Između dva sna (Ulomak iz romana)

PROVINCIJSKI BOGOVI

Odluka da otputuje došla je naglo. Bila je povezana s tragičnim događajem koji se zbio kad se konačno skrasio, a posao mu krenuo. Htio se i oženiti. Međutim, često su naši planovi i odluke u rukama sudbine vezani uz živote drugih ljudi, ponekad onih koje jedva poznajemo, a ponekad i onih koje smo prigrlili tijekom života.

Tako mi je moj prijatelj Petar pričao o svom povratku kući i želji da se napokon smiri. Dio priče mi je ispričao u dva dana, dok je bio kod mene u Zagrebu. Već nakon prvog dijela priče u meni se ugnijezdila misao. Nisu li svi ti neobični likovi, čiji se životi prepleću slučajno ili sudbinski, zapravo gurani jedno prema drugom odnosima kojih do kraja nisu ni svjesni i nisu li svi oni zapravo nosili u sebi svog provincijskog boga?

Već sljedećeg dana nakon Petrova odlaska otvorila sam ladicu komode u koju sam spremila portrete koje je Petar naslikao i koje mi je ostavio na čuvanje. Toliko su me te dvije slike opčinile da nisam mogla skinuti pogleda s njih. Gledajući ih, tonula sam u razmišljanje. Misli su me vukle poznatim slikama Petrova zavičaja koje su mi ostale u sjećanju nakon jednog putovanja po njegovu kraju. U njima sam vidjela Petra i Vanju, Tomu i Dijanu te malog Davida. Zatim sam počela zapisivati ono što mi je ispričao Petar, ali i ono što su mi govorile slike. Pisanje me cijelu zaokupilo, tim više što mi je došlo kao dar s neba, nakon prometne nesreće, čije su posljedice bile trajna uznemirenost i osjećaj izgubljenosti u vremenu i prostoru.

Sa mnom se nešto čudno događalo, nešto što sebi nisam mogla objasniti. Često bih se začudila nekim svojim novim mislima i zaključcima, strahovima i strepnjama koje kao da nisu dolazile od mene, kao da se neka druga osoba u trenutku moje nepažnje polako ušuljala u moje tijelo, um i srce i potisnula ono moje dosadašnje ja koje bih osjećala još samo kao gorku kuglicu uznemirenosti u prsnom košu, dok bih nepravilnim disanjem priznavala sama sebi svoju nesigurnost u sebe i u sve što me okružuje. Priča je, dakle, došla i kao dar s neba i kao lijek. Slamka spasa koju je prigrlila moja uznemirena duša.

I.

PETROV POVRATAK

Nakon dvije godine Petar se napokon vratio kući. Razmišljao je o vremenu i prostoru, o putovanjima, o svim onim gradovima u kojima je u posljednje vrijeme boravio. Gledao je krajolik i prisjećao se raznih dogodovština, prepoznavao je ono što je već po tko zna koji put vidio. U ruci je držao igraće karte, pogledavajući ih kao da se hoće uvjeriti da se nisu nekim čudom pretvorile u nešto drugo, nepredviđeno, a onda bi opet zaneseno gledao krajolik, izgovarajući sasvim tiho, polako: »Vraćam se kući«.

Već vidi, već predviđa situacije i odnose u svojoj obitelji što se godinama nisu mijenjali.

Nakon svih njegovih povrataka, bilo kraćih ili duljih, koji su trajali po godinu i više, uvijek se vraćao u onu sigurnu kolotečinu u koju bi kao po navici ulazio s osjećajem da sve što je na svojim putovanjima proživio unosi u nju, kao da svoja iskustva, boli, razočaranja vješa o vrata konobe u kojoj bi zatim po nekoliko sati sjedio i ispijao domaće vino što ga je otac pravio, kao da svoje uspomene na gradove u kojima je ostavio dio sebe pohranjuje do svog uzglavlja te bi mu se ponekad činilo, dok bi tako u svom krevetu o njima maštao, da nikada u potpunosti nije pripadao njima i da je jedan njegov dio ostao u kući u kojoj je odrastao. Sada se ponovno vraća, ali i sluti da će povratak biti drugačiji, sluti to cijelim svojim bićem, osjeća nešto što do sada nije osjećao, želju da se napokon smiri i nešto korisno učini za sebe, za svoju obitelj, da im bude na ponos, da napokon osjeti kako pripada sredini iz koje je poniknuo.

U ruci još jače stisne karte te baci letimičan pogled na njih. Izrađivat će karte, darovne vrećice, čestitke i pozivnice za vjenčanja, krštenja, prve pričesti i krizme. Tako se neće rastajati od papira i olovke, a ipak će lijepo zarađivati i sasvim pristojno živjeti. Jer što raditi, ako ne slikati?

Otkad zna za sebe, samo ga je to zanimalo. Uranjao je u svijet crteža i boja svaki put kad god bi se osjećao osamljeno i daleko od svojih prijatelja, svaki put kad bi ga osjećaji toliko preplavili, pa bi on, vođen njima i nemirom kao njihovim putokazom, nalazio mir u olovci i u potezima kistom po hrapavoj površini papira.

Autobus je ulazio u grad. Sunce je obasjalo brdo i staru crkvicu na vrhu. Odmah ispod ugledao je zvonik nove crkve, da bi se zatim, kao da isplovljava iz sumaglice jesenjeg smiraja, između visokih kestenova pred njim pojavio Kip paloga hrvatskog vojnika.

Autobus još malo produži pa stade. Vrata se otvoriše. Zazvoni Zdravomarija i on se prekriži. S nevelikom putnom torbom preko lijevog ramena uputi se prema unutrašnjosti grada. Osjećao se iznimno sretnim, znajući da se nalazi na svom terenu. Baš kao mali bog obogaćen iskustvom što ga je tijekom vremena prikupljao po velikom svijetu.

Nemirno i nestrpljivo uočavao je promjene u gradu koji je u međuvremenu narastao. Zastao bi začuđeno pred nekim novim izlogom ili novom zgradom, na mjestu na kojem je nekada bilo igralište, u trenutku ne znajući gdje je, jer ga je umor već dobrano iscrpio. Pokušavao je smjestiti sve te nastale tvorevine u sliku sjećanja, a njena bi oštrina blijedjela pred slikama sadašnjeg trenutka.

II.

BRIŠKULA

Ispred kuće za vrtnim su stolom sjedile četiri starije žene i kartale se. Glasno su se smijale i prepirale. Igrale su briškulu. Do njih na travnjaku igrala su se dva dječaka od četiri i pet godina. Mlađi je u ruci držao lopaticu te bi povremeno s omanje hrpe u plastični kamion ubacivao pijesak i kamenčiće, ali i zemlju koju je kopao oko cvijeća, tako da je jedan cvijet prelomljene stabljike gotovo polegao na travu, a dječak, zamazan zemljom, lizao ju je jezikom i bacao oko sebe, dok je drugi, prebačen preko ograde, mahao autima koji su prolazili u oba smjera. Poneki začuđeni vozač, kada bi ga ugledao, u trenu bi ispustio volan, a jedan je čak prešao na drugu stranu ceste i u zadnjem trenu izbjegao sudar. To žene nisu vidjele, nisu se obazirale na zvukove automobilskih truba kojima su vozači iskazivali negodovanje.

Najednom zazvoni mobitel na stolu i sve četiri učas umuknuše. Sijeda žena, viša za glavu od svojih kolegica, nezadovoljno uze mobitel u ruku. Mora poći kući, kći dolazi ranije s posla.

»Da bar ovu partiju odigramo do kraja«, nezadovoljno će punašna žena s kojom je igrala u paru.

»Ne mogu, znaš da ne mogu«, sjetno joj uzvrati visoka žena.

»Nismo samo za danas. Sutra dođi u tri«, reče treća, mršava i sitna ženica, domaćica neobičnog skupa.

Ona prva uze stresati prašinu s odjeće mlađeg dječaka, a lice mu obrisa vlažnom maramicom. Pitala se nije li se nešto dogodilo, kad se Dijana vratila ranije s posla.

A Dijana je nestrpljivo čekala na vratima prizemnice, pa kad ugleda nju i dijete, razvuče usne u širok osmijeh te im stade mahati.

Prije dvije i pol godine Dijani je poginuo muž u automobilskoj nesreći. Pretjecao je kamion, jer je kasnio na posao. Tog zlosretnog dana prvi put je vodio Davida u vrtić i trebao se upoznati s tetama, ostaviti broj mobitela, proviriti u igraonicu, obećati Davidu mnogo igračaka koje će mu kupiti ako bude dobar i ne bude tog dana plakao, na kraju se još pozdraviti s Davidom i odgojiteljicama, na polasku im se nasmiješiti i to sve onako normalno, kao da se njemu nikamo ne žuri. Na izlazu je još jednom mahnuo Davidu. Posljednji put.

I ta će slika dječaku, iako je bio još sasvim malen, ostati u sjećanju.

Jednog jutra, nekoliko dana nakon tragedije, dječak je iz kreveta radosno dotrčao majci u kuhinju.

»Mama, sanjao sam tatu! Mahnuo mi je, sigulno ce blzo doci!« To je bila kap koja je prelila čašu. Dijana se počela tresti i nezaustavljivo plakati. Nakon nekoliko dana preselila se k majci.

Premda nitko u ničiju dušu ne može zaviriti, ipak majke mogu naslutiti bol koja se krije u njihovu djetetu i svaka bi je otklonila i preuzela na sebe, kad bi to ikako bilo moguće. Veronika je to znala, pa se trudila da je svojom nenametljivom ljubavlju i pažnjom barem ublaži. Često je razmišljala o svojih troje djece, ali i o onom prvom djetetu, djevojčici koju je ostavila prijateljici, nadajući se da će doći po nju kad se situacija smiri, kad se sve zaboravi.

Do toga, međutim, nikada nije došlo. Njen život je pošao nekim drugim smjerom. Brinula se o mužu i djeci koju je poslije rodila. Sve se naoko zaboravilo, no ona više nije imala ni snage ni hrabrosti mladom mužu spomenuti svoje izvanbračno dijete, a kamoli o njemu pričati svojoj drugoj djeci. Svoju djevojčicu ispočetka je posjećivala dvaput godišnje na jedan dan, za Uskrs i božićne blagdane. Tako je odredio njen suprug, jer je tada imao najviše slobodnog vremena, pa je Veroniku dovodio i odvodio osobnim autom, iako je vožnja do Šibenika trajala puna tri sata. Dok bi ona bila s djevojčicom, on bi kupovao darove za njihovu djecu. Postupno su se ti posjeti još više prorijedili i na kraju se sasvim ugasili. Ni sama ne zna kako je do toga došlo. Djevojčica je izgledala sretno, zadovoljno i zdravo, a njenu je prijateljicu zvala majkom. Veronika se nije imala pravo miješati u njen život, kojega se već odavno odrekla. A s mužem se sve još više kompliciralo. Da ne bi izgubila svoj brak, odrekla se i po drugi put svoje izvanbračne kćeri.

U mlađoj djeci vidjela je sve više sličnosti sa starijom djevojčicom. Pogotovo joj je nalikovala Dijana. Stoga je Dijanu najviše voljela, pa kad joj se dogodila nesreća, Veronika je osjetila veliku bol, a odnekud se javila i grižnja savjesti zbog ostavljenog djeteta, pa je često s tugom gledala kako joj kći iz dana u dan tjelesno i duhovno propada.

Dijana je već kao dijete bila debeljuškasta, no nikada nije bila predebela, nego samo malo jača, kako svijet zna govoriti. Podbradak bi se dobroćudno objesio kad bi nagnula glavu lijevo ili desno, a lijepe pravilne usne, razvučene u osmijeh, podarile bi njenu profilu posebnu draž i tajnovitost zbog koje se njen muž i zaljubio u nju. Istina, samo on i nitko više.

A Mate je bio zgodan, curama zanimljiv i poželjan momak. K tome je završio ekonomski fakultet te našao posao u turističkoj agenciji. Dobro je zarađivao i mnogo putovao. Odijevao se moderno, živio je s roditeljima, koji su očekivali da se njihov sin oženi sebi ravnom djevojkom.

Još kao djevojka maštala je Dijana o princu na bijelom konju, ali je, svjesna svog izgleda, znala razlučiti snove od stvarnosti; i da se nije pojavio Mate, sigurno se ne bi nikada iskreno zaljubila, nego bi se udala za prosječnog momka, birajući razumom a ne srcem, i to bi joj bilo dovoljno.

Često se sudbina poigra s ljudima. Tako je Dijana u vrlo kratku vremenu upoznala i uspon i pad, ljubav koja ju je uzdigla na pijedestal božice, ali i tragediju koja kao da se iza takve ljubavi morala dogoditi, a koja je nakon nekog vremena učinila od nje pravu ljepoticu, jer se sve to odrazilo i na njenu tijelu. Izgubila je više od deset kilograma, tako da je ubrzo postala prava manekenka, a ni podbratka više nije bilo, kao ni punih obraščića, nego se otkrilo njeno prekrasno lice na kojem se jasno vidjela bol nedavne tragedije, podarivši mu nesvakidašnju tajnovitost vremena koje je na njemu ostavilo trag, a da ga nimalo nije postaralo.

Zato nije nikakvo čudo da je svojom pojavom plijenila poglede muškaraca, ali i žena. U pogledima ovih drugih prepoznavala bi zavist i ljubomoru, dok su je muškarci, pogotovo oni koji su je poznavali, obasipali komplimentima i uživali u njezinoj blizini. Lijepili bi se za nju, pa bi se često našla u nezgodnoj situaciji. Postalo joj je sasvim normalno ispričati se i otići iz nekog društva čim bi osjetila kako joj se netko udvara.

Tako ju je tog dana, dok se s posla ranije vraćala kući, Petar ugledao čim se iskrcao iz autobusa. Blago sutonsko sunce svojim je zrakama uznemirilo Petrove umorne oči, pa je nehotice skrenuo pogled na drugu stranu. Laganim korakom mlada je žena prelazila ulicu. Njeno lijepo lice, obasjano rumenim svjetlom, učini mu se poznatim i bliskim, a opet tajanstvenim i nestvarnim. Nije ju prepoznao. S naprtnjačom preko ramena i s torbom u ruci gledao ju je razrogačenih očiju. Dijana ga nezainteresirano pogleda i odmah shvati da Petar ne namjerava tek tako skrenuti pogled, pa je obli rumenilo i ona brzo skrene u sljedeću ulicu, iako joj to nije bila prvotna namjera.

Kao toliko puta prije, svjesna svoje privlačnosti koja se iznenada izrodila iz njene tragedije, pokušala ju je sakriti, kao da se stidi što se nakon muževe smrti proljepšala. Postalo joj je normalno da odbija muškarce, podsjećajući ih na ono što je izgubila, kao da su oni krivi za to.

Sve češće bi mislima odlutala u prošlost, bez obzira na to nalazila li se u uredu, na ulici ili u kafiću s prijateljicama. Jednostavno bi se isključila iz razgovora.

Znala je da njeno ponašanje svima smeta i da bi svi vrlo rado zaboravili njena supruga, odvojili je od njega, ne mareći za njene uspomene, jer je krajnje vrijeme da se sabere. Kolegice i kolege već je neko vrijeme čudno gledaju i već im pomalo ide na živce.

Suočena s vremenom koje je pred nju nemilosrdno prostiralo svoju prolaznost, podsjećajući je da ništa u ovom životu nije trajno, posvetila se traganju za duhovnim vrijednostima. Mati joj je bila slaba katolkinja i u crkvu bi dolazila samo kad bi netko umro, više zbog pijeteta prema umrlom nego zbog same vjere, pa ni Dijana nije osjećala nikakvu potrebu za vjerom, sve dok nije izgubila muža. Tako je sada bila spremna jednako prihvatiti i Katoličku crkvu i Jehovine svjedoke, budizam, reiki, new age i razne druge sekte i sljedbe. Vjerovala je horoskopu i gatalačkim sposobnostima prve susjede, križala se svaki put kad bi vidjela crnu mačku kako prelazi preko ceste.

U istom danu znala je moliti Očenaš za pokojnog muža i meditirati sat-dva, izgovarajući istočnjački Om, a to je sablasno zvučalo njenu dječaku, koji je nije smio prekinuti, pa bi se zavukao u kut među igračke i slagao kockice sve dok mati ne bi izišla iz tog čudnog stanja.

Nakon toga bi bila vesela i spremna igrati se s njim kao da su vršnjaci, a David je brzo shvaćao, pa je bio spreman ne smetati majci pri meditaciji.

Dok sam pisala, pogled mi je često letio prema Dijaninu portretu i osjećala sam laganu uznemirenost u prstima koji su htjeli oblikovati misao prije nego što se začela. Tražila sam znak i prisutnost neprolaznosti u njenim crtama lica, u toplini pogleda, u zagonetnosti osmijeha. Tražila sam Petrovu vještinu i umijeće slikanja u valovitim nijansama Dijanine kose, znakove njegove ljubavi prema ženi s kojom je htio započeti novi život. Često sam prekidala pisanje i promatrala njen portret, ne mareći za vrijeme koje kao da bi istog trenutka stalo. Moja se duša uvlačila u sliku i vraćala se promijenjena duhom mlade žene koji je sve oko mene promijenio. Shvaćajući da to više nisam ja, da sam u tim trenutcima ona, nastavila sam sa strepnjom i žudnjom pisati o njenu životu, kao da o tome ovisi moja sudbina.

Pišući, tiho kao tat, ušetala sam u Dijaninu dušu i u njeno vrijeme. Razgledavala sam njen dom i oblačila njene haljine, upotrebljavala njene parfeme i ruževe, upoznavala njene prijatelje, pokušavajući ih u pojedinim trenucima izvesti na pravi put, sve u nadi da ću spriječiti onaj konačni pad koji sam slutila da se već dogodio.

Shvatila sam da sam u jednom trenutku prestala samo promatrati, da sam život uhvatila srcem i da je iz srca poteklo sve ono što se tijekom određenog vremena u meni taložilo i što sam svjesno i nesvjesno nosila u sebi. Kao rijeka koja svojim stalnim protjecanjem osigurava bistrinu svake pojedine kapi, tako je iz zapretanih sjećanja nataloženih u oblaku života, u jednom trenutku poteklo pisanje, djelovanje koje je do temelja promijenilo moj izgrađeni svijet sigurnosti, što taj svijet u svakom trenutku može uništiti ili ga pak učiniti boljim i plodonosnijim. Zbog toga je ono opasno koliko i korisno.

Putujući često marginama svijesti kao po vodenoj površini, mnogi od nas zaboravljaju da se u njihovim dubinama nalazi potonulo blago, čisto srce djetinjstva. Kako bih mogla pisati o Dijani, u jednom sam se trenutku morala vratiti u svoje djetinjstvo, pa opet u Dijanino i Petrovo; vraćala sam se svojim i njihovim noćnim morama i veselim igrama, podarujući im neizbrisiv trag.

Na djetinjstvo često gledamo iz kuta prošlosti. Spremamo ga u ladice sjećanja, u albume s fotografijama, na kasete i cd-ove, pa na nj gledamo kao na uspomene, kao na trenutke koji se neće vratiti, zaboravljajući da su upravo uspomene one beskonačne niti koje nas vežu s našim sadašnjim i budućim životom. Uvijek su žive, svagda se obnavljaju.

Biti čovjek pobjedom se ne određuje, zamasima plivača ne udaljujemo se, nego se bližimo obali. Približava se obala djetinjstva. Izranja s igračkama i šarenim krpicama, crvenim, ružičastim, zelenim, plavim šarama, isprekidanim debljim i tanjim prugama, krugovima, raznim uzorcima, koji u sjećanju mijenjaju oblik prstima i škarama.

Vidim ih na lutkama. Zadovoljna sam. Sada će zaplesati. Sloboda pleše. Zovem se Sloboda. Sve do iznemoglosti. Osjećam glad, iscrpljenost, umor, sladak umor. Na kraju, šalica čaja ili mlijeka. Mati me zove: »Ivana, Ivana, probudi se, vani je sunce, već su sva djeca ustala«. Nedaleko od naše kuće je štala. Krava muče, konj rže, iz daljine čuje se kukurijekanje pijetla.

Gledam majku, jedna je sjena preletjela preko njena nasmijanog lica i ja sam zadrhtala. Iako sam bila još sasvim malena, pomislila sam: nešto će se dogoditi.

Tog i idućeg dana, i onog idućeg, nije se ništa dogodilo, ali nije prošlo mnogo vremena i mati se razboljela. Bar sam ja tako mislila. Teta Vesna je cijelo vrijeme bila uz nas. Njegovala je majku i mene čuvala. Mati se sve više od mene udaljavala. Plovila je prema nekoj drugoj obali. Više nisam bila obala njenih zagrljaja, obala njena srca. Vidjela sam to sasvim jasno. Pogled joj je bio iscrpljen, paćenički. Ponekad, vrlo rijetko, pomilovala bi me blagim pogledom i podarila mi veseli osmijeh. Sve više sam izlazila iz kuće, među djecu. Teta Vesna je govorila da je djeci potrebna igra.

Igramo se svakim danom do iznemoglosti. Često osjećamo glad i prolazimo njezine faze. U početku zaboravljamo tu opominjuću glad koja reže po trbuhu, cvili, zavija, glad koja nam suši usta, žednu glad koja nas tjera da jedemo slatke murve i kupine, divlji šipak i drenjine, da sakupljamo suhe trešnje i višnje ispod stabala, glad za životom koji tek treba proživjeti, onu nesnosnu glad koja nas konačno, umorne i iscrpljene, goni u toplinu domova.

Na terasi mačka srče mlijeko iz zdjelice. Čujem prigušeno majčino jecanje. Strah me oblijeva i drhtim. Oko mene sve je rastezljivo. Podsjeća me na igranje lastika. Svjesno dozivam trenutke igre iscrpljujućeg dana da mi pomognu suočiti se s domom. Tada još nisam znala za Van Goghove slike, ali i sada vidim svoje dvorište, vidim mjesta u selu gdje sam se igrala s ostalom djecom u lelujavim slikama, u prijelazima i prelijevanju boja jedne u drugu. Kao da sam svu toplinu pejzaža htjela unijeti u majčinu sobu, zamijeniti njene jecaje i očaj ljepotom prirode, mojim igrama i veseljem koje sam joj željela darivati.

A opet, možda sam Van Goghove slike zavoljela jer me slika njegove bolesničke sobe podsjećala na majčinu. Kad god bih tu sliku ugledala u monografiji ili na internetu, iz mog sjećanja izronio bi majčin lik, lik žene koji je tijekom mog odrastanja sve više hlapio i gubio se negdje u plavičastom isparavanju dana.

Premda sam tetu Vesnu zvala majkom i premda mi ona nikada nije otkrila pravu istinu o majci, moje sjećanje, zakopano duboko u djetinjstvo, izranjalo je u liku prekrasne gospođe svaki put kad bih pogledala u Van Goghovu sliku.

Tetu sam, čini mi se, oduvijek voljela. Tih dana me dočekivala i ispraćala iz seoskog doma, hranila i presvlačila. Često me je grlila, ne puštajući me tako lako iz zagrljaja. Sve je češće tražila da je zovem majkom.

»Najdraža moja. Idemo u Šibenik. Vidjet ćeš more. Veliko je«, reče mi jednog dana. Pokazuje mi mornarsku haljinicu. Zaboravljam strah i majčin plač. Majka sjedi na krevetu. Iscrpljena je, ali mi poklanja smiješak.

Smiješak je početak i kraj, alfa i omega, sve i ništa. Na početku je svih mojih težnji i nadanja u životnim fazama. Nalazi se u prvim školskim danima. Tako sam i zavoljela prvu učiteljicu Ružicu. Smiješak je izostao s lica učitelja koji ju je jedno vrijeme zamjenjivao. Tako su i ocjene varirale. Smiješak je poslije na mom licu imao ulogu štita, obrane od nevolja koje su se mahom umnažale, smiješak je bio plutača koja mi je pomagala da ne potonem, sve dok nisam usavršila razne tehnike plivanja kroz život.

Prvi put sam čula za djevojčicu Dijanu kada mi je bilo pet godina. Ime joj je izgovorila teta, a u naš novi dom u gradu unijela ju je mama u svom naručju, nakon što je nisam vidjela godinu dana. Gurajući lice u haljinu, sramežljivo sam se skrila iza tetinih leđa, kao da sam već odavno znala da ona, nositeljica smiješka, koja me zove da je zagrlim i da pogledam sestru, ne pripada meni, kao da su se naši životi razišli začećem one druge, one kojoj je potrebnija više nego meni. Stišćući tetinu ruku, skupila sam hrabrost i uzvratila majci smiješak. Smiješak koji me bolio i koji mi je pekao srce. Već sam odavno tetu zvala majkom.