Iz zadarske glagoljaške riznice

Za istraživače i ljubitelje hrvatske glagoljske baštine zanimljiva je, a možda i malo poznata činjenica da se najveći broj hrvatskih glagoljskih spomenika, koji se nalaze izvan granica Hrvatske, danas čuva u Rusiji. Naime, u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Sankt-Peterburgu pohranjena je glagoljska zbirka Zadranina Ivana Berčića (1824–1870), svećenika, filologa i člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Berčićevu vrijednu zbirku – koja sadrži pet cjelovitih rukopisa iz 15. i 16. stoljeća, 154 fragmenta iz 13–16. stoljeća i 53 naknadno otkrivena rukopisa iz 15–18. st. – otkupila je 1874. godine Ruska vlada, za Carsku javnu biblioteku u Sankt-Peterburgu. Do tada je Carska biblioteka imala samo jedan glagoljski rukopis, Zografsko evanđelje iz 11. stoljeća, i tri primjerka tiskanih glagoljskih knjiga. »S Berčićevom zbirkom postala je najbogatija knjižnica glagoljskih rukopisa izvan Hrvatske, a po primjercima tiskanih glagoljskih knjiga najbogatije nalazište tiskane hrvatske glagoljske knjige, među kojima su neki jedinstveni i vrlo rijetki primjerci.«^[1] Tu je zbirku dugo godina intenzivno istraživala Svetlana O. Vialova, viša znanstvena suradnica u Odjelu rukopisa petrogradske biblioteke, koja je pripremila i suvremeno izdanje glagoljskih fragmenata.^[2]

U Berčićevoj zbirci glagoljskih rukopisa osobito se ističe zbornik iz 15. stoljeća, u literaturi poznat kao Berčićev zbornik br. 5, koji je 2016. izdan kao 20. svezak niza Monumenta glagolitica Archidiocesis Iadertinae. Spomenuti niz pripada među najznačajnije recentne projekte istraživanja hrvatskoglagoljske baštine zadarskoga kraja, a i šire. U razdoblju od 2010. do 2016. godine objavljeno je ukupno čak dvadeset svezaka izdanja glagoljskih spomenika Zadarske nadbiskupije. Nakladnik je prvih osamnaest svezaka Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru, a izdanja 19. i 20. sveska nastala su u suizdavaštvu sa Sveučilištem u Zadru. Objavljene su matične knjige, matrikule, knjige računa, razni dokumenti i dva zbornika književnoga sadržaja. Svaki volumen sadrži faksimilno izdanje, latiničnu transliteraciju i stručnu studiju.

Izdanje Berčićeva zbornika br. 5 grafički je vrlo lijepo oblikovano i sastoji se od dviju knjiga u zaštitnoj kutiji. Prva je knjiga faksimil u boji i u dimenzijama koje odgovaraju originalu (8⁰, 15,7 x 12 cm). Druga knjiga donosi latiničnu transliteraciju (str. 55–221) Svetlane O. Vialove, koja je također sastavila sadržaj glagoljskog zbornika i napomenu o transliteraciji. Uvodne studije koje su dvojezične, na ruskom i hrvatskom jeziku, napisale su Anica Nazor (Predislovie, Proslov, str. 7–24) i Svetlana O. Vialova (Vvedenie, Uvod, str. 25–51). Pridodan je i popis citirane literature (str. 52–54).

Zbornik pripada tipu glagoljskih srednjovjekovnih hrestomatija raznovrsnih tekstova: hagiografija, apokrifa, sermona, propovijedi, pjesama, prenja, molitava i drugih sastava. Pisan je hrvatskocrkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije. Potječe iz zadarskoga kraja (Dugi otok), na što upućuje bilješka na kurzivnoj glagoljici: to pisa Šimun žakan iz Sali kada ‹e› doša gospodinu dominu Pavlu Radiniću parohijanu ot Bana i ot Ždreca 1584 (f. 25r). Rukopis se sastoji od 78 pergamentnih listova, koji su ispisani u jednom stupcu (samo na listovima 30–33 u dvama stupcima) i djelo je više autora, jer se prepoznaju ruke najmanje sedam pisara. Umetnuta su i dva omanja crteža: riba i ispružena ruka (f. 18) i prikaz Djevice Marije (f. 26). Kodeks je djelomično oštećen od dima, vatre i vlage, tako da nedostaju početak prvoga i kraj zadnjega teksta. Primjetni su tragovi nekadašnjega uveza.

Ovaj rukopis ukupno sadrži 34 različita teksta duhovnoga i religioznoga sadržaja, među kojima su neki vrlo stari i rijetki, različite provenijencije. Upravo zbog književne vrijednosti pojedini su zbornički tekstovi monografski već obrađeni u studijama ili pak uvršteni u hrestomatije hrvatske srednjovjekovne književnosti (usp. Hrvatska književnost srednjega vijeka, prir. Vjekoslav Štefanić i suradnici Biserka Grabar, Anica Nazor i Marija Pantelić, Zagreb, 1969; Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo. Pjesme, plačevi i prikazanja na starohrvatskom jeziku, prir. Amir Kapetanović, Dragica Malić, Kristina Štrkalj Despot, Zagreb, 2010; Legende i romani. Hrvatska srednjovjekovna proza I, prir. Vesna Badurina Stipčević, Zagreb, 2013; Apokrifi, viziji, prenja, Marijini mirakuli. Hrvatska srednjovjekovna proza II, prir. Marija-Ana Dürrigl, Zagreb, 2013). Istaknimo ovom prigodom neke tekstove.

Čtenie svetago Mav’ra mučenika (l. 9r–12r) legenda je o mučeničkoj smrti istarskoga biskupa svetoga Mavra Porečkoga. Tekst iz Berčićeva zbornika br. 5 jedinstven je po opisanoj translaciji svečeva tijela iz Rima u Poreč.^[3] Osobita je hagiografija o svetom Makariju pustinjaku, Čtenie svetago Makariê (f. 12r–15r), jer ima elemente vizije u kojoj dva anđela predočuju Makariju sudbinu duša nakon smrti. U Berčićevu zborniku br. 5 potvrđena je u cjelovitom obliku legenda o svetom Aleksiju, »božjem čovjeku«, koja započinje inicipitom Čtenie svetago Alek’sa i Ev’pimiêna (f. 15v–21v).^[4] Ta vrlo popularna srednjovjekovna hagiografija poznata je u većem broju verzija u starijoj hrvatskoj književnosti, a u hrvatskoglagoljsku literaturu ušla je preko bizantskoslavenske matice.

Osim svetačkih legendi u zborniku su sačuvani neki rijetki i višestruko zanimljivi apokrifni tekstovi. Tako zbornik započinje apokrifom o Antikristu, Vidimo e da blizu kon’cu svêta An’tihrьstь rodit se (f. 1r–2r), dok je Čtenie svetuju apustoli Ên’dêê i Matêê ku muku priêsta (f. 34r–41v) popularni apokrif u kojem su opisani čudesni doživljaji apostola Andrije i Mateja među legendarnim ljudožderima.^[5] Od više verzija apokrifa o Abrahamovoj smrti koji su sačuvani u hrvatskoglagoljskoj književnosti, u Berčićevu zborniku br. 5 čita se kraća redakcija, koja započinje riječima: Kada vidê Avraamь d’voê vrata (f. 41v–43v). Zanimljiva su i prenja, primjerice Prenje đavla s Isusom (f. 62r–64r) ili Prenje duše s tijelom (f. 64r–66v), koje je u literaturi poznato i kao Videnie svetago Br’narda. U zborniku se nalazi i nekoliko propovijednih tekstova, zatim molitvi, crkvenih govora, poučnih priča. Jedna od takvih didaktičnih pripovijesti, izrazito mizoginističke intonacije, naslovljena je Čtenie od zlihь ženь (f. 68v–71v) i grčkostaroslavenskoga je podrijetla.^[6]

Uz prozne tekstove zbornik sadrži i više pjesama, kao što su jedna od najstarijih i najpopularnijih hrvatskih božićnih pjesama Bog se rodi v Vitliomi (f. 28v–29r), ili pogrebna pjesma Bratê brata sprovodimo (f. 29r), zatim Marijin plač V’si račimo poslušati. Kadi plače Bož’ê mati (f. 26r–27r), kao i pjesma upućena sv. Mihovilu, Miha­ile preblaženi, ti ot nas’ v’se z’lo ot’rini (f. 27v–28r).

Možemo reći da je Berčićev zbornik br. 5 nezaobilazan izvor za proučavanje hrvatske srednjovjekovne književosti. Uz već otprije proučavane i u stručnim krugovima poznate tekstove, u popisu sadržaja zbornika mogu se pronaći i tekstovi koje bi tek trebalo identificirati i proučiti. Nema sumnje da će izdanje Berčićeva zbornika br. 5 zasigurno pridonijeti novim istraživanjima toga vrijednoga glagoljskog spomenika. Naposljetku, spomenimo i to da je, uz Fatevićev zbornik iz 1617. godine (objavljen 2016), Berčićev zbornik br. 5 tek drugi glagoljski zbornik cjelovito objavljen kao faksimilno i kritičko latinično izdanje.

Autorica transliteracije zbornika Svetlana O. Vialova nažalost nije dočekala izdanje na kojem je dugo godina strpljivo i temeljito radila, preminula je 27. srpnja 2015. godine. Zaslugom urednice Anice Nazor i suradnika u Zadru okupljenih oko Pavla Kera, rukopis Svetlane O. Vialove kolacioniran je i pripremljen za tisak. Uspješnom suradnjom ruskih i hrvatskih znanstvenika i institucija, Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, Sveučilišta u Zadru i Ruske nacionalne biblioteke u Sankt-Peterburgu, taj je značajni glagoljski spomenik, pohranjen daleko od svoje matične hrvatske sredine, postao napokon dostupan široj znanstvenoj i kulturnoj javnosti.

^[1]   Anica Nazor, Proslov, Glagoljski zbornik XV. st., str. 18.

^[2]   Faksimili; Glagoličeskie fragmenty Ivana Berčića v Rossijskoj Nacional’noj biblioteke. Svetlana O. Vialova. Opisanie fragmentov, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Ruska nacionalna biblioteka, Staroslavenski institut, Zagreb, 2000.

^[3]   Usp. Ivanka Petrović, Sv. Mavro Porečki u latinskoj i hrvatskoglagoljskoj hagiografskoj tradiciji, Croatica 42-43-44 (Hercigonjin zbornik), 1996., str. 347–374.

^[4]   Usp. Biserka Grabar, Legenda o sv. Aleksiju u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, Slovo 27, 1977., str. 61–84.

^[5]   Usp. Biserka Grabar, Apokrifna Djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi. 1. Djela Andrije i Mateja u gradu ljudoždera. Radovi Staroslavenskog instituta 6, 1967., str. 191–200.

^[6]   Usp. Johannes Reinhart, Hrvatskoglagoljsko Čtenie od zlih žen, njegov staroslavenski i grčki izvornik (CPG 7746), u: Badurina Stipčević, Vesna; Sandra Požar, Franjo Velčić (ur.), Hrvatsko glagoljaštvo u europskom okružju, Staroslavenski institut, Zagreb, 2015., str. 341–360.