Iz prošlosti Boke – peraški rod Zmajevića

 

 

 

 

 

 

Perast – grad ratnika i pomoraca

Zaljev hrvatskih svetaca – Boka kotorska – područje je prebogato događajima, znamenitim obiteljima i kulturnim postignućima, o čijoj vjekovnoj uključenosti u zapadnoeuropski sredozemni uljudbeni krug posvjedočuju arhivska vrela i jedinstvena kulturno-umjetnička baština. Grad Kotor, naselja Perast, Prčanj, Dobrota, Stoliv, Muo, Tivat ili Lastva, ujedno su i neprijeporan dio hrvatske prošlosti, često ne­opravdano zapostavljen u istraživačkim promišljanjima ovdašnjih znanstvenika. Jedan od gradova bokeljskoga kraja čiji su rodovi i pojedinci vjekovima pronosili slavu svojega zavičaja diljem svijeta jest neveliko, ali značajem i povijesnim događanjima bogato bokeljsko naselje Perast.

 

 

 

Veduta Perasta iz djela Vincenza Marije Coronellija Città, fortezze ed altri luoghi principali dell’Albania, Epiro... (Mleci, oko 1694)

 

 

Tijekom srednjega vijeka naselje se Perast nalazilo u sastavu kotorske komune. U vrijeme mletačkog osvojenja istočnojadranske obale (1420) Perast, upravno podređen gradu Kotoru, ulazi u sastav mletačkih prekojadranskih posjeda. Poput ostalih bokeljskih priobalnih naselja i Perast je imao sve potrebne preduvjete za prerastanje u razvijeno pomorsko-trgovačko središte. Međutim, neposredno susjedstvo Osmanlija, otežane trgovačko-prometne komunikacije na kopnu i na moru, ali i upravna ovisnost o kotorskoj općini i tamošnjem plemstvu, usporili su i u drugačijem pravcu usmjerili perašku povijest. Grad Perast jedno je od bokeljskih naselja koja su, ponajviše stjecajem ratnih okolnosti, zarana postali strateški važnim mletačkim predziđem na granici prema osmanskim stečevinama. Kao grad na granici, Peraštani su pogubnost osmanskih provala osjetili u više navrata. Teške posljedice ostavili su i učestali upadi berberskih gusara. Primjerice, 1624. godine grad je tijekom upada berberskih gusara potpuno opljačkan, a čak 400 Peraštana odvedeno je u zatočeništvo. Snažan osmanski napad zadesio je Perast i tijekom Kandijskoga rata (1645–1669), kada se grad našao pod opsadom 6400 napadača (1654). Zahvaljujući boljoj i učinkovitijoj obrani, napad je bio odbijen, a pobjeda peraških ratnika, kojima je na hrabrosti čestitao i hrvatski ban Petar Zrinski, drži se jednim od najvećih pothvata iz ratne prošlosti Boke. Ratujući »u slavu Prejasne Republike«, Peraštani su stjecali visoke časničke činove, primani u vitezove sv. Marka te dobivali počasne naslove conte i zemljišne posjede u zaleđu.

Tijekom 15. i 16. stoljeća trajala su intenzivna nastojanja Perasta na stvaranju samostalne općinske uprave. Zahvaljujući velikim prinosima peraških građana u mletačko-
-osmanskim ratovima, grad je stekao brojne gospodarske povlastice – temeljni preduvjet za izdvajanje iz kotorske uprave. Od osamdesetih godina 16. stoljeća Perast se u vrelima sve više naziva općinom (Communità) te u sklopu izborenih povlastica postupno ustrojava gradsko vijeće. Oslobođenjem od osmanskoga susjedstva u Morejskom ratu prestaje uloga Perasta kao mletačke predstraže prema bokeljskom priobalju i zaleđu. Vodeće peraške obitelji usmjeravaju se na pomorsko-trgovačku djelatnost te grad tijekom 18. stoljeća postaje jednim od vodećih brodarskih središta na istočnojadranskoj obali. Općina Perast broji tada 13 manjih naselja, u gradu obitava 300 obitelji, a prema statistici iz 1754. u Perastu su registrirana 44 broda, 393 mornara te 37 kapetana i viših pomorskih časnika. Vrhunac peraškoga gospodarskog razvoja u 18. stoljeću najzornije potvrđuju velebna zdanja (palače istaknutih obitelji, crkve, zavjetne kapele) – nastala zahvaljujući iznimnim gospodarskim mogućnostima brodarskih obitelji.

Za malo koju perašku obitelj možemo kazati da je postignućima svojih odvjetaka stekla toliku čast i slavu, raširenu mnogo dalje od matične sredine, kao što je to primjer s članovima obitelji Zmajević. Svaki od zaslužnika te obitelji, a ovdje će ponajprije biti riječ o crkvenim dostojanstvenicima Andriji i Vicku te ruskom carskom admiralu Matiji Zmajeviću, prema raznovrsnosti svojega životopisa zavrjeđuje zasebno monografsko djelo.

Obiteljsko podrijetlo

Zahvaljujući podatcima iz životopisa barskoga crkvenog dostojanstvenika Andrije Zmajevića, poznati su nam osnovni podatci o podrijetlu te obitelji. Njegovi su se predci doselili početkom 16. stoljeća s područja Njeguša u Kotor. Prvi su Zmajevići u Kotoru bili mesari i kožari (1543. godine bilježi se prvi Zmajević, Nikola iz Njeguša, mesar), potom trgovci, krojači, zakupci carine, vlasnici kuća i vinograda, koji su s vremenom širili svoj posjed i stjecali ugled. Početkom 17. stoljeća jedan se ogranak seli u Perast – Anđuša, udovica carinika Andrije Zmajevića i kći Ivana Krstova iz Perasta, sa svoja četiri sina: Nikolom, Ivanom, Krstom i Mihovilom. Nikolini su sinovi barski nadbiskup Andrija te Krsto (Krile), pomorski kapetan i trgovac, otac barskoga i zadarskoga nadbiskupa Vicka te Matije, ruskoga admirala.

Barski nadbiskup Andrija Zmajević (1628–1694)

Prvi istaknuti crkveni zaslužnik iz roda Zmajevića, barski nadbiskup Andrija, rođen je u Perastu 1628. godine. Prvu školsku naobrazbu stekao je u rodnom gradu, vjerojatno u školi koju su držali franjevci. Školovanje je nastavio u Kotoru, a potom u Kolegiju rimske Propagande za širenje vjere. Zauzimanjem Splićanina Jeronima Paštrića primljen je, zajedno s još osam mladih svećenika iz Dalmacije, u Svetojeronimski zbor. Pripala mu je čast da u Kolegiju na »slovinskom jeziku« pozdravi švedsku kraljicu Kristinu. U Rimu je stekao naslov doktora filozofije i teologije, a jedno je vrijeme ondje bio i predavač. Nakon povratka u matični kraj Zmajević je uskoro postao središnjom osobom rimske kurije za ovaj dio europskoga jugoistoka.

 

 

Naslovnica rukopisa Andrije Zmajevića Ljetopis crkovni
(Arheološki muzej u Splitu)

 

 

 

Uskoro nakon povratka (1656) imenovan je dukalom mletačkoga Senata opatom benediktinske opatije sv. Jurja pred Perastom. Godine 1661. boravio je u Rimu, a nakon povratka u Perast iste godine pisao je Zboru Propagande kako je preuzeo golem posao, koji jedva uspijeva obavljati. Napominje kako u okolici Perasta nema svećenika te je sam prisiljen vršiti dušebrižništvo i u okolnim selima Morinju, Kostanjici, Kruševicama, Jošici, Glogovcu, Velinićima, Orahovcu i drugdje. Naglašava da su mnoge crkve razorene te da nemaju ni najpotrebniji liturgijski pribor. Godine 1667. zadesio ga je, upravo tijekom obnašanja svećeničkih dužnosti u crkvi sv. Jurja, razoran potres. Prema vlastitome svjedočanstvu, Zmajević je tada puna dva sata ostao zatrpan pod zidinama dijela porušene crkve na peraškom otočiću.

Napredovanje u obnašanju crkvenih službi nastavilo se i u idućim godinama. Godine 1670. papa Klement X. imenovao ga je budvanskim vikarom i povjerenikom Svete Stolice, da bi odredbom istoga pape od 23. veljače 1671. Andrija Zmajević postao barski nadbiskup i primas Srbije. Svečana se posveta zbila u župnoj crkvi sv. Nikole u Perastu, a na nadbiskupsku čast ustoličio ga je 9. kolovoza iste godine nadbiskup Drača Gerard Galata.

Kršćanski pregalac i mecena

Nadbiskup Andrija Zmajević stolovao je, zbog nemogućnosti djelovanja u Baru, u Paštrovićima i Budvi. Barski je nadbiskup, djelujući na ciljevima rimske Kongregacije za širenje vjere, nastojao na crkvenom jedinstvu kršćana. Štovan kao revan dušebrižnik, Zmajevića su cijenili i pripadnici pravoslavne vjere, sa čijim je crkvenim čelnicima održavao učestale i prisne odnose. Surađivao je s pravoslavnim manastirima i njihovim igumanima, posebno nastojeći da se monasima na Skadarskom jezeru, koji su oskudijevali u liturgijskom priboru, iz Rima pošalje potrebna pomoć. Zmajevićevo je izvješće Kongregaciji za širenje vjere iz 1671. vrijedan izvor za proučavanje crkvenih, ali i općih društvenih prilika na području Barske nadbiskupije tijekom sedamdesetih godina 17. stoljeća. U crkvi sv. Tekle u Spiču održao je 1674. godine sinodu na hrvatskom jeziku, na kojem su bili napisani i svi njezini završni spisi.

 

 

 

 

 

 

Peraška crkvica Gospe od Ružarija, mauzolej nadbiskupa
Andrije Zmajevića

 

 

 

 

 

 

Gorljiv zagovornik kršćanskog jedinstva, ali i odlučnije protuturske vojne akcije, Zmajević je osobno sudjelovao u vojnim događanjima tijekom Morejskoga rata. U osvojenom je Risnu 1684. džamiju posvetio u kršćanski vjerski objekt i dao urezati u kamen navrh vrata natpis Christus vicit. U pismu upućenom Ivanu Paštriću naveo je kako se nada povoljnom razvoju događaja te da će uskoro u Baru, sjedištu svoje nadbiskupije, moći uklesati Christus imperat.

U sklopu cjelovita saznanja o životu i djelovanju Andrije Zmajevića neizostavan je i njegov književni opus. Znano je da je, vjerojatno u ranijoj životnoj fazi, prepisivao djela dubrovačkih pjesnika (npr. Gundulićeva Osmana), koji su mu i bili glavni uzor u književnom stvaranju. Autor je poeme Boj peraški, posvećene osmanskom napadu i razaranju Perasta 1654. godine. Sačuvana su nam, poznata i objavljena Zmajevićeva poslanica (šaljivo intonirana) upućena kanoniku kotorskog kaptola Tripu Skuri i polimetrijska poema Slovinska Dubrava, nastala povodom velikog potresa koji je zadesio Dubrovnik 1667. godine, stilski napisana s osloncem na dubrovačku baroknu književnost.

Najznačajnije je, zasigurno, Zmajevićevo opsežno višesveščano djelo Crkveni ljetopis (Ljetopis crkovni), sačuvano u više verzija u knjižnicama u Rimu, Padovi i Splitu. Ljetopis je crkvena kronika s elementima svjetovne povijesti, koja seže od biblijskih vremena do suvremenoga doba. Na zahtjev Kongregacije Zmajević je u jednoj verziji načinio prijepis u dva stupca – na hrvatskom i na latinskom jeziku. Djelo je bilo zamišljeno da posluži kao priručnik misionarima koji dolaze na europski jugoistok djelovati na evangelizaciji pučanstva.

 

 

 

 

Suvremeni portret nadbiskupa Vicka Zmajevića, rad Ivana Tomljanovića (Nadbiskupska palača u Zadru)

 

 

 

 

Rođenjem Peraštanin, Zmajević je rodnome gradu, u kojem je i proveo najveći dio svojega života, mecenatskim djelovanjem dao nemjerljive kulturne prinose. Godine 1664. podignuo je u Perastu svoje sjedište, palaču, poznatiju pod imenom »Zmajevića palača«, »Zmajevića dvori« ili »Biskupija«. U svoje je sjedište Zmajević, kao sabiratelj antičkih kamenih spomenika, donosio sa šireg područja Boke kotorske rimske i grčke kamene natpise, a lođu palače svojim je slikarskim djelima ukrasio slavni bokeljski slikar Tripo Kokolja. Nedaleko od »Biskupije« barski je nadbiskup 1678. dao podići kapelicu Gospe od Ružarija, namijenivši ju za svoj mauzolej.

Hrvatska Sikstina

Najizrazitije posvjedočenje Zmajevićeva mecenatstva trajno je očuvano u slikarskom ciklusu Tripa Kokolje u »Hrvatskoj Sikstini« – svetištu Gospe od Škrpjela pred Perastom. Drži se da je Kokoljin slikarski ciklus u crkvi Gospe od Škrpjela najzorniji spomenik baroknog duha i kulture u Perastu. Ostvaren je, otprilike, od 1684. do 1694. godine, u vrijeme oslobođenja obala bokeljskog zaljeva od Osmanlija i početka sve snažnijega gospodarskog blagostanja Perasta. Prikaz apoteoze Marije kao Majke Božje rađen je prema ikonografskom programu samoga Andrije Zmajevića. Na donjem dijelu bočnih zidova Kokolja je naslikao niz prizora s prikazima proroka i sibila, među kojima se od velikih kompozicija izdvajaju Bogorodičina smrt s jedne i Prikazanje Marije u hramu te Silazak Duha Svetoga s druge strane, dočim je na luku iznad svetišta velik prizor Krunidba Bogorodice. Strop je podijeljen okvirima od pozlaćena drveta na 45 polja. Oko središnje kompozicije Marijino uznesenje nižu se prizori iz života Bogorodice, likovi evanđelista, crkvenih otaca, skupine anđelčića i polja s košarama cvijeća. Drži se da je i sam Andrija Zmajević prikazan na Kokoljinim slikama – na slici Prikazanja Marije u hramu u liku velikog svećenika te na slici koja dijeli crkvenu lađu od oltara (u liku sv. Augustina). Andrija Zmajević preminuo je u rodnomu Perastu 7. rujna 1694. Prema oporučnoj želji sahranjen je u vlastitom mauzoleju – peraškoj kapelici Gospe od Ružarija.

Barski i zadarski nadbiskup Vicko Zmajević (1670–1745)

Nećak barskoga nadbiskupa Andrije, znameniti crkveni dostojanstvenik, pisac i političar – Vicko Zmajević – zasigurno je jedna od najistaknutijih osoba iz crkvene povijesti Dalmacije prve polovice 18. stoljeća. Rođen je u Perastu 23. prosinca 1670., a plodonosnu je crkvenu karijeru započeo studijem teologije i filozofije pri Collegium Urbanum odnosno Collegium de Propaganda Fide u Rimu, da bi potom djelovao kao opat samostana sv. Jurja pred Perastom i župnik crkve sv. Nikole u Perastu. Godine 1701. papa Klement XI. imenovao ga je barskim nadbiskupom i administratorom Budvanske dijeceze te apostolskim vizitatorom Katoličke crkve za Srbiju, Albaniju, Makedoniju i Bugarsku. Zbog nesigurnih uvjeta života u Baru povukao se (1706) u rodnu kuću u Perastu, a odatle se 1710. godine preselio u Kotor. Tri godine potom imenovan je zadarskim nadbiskupom, ali je i dalje zadržao naslov apostolskog vizitatora za balkanske zemlje pod osmanskim vrhovništvom.

 

 

 

 

Zavjetna crkva Gospe od Škrpjela na otočiću ispred Perasta

 

 

Nastojanjem Vicka Zmajevića uselilo se 1726–1733. godine u neposrednoj blizini Zadra više od 500 arbanaških izbjeglica iz Krajine pod Skadarskim jezerom, utemeljivši naselje Arbanasi. Obnašajući naslov zadarskog nadbiskupa u razdoblju kada je, ponajviše mletačkim nastojanjem, u dalmatinsko zaleđe već bilo doseljeno brojno pučanstvo pravoslavne vjeroispovijesti, Zmajević se od dolaska u Zadar suočavao s težnjama srpskog patrijarha i njemu podložnih pravoslavnih episkopa da ustroje neodvisnu crkvenu organizaciju na području Dalmacije. Zmajevićevi dopisi predstavnicima mletačke vlasti u Dalmaciji, mletačkoj središnjici, pojedinim dalmatinskim biskupima i rimskoj kuriji, iskazuju ogorčenje i nezadovoljstvo ponašanjem pravoslavnog svećenstva i crkvene hijerarhije, koju su – u svrhu održavanja »ravnoteže snaga« – Mlečani povremeno svesrdno pomagali.

Zmajević je tijekom cijeloga svoga nadbiskupovanja bio gorljiv zagovornik uporabe glagoljice i hrvatskoga jezika u crkvenom bogoslužju. Već je 1725. godine pisao o ideji osnivanja sjemeništa koje će biti namijenjeno obrazovanju ilirskoga (odnosno hrvatskoga) svećenstva. Ta se zamisao počela ispunjavati 1735. godine, kada je sagrađena zgrada naslonjena na nadbiskupsku palaču. Za otvaranje studija nedostajalo je novaca te je Zmajevićevu zamisao dovršio njegov nasljednik na nadbiskupskoj katedri, Splićanin Matej Karaman, koji je 1748. otvorio zadarsko ilirsko sjemenište. Zmajevićevim sredstvima financirane su brojne gradnje i dogradnje u Zadru i okolici. Kao privrženik marijanskoga kulta zadarski je nadbiskup 1725. dao načiniti kapelu za sliku Blaža Jurjeva Trogiranina u zadarskoj crkvi Gospe od Zdravlja (Gospa od Kaštela), mjestu njegova budućeg mauzoleja. Zajednici arbanaških useljenika pomogao je da u Borgo Erizzo (Arbanasi) podignu svetište Gospe od Loreta.

Pisac i mecena

Kao provoditelj tadašnje politike rimske kurije u jugoistočnoj Europi, Zmajević je održavao bogate političke i kulturne veze s istaknutim osobama svoga vremena. Od Zmajevićevih djela ističe se arbanaška redakcija crkvenog sabora u Mrkinju kraj Lješa (kojem je i sam predsjedao 1703. godine), djelo važno za upoznavanje tadašnjih društvenih prilika na albanskom području. Zmajevićeve teološke (uglavnom dogmatske) rasprave odaju vrsnog poznavatelja latinskoga i talijanskoga jezika, osobu široke naobrazbe i kulturnih interesa. Osim nedvojbene znanstvene akribije – posjedovao je i dar za lijepu pjesničku riječ. To potvrđuje njegovo djelo – Corona poetica – zbirka pjesama na latinskom jeziku objavljena u Rimu 1694. pod naslovom Musarum Chorus ad laudem Antonii Zeni.

Zmajević je za života bio i mecena više književnika i kulturnih pregalaca. Zauzimao se, i vjerojatno novčano pomagao, za tiskanje pjesničkoga djela Dubrovčanina Ignjata Đurđevića Usdasi Mandaljene pokornize (Mleci, 1728), koje je upravo i posvećeno zadarskome nadbiskupu. Svoje je djelo (Pisna od pakla, Mleci, 1727) Zmajeviću posvetio i franjevački pisac Lovro Šitović, a oba su djela zabilježena i u njegovoj osobnoj knjižnici u Zadarskoj nadbiskupiji (prema njegovu osobnom inventaru iz 1745. godine).

 

 

 

 

Portret admirala Matije Zmajevića (Muzej grada Perasta)

 

 

 

 

Brojna, još uvijek nedovoljno proučena rukopisna ostavština Vicka Zmajevića razasuta je diljem domaćih i stranih pismohrana i knjižnica (Mleci, Rim, Vatikan, Perast, Kotor, Zadar i dr.). Proučavanje njegova života i djela, važnog kako za povijest Boke kotorske i Zadra, ali i drugih naroda europskog jugoistoka (poglavito Albanaca), još uvijek je nedovoljno istražena problematika koja iziskuje cjelovitu monografsku obradu.

Ruski admiral Matija Zmajević

Mlađi brat zadarskoga nadbiskupa Vicka i nećak barskoga crkvenog prelata Andrije je Matija Zmajević, u pomorskim i vojničkim pothvatima svakako najzapaženiji odvjetak ove istaknute peraške obitelji. Nasljeđujući bogatu obiteljsku, ali i pomorsku tradiciju rodnoga kraja, Matija je prva dragocjena saznanja o pomorskim vještinama stekao u rodnomu Perastu, gdje je već u ranoj mladosti zapovijedao očevim trgovačkim brodovima. U vrijeme građanskih nemira i učestalih sukoba između peraških obitelji Bujović i Zmajević, u kojima je u uličnim borbama poginuo istaknuti peraški ratnik Vicko Bujović, Matija je – zbog navodne umiješanosti u ubojstvo – u 28. godini života bio prisiljen napustiti Perast i mletačko državno područje. Odlazi u Dubrovnik te potom u Carigrad, gdje je zaštitu pronašao kod tamošnjega ruskog veleposlanika Petra A. Tolstoja. U Carigradu je ostao do 1712. godine, kada ga je Tolstoj svojom preporukom uputio ruskom caru Petru I. Velikom u Karlove Vari, gdje se car nalazio na liječenju. Oduševljen vojno-pomorskom izobrazbom peraškoga prognanika, car ga je smjesta primio u svoju službu i poslao u Petrograd, dodijelivši mu čin kapetana bojnog broda.

Već 1714. godine Zmajević je postao kapetan-komodor, sudjelovao u bitci kod Hankoa (kao zapovjednik prvog sastava ruskih galija) te zarobio šest švedskih ratnih lađa i jednu fregatu sa švedskim zapovjednikom. Time je Zmajeviću bio širom otvoren put prema stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Godine 1719. promaknut je u kontraadmirala. Iste godine sa 143 ratna broda pod svojim vodstvom u odlučnoj bitci nanosi Šveđanima težak poraz, zbog čega je Švedska bila prisiljena na sklapanje mirovnog ugovora u Nystadtu (1721). Iste godine postao je viceadmiral; 1722. zapovjednik je lake flote, a 1723. povjereno mu je vodstvo nad gradnjom riječne flote na Donu. Na vijest o carevoj smrti (1725) Zmajević se smjesta vratio u Petrograd, gdje mu je prigodom Petrova posljednjeg ispraćaja dodijeljena čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu. Carica Katarina I. odlikovala je Zmajevića tek ustanovljenim veleredom Aleksandra Nevskog, a 1727. imenovala ga je admiralom, čime je dostigao najviši čin u ruskoj mornarici. Nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnog cara Petra II. (1727–1730), Zmajević je optužen zbog navodne utaje, izveden pred vojni sud i osuđen na smrt. U posljednji je trenutak pomilovan te je u činu viceadmirala upućen za guvernera astrahanskog područja na Kaspijskom jezeru. U teškim uvjetima Zmajević je ondje proveo posljednje godine svoga života djelujući na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja je nakon njegove smrti i upravo njegovom zaslugom, imala presudnu ulogu u osvajanju južnih područja Rusije. Prema mišljenjima nekih suvremenika, Zmajević je tijekom obnašanja najviših službi u ruskoj mornarici sastavio nacrt ruskoga kodeksa ratne i trgovačke mornarice. Umro je u doba vladanja carice Ane Ivanovne, 25. kolovoza 1735., a prema vlastitoj želji pokopan je u moskovskoj katoličkoj crkvi sv. Ljudevita. Još u vrijeme Matijina života u Rusiji je boravio Matej Karaman, izaslanik nadbiskupa Vicka Zmajevića. Nakon Matijine smrti Karaman je po povratku iz Rusije donio admiralovu oporuku te tri ratna stijega – Matijina odličja za zasluge iskazane u ruskoj službi.

Darovatelj rodnoga kraja

Matijina oporuka odaje njegovu iznimnu odanost i privrženost rodnom Perastu i Boki. Osim najbližih članova obitelji (brat Vicko ujedno je i glavni izvršitelj Matijinih oporučnih želja), obdarene su brojne crkvene ustanove i pojedinci iz Boke. Tako je, primjerice, srebrno kandilo sa svojim plemićkim grbom poklonio crkvi sv. Nikole u Perastu, a jednu zlatnu ogrlicu i 50 dukata godišnje in perpetuo darovao peraškoj crkvici Gospe od Ružarija. Crkvi Gospe od Škrpjela darovao je viteško odličje, križ reda Aleksandra Nevskog. Tri ratne zastave, poklon ruskih vladara, spominje u dodatku oporuke i izrijekom navodi da se one, zajedno s ostalim stvarima, trebaju poslati alla mia Patria. Jedna od tih zastava pohranjena je u Muzeju grada Perasta, dočim su druge dvije nestale tijekom napoleonskih ratova.

 

 

 

 

 

Križ reda Aleksandra Nevskog kojim je carica Katarina I. odlikovala Matiju Zmajevića (crkva Gospe od Škrpjela)

 

 

 

 

 

Bogata arhivska građa o Matijinu udjelu u stvaranju ruske mornarice pohranjena je u ruskim pismohranama i tek je djelomično obrađena. Njegov životni put, tijekom kojega je dostigao najviše časti i odličja, ponajviše je vezan uz rusku vojno-pomorsku povijest. Međutim, Matijino podrijetlo, učestalost veza s domovinom i obitelji, s kojima su ga cijeli prognanički život povezivali osjećaji duboke privrženosti i odanosti, svrstavaju ga u bokeljsku povjesnicu te ga s pravom možemo držati jednim od njezinih najznamenitijih predstavnika.

***

O Perastu i peraškim obiteljima moguće je napisati niz studija i monografskih djela. Jedinstvena, i danas zorno vidljiva kulturna ostavština, prisutna na svakom kamenu uzduž peraških žala, kao i prebogata pisana građa, svjedočanstvo su o davno nestalom svijetu pomoraca i ratnika, trgovaca i mecena, crkvenih dostojanstvenika i državnih zaslužnika o kojima historiografija zasigurno nije izrekla posljednju riječ. 

Literatura

1. Pavao Butorac, Zmajevići, Zagreb, 1928.

2. Ivo Banac – Slobodan Prosperov Novak – Branko Sbutega, Stara književnost Boke, Zagreb, 1993.

3. Vinko Kraljević, Gli ortodossi negli scritti di Vicenzo Zmajević (1670 – 1745), Roma, 1996.

4. Andrija Zmajević, Ljetopis crkovni, sv. 1–2, priredio Mato Pižurica, Cetinje, 1996.

5. Pavao Butorac, Kulturna povijest grada Perasta, Perast, 1999.

6. Lovorka Čoralić – Ivana Prijatelj Pavičić, »Zadarska nadbiskupska palača u vrijeme nadbiskupa Vittorija Priulija (1688.–1712.) i Vicka Zmajevića (1713.–1745.)«, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 16, Split, 2000., str. 93–269.

7. Vanda Babić, Kulturni i književni lik Vicka Zmajevića (1670. – 1745.), doktorska disertacija, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2002.

8. Lovorka Čoralić, »Prilog životopisu barskog nadbiskupa Andrije Zmajevića (1671 – 1694.)«, Croatica christiana periodica, god. XXVIII, br. 53, Zagreb, 2004., str. 203–220.

9. Vanda Babić, Razgovor Duhovni Vicka Zmajevića, Split, 2005.

10. Vinko Kraljević, Izabrana djela nadbiskupa Vicka Zmajevića, Zagreb, 2015.