spomenuti i još jedan manje poznati fenomen vezan uz žene iz vladarskih krugova. Zbog svoje uloge kao odgojiteljice vladara, čuvarice obiteljske memorije te podupirateljice Crkve, često su bile i pismenije od svojih muževa. Iako o tome nemamo izravnih svjedočanstava iz kruga same hrvatske vladarske obitelji, imamo od njihovih rođakinja, Čike i Većenjege iz obitelji Madijevaca, za koje se zna da su bile u srodničkim vezama s Trpimirovićima, a koje su i njihovom potporom osnovale glasoviti benediktinski samostan Sv. Marije u Zadru. U Oxfordu i Budimpešti čuvaju se primjerci za njih pisanih knjižica namijenjenih osobnoj pobožnosti, za koje je istraživač koji im je posvetio najviše vremena, Marijan Grgić, smatrao da je riječ o primjercima prvih časoslova u Europi. To dokazuje da su mogle čitati latinski, jezik obrazovanih krugova srednjovjekovne Europe.

Revalorizacija uloge žena u srednjovjekovnoj povijesti hrvatskih prostora i njihovo izvlačenje iz stereotipa pasivnih domaćica i ambicioznih, a nekompetentnih zlica vođenih strašću, koji se povlači još iz 19. stoljeća, i dalje je zadatak suvremene hrvatske historiografije.n

Literatura

Delonga, Vedrana. Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Split, 1996.

Earenfight, Theresa. Queenship in Medieval Europe. New York, 2013.

Karbić, Damir. »Razvoj političkih ustanova«. U: Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, 89–122. Zagreb, 2015.

Nikolić, Zrinka. Rođaci i bližnji. Dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku. Zagreb, 2003.

Nikolić, Zrinka. »Madijevci: primjer obitelji dalmatinske gradske elite u desetom i jedanaestom stoljeću«. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 23 (2005): 1–24.

Nikolić Jakus, Zrinka. »Privatni život«. U Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, 323–342. Zagreb, 2015.

Petrinec, Maja. Groblja od 8. do 11. stoljeća na području ranosrednjovjekovne hrvatske države. Split, 2009.

Radić, Frano. »Grobna raka iz starohrvatske biskupske bazilike Sv. Marije u Biskupiji kod Knina, i u njoj nađeni mrtvački ostaci«. Starohrvatska prosvjeta 2 (1896) 2: 71–86.

Rapanić, Željko. »Mater (pater) pupillorum tuturque viduarum«. Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 3, Zagreb, 1980.

Rapanić, Željko. »Ponovno o epitafu kraljice Jelene«. Opuscula archaeologica 23–24 (2000) 1: 309–315.